....bančić, škanjić, šamrlica, stolčić, klupica, škanj .... kako god ga zvali.... svima ga je drago vidit ....zato me je vozač autobusa, čim me vidio, upitao: "Koliko ste ga platili?" ....a svi su me po ulici zaustavljali i pitali "Gdje ste ga kupili?" ...bila sam prava atrakcija dok sam ga nosila po gradu....a kako sam došla do njega? Nastup škole na Sajmovima je važan za učenike ali i atrakcija za posjetioce. Naime, dok se učenici hvale s onim što su naučili (promoviraju svoju školu i zanimanje), posjetioci s velikim uživanjem prate njihov rad (a vjerovatno se prisjećaju i svoje srednje škole) tako su na štandu brusili drvene rubove mog bančića... ..dok su prolaznici zastajkivali i raspitivali se za cijenu... ...a oni su ga vrijedno spajali.... - mogu li ja dobit ovaj bančić? - upitala sam profesore - možete, ali poslije će doći učenici III-ih razreda, pa će Vam ga oni moć spojit. - a zašto oni ne mogu? - nemaju alat! - kako djeca nemaju alat? Kako će učit ako nemaju alata? - upitao je jedan gospodin (kasnije se ispostavilo da ima stolarski obrt u jednom drugom gradu, te da u njemu drži naučnike na praksi) - Oni su prvašići! Ne znaju se još s njim služit. Oni ujutro pripreme dijelove, a onda dođu stariji pa ih spajaju. - mogu li ja gospođi spojit bančić? - možete, ako imate ljepila. ....bila sam začuđena kako je to tek I. razred srednje škole, a tako ozbiljno rade....s interesom....provjeravaju rubove, dogovaraju se, pokušavaju sastavit bančić.... ....nije prošlo dugo, evo gospodina s dva kufera alata...otvori ga....izvadi bušilicu i počne radit... - znate li kako ćete prepoznat pravog majstora? - upitala sam momke, a oni su samo slegnili ramenima - po alatu! Ako mu je alat složen onda cijeni to što radi i dobar je u tome! - a ako je razbacan? - upita me jedan - onda je aljkav, ili razbacan čovik....a to onda nije majstor, jer neuredan čovjek nikad neće napravit uredan rad .. gospodinu je bilo drago ovo čut, i shvatio je da su oni tu da uče, pa je i on počeo tumačit kako treba spojit daščice... - znaš li koristit bušilicu? - upitao je jednog i dao mu je u ruke - vidiš, nemoj je tako držat. Previše snage upotrebljavaš i puno se umaraš. Pogledaj, stvar je čista fizika i logika. Vijak treba ući ravno u dasku - slažemo li se s tim? Ako ne ide ravno onda rad nije dobar jer se on usiječe krivo u drvo - ma pobigao mi je malo. - nije ti pobjegao nego krivo držiš bušilicu Ako je držiš kako si je ti sad uzeo onda svojim laktom forsiraš bušilicu. A kako ti stoji lakat? Pod krivim kutom, znači i da će vida ući pod krivim kutom, a ti ćeš morat upotrijebit snagu da bi je uopće zavidao - pogledaj. Ajde uzmi bušilicu ovako i vidjet ćeš kako ide puno lakše i vida ulazi ravno u rupu. Svaki alat treba pomoći čovjeku, a ne odmoć. Zato je važno kako držiš alat. ....uzeli su njih dva bušilicu i krenuli....najprije namjestit, probit rupu za vidu, zavidat ... ali lekcija očito još nije bila gotova - kad se koristi ