subota, 02.06.2018.
...ne razumim....
|
...često, na poslu, moram pitat osobu koja dođe do mene, što ima završeno od škole.... to tad' izgleda ovako - koju ste školu završili? - tehničku - dobro, al koji smijer? Što ste točno završili? - elektro - elektro što? - ne znam! Gdje to mogu vidit? - piše Vam u svjedodžbi od mature...tamo ispod ocjene - pogledam, pa Vam se javim! ....ja to ne razumim! jednostavno...naprosto...ne razumim kako je netko mogao ić 4 godine u školu a da ne zna gdje se upisao, za što se školovao i što je završio? ...toliko je to učestalo da kad mi netko kaže "elektro" dobijem ospice ....  ...razumim da se nakon srednje škole rijetko viđamo....razumim i to da se neki razredi nikad nisu sastali nakon završene škole, razumim da smo zaboravili imena nekih profesora....dogodovštine.... a potpuno sam razumila one koji su zavidili...nama...maturantima...svih gimnazija....koji smo se okupili za proslavit 40 godina mature...pa nije ni čudno da su novinari, još danima poslije, bili zainteresirani za taj događaj....a gdje god smo došli....ljudi su nas sretno pozdravljali s - evo naših maturantica!  .... ta rečenica i osmjeh na licu onih koji su je izgovarali, budila je ono dite u meni... opet sam imala 18.... ... a proslave mature su kako kad.... 5 godina se ne slavi jer u naše vrime nije bilo normalno završit bilo koji faks u toliko malo vremena, unatoč zahtjevu "godina za godinu ili van!" ...studirali smo od 7 do 11 godina  ....na proslavama 10-godišnjice mature hvalilo se tko je što završio, tko se gdje zaposlio... za 20 godina mature svatko se hvalio napredovanjima na poslu i djeci... s 30 godina se načela tema unuka, vikendica, auta, statusa....a za 40 godina ništa nije bilo važno...ni status, ni novac, ni unuci....bilo je važno samo da smo to mi, da smo se prepoznali nakon toliko vremena i da dijelimo zajedničke uspomene.... ...moj razred je bio najgori po vladanju, a najbolji po rezultatima.... svi smo bili svjesni činjenice, da ma koliko god se međusobno ne podnosili....koliko god nismo dijelili iste interese, da smo zajedno jači i da ćemo samo zajedno moći veselo uživat... ...i taj dan.... na proslavi... bili smo jedno tijelo kao i onda prije 40 godina... zvali smo se nadimcima....djevojačkim prezimenima... i svi su bili sretni zbog toga.... - Luki jesi li to ti? - srećo moja, upravo smo ti zaposlili bivšeg momka! - ali ima još koji da je živ? - kako nema? Živ je živcat! Ti meni šalješ poruku za ručak, a on dolazi tražit posao. Kažem mu ja da znam da ti je bio momak i da upravo tipkam s tobom...pa da ne brine, zaposlit ćemo ga - i šta čovik na to? - a ništa...bilo mu je malo neugodno!  ...gledaju se slike s izleta...maturalnih putovanja...prepričavaju se dogodovštine... - Pero, sićaš li se ti da smo skupa s Nazorom pituravali školu? - ne, al se sićam kad smo je zapalili - a sićaš li se ti Ela kad smo kod tebe slavili rođendan, a tvoja mama je rekla da nema alkohola! Da nema alkohola? - ne! Al' se sićam da smo joj svaki dan trošili 20 dkg kave ...i da smo bez prestanka igrali na karte dan i noć - a kako sam od tebe uvik prepisiva matematiku i tek me u trećem razredu uhvatilo? - jesi li ti ili Mijo pojeo papirić? ..... razgovori ne prestaju.....svatko priča dio naše zajedničke uspomene.... osmijeh s lica ne silazi....brige su ostale negdje drugo.... - zašto nisam bila na 20 godina mature? - ne znam - ajme Mira šta si propustila...igrali smo na balote....jeli jegulje... - i nismo ništa slikali...idemo se slikat... - ček samo da - Prkička evo ti ogledalo - kako znaš da hoću popravit šminku? Ženo božja ka da smo jučer izašli iz škole. Znaš što mislim  ....stvarno je sve isto kao nekad... osim - daj Piki sjedni na pod, na svim slikama iz gimnazije ti sjediš na podu - sjeo bi ja i sad, al se ne bi više mogao dignit ....stvarno ne razumim one koji ne znaju koju su školu završili! Gdje su oni izgubili najbolje godine života? Kako moraju bit isfrustrirani bez ovakvih sjećanja .... |
