subota, 13.08.2022.
....nostalgija....
|
Negdje početkom osnovne, zaključe tata i barba da bi mogla malo ić u muzičku školu. Još se i sad sjećam straha prijemnog ispita.... Ona je svirala...ja sam to morala otpjevat...pa onda neki taktovi...neki ritam.... uglavnom...upišu me iako sam bila "prestara"...odnosno...došla sam u zadnji tren. (naime, osnovna muzička škola traje 6 godina pa je moraš upisat najkasnije u trećem osnovne, da se ne dogodit da ideš u srednju i osnovnu školu istovremeno) U prvom razredu mi je solfeggio predavala profesorica Tresić Pavičić... to je bilo puno lipo.... a poslije toga nemam pojma tko me što učio idućih 5 godina. Za profesora klavira već su se tada koristile veze, a kako smo mi bili bezveznjaci (hahahah...ovo je za Fresha) dopala me jedna prekrasna mlada profesorica Buj. Prve dvije godine sam išla dva puta tjedno na solfeggio, isto toliko na klavir, a onda kod nonice 2-4 puta tjedno vježbat klavir....i tako je bilo sve dok mi otac nije kupio klavir za rođendan. To bi kao trebalo značit da ga sad mogu vježbat kad hoću, ali kućni red nije dozvoljavao sviranje od 14 do 16,30 ... te nakon 22 sata (a moj otac je gledao vijesti u 19,30 pa je to značilo da je kućna tišina već trebala počet u 19,25) Sa 11 godina sam se jako razbolila od žutice (ona je tad bila u modi)...pa nisam dugo svirala i tad je moja mama išla vidit što se može napravit (jer je svake dvije godine u muzičkoj školi trebalo polagat ispit ispred komisije koja je specijalno za tu prigodu dolazila iz Zagreba i bez tog ispita (ili nekog koncerta) nisi mogao proć razred) Pita nju moja profesorica vježbam li 2 sata (ona je mislila dnevno, a moja mama tjedno) i tad joj objasni da možda nikad neću biti pijanista, ali da imam nevjerojatan osjećaj za ritam i da sam idealna za pratioca na klaviru (a to su oni što zarađuju novce - uvijek je riječ o lovi, a nikad o ljubavi). Tako sam ja, tu godinu, razred u muzičkoj školi, završila kao koncertna klavirska pratnja svim violistima, violončelistima, pjevačima .... Moja mama je poslije komentirala kako je netko u publici, za vrijeme koncerta, rekao: "Opet ova mala...ne silazi s bine"  Uglavnom sam tu godinu bila prepuštena sama sebi. ... Moja nonica imala je jako dug hodnik nasred kojeg je stajala starinska drvena škrinja u koju su nekad djevojke spremale dotu. Ta škrinja je bila puna nota i ja sam neke od njih uzela. Privlačio me taj stari, požutjeli papir koji je katkad i pucao pod dodirom. .... prepuštena sama sebi... uzela sam notni papir koji nisam baš dobro razumila i notu po notu....takt po takt ... pokušala dešifrirat. Onda sam tražila ploču da čujem original izvedbu, ali je nije bilo za kupit .... nije me na kraju ni bilo briga .... nakon par mjeseci savladala sam nešto što me jako dirnulo u srce... stvar koju sam tada još godinama svirala i za koju mi se isplatilo što sam upisala muzičku.  ....jedno 30 godina poslije.....sretnem na ulici prof. klavira i pristojno je pozdravim, bez zaustavljanja, kad ona stane: - dobar ti dan Elice - kako pamtite moje ime nakon ovoliko godina? - a kako ću zaboravit onu malu mrvicu koja je svirala Chopina? Imaš li djecu? - imam! - sviraju li? - ne! - koja šteta ....neki dan, preslušavajući Youtube pronađem .... poslušam i odletim u neka davna vremena.... poslušam opet i odjednom primjetim da je spot cijeli notni zapis.... stanem...gledam u čudu.... ja ovo ne znam ni pročitat....prsti prepoznaju.....oči i mozak ne..... a duša i srce trepere....ovo je njihova melodija.... ... uhvatila me tuga.... zašto sam se ja toliko školovala? Da bi mogla brže tipkat po tipkovnici? Eto, gospodine Fresh, dica "kapitalista" išla su u dvi osnovne škole istovremeno....a zamalo i u dvi srednje škole i nekoliko fakulteta Pfffffff..... opet tekst od previše slova Post broj 1.777 (ne znam koliko ih je izbrisano) |
