e-mail (kojeg nažalost rijetko provjeravam)



Utemeljeno 24.05.2005. u 15:38
(optimizirano za Mozillu Firefox)

30.05.2007., srijeda

2 godine bloga

little_beštija me podsjetila na to da mi je blog napunio dvije godine.
Istina, blog je stvoren 24. svibnja 2005. u 15 sati i 38 minuta. Opet sam na to zaboravio, kao i prije godinu dana. smijeh
Hm, što reći? Nekih velikih promjena na dizajnu nije bilo, sve se više manje vrti oko istog. Običan predložaj (Plavi) ponešto izmijenjen. Postova i članaka je sve manje i manje, komentiram sve manje i manje. Podsjetili su me na futilnost bloga, no ne dam se. Ispočetka sam htio na a/c listu, onda sam shvatio da se nema smisla živcirati zbog toga što mi nikako ne ide, a već dulje vrijeme ne želim na nikakvu listu i skriven sam. Na naslovnici sam izišao 4-5 puta, dva puta nije bilo svojevoljno.
Dakle, dvije godine koliko sam na ovome, i blog.hr je još u beti. Veliko hm. Sad kad ga je kupio CME, možemo očekivati boom u promjenama. Ponajprije s blogeditorom. :)

Evo mala statistika.

Postovi
Ukupno postova: 253
Prosjek postova po tjednu: 2.4
Prosjek postova po mjesecu: 10.1
Mjesec s najviše objavljenih postova: veljača, 2007. (29 postova)
Mjesec s najmanje objavljenih postova: svibanj, 2005. (2 postova)
Najveći broj neaktivnih dana između postova: 231
Broj dana bez postova: 517
U koje doba dana najčešće pišete postove: tijekom noći (22 - 7 sati)
Ukupno riječi u svim postovima: 27554
Prosjek riječi po postu: 109
U prosjeku pišete kratke postove (manje od 250 riječi po postu).

Komentari
Ukupno komentara ostavljenih na vašem blogu: 2662
Prosjek komentara po postu: 10.5
Najviše komentara po postu: 70
Broj postova bez komentara: 51

Ako tko ima kakvu ideju, kritiku, pohvalu, bilo što, neka napiše u komentaru.
Á je to.

- 12:47 - gurni glavu kroz monitor (14) - snimi - #

  • Huh..sve čestitike od srca imaš moje i sve je kod tebe ok, bar za mene..:)...Lijepi staž imaš na Blog-u i dobre postove pišeš, na lijep način komuniciraš sa nama koji posjećujemo tvoj Blog i koji čitamo tvoje postove..:)..ustvari, trebala bih govoriti samo u svoje ime..:))..No, nema veze Blog ti je mrak, postovi guba, fotke također..:))..sve je naj..naj..bar za mene, za druge ne znam i nije me neka velika briga..:))...Nemam nikavih kritika u svezi tvog bloga i načina pisanja, ideja imaš puno i jako zanimljivih i to je to..:))...piši i dalje, onako kako znaš... živopisno, dojmljivo i sa nekim vrhunskim objašnjenjima..stvarno tako mislim, ne zekam te..Još jednom od srca ti čestitam na dvogodišnjici postojanja tvoga Bloga!.. (sanja_45 30.05.2007. 14:58)
  • Keep on the good work! (č-t-m 01.06.2007. 00:38)
  • Samo da pozdravim malu Sadaku, oh ovaj.. Sadaka :D
    Skola me stiskla pa.. neaktivna neko vrijeme. :D
    Procitat cu ja ostale postove kad imam vise snage. :*
    Moram jer me zanimaaaa. :D
    U svakom slucaju, CESTITAM! :D
    *poklanjam ti svoju papucu u ime bloga*
    zasto papuca? odlicna za ubijanje komarca :P
    chuu :3 (moja posaptalica tipa kao kiss i sl lol)
    Usput, odlicne clanke pises.. uvijek :) (Neko-chan 01.06.2007. 01:53)
  • Jedina zbilja zanimljiva brojka mi je 231.
    Inače nemam što pametno za reći. Vodiš kvalitetnu stranicu tako da ti ostaje tek da nastaviš dalje, bez obzira na tempo. (propheta nemo 01.06.2007. 09:49)
  • Kao prvo...iskreno ti čestitam dvogodišnjicu bloganja. Dakle, duže si na blogu nego ja. Što reći i predložiti. Ja i ti, povremeno komuniciramo i voljela bih to ispraviti jer u tebi vidim kvalitetnog blogera a tvoje teme su mi interesantne...što ujedno znači da se prvo ja moram popraviti i češće te posjećivati, što i nalaže logika s obzirom što sam napisala, zar ne? Dizajn...istina, nema nekih velikih promjena kod tebe što je dobro jer si onda prepoznatljiv po izgledu bloga. Gledala sam tvoju statistiku...i mogu zaključiti da ti, kao i ja, pišeš uglavnom kratke postove što je velika prednost...i po meni najispravnije. Da skratim...budi i dalje takav jer to si ti i drago mi je da si tu...i želim ti još puno sretnih i uspješnih dana na ovim stranicama. Pozdrav prijatelju...cmokkkk. (teuta 01.06.2007. 14:27)
  • @sanja_45: hvala, tvoje mišljenje mi znači tim više što si mi stalni posjetitelj. ;)

    @č-t-m: thx!

