10.09.2007., ponedjeljak
Cijena neba - Koraci u prazno
|
Na kraju, nisu izabrali smrt, nego način smrti. Isključujući sve putnike i posadu dva zrakoplova koja su uletjela u tornjeve Svjetskog Trgovinskog Centra, u napadima 11. rujna 2001. godine u New Yorku, poginulo je ukupno 2603 ljudi, a tisuće su ozlijeđene. Došlo je do cijelog spektra ozljeda: od akutnih do kroničnih dišnih poremećaja, od običnih porezotina i opeklina prvog stupnja, pa do teških i dubokih ozljeda tkiva s opeklinama trećeg stupnja, od fraktura do amputacija, stresa i tjeskobe pa sve do teških psihičkih poremećaja i posttraumatskog stresnog sindroma. Ove zadnje su vjerojatno izvor novih smrtnih žrtava, jer uzrokuju samoubojstva. Broj žrtava će i dalje rasti zbog kroničnih bolesti, primjerice zbog izlaganja azbestu. Primjerice, ova godišnjica je prva u kojoj je priznata smrt osobe koja nije poginula tijekom samog napada.  Smrt je njujorške žrtve napada nalazila na najrazličitije načine.Najviše je ljudi poginulo, njih 1366, u sjevernom tornju (1WTC - prvi pogođen, drugi srušen). U taj broj se ubrajaju stotine ljudi u uredima na najoštećenijim katovima koji su poginuli odmah prilikom udara zrakoplova, te ostatak koji je preživio prvi udar i nije mogao pobjeći jer su presječena sva tri stubišta (A, B i C) u jezgri nebodera. Najmanje je 600 osoba poginulo u južnom tornju (2WTC). Zna se da je posebno veliki dio bio gotovo trenutno usmrćen dok je čekao evakuaciju dizalima u predvorju 78. kata, koji je imao funkciju presjedanja putnika (skylobby), kad je kroz njega prošlo lijevo krilo drugog zrakoplova. Neki su ljudi poginuli dok su se spuštali stubištima jer nisu stigli izaći na vrijeme. Neki su poginuli jer su bili u blizini nebodera kad su se srušili. Maleni je dio poginuo ispod trga (Plaza), bježeći putem koji su osigurali spasitelji. Neki su jednostavno doživljavali srčani udar od stresa. Veliki je broj žrtava umro spuštajući se dizalima. Neki su zaglavili u njima, zatvoreni sve do rušenja, a neki su padali presječenih kablova sve do prizemlja. To je posebna tragedija u tragediji, o kojoj će u ovom serijalu članaka još biti riječi. Uistinu, sve su žrtve 11. rujna žalosne i strašne, no postoji jedna grupa žrtava koja se ističe, jer je jedina koja je očima svijeta pokazala da su ljudi tog dana stvarno umirali. Mediji su ih nazvali "skakačima" (engl. jumpers) iako većina to zapravo nije.  Ljudi u neoštećenim dijelovima zgrada, te oni na tlu, isprva su mislili da se radi o krhotinama, koje su ionako padale sa zgrada. Sve je počelo nekoliko minuta nakon što je u sjeverni toranj udario prvi zrakoplov - American Airlines 11. "Nije trebalo puno dok nismo shvatili da su to ljudi", rekao je James Logozzo, koji je sa suradnicima tvrtke Morgan Stanley gledao što se događa sa 72. kata južnog tornja. "Zatim je pala ta žena." Pala je bliže južnom tornju. Logozzo joj je vidio lice. Imala je tamnu kosu i tamnu put, bijelu bluzu i crnu suknju. Pala je leđima okrenuta prema zemlji, buljeći u vis. "Pogled na licu odavao je šok. Nije vrištala. Bilo je usporeno. Kad je udarila, nije ostalo ništa". Logozzo je povikao: "O moj Bože!" i potrčao prema stubištu. Kad je nakon 45 minuta sišao na ulicu, pogledao je gore. Njegov je toranj već pogodio United Airlines 175. Vidio je još dvoje ljudi kako padaju. Ovaj put, pali su s njegove zgrade.  