21.04.2006., petak
Informativno-zbrčkani članak
|
Noć prije nego sam išao doma za Uskrs, izašao sam u pidžami vani na balkon. Puni Mjesec je pokazao debeli i gusti trag dima koji se protezao od toplane, preko pola puta između zenita i obzora, pa do drugog kraja neba gdje je nestajao iza obzora. Dim je iznad dimnjaka udarao u sloj zraka niti 1km iznad tla, stvarao nekakvu kuglu i onda išao kao otrovna zmija iznad moje glave, prema Dubravi, Dupcu i dalje. Demonska cesta iz nekog filma s lošim efektima. Gotovo si mogao vidjeti "layere" kao u nekoj starijoj igrici. Boja je bila, iako je Mjesec odgovoran, siva s primjesama smeđe. A bilo je vani gotovo 20°C. Zašto paliti toliko ugljena zbog vrućih noćnih 20°C? A sad malo o današnjem danu. Nakon seminara, išao sam na ručak s kolegicom i usput vidio Onu Koju Aerial_51 Spomene Uz Ovaj Smiley  u gradu, tamo blizu Cvjetnog trga. Ovaj put nije imala dopičnjak i pitala me zašto sam rekao Meilong da je pukla? Nisi pukla, samo te nikad nisam vidio u dopičnjaku kako ideš niza stube. To je nekako bilo čudno. Sjećam te se još dok si imala one plave dioptrijske naočale, i to mi je bilo nekako slatko. (zašto pišem u drugom licu?...)I tako, gledala me nekako manje joyfull nego inače, okružena svojim prijateljicama. A baš je bio lijep, sunčan dan. Vruć, ako smijem dodati. Jučer i danas sam sat vremena proveo u sobi s nekim ljudima koji imaju kronični PTSP, prvi je bio vrlo razgovorljiv, a drugi je tukao samo one koji nisu poštivali zakon. Ne bi bilo baš lijepo sad tu pretresti sve, nije ok prema njima. Ali, iskreno govoreći, bilo mi je drago kad je ovaj drugi rekao da je, kao policajac, jednom iscipelario nekog mafijaša (znate ona ekipa sa skupim autima koja mami doma kaže da "on stvarno ne zna kako se taj paket heroina našao u njegovom stolu"). Ružno je kad PTSP-ovci okrenu bijes prema obitelji ili sebi (ovo drugo je češće), ali kad gamad dobije po kapi, onda to nije tako ružno. Spomenuo je česte napadaje panike i prema opisima, imam imao sam ih par. Kaže tip da je to potpuno fiziološka stvar inducirana skrivenom psihom, i da, kad počne, nema stajanja. Jedna bloggerica s moje liste ih isto ima, pa će se u ovome prepoznati. Sve počinje 10ak minuta čudnim osjećajem propadanja i bljedoćom, nastavlja se nekakvim iritirajućim tihim zvukom u ušima, da bi u niti jednoj minuti počelo snažno eskalirati snažnim udarcima srca i znojenjem pri čemu postoji osjećaj gotovo potpunog nedostatka kisika u prostoriji dok grabiš zrak kao riba na suhom. Čudiš se ljudima oko tebe kako su mirni, a onda ti dođe užasno slabo, i zadnjim naporima grabiš oko sebe i ideš na svježi zrak, dok ti je vidno polje prekriveno pulsirajućim teksturama. Onda sve stane, za niti pola minute, i blijed i znojan gledaš oko sebe kao budala, smijući se sam sebi. Nisam jedini, znam kolege koji isto ovo imaju. Meni se događalo isključivo rano ujutro, bez obzira na to jesam li što jeo. Ono što bih volio znati je kako spriječiti ili bar zaustaviti napad panike ako već ne možeš otići negdje. Ako na vrijeme ne izađeš na zrak, sigurno je da ćeš kolabirati. Ovaj čovjek s PTSP-om kaže da mu je tlak pri napadaju skočio na 220/180 pri čemu mu je puls bio 168 bpm. Meni je drukčije, meni se sve uspori, puls mi bude nizak, a sigurno i tlak. Moji nemaju razumijevanja za ovo, iako mi se to dogodilo svega par puta. Strah me novih. Profesor psihijatrije nam je danas rekao da primarna trauma nakon stresnog događaja traje oko mjesec dana, i može se često svjesno razraditi razgovorom. Ono što je PTSP jest neko sranje koje ti se zatuče duboko u podsvijest, i samo čeka okidač. Često zapravo okidač ne možemo ni prepoznati, može biti situacija, predmet, čak i recimo banalne stvari poput količine svjetlosti. Tako da se može dogoditi da stvar pukne nakon 10, 15 godina ili više, i očituje se čisto fiziološki dok osoba jadna ne zna što joj se događa. Nema tu nikakvih slika i zvukova pušaka, stvar je fiziološka. Grozna stvar je ta što je naša država dala vremensko ograničenje od kojih 5 godina za pojavu simptoma, pa ako gadosti počnu 6 godina od stresnog događaja, tko te je*e... Još treba naglasiti da PTSP nije ratom uzrokovana bolest. Dovoljan je jedan stres vrlo visokog intenziteta, može trajati par trenutaka. Za primjer ću uzeti profesorov primjere - pas koji napadne dijete i izgrize ga te dijete koje vidi kako otac ubija majku. To se zakopa u svijest i jednom se može ispoljiti vani. Recimo osoba vozi auto vidi nešto što ga podsjeća na stresor i skrivi prometnu nezgodu. A ni sama ne zna zašto, odavno je zaboravila psa i ubojstvo. Ponavljam, PTSP nije vezan samo za rat. Nevjerojatno puno ljudi ima potencijalni PTSP, jer se većina ljudi susrela s nečim vrlo traumatičnim. To je kao hrpa bombi koje mogu puknuti tek tako. Strašno, ako mene pitate. |