    @tuljanica: ma ja sam apprentice, nisam ja ona (lol). hvala na papuči. bit će dobra za moljce.

    @Propheta Nemo: da, ta brojka označava jedno razdoblje kad nisam htio ništa poduzimati u vezi bloga.

    @teuta: ispravit ćemo ;) hvala! (Sadako's apprentice 01.06.2007. 15:13)
  • Impresivne statistike, pohvale =)

    Pozdrav (svaasta. 01.06.2007. 21:44)
  • šteta što je tvoja kvaliteta još uvijek ostala neprepoznata od strane onoga koji tvori liste. možda sada s novim vodstvom... ;) (Amberka 02.06.2007. 15:37)
  • Opa! Nisam ocekivala da cu bit spomenuta. Pocascena sam:) blog je zakon. Nis mu ne fali. Bolesno je dobar. Dizajn. Postovi. Slike. Samo pohvale. I sad se umisli, da!!! Hahaha. Zelim ti jos toliko godina, aktivnosti, postova, komentara (dobrih) i posjeta. A kad dosegnes tu brojku onda cu ti pozelit... jos toliko.. ili nes drugo :P pozdrav (little_beštija 02.06.2007. 18:42)
  • joj nisam odavno bila tu *udara se dlanom po celu* ali evo u pravo vrijeme da ti cestitam dvogodisnjicu bloga, jos je beba cuvaj ga :P (Anna Lee 03.06.2007. 02:54)
  • srdačne čestitke s likedylanbloghaera :)
    i dalje mene od a/c//c listi, onda mi dođe puno ljudi pa se ne mogu snać :) (Rusulica 05.06.2007. 17:31)
  • *Recimo da nisam shvatio što želiš reći. U parapotere se baš ne kužim, a rečenicu nisam prepisivao. (propheta nemo 05.06.2007. 17:55)
  • samo čestitka :o) (DerzaFanistori 07.06.2007. 21:59)
  • Sretan rođendan! Netko je kupio blog hr? Nisam u toku.. (Ken-oh-manija 09.06.2007. 18:10)
  • 21.05.2007., ponedjeljak

    Osveta hikikomorija

    ograničenje od odgovornosti: Tekst je oštar i slikovit. Sadrži brutalnu fikciju. Svaka sličnost sa stvarnim osobama i mjestima posve je slučajna, te ni autor ni oni koji su realizaciji priče pomogli (diki, meilong i ostali) nisu ni na koji način povezani s radnjom niti ne ohrabruju njeno provođenje ili njeno ikakvo stvarno oponašanje.


    "Ovdje uvijek lagano puše" rekao je gospodin koji mu je prodao stan.
    Večeras ne.
    Ispustio je žvaku iz ustiju, da bi ova potonula u mrak. U svjetlo. Pa mrak. Pa svjetlo. Mrak. Svjetlo. Sve brže i brže. I tako osamnaest puta.
    Tako će i sutra, ne brini.
    Rano jutro. Stajao je umotan u ručnik, pridržavajući se mokrim rukama za umivaonik i buljeći u zamagljeno zrcalo. Umjesto očiju, vidio je samo dvije mutne, tamne duplje. Lice je izgledalo kao pokušaj zajebancije photoshopom. U odrazu se vidjela i tamna sjena koja ga je svo ovo vrijeme bodrila i objašnjavala mu smisao svega. U načelu subjektivna pojava, no Branimiru sasvim objektivna.
    Jedna je kapljica po staklu plazila prema središtu Zemlje, bivajući sve bržom i bržom jedući sve više svoje malene braće. Na kraju je došla do ruba, odlijepila se i zatim tresnula na pod u ritmu jazza koji je svirao u stanu.

