Pregled posta

Osveta hikikomorija

ograničenje od odgovornosti: Tekst je oštar i slikovit. Sadrži brutalnu fikciju. Svaka sličnost sa stvarnim osobama i mjestima posve je slučajna, te ni autor ni oni koji su realizaciji priče pomogli (diki, meilong i ostali) nisu ni na koji način povezani s radnjom niti ne ohrabruju njeno provođenje ili njeno ikakvo stvarno oponašanje.

---

"Ovdje uvijek lagano puše" rekao je gospodin koji mu je prodao stan.
Večeras ne.
Ispustio je žvaku iz ustiju, da bi ova potonula u mrak. U svjetlo. Pa mrak. Pa svjetlo. Mrak. Svjetlo. Sve brže i brže. I tako osamnaest puta.
Rano jutro. Stajao je umotan u ručnik, pridržavajući se mokrim rukama za umivaonik i buljeći u zamagljeno zrcalo. Umjesto očiju, vidio je samo dvije mutne, tamne duplje. Lice je izgledalo kao pokušaj zajebancije photoshopom. U odrazu se vidjela i tamna sjena koja ga je svo ovo vrijeme bodrila i objašnjavala mu smisao svega. U načelu subjektivna pojava, no Branimiru sasvim objektivna.
Jedna je kapljica po staklu plazila prema središtu Zemlje, bivajući sve bržom i bržom jedući sve više svoje malene braće. Na kraju je došla do ruba, odlijepila se i zatim tresnula na pod u ritmu jazza koji je svirao u stanu.

Misli su lutale trgom kojim je prošao prije dvije godine, gdje ju je ugledao po peti put tog istog dana. Imala je ljubičastu haljinu. Već mu je bilo neugodno. Uostalom i njoj bi trebalo biti. Naposlijetku, ona je kriva za njegovo stanje. Tko zna gdje je u ovom trenutku? Nije važno. Važno je gdje je on, a to će uskoro svi znati, pa i ona. Možda ju i posjeti. Zapravo, definitivno hoće.
Prošavši rukom po zrcalu, dobio je novo lice, ovaj put shvativši kako je zaraslo u dlake i kako ga treba obrijati. Izazivanje sumnje ne dolazi u obzir. Uzeo je škare i prionuo na posao. Zatim se umio sapunom, nanio pjenu za brijanje, a onda s nekoliko kratkih poteza skinuo dokaz. Britvica je bila nova i klizila je po licu. Po završetku, gledao je u onog starog koji je prije dvije godine ušao u ovaj stan s planom. Deja vu.

Branimir je hikikomori. U dvije godine koliko tu živi, nula se puta spustio u prizemlje i nula je puta izašao zgrade. Patološki se boji tla. Zgrada u kojoj živi postala je njegov psihološki zatvor. Opterećen je njenom veličinom i masivnošću. Voli osjećaj bivanja u njenoj nutrini. Dva je puta mirno gledao kako samoubojice skaču s vrha. Gledao im je u oči.
Noću voli gledati u dubinu okna između stubišta i slušati kako gotovo pola tisuće ljudi proizvodi zvuk sličan brundanju pčela u košnici. Ljudi proizvode poseban ton, ton kojeg tu i tamo poremeti paljenje motora dizala. Ponekad bi se, poput kakvog fantoma, odvažio na osamljeno, golo i boso tapkanje i puzanje u mraku kroz tu ogromnu građevinu, ali nikad niže od petog kata. To je već previše blizu tla i podruma.
Branimir je zgradu poznavao kao vlastiti prst. Uzbuđivao ga je goli "elevator riding" te penjanje oknima, ali nikad ništa ispod petog kata. Ono je za njega bila zlokobna enigma.

Soba je bila zagušljiva. Televizor, krevet, radni stol s računalom, hrpa žica utaknutih u široku, šuplju ploču punu tekućine. Nešto elektronike. Dva pištolja s prigušivačima.
Pazio je da ne ugazi na neki od stotina CD-ova koji su ležali po podu i bacali dugine boje po stropu.
Stan je uspješno pretvoren u autonomnu jedinicu, zbog čega je Branimir bio vrlo ponosan, ali i tužan, jer danas je zadnji dan njegovog korištenja. U grudima su mu se miješali osjećaji tuge zbog toga što napušta takav intimni prostor, te osjećaji neke društvene odgovornosti.
Jedan dio sobe nije bio osvijetljen.
Iz ormara je izvukao crne hlače, crni remen, crnu kravatu i bijelu košulju. Sve je već bilo izglačano. Obučeno u plastičnu vreću. Kako i neće, kad je kupljeno pri useljavanju i nikad korišteno?
Tragova moljaca, nula. Osmijeh.
Gledao je odraz svog odebljeg tijela u zrcalu. Gadila mu se pomisao na oponašanje, htio je biti nov i poseban. U dubini duše znao je da će netko naći neku sličnost s prijašnjim događajima, no srdžbu je gušila zadovoljština zbog toga što će se ljudi pomučiti s motivima. Uostalom, možda i njega netko bude oponašao. Dobro za njega.
Oko pasa stavio je remen, a zatim je na prsa sivom ljepljivom trakom privezao šuplju ploču sa stola, ispunjenu tekućinom. Utaknuo je žice, ali ih nije spojio s elektronikom. Šupljine je popunio jednom podatnom masom i na kraju sve prekrio pancirkom. Zla tekućina se bućka kao voda. Gledao je u pištolje nekim čudnim pogledom i gladio ih.
Brzo je navukao košulju, stavio remen za pištolje. Savršeno.

