15.01.2007., ponedjeljak
Frank je našao dom.
Puno hvala Tuljanici i njenoj ekipi, koliko god ih ima. Frank je zahvalan i od sreće lupa i po vašem ekranu.  A ja sam nekako tužan. Baš tužan. Nadam se da je to samo zbog toga što sam pogledao Edwarda Škarorukog, ali mislim da nije tako. Ponekad imam osjećaj kao da ću se utopiti sam u sebi ili kao da se penjem sve više i više u nekakvom tornju bez kraja, a tlo se sve manje i manje vidi. Mogao bih se sad iskaliti kao u nekakvoj zadaćnici, ali sam to odavno prerastao i shvaćam da je neke stvari bolje napisati i spaliti. Doduše, takve stvari onda stižu Djedu Mrazu, ... navodno. Ljudi oko mene imaju problema, i sve ih je manje. Jako se bojim toga. Joj što bih volio da je ovaj blog anoniman, pa da mogu slobodno pisati po njemu. Nemam baš nešto skrivati, ali se grozim od pomisli na kritiziranje nekoga osim sebe, jer postajem sve osjetljiviji na tuđe kritike i čini mi se da gubim samopouzdanje u nekim pogledima. Kažu ljudi da je bolje šutjeti, šutnja je zlato, nemoj nikoga vrijeđati, tko zna kad ti makar poznanstvo može pomoći. No potreba je još tu, i preklapa se s dijelom mene koji u tome vidi glupost. Interest begets expectation, and expectation begets dissapointment. So the way to avoid dissapointment is to avoid interest.----Georgia Lass, Dead Like Me Možda je to lijek. Za što god mi se učini da bih mogao reći u nekom svom jadu, sam sebi nađem nekoliko rečenica kojima mi netko može kontrirati, nađem objašnjenje i korijen i onda umuknem. Kao pjesnik za pisaćim strojem koji iz njega trga papire bez i da takne tipku. Postao sam sam sebi najbolji kritičar. Kritičar koji sebi steže vrat pri pomisli da postoji netko tko će ga kritizirati. Jesam li stvoren za savršenog psihijatra, koji drugima daje sve, s sebi pomoći ne može? Ne želim se žaliti (evo ta kontra) ali bilo bi ljepše da je jednostavnije. Stvara li blesavi život blesave ljude? U ovaj kasni noćni sat, čini se da je taj rub tako jako blizu, iako još uvijek čvrsto držim konop. Dok hodam ulicom ili se vozim gradskim prijevozom, promatram ljude, istovremeno se grozeći pomisli da me nitko ne vidi i grozeći se pomisli da me netko gleda. Nije valjda mizantropija u pitanju, još mi i to treba. Tako se bojim neuspjeha. |