    Misli su lutale trgom kojim je prošao prije dvije godine, gdje ju je ugledao po peti put tog istog dana. Imala je ljubičastu haljinu. Već mu je bilo neugodno. Uostalom i njoj bi trebalo biti. Naposlijetku, ona je kriva za njegovo stanje. Tko zna gdje je u ovom trenutku? Nije važno. Važno je gdje je on, a to će uskoro svi znati, pa i ona. Možda ju i posjeti. Zapravo, definitivno hoće.
    Prošavši rukom po zrcalu, dobio je novo lice, ovaj put shvativši kako je zaraslo u dlake i kako ga treba obrijati. Izazivanje sumnje ne dolazi u obzir. Uzeo je škare i prionuo na posao. Zatim se umio sapunom, nanio pjenu za brijanje, a onda s nekoliko kratkih poteza skinuo dokaz. Britvica je bila nova i klizila je po licu. Po završetku, gledao je u onog starog koji je prije dvije godine ušao u ovaj stan s planom. Deja vu.

    Branimir je hikikomori. U dvije godine koliko tu živi, nula se puta spustio u prizemlje i nula je puta izašao zgrade. Patološki se boji tla. Zgrada u kojoj živi postala je njegov psihološki zatvor. Opterećen je njenom veličinom i masivnošću. Voli osjećaj bivanja u njenoj nutrini. Dva je puta mirno gledao kako samoubojice skaču s vrha. Gledao im je u oči.
    Noću voli gledati u dubinu okna između stubišta i slušati kako gotovo pola tisuće ljudi proizvodi zvuk sličan brundanju pčela u košnici. Ljudi proizvode poseban ton, ton kojeg tu i tamo poremeti paljenje motora dizala. Ponekad bi se, poput kakvog fantoma, odvažio na osamljeno, golo i boso tapkanje i puzanje u mraku kroz tu ogromnu građevinu, ali nikad niže od petog kata. To je već previše blizu tla i podruma.
    Branimir je zgradu poznavao kao vlastiti prst. Uzbuđivao ga je goli "elevator riding" te penjanje oknima, ali nikad ništa ispod petog kata. Ono je za njega bila zlokobna enigma.

    Soba je bila zagušljiva. Televizor, krevet, radni stol s računalom, hrpa žica utaknutih u široku, šuplju ploču punu tekućine. Nešto elektronike. Dva pištolja s prigušivačima.
    Pazio je da ne ugazi na neki od stotina CD-ova koji su ležali po podu i bacali dugine boje po stropu.
    Stan je uspješno pretvoren u autonomnu jedinicu, zbog čega je Branimir bio vrlo ponosan, ali i tužan, jer danas je zadnji dan njegovog korištenja. U grudima su mu se miješali osjećaji tuge zbog toga što napušta takav intimni prostor, te osjećaji neke društvene odgovornosti.
    Jedan dio sobe nije bio osvijetljen.
    Ti si moj borac
    Iz ormara je izvukao crne hlače, crni remen, crnu kravatu i bijelu košulju. Sve je već bilo izglačano. Obučeno u plastičnu vreću. Kako i neće, kad je kupljeno pri useljavanju i nikad korišteno?
    Tragova moljaca, nula. Osmijeh.
    Gledao je odraz svog odebljeg tijela u zrcalu. Gadila mu se pomisao na oponašanje, htio je biti nov i poseban. U dubini duše znao je da će netko naći neku sličnost s prijašnjim događajima, no srdžbu je gušila zadovoljština zbog toga što će se ljudi pomučiti s motivima. Uostalom, možda i njega netko bude oponašao. Dobro za njega.
    Oko pasa stavio je remen, a zatim je na prsa sivom ljepljivom trakom privezao šuplju ploču sa stola, ispunjenu tekućinom. Utaknuo je žice, ali ih nije spojio s elektronikom. Šupljine je popunio jednom podatnom masom i na kraju sve prekrio pancirkom. Zla tekućina se bućka kao voda. Gledao je u pištolje nekim čudnim pogledom i gladio ih.
    Brzo je navukao košulju, stavio remen za pištolje. Savršeno.

    Lupanje po vratima. Neizvjesnost. Pogled kroz špijunku - susjeda. Jedan je pištolj stavio u džep, drugi u ladicu. Otvorio je vrata i pogledao ženu plameno crvene kose u brkove.

    "Oooo, sused, pa kaj se dogodil s bradom? I tak ste se zriktali... Mili bože... Aha, našli ste si nekog, kaj ne? Da, dobro je to. Već vam je bil i vreme. Sused, mužek pita ak' biste mogli doći pogledati kompjuter, nekaj opet ne valja... Budite tak dobri, hoćete?"
    Žena je migala svojim sitnim očima.
    "Ovih nekoliko dana nekaj popravljate, čula sam vas. Joj, pa zakaj ste si toliko kablova polijepili po zidu? Kaj ste i žbukali? I kaj ovoliko vreća? Pa kaj to delate sa stanom?" žena znatiželjno zakorači prema vratima.
    Branimir ih prestrašeno zatvori i počne buljiti u ženine brkove: "Može, ako mi pomognete svezati kravatu. Prošlo je dosta vremena od njenog zadnjeg korištenja."
    "Joj, sused, kak se vi uvek tak krasno spominjete. Dajte, dajte, da vidim", rekla je i prišla mu preblizu, na što je on ustuknuo.
    "Naj se plašiti, sused! Ne bum vam ja nikaj", flertajući je ispustila, pritisnula ga nogama uz dovratak i tobože iznenađeno dodala, "sused, je l' vam to pištolj u hlačama il' vam je drago?"
    Buljila je kao da će ga pojesti, a on je mijenjao boje. Susjeda je svezala kravatu, ali se nije micala.
    "Dobro, idem ja sad kod Milana, da čovjek ne čeka."
    "Hm, da. Čekam i ja, sused" rekla je i gurnula kažiprst u usta.
    Branimir je nekako ispuzio i gadljivo ubrzao prema njihovom stanu.