Priča o žrtvama koje su skočile ili pale u svoju smrt vjerojatno je najosjetljiviji vid tragedije 11. rujna. Fotografije ljudi koji padaju u smrt šokirale su svijet. Većina medija prikazala je jednu ili dvije slike ("The Falling Man", opisan na kraju), zatim više ništa, zbog cenzure. Pravo je stanje bilo puno gore nego što ga zamišlja većina ljudi.Procijenjeno je da je tog jutra u smrt skočilo, palo ili bilo izgurano najmanje dvije stotine ljudi. Gotovo su svi bili sa sjevernog tornja. S južnog je palo manje od dvanaest osoba. Skakanje je počelo ubrzo nakon što je prvi zrakoplov udario u 8:46 po lokalnom vremenu. Tijekom slijedeće 102 minute koliko je toranj stajao, ljudi su iz njega stalno padali. Svjedoci kažu da je netom prije rušenja sjevernog tornja (10:28 h), s njega palo ili skočilo dvoje ljudi. Pad je trajao u prosjeku 10 sekundi. Udarali su u tlo i krovove obližnjih građevina brzinom nešto manjom od 240 km/h, što je dovoljno za trenutnu smrt. Skakali su sa sve četiri strane sjevernog tornja. Skakali su sami, u parovima, u grupama, držeći se za ruke. Bilo je ljudi koji su se pokušavali spustiti improviziranim užetom od zavjesa ili kakvog priručnog materijala. Neki su se pokušavali spustiti uskim prostorom između nosivih stupova, no to im nije uspijevalo. Poskliznuli bi se i pali. Neki su skakali s improviziranim padobranima (zavjese, vreće) koji bi im se raznijeli čim bi brzina pada postala prevelika. Zrakoplov je udario u 95. kat sjevernog tornja, a većina je ljudi skočila s katova 101-105, gdje je bila tvrtka Cantor Fitzgerald, te 106-107, gdje se upravo održavala konferencija u restoranu Windows on the World. Ostali su padali s katova 93-100 gdje su bili uredi osiguravateljskog društva Marsh & McLennan.  Na taj stravičan čin je gotovo je svih nagnao gusti, vrući dim. Oni koje je natjerao plamen, nalazili su se kat više ili niže kata obuhvaćenog vatrom, te nisu čak mogli ni viriti iz prozora, jer je toplinsko zračenje višemetarske vatre bilo prejako, pa su se štitili stajavši u "sjeni" samih katova. Pri vrhu je puzao dim. Kad više nisu mogli izdržavati ni dim ni toplinu, skočili bi. To se događalo u prvim minutama, dok je još uvijek gorio kerozin, te unesrećeni nisu ni znali što se zapravo dogodilo, da je u neboder uletio zrakoplov. Ogromna većina onih koji su vidjeli zrakoplov, poginula je pri njegovom udaru jer mu se nalazila na putanji. Najmanje je dvoje ljudi preživjelo u udarnoj zoni i vide se na nekim slikama. (lijevo se nalazi screenshot odglumljene scene iz Discoveryjevog programa "9/11: Inside the Twin Towers" i predstavlja konferencijsku salu na 106. katu sjevernog tornja)Let 11 koji je udario između 94. i 98. kata sjevernog tornja, započeo je kerozinski požar, koji se ugasio za maksimalno deset minuta i ostavio za sobom prostore ispunjene plinovima koji ne podržavaju gorenje, te slabašni uredski požar koji se počeo raspirivati kako su ti plinovi puzili iz razbijenih prozora. Dim je vrlo brzo počeo puniti prostore koji nisu bili izolirani. Nije trebalo više od par minuta da na katovima iznad mjesta udara disanje postane otežano. To je navelo ljude da počnu razbijati prozore iako im je ispočetka to bilo zabranjeno. Razbijanje prozora stvorilo je nove oduške kroz koji su vrući dimovi mogli izlaziti, a vatra na nižim katovima je počela primati više zraka. Pospješen je efekt dimnjaka, te je moguće da je to ubrzalo proces gubljenja statike nebodera. No za to ih se ne može kriviti, jer nisu mogli birati.  Na prozorima je visio ogroman broj ljudi, jednostavno iz razloga što nisu mogli izdržati vrlo otrovni dim. Mnogi misle da je to običan, zagušljiv dim od kojeg se samo kašlje, a koji nastaje potpunom oksidacijom organske tvari, primjerice drva.Dim koji nastaje u požarima zgrada vrlo je nepodnošljiv jer nastaje nepotpunim izgaranjem plastičnih masa. Izaziva snažno pečenje i suzenje očiju, te dovodi do stezanja dišnih puteva. Vrlo je otrovan. Nemoguće ga je udisati bez da ne dođe do gušenja i grčeva. To i jest razlog zašto su ljudi visjeli s ovako visokih katova. Strah od gušenja ili zapaljenja, te patnja uzrokovana otrovnim dimom bili su veći nego strah od visine i