Lupanje po vratima. Neizvjesnost. Pogled kroz špijunku - susjeda. Jedan je pištolj stavio u džep, drugi u ladicu. Otvorio je vrata i pogledao ženu plameno crvene kose u brkove.

"Oooo, sused, pa kaj se dogodil s bradom? I tak ste se zriktali... Mili bože... Aha, našli ste si nekog, kaj ne? Da, dobro je to. Već vam je bil i vreme. Sused, mužek pita ak' biste mogli doći pogledati kompjuter, nekaj opet ne valja... Budite tak dobri, hoćete?"
Žena je migala svojim sitnim očima.
"Ovih nekoliko dana nekaj popravljate, čula sam vas. Joj, pa zakaj ste si toliko kablova polijepili po zidu? Kaj ste i žbukali? I kaj ovoliko vreća? Pa kaj to delate sa stanom?" žena znatiželjno zakorači prema vratima.
Branimir ih prestrašeno zatvori i počne buljiti u ženine brkove: "Može, ako mi pomognete svezati kravatu. Prošlo je dosta vremena od njenog zadnjeg korištenja."
"Joj, sused, kak se vi uvek tak krasno spominjete. Dajte, dajte, da vidim", rekla je i prišla mu preblizu, na što je on ustuknuo.
"Naj se plašiti, sused! Ne bum vam ja nikaj", flertajući je ispustila, pritisnula ga nogama uz dovratak i tobože iznenađeno dodala, "sused, je l' vam to pištolj u hlačama il' vam je drago?"
Buljila je kao da će ga pojesti, a on je mijenjao boje. Susjeda je svezala kravatu, ali se nije micala.
"Dobro, idem ja sad kod Milana, da čovjek ne čeka."
"Hm, da. Čekam i ja, sused" rekla je i gurnula kažiprst u usta.
Branimir je nekako ispuzio i gadljivo ubrzao prema njihovom stanu.

Susjedu se olabavila grafička kartica, vjerojatno zbog toga što po računalu stalno lupa dok igra svoj Tetris. Pola minute dijagnostike, pola minute operacije. Susjeda se čudila kako to Branimir spretno vitla odvijačem. Muž Milan, kućepazitelj, potužio mu se na huligane koji noću ulaze u zgradu i igraju se dizalom: "Nešto su sjebali, znam da su nešto sjebali. Na liftu piše maksimum šest osoba, on prima pet. Zatvara se pred nosom, kao da je živ. Ako ih nađem, grlo ću im iščupati! Svi smo platili za obnovu liftova, svi!"
"Mislite grkljan" pomalo ga učtivo upozori Branimir, na što ga susjed pogleda svisoka.
Branimir je jako dobro znao tko su ti huligani i znao je što čine u dizalima.

Vrativši se u stan, prošao je kroz kuhinju gdje je bio digestor kućne izrade. Poslužio je sintezi živčanog bojnog otrova koji je sad na Branimirovim prsima povezan s istim onim plastičnim eksplozivom kojim je oblijepio i stan. Bilo je teško sintetizirati toliko otrova. Zaradio je drhtanje desne ruke.
Uokolo su svuda bile vreće smjese sumpora, salitre i praškastih metala. Nekoliko tona. Njegov stan je vjerojatno bio jedan od najtežih u zgradi.
Odakle mu sve to? Recimo da razna poznanstva i usluge čine svoje, te unosni kućni posao za jednu tvrtku čiji je šef imao običaj nazvati točno u 8:55. Branimir je to mrzio, jer bio je osoba koja je s lakoćom sve svodila na komunikaciju pomoću dvaju računala.
Čemu bojni otrov i eksploziv na tijelu? To je Branimirov zadnji pokušaj spašavanja što većeg broja duša. Kad dovrši sve sa svog popisa, otići će na neko mjesto s puno ljudi i spasit će ih, a usput se i dezintegrirati u kiši organofosfatnih kapljica. Što više ljudi dohvati udarni val ili aerosol, to bolje.