    Susjedu se olabavila grafička kartica, vjerojatno zbog toga što po računalu stalno lupa dok igra svoj Tetris. Pola minute dijagnostike, pola minute operacije. Susjeda se čudila kako to Branimir spretno vitla odvijačem. Muž Milan, kućepazitelj, potužio mu se na huligane koji noću ulaze u zgradu i igraju se dizalom: "Nešto su sjebali, znam da su nešto sjebali. Na liftu piše maksimum šest osoba, on prima pet. Zatvara se pred nosom, kao da je živ. Ako ih nađem, grlo ću im iščupati! Svi smo platili za obnovu liftova, svi!"
    "Mislite grkljan"
    pomalo ga učtivo upozori Branimir, na što ga susjed pogleda svisoka.
    Branimir je jako dobro znao tko su ti huligani i znao je što čine u dizalima.

    Vrativši se u stan, prošao je kroz kuhinju gdje je bio digestor kućne izrade. Poslužio je sintezi živčanog bojnog otrova koji je sad na Branimirovim prsima povezan s istim onim plastičnim eksplozivom kojim je oblijepio i stan. Bilo je teško sintetizirati toliko otrova. Zaradio je drhtanje desne ruke.
    Uokolo su svuda bile vreće smjese sumpora, salitre i praškastih metala. Nekoliko tona. Njegov stan je vjerojatno bio jedan od najtežih u zgradi.
    Odakle mu sve to? Recimo da razna poznanstva i usluge čine svoje, te unosni kućni posao za jednu tvrtku čiji je šef imao običaj nazvati točno u 8:55. Branimir je to mrzio, jer bio je osoba koja je s lakoćom sve svodila na komunikaciju pomoću dvaju računala.
    Čemu bojni otrov i eksploziv na tijelu? To je Branimirov zadnji pokušaj spašavanja što većeg broja duša. Kad dovrši sve sa svog popisa, otići će na neko mjesto s puno ljudi i spasit će ih, a usput se i dezintegrirati u kiši organofosfatnih kapljica. Što više ljudi dohvati udarni val ili aerosol, to bolje.

    U kosu je umiješao briljantin i počešljao se u stranu, stavio svoje dioptrijske naočale na oči koje su ionako već bile prekrivene lećama. Imao je jako slabi vid. Otvorio je mračni ormarić sa žicama.
    Nasmiješi se.
    Branimir se nasmiješio. Izgledao je dobroćudno. Sjena je htjela da Branimir bude sretan. Bar je on tako mislio.
    Brzo je spojio dvije žice u ormariću, a zatim uzeo svoj brižno stvaran popis i spremio ga u džep košulje.
    Zadnji pogled na stan. Sve je bilo savršeno. Ništa nije moglo poći po zlu. Odnosno, po dobru, ali to je i ovaj put bilo subjektivno.
    Zatvorio je vrata, što ih je uz pišteći zvuk, trajno zablokiralo i uključilo prvi dio naprave. Više nema povlačenja. Krenuvši prema dizalu, ugledao je malu Ljiljanu s osamnaestog kata koja se na stubištu igrala autićima. Pogledala ga je i nevino se nasmiješila, kako to samo mala djeca mogu. Bilo mu je pomalo žao, ali znao je da i nju treba osloboditi. Zlo koje se vuče kroz obitelji, prema Branimirovom mišljenju, bilo je rezultat demonskog prokletstva koje se prenosi oplodnjom. Branimir nije bio čovjek od vjere, uzimao je ono što mu je odgovaralo.