pada. Postoji nekoliko razloga zašto je više ljudi skočilo/palo sa sjevernog nego s južnog tornja: 1) raspodjela goriva, a s time i započeti uredski požar, bila je puno kompaktnija - zrakoplov je udario u sredinu 63 metra široke fasade, te je manje goriva izgorjelo izvan zgrade, a više je prenijeto na katove 2) udar se dogodio na višem mjestu, pa je dim bio zbijen na manjem broju katova 3) stajao je 102 minute nasuprot južnom koji je pao za 56 min 4) u njemu je bilo zatočeno više ljudi -u južnom su tornju ljudi imali prilike pobjeći, a kasnije su isto tako mogli bježati kroz jedno stubište koje je ostalo relativno prohodno. Ured mrtvozornika u New Yorku izjavio je da ljude koji su pali ne klasificira kao "skakače". "'Skakač je netko tko ujutro ide na posao znajući da će počiniti samoubojstvo", rekla je Ellen Borakove, glasnogovornica ureda mrtvoroznika. "Ovi su ljudi bili istjerani dimom i vatrom, ili izbačeni vani." Rekla je da ured nije mogao odrediti tko je skočio zato jer su ozljede bile slične onima koje su zadobili ljudi ubijeni u rušenju tornjeva. Na svim smrtovnicama piše samo - "ubojstvo".  USA TODAY je, kao i FDNY (The Official Fire Department of New York), procijenio da je palo oko 200 ljudi. NY Times je na svojim snimkama/slikama prebrojao 50 ljudi. Gotovo su sve slike snimljene sa sjeverne i istočne strane, koje su fotografima/snimateljima bile pristupačne, jer su stizali sa sjevera na jug Manhattana. No svjedoci kažu da su ljudi skakali i s južne i zapadne strane.Na južnoj strani, vatrogasci su prijavili 30-40 tijela na krovu 3WTC, hotelu Mariott. Na zapadnoj strani, tijela su padala na krov kružnog prilaza. Udarci tijela koja su pala na taj ulaz mogu se čuti na snimci koju je snimio francuski snimatelj Jules Naudet, isti onaj koji je snimio i famoznu snimku udara prvog zrakoplova. Na istočnoj strani, ljudi su padali na Austin Tobin Plazu, poznatu po svojoj kuglastoj skulpturi. Krv je pokrivala staklene zidove i okretna vrata koja su vodila na Plazu s drugog kata mezanina sjevernog tornja. Ljudi koji su se evakuirali prolazili su kraj tog stravičnog prizora. "Prozori su bili crveni... a vani su bili komadići tijela. Bili smo zaprepašteni i začuđeni", rekao je Richard Moller, koji je pobjegao sa 78. kata. Nakon prvog udara zrakoplova, policajac Port Authorityja, David Lim, popeo se pokretnim stubama s predvorja 1WTC na razinu Plaze. Vidio je unakaženo tijelo kraj pozornice na Plazi na kojoj su svirali glazbenici. "Rekao sam, o moj Bože! Moram ovo prijaviti. Imam smrtni slučaj na Plazi. Drugi policajac pita: 'Jesi li siguran da je mrtav?', i dok govorim, drugo tijelo upravo slijeće na tlo." Svjedoci kažu da se čini da je nekoliko ljudi slučajno "izbauljalo" iz razbijenih prozora zagušenih dimom. No većina kaže da se čini da su oni koji su skočili, svjesno izabrali umrijeti od pada, nego se ugušiti u vrućem dimu. S katova s kojih se skakalo nije preživio nitko. Svega je nekoliko osoba bilo identificirano pri padu jer su gotovo svi bili previše unakaženi, gotovo se posve raspavši pri udaru.  Žrtve koje su skočile imale su neizrecivo velik i važan utjecaj na evakuaciju. Padajuća tijela su navela vatrogasce da premjeste zapovjedni centar dalje od zgrade, što je smanjilo broj mrtvih. Padajuće tijelo već je ubilo jednog vatrogasca, a zapovjedni vatrogasac Thomas Van Essen je zamalo pogođen, kad je trčeći iz sjevernog tornja da bi se susreo s gradonačelnikom Giulianijem, 4.5 metara dalje palo tijelo.Da bi zaštitili ljude od padajućih tijela i krhotina, nadležni su zapriječili glavne izlaze iz predvorja na ulicu i Plazu, te preusmjerili ljude kroz podzemnu robnu kuću ispod Plaze. U 2WTC, zaposlenici su izbliza vidjeli ljude kako skaču u smrt sa zgrade koja je "zrcalna