U kosu je umiješao briljantin i počešljao se u stranu, stavio svoje dioptrijske naočale na oči koje su ionako već bile prekrivene lećama. Imao je jako slabi vid. Otvorio je mračni ormarić sa žicama.Branimir se nasmiješio. Izgledao je dobroćudno. Sjena je htjela da Branimir bude sretan. Bar je on tako mislio.
Brzo je spojio dvije žice u ormariću, a zatim uzeo svoj brižno stvaran popis i spremio ga u džep košulje.
Zadnji pogled na stan. Sve je bilo savršeno. Ništa nije moglo poći po zlu. Odnosno, po dobru, ali to je i ovaj put bilo subjektivno.
Zatvorio je vrata, što ih je uz pišteći zvuk, trajno zablokiralo i uključilo prvi dio naprave. Više nema povlačenja. Krenuvši prema dizalu, ugledao je malu Ljiljanu s osamnaestog kata koja se na stubištu igrala autićima. Pogledala ga je i nevino se nasmiješila, kako to samo mala djeca mogu. Bilo mu je pomalo žao, ali znao je da i nju treba osloboditi. Zlo koje se vuče kroz obitelji, prema Branimirovom mišljenju, bilo je rezultat demonskog prokletstva koje se prenosi oplodnjom. Branimir nije bio čovjek od vjere, uzimao je ono što mu je odgovaralo.

Ušao je u dizalo i pritisnuo tipku za prizemlje. Vrata su se lagano zatvorila i dizalo je krenulo dolje. Na nekom međukatu, odlučno je stisnuo "STOP", a zatim iz džepa brzo izvukao odvijač i otvorio upravljačku ploču. Spojio je žicom tipku 19 s nečim što je teškom mukom prije nekoliko dana u tri ujutro spustio na krov dizala. Precizno je vratio ploču, odblokirao dizalo i krenuo dolje. Minutu kasnije, brojač stiže na broj 5, a Branimir ubrzano diše.
4, 3, 2, 1, prizemlje. Vrata se otvaraju i Branimir po prvi put nakon 2 godine stupa na tlo. Zakoračuje izvan kabine, poput Armstronga davne '69. Vidno zbunjen, hvata kvaku vanjskih vrata i lagano izlazi.
Otpušta kvaku, vrata se zatvaraju. Branimir stoji na nadmorskoj visini. U atmosferi.

Izvan zgrade.




Vrtoglavica.




Odjednom doleti neko dijete: "E, buraz, ku'iš, ono, miči mi se s puta. Moram ič' doma da si nekaj pojebem, ono."
Branimir ga je uhvatio za mišicu i pogledao ga u oči. "Jesi ti neki debil, kretenčino jedna, daj me pusti, hočeš da te zveknem u jaja?!" reče dijete s nekom reperskom majicom i hlačama "na pol guzice", istrgne se i doda, "Pedofil glupi".
Branimir nije navikao na ovakav govor. Branimir ne psuje.

Na kiosku je kupio novine i otišao je u park udaljen par stotina metara. Sjeo je na već zauzetu klupu gdje je sjedio neki starac. Nasmiješio se i naklonio glavom. "Lijep dan".
Sjeo je tako da može vidjeti svoj stan i prizemlje. Bilo je lijepo proljetno jutro. Miris cvijeća i kruha iz obližnje pekarne, hihot djece na igralištu ispod zgrade. Bilo mu je tako čudno. Gledao je svoj kavez s nula metara visine, nogama na travi. Stvari su tako velike kad im priđeš blizu.
Kako čudno i nesvakidašnje.
Ulaz je ujutro prometan, no on je znao koga čeka. Čeka nekog tko će stisnuti broj 19.
Gledati svojih ruku djelo, najmanja je zadovoljština koju može dobiti. Htio je sudjelovati. Htio je osjetiti udarac kemijske energije koju je mjesecima skupljao u stanu.

Prošlo je pola sata. Ništa se ne događa. Branimir vrti novine već četvrti put. Naslovnica. Valute. Politika. Zdravlje, lifestyle. Zanimljivosti, TV program.
Odjednom, izlazi susjed Milan sa svojom brkatom ženom. Olakšanje. Ona mu nešto posprdno govori, on se okreće. Žena ulazi u automobil (kojemu je, usput rečeno, sinoć netko popravio kočnice) i odlazi u smjeru zapada, a Milan skreće ulijevo i ide prema kiosku gdje se malo previše zadržava u razgovoru s ljepuškastom prodavačicom. Prodavačica na kraju zatvara radnju i s njim kreće prema zgradi.
Nad sunce odjednom nadvio sivi oblak, ispivši boje."Odričem" promrmlja Branimir.
"Oprostite, jeste li mi nešto rekli? Znate, ne čujem baš najbolje", odvratio je starac s klupe.
Branimir mu, ne skidajući pogled s prizemlja, rukom da pokret da zašuti. Starac ga zbunjeno pogleda i nastavi čitati svoje novine.