    Ušao je u dizalo i pritisnuo tipku za prizemlje. Vrata su se lagano zatvorila i dizalo je krenulo dolje. Na nekom međukatu, odlučno je stisnuo "STOP", a zatim iz džepa brzo izvukao odvijač i otvorio upravljačku ploču. Spojio je žicom tipku 19 s nečim što je teškom mukom prije nekoliko dana u tri ujutro spustio na krov dizala. Precizno je vratio ploču, odblokirao dizalo i krenuo dolje. Minutu kasnije, brojač stiže na broj 5, a Branimir ubrzano diše.
    4, 3, 2, 1, prizemlje. Vrata se otvaraju i Branimir po prvi put nakon 2 godine stupa na tlo. Zakoračuje izvan kabine, poput Armstronga davne '69. Vidno zbunjen, hvata kvaku vanjskih vrata i lagano izlazi.
    Otpušta kvaku, vrata se zatvaraju. Branimir stoji na nadmorskoj visini. U atmosferi.

    Izvan zgrade.




    Vrtoglavica.




    Odjednom doleti neko dijete: "E, buraz, ku'iš, ono, miči mi se s puta. Moram ič' doma da si nekaj pojebem, ono."
    Branimir ga je uhvatio za mišicu i pogledao ga u oči. "Jesi ti neki debil, kretenčino jedna, daj me pusti, hočeš da te zveknem u jaja?!" reče dijete s nekom reperskom majicom i hlačama "na pol guzice", istrgne se i doda, "Pedofil glupi".
    Branimir nije navikao na ovakav govor. Branimir ne psuje.

    Na kiosku je kupio novine i otišao je u park udaljen par stotina metara. Sjeo je na već zauzetu klupu gdje je sjedio neki starac. Nasmiješio se i naklonio glavom. "Lijep dan".
    Sjeo je tako da može vidjeti svoj stan i prizemlje. Bilo je lijepo proljetno jutro. Miris cvijeća i kruha iz obližnje pekarne, hihot djece na igralištu ispod zgrade. Bilo mu je tako čudno. Gledao je svoj kavez s nula metara visine, nogama na travi. Stvari su tako velike kad im priđeš blizu.
    Kako čudno i nesvakidašnje.
    Ulaz je ujutro prometan, no on je znao koga čeka. Čeka nekog tko će stisnuti broj 19.
    Gledati svojih ruku djelo, najmanja je zadovoljština koju može dobiti. Htio je sudjelovati. Htio je osjetiti udarac kemijske energije koju je mjesecima skupljao u stanu.

    Prošlo je pola sata. Ništa se ne događa. Branimir vrti novine već četvrti put. Naslovnica. Valute. Politika. Zdravlje, lifestyle. Zanimljivosti, TV program.
    Odjednom, izlazi susjed Milan sa svojom brkatom ženom. Olakšanje. Ona mu nešto posprdno govori, on se okreće. Žena ulazi u automobil (kojemu je, usput rečeno, sinoć netko popravio kočnice) i odlazi u smjeru zapada, a Milan skreće ulijevo i ide prema kiosku gdje se malo previše zadržava u razgovoru s ljepuškastom prodavačicom. Prodavačica na kraju zatvara radnju i s njim kreće prema zgradi.
    Nad sunce odjednom nadvio sivi oblak, ispivši boje.
    ...Odričeš li se sotone i svih djela i zavođenja njegovih?
    "Odričem" promrmlja Branimir.
    "Oprostite, jeste li mi nešto rekli? Znate, ne čujem baš najbolje", odvratio je starac s klupe.
    Branimir mu, ne skidajući pogled s prizemlja, rukom da pokret da zašuti. Starac ga zbunjeno pogleda i nastavi čitati svoje novine.

    Bilo se ubrzava.
    Djeca, automobili, kuće, ulica, zgrada, kiosk, stablo, klupa, pas, prolaznica. Branimir mirno gleda u ulaz zgrade. Milan pohotno mijesi grudi prodavačice, vrata dizala se zatvaraju i više ih ne vidi.




    Dva uzastopna, blještava i praiskonska urlika Titana.




    Prvi iz prizemlja, a onda i drugi, iz stana 19-4. U djeliću sekunde u nebo su poslane, ne samo obitelji Rožić i Mrconj, nego i mala Ljiljana s autićima te vjerojatno desetak obitelji s katova ispod i iznad. Stroj za stanovanje kojeg je Branimir tako volio, grozovito se zatresao, odaslavši udarni val koji je u sekundi polomio stakla stotinama metara daleko i s nogu bacio prolaznike, kao i Branimira i starca s klupe.
    Eksplozije su bile tako snažne da su se čule u cijelom gradu. Sjeverna strana zgrade rasula se po prometnoj cesti i poklopila jutarnju cestovnu gužvu, a zapadna ono igralište, ogolivši ispod mjesta eksplozije stanove do prizemlja i ljude koji su u panici i bez zidova, ostajali smrznuti u visini, držeći se za bilo što pri ruci. Neki su skupa s prostorijama, bili povučeni u bezdan. Iako grozno oštećena, izdubljena po sredini, zgrada na svu sreću nije pala. Doslovno se mogla vidjeti unutrašnjost zgrade, kao presjek kroz stanove, hodnike, okna i stubište. Stotinjak metara uokolo, sve je bilo skršeno. Iz ruševina je počela šiktati voda koja se miješala s paklenim dimom.
    Prizemlja isto tako više nije bilo, kao ni lifta niti ono dvoje unutra. Krater i rupa. Dvoje je ljubavnika pretvoreno u krvavu paru. S viših su katova ranjenog stroja ljudi panično dozivali u pomoć, a neki su, ne mogavši se više držati za otrgnute cijevi, uz šuštavo lepetanje odjeće, padali na brdo krhotina na ulici.