slika" njihove. "Pogledao sam par koji je skočio, i to je bilo to. Vidio sam dosta. Rekao sam 'Moramo pobjeći odavde'", rekao je Jaede Barg koji je radio za Aon na 100. katu. Ogroman broj preživjelih iz južnog tornja izjavilo je da je prizor skakača na istim katovima susjednog nebodera uzrokovao hitnost i natjerao ih na brzi odlazak te zanemarivanje zvučnih najava ("The building is secured!") koje su govorile da je sve u redu i da se ljudi vrate na svoja radna mjesta. Oko 1400 ljudi uspjelo je pobjeći s gornjih katova prije udarca drugog zrakoplova. Oklijevanje je značilo gotovo sigurnu smrt - do udarca drugog zrakoplova, bilo je samo 16.5 minuta. U tom kratkom vremenu, ljudi iznad ~80. kata morali su napustiti ured, pričekati lokalno dizalo do 78. kata, a zatim čekati ekspresno do prizemlja te se udaljiti od dizala. Oni koji su se sjećali napada 1993. godine, znali su da treba pobjeći što prije. Eric Thompson, radnik na 77. katu 2WTC, otišao je do prozora sobe za sastanke nakon prvog udara. Zaprepastio se kad je muškarac prišao prozoru nekoliko katova iznad požara i skočio. Pogledao ga je u lice. Vidio je kako mu kravata leluja u vjetru. Gledao je kako muškarčevo tijelo udara u pločnik: "Više uopće nisam osjećao nikakvu ljudskost". Možda najpoznatija fotografija koja prikazuje komadić ove strahote jest ona pod nazivom "The Falling Man". To je jedna od više od deset uzastopnih fotografija koje prikazuju pad za sada nepoznatog čovjeka. Fotografije je snimio Richard Drew, fotograf AP-a. Ova je snimljena u 9:41:15 h.
Padajući čovjek u medijima je opisan kao čovjek koji poput mirne strijele stremi prema tlu, u trenutku prije smrti uhvaćen zauvijek na fotografiji. Istina je radikalno drukčija. Čovjek se, kao i gotovo svi ostali, u zraku mahnito koprcao. U slučaju ovih specifičnih žrtava 11. rujna, može se iskoristiti znanje iz iskustva preživjelih ljudi koji su skočili s ciljem samoubojstva. Prije skoka, pri donošenju odluke, žrtve su bile suočene s dva izlaza. Jedan je vrući i otrovni dim (pa i urlajuća vatra, ponegdje), zapomaganja i vrištanja ozlijeđenih, a s drugi - plavo nebo i čisti zrak, tišina. U samom trenutku skoka, žrtva praktično ne misli, već joj je rezoniranje na razini pukog refleksa koji služi prekidu patnje. Sam pad, mnogi su opisali gotovo transcendentalnim, usporenim i gotovo mističnim. Taj krajnji dio, doduše, ne vrijedi za većinu ovih žrtava, što se i vidi na snimkama. Promatranjem slika na kojima se vide ljudi koji se drže za nosive stupove, teško je zapravo shvatiti o čemu razmišljaju, jer im se ne vide lica. Djeluju nijemo, kao popratni materijal za neku predstavu, lutke u izlogu. S druge strane, snimljeni materijal pokazuje da u bili šokirani, u stanju grča. Neki, koji su imali sreću biti u uredima izoliranima od dima, mahali su komadima tkanine, a većina je mirno i čvrsto držala stupove, naginjući se nad gotovo 400 metara duboku provaliju. Na slikama istih dijelova zgrada, poredanima kronološki, vidi se da je nazočan sve manji broj ljudi. Pred sam pad, broj im se drastično smanjio - padali su. U trenutku rušenja sjevernog tornja, neki su se brzo povukli s prozora i zauvijek nestali. Žalosna je činjenica da se posmrtni ostatci vjerojatno svih ovih žrtava nisu mogli skupiti, baš iz razloga što su se tornjevi srušili. Još je žalosnija činjenica da praktično nitko, unatoč tome što su ih hvatale brojne kamere i gledao cijeli svijet, nije mogao prenijeti neku informaciju osim intuitivnog "Pomozite!", a malo je tko (ako uopće i jest) identificiran na fotografijama i filmovima. Iako su vidljivo poginuli, neprepoznatljivi su i anonimni. Ironične su žrtve i svjedoci strahote ove tragedije. (naslovna fotografija je umjetničko djelo Denisa Darzacqa i nije snimljena 11. rujna) |