Bilo se ubrzava.
Djeca, automobili, kuće, ulica, zgrada, kiosk, stablo, klupa, pas, prolaznica. Branimir mirno gleda u ulaz zgrade. Milan pohotno mijesi grudi prodavačice, vrata dizala se zatvaraju i više ih ne vidi.




Dva uzastopna, blještava i praiskonska urlika Titana.




Prvi iz prizemlja, a onda i drugi, iz stana 19-4. U djeliću sekunde u nebo su poslane, ne samo obitelji Rožić i Mrconj, nego i mala Ljiljana s autićima te vjerojatno desetak obitelji s katova ispod i iznad. Stroj za stanovanje kojeg je Branimir tako volio, grozovito se zatresao, odaslavši udarni val koji je u sekundi polomio stakla stotinama metara daleko i s nogu bacio prolaznike, kao i Branimira i starca s klupe.
Eksplozije su bile tako snažne da su se čule u cijelom gradu. Sjeverna strana zgrade rasula se po prometnoj cesti i poklopila jutarnju cestovnu gužvu, a zapadna ono igralište, ogolivši ispod mjesta eksplozije stanove do prizemlja i ljude koji su u panici i bez zidova, ostajali smrznuti u visini, držeći se za bilo što pri ruci. Neki su skupa s prostorijama, bili povučeni u bezdan. Iako grozno oštećena, izdubljena po sredini, zgrada na svu sreću nije pala. Doslovno se mogla vidjeti unutrašnjost zgrade, kao presjek kroz stanove, hodnike, okna i stubište. Stotinjak metara uokolo, sve je bilo skršeno. Iz ruševina je počela šiktati voda koja se miješala s paklenim dimom.
Prizemlja isto tako više nije bilo, kao ni lifta niti ono dvoje unutra. Krater i rupa. Dvoje je ljubavnika pretvoreno u krvavu paru. S viših su katova ranjenog stroja ljudi panično dozivali u pomoć, a neki su, ne mogavši se više držati za otrgnute cijevi, uz šuštavo lepetanje odjeće, padali na brdo krhotina na ulici.

"JEBEM TI BOGA ISUSA U TRI MILE PIČKE MATERINE!!!", Branimir se, zasut krhotinama i okrvavljenog ramena, dizao s poda i uhvatio za glavu te počeo vikati i kleti, dok se ulicom počinjalo prolamati stravično vrištanje i zapomaganje, okupano mirisom pakla, uslijed tona sumpora iz Branimirovog stana.
Škrgutao je zubima: "Nije pala. Jebem ti komunizam i... O, sunce milo da ti jebem... Pola godine i ništa..."
Užasnuti starac na podu, iako gotovo oglušen jačinom detonacija, čuo je što čovjek govori. S prestravljenim izrazom na licu čovjeka koji nazoči biblijskom smaku svijeta, od straha je počeo stenjati i drhtati.
"A KOJI KURAC TI SAD STENJEŠ?!" proderao se bombaš i onda u posve drugom tonu starcu zapovijedio: "Zahvali mi!"
Starac je instinktivno približio ruke licu, a Branimir je izvukao pištolj i uperio ga u starčevu glavu.

Zvon mobitela. 8:55. Starac nepomično leži u krvi.
"Halo? Šefe, vi ste............ Da, čuo sam, vjerojatno nekakav sudar, da....Malo glasan, slažem se.............No da.....
Šefe, bojim se da ću morati dati otkaz, nadam se da vas to ne ljuti.....
..........
Nešto mi se ispriječilo i jednostavno moram. Imam posla.......Znam da će vam biti problem........ Neće?........ Ah, tako.....Da........Shvaćam......
Ništa, onda ću usput svratiti i do vas, da preuzmem dokumente.......... Objasnit ću vam. Vidimo se. Danas imam pune ruke posla......... Da, čujem sirene........ Do viđenja, vidimo se."


"Da, danas imam puno, ... puno posla" reče Branimir i baci mobitel u kantu za smeće. Strese prašinu s košulje i izvuče onaj podulji popis iz džepa.
"Elektra u centru, šalter broj osam, službenica Marica, trideset i šest godina, često nosi ljubičastu haljinu, više puta neprimjereno odbila uzvratiti višak pri plaćanju računa, sebi ga redovno stavlja u džep i kupuje kavu. Prepreka, tri čuvara. E pa, Marice, to se tako ne smije..."

Branimir je korakom pravednika, ohrabren sjenom, krenuo prema centru grada. Na nebu je bilo još oblaka, a u pištoljima još metaka, po jedan za svakog jadnika s popisa.


Post je objavljen 21.05.2007. u 00:22 sati.