    "JEBEM TI BOGA ISUSA U TRI MILE PIČKE MATERINE!!!", Branimir se, zasut krhotinama i okrvavljenog ramena, dizao s poda i uhvatio za glavu te počeo vikati i kleti, dok se ulicom počinjalo prolamati stravično vrištanje i zapomaganje, okupano mirisom pakla, uslijed tona sumpora iz Branimirovog stana.
    Škrgutao je zubima: "Nije pala. Jebem ti komunizam i... O, sunce milo da ti jebem... Pola godine i ništa..."
    Užasnuti starac na podu, iako gotovo oglušen jačinom detonacija, čuo je što čovjek govori. S prestravljenim izrazom na licu čovjeka koji nazoči biblijskom smaku svijeta, od straha je počeo stenjati i drhtati.
    "A KOJI KURAC TI SAD STENJEŠ?!" proderao se bombaš i onda u posve drugom tonu starcu zapovijedio: "Zahvali mi!"
    Starac je instinktivno približio ruke licu, a Branimir je izvukao pištolj i uperio ga u starčevu glavu.

    Zvon mobitela. 8:55. Starac nepomično leži u krvi.
    "Halo? Šefe, vi ste............ Da, čuo sam, vjerojatno nekakav sudar, da....Malo glasan, slažem se.............No da.....
    Šefe, bojim se da ću morati dati otkaz, nadam se da vas to ne ljuti.....
    ..........
    Nešto mi se ispriječilo i jednostavno moram. Imam posla.......Znam da će vam biti problem........ Neće?........ Ah, tako.....Da........Shvaćam......
    Ništa, onda ću usput svratiti i do vas, da preuzmem dokumente.......... Objasnit ću vam. Vidimo se. Danas imam pune ruke posla......... Da, čujem sirene........ Do viđenja, vidimo se."



    "Da, danas imam puno, ... puno posla" reče Branimir i baci mobitel u kantu za smeće. Strese prašinu s košulje i izvuče onaj podulji popis iz džepa.
    "Elektra u centru, šalter broj osam, službenica Marica, trideset i šest godina, često nosi ljubičastu haljinu, više puta neprimjereno odbila uzvratiti višak pri plaćanju računa, sebi ga redovno stavlja u džep i kupuje kavu. Prepreka, tri čuvara. E pa, Marice, to se tako ne smije..."

    Branimir je korakom pravednika, ohrabren sjenom, krenuo prema centru grada. Na nebu je bilo još oblaka, a u pištoljima još metaka, po jedan za svakog jadnika s popisa.

    - 00:22 - gurni glavu kroz monitor (17) - snimi - #

  • Šizofrenija? LSD? (aquaria 21.05.2007. 08:24)
  • vrlo zanimljivo.
    marice, marice...jebala si ježa. (hasselbaink 21.05.2007. 10:47)
  • Wow..koja guba priča..ostala sam bez teksta. Jako zanimljiva i nekako isprepletena priča, iz nje sve nešto veselo šumi i puna je zavrzlama..:D..Toplo se nadam da neće taj tvoj lik, taj imaginarni lik utonuti u veći glib..mda mislim da je u njemu do guše utonuo. Djeluje mi malo osvetnički, malo bezumno, ali ako drugoga izlaza za njega nema, neka se drži i dalje svojih pravila igre..:D...Metaka u pištolju ima, ajd ima i neke u svom rukavu adute..no..dobro..neka ima i dalje te svoje zvijezdane trenutke. Priča je mrak i malo me je neka jeza ulovila dok sam je čitala..ali je jako dobar post..čista petica..bravo..sviđa mi se jako.:) Sasvim suprotno od onoga, što sam kod tebe čitala..ovo je stvarno još jedno ugodno iznenađenje.:) (sanja_45 21.05.2007. 15:58)
  • A šta vama Manga stalno priča? Polako, ali sigurno i ti dolaziš na moje ;) Zakon te štiti onoliko koliko se sam štitiš. Tek kad ljudi počnu na ovaj način odrađivat one koji ih gaze, bit će pomaka na bolje. Kamo sreće da je onih 2000 mučenika prije no što je diglo ruku na sebe, odradilo toliko državnih dužnosnika. Vjerujem da bi sada svi skupa živjeli u puno ljepšem okružju. Ljudi ne dajte na sebe. Sustav ne postoji. Postoje samo sroljavci koji umišljaju da su sustav. Nedajte se gaziti od takvih pojedinaca. Izolirajte svoj problem i riješite ga. Jedan na jedan. Dajte im jasno do znanja da vas pritom ne zanima sustav, već samo oni... (012 STATION posada 21.05.2007. 17:46)
  • Nadam se da dolazi i nastavak. Samo, zamotaj ga josh vishe u celofan Američkog psiha: cilj jasan samo protagonistu, izvana djeluje kao totalno bezrazlozhno divljanje i zvjerstvo; btw, Branimir vishe ne smije pokazivat ni trunku suchuti ili kajanja. (chichak 21.05.2007. 20:59)
  • Ovakove priče se obično nazivaju kvalitetnom literaturom. Sad kad sam pročitao, čini mi se prekratko.
    Kad se sjetim da se u slobodno vrijeme baviš kojekakvim sintezama i da tu i tamo spominješ nekakvu babu, ... Da nije ovo neka futuroautobiografija? :)
    *Ne znam baš koliko sam pogodio s onim, ipak je dosta nerazumljivo. Iskustva nemam previše. Vidio sam par emisija, par prodavača magle i jedno predavanje M. Petrovića. Otad u sebi nosim bezdan zgražanja nad ljudskom naivnošću:) (propheta nemo 22.05.2007. 10:59)
  • Zanimljivo, doista. =)

    Pozdrav (svaasta. 22.05.2007. 18:16)
  • Hej! Samo da ti javim da je u petak koncert Porote u Bjelovaru! Ako možeš dođi! Na blogu više o tome ;) (Porota 22.05.2007. 18:41)
  • Stil pisanja je odličan, tema je odvratna. Jesi li razmišljao o tome da svoj potencijal iskoristiš za pisanje lijepih priča ili možda SF-ova, a ne ovakvih terorističkih gadosti? Mislim da imaš puno potencijala, pa ne vidim zašto ovako hladno-negativno nabijena priča? (Gohan 23.05.2007. 14:42)
  • što se dogodilo s brkicom? :D
    možemo li očekivati nastavak: "hikikomori2 - revenge of whiskers"? (diki 23.05.2007. 15:42)
  • @aquaria: ne bih znao. iskreno.

    @o engleskom nogometu: slažem se s konstatacijom o marici.

    @sanja_45: :)
    ovo je bio eksperiment, jako sam zadovoljan što ti se sviđa. mislim da se liku ne piše dobro. imam osjećaj da će završiti svoj život, ako ne već od svoje ruke, onda od policije ili zaštitara...

    @012 STATION posada: hm, nisam pisao s tvojom namjerom, ali i to tvoje je prilično primjenjivo na priču. da, vidim sad da je priču moguće protumačiti i iz tog okvira. drago mi je da si mi dao i tu ideju.

    @chichak: možda, ne znam. tvoje ideje su odlične, mislio sam ih potpuno primijeniti i tu, ali mi se učinilo da bi moglo biti prebrutalno. hm.

    @Propheta Nemo: a ja se bojao da je predugo. :)
    nije futuroautobiografija i nadam se da nikad neće ni biti. brrr :D
    što se tiče tvog teksta, malo ti je falilo da se otvori taj bezdan. mislio sam da sam ja najnesnošljiviji. sad držiš rekord :))

    svaasta. drago mi je.

    @Porota: na žalost, neću moći :)

    @Gohan: znam. razmišljam o tome. ovo je prva priča koja se objavila na blogu. ne kažem da neće biti i "dobrih".

    @diki: brkica se odvezla :D
    možda bude, možda. znat ćeš ako bude :) (Sadako's apprentice 23.05.2007. 20:21)
  • @Gohan

    A shto je to lijepo? Romantizam je time smatrao zhenu, renesansa chovjeka uopche, naturalizam znanstvenu egzaktnost u prikazivanju psihe likova, dogadaja i radnje, modernisti su pak pokushavali odstupati od svih kanona i tako dalje i tako dalje... A svi su ti pravci bili makar donekle kontrastni onome prije njih.

    BTW, ovime ne zhelim rechi da End ne bi trebao biti tematski pluralist, nego samo zhelim istaknuti problematiku definiranja lijepog.

    @End
    Mozhda bi sada mogao napisati neki nastavak / dodatak na ovu prichu iz neke "ljepshe" perspektive - recimo, jedini prezhivjeli na 4. katu, njegova razmishljanja toga jutra, opijenost srechom dok se protezao ispred jutarnjeg prozora, opchu nevinost, itd... Just some ideas... (č-t-m 23.05.2007. 23:09)
  • pravci = epohe, razdoblja, ... (č-t-m 23.05.2007. 23:10)
  • A u pozadini sviraju TheDoors 'The end' :) (zgdnevnik 24.05.2007. 12:11)
  • Treba širiti ideju. Kao i ovu što slijedi. Zahvaljujući blogerici Tyche. Nadam se da već pogledao taj film, a ako nisi pogledaj obavezno... (012 STATION posada 25.05.2007. 10:26)
  • podsjetilo me na lektiru iz srednje...dobri duh zagreba se zvala
    najs najs.. steka na nekim mistima, ali u globalu veri gud (cetiri piruete 27.05.2007. 15:39)
  • netko bi mijenjao svijet.... i igrao protiv pravila... ... pročitao u dahu iako tako nešto od tebe nisam očekivao... znači ne trebam ti davati naputke iz kućne kemije?:-) ono što me jedino strah je da te kakav mladi blekasti čitač ne uzme za primjer "djelovanja".... ali stvarno je gadno kada ti "životno djelo" ostane uspravno ;-)))) (borgman 27.05.2007. 15:53)
  • 13.05.2007., nedjelja

    jedan podsjetnik.

    Majka je osoba koja će, vidjevši da za petoricu ima samo četiri komada pite, što prije dodati da za pitu ionako nikad nije marila. ~Tenneva Jordan

    - 07:00 - gurni glavu kroz monitor (15) - snimi - #

  • Ne kužim, zašto je onda uopće stavila pitu na stol... ? :) (aerial 13.05.2007. 11:58)
  • :) pita (cetiri piruete 13.05.2007. 13:18)
  • nadam se da ovo ipak znači da je rođendan i sl., a ne obljetnica, u pitanju (DerzaFanistori 13.05.2007. 16:31)
  • I ja se nadam da je ovo veseli podsjetnik.. (zgdnevnik 13.05.2007. 17:39)
  • Glede paučine, to bi zapravo trebal upitat Mangu al eto: jel zna neko kaj je paučina koja je padala iz aviona početkom zadnjeg rata? Mislim, dokumentirana i stvarna je isto ko i obični tragovi aviona :) (zgdnevnik 13.05.2007. 17:56)
  • Ti si drugi na blogu kod kojeg sam registrirala da zna da je danas Majčin dan :))) Idem sad pročitati donji post, sinoć sam navratila oko ponoći kad sam bila preumorna za tu količinu tovrsnog teksta. Ostavit ću ti dolje komentar. Pozdrav veliki :))) (aquaria 13.05.2007. 18:29)
  • Sretan majcin dan svim majkama i onima koje se tako osjecaju! =)

    Pozdrav (svaasta. 13.05.2007. 20:37)
  • Eto... i onda se vjerojatno pitaš, što ti je sve to trebalo (mislim na post niže).
    Btw dobro si me podsjetio. Idem nazvati matični planet ;) (012 STATION posada 14.05.2007. 13:08)
  • Obilježih taj dan otprilike koliko i dan državnosti ili što već je sad. Vjerojatno ću biti uviđavniji kad postanem majka...
    Ove idealizatorske rečenice vrijede samo u idealiziranim situacijama. Moglo bi se isto tako definirati majku kao onu krčmaricu iz Hugoove Kozete. Sve su to u konačnici tek hormoni. (propheta nemo 14.05.2007. 16:36)
  • koji sam ja idiot (xanthus 14.05.2007. 19:34)
  • živa istina. s tim se sretoh u literaturi, a onda vidjeh i u svoje mame. (Rusulica 14.05.2007. 20:09)
  • poslala sam ti mejl :) ajde brzoooo pročitaj ga odma. i da slažem se s erialom. :D (boob 15.05.2007. 17:24)
  • um. (Amberka 19.05.2007. 15:03)
  • šta je s tobom jebate? aj javi jesi živ. (boob 19.05.2007. 23:50)
  • ..prekrasne su ruže i lijepo od tebe što si se sjetio svih majčica na ovoj našoj Planeti..:)..uvijek me ugodno iznenadiš..:) (sanja_45 20.05.2007. 23:39)
  • << Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

    < svibanj, 2007 >
    P U S Č P S N
      1 2 3 4 5 6
    7 8 9 10 11 12 13
    14 15 16 17 18 19 20
    21 22 23 24 25 26 27
    28 29 30 31      

    interferencija on/off

    Ovaj blog je čuvao Frank. Frank je deložiran prije par mjeseci. Ako imate utočište, Frank će vam biti zahvalan.

    zapamtite!

    Copyright © endimion17.blog.hr 2005-2006-2007-2008-2009-2010-2011-2012-2013.

    Sva prava pridržana.

    DNEVNIK.hr10Nakon prijave pratite svoje najdraže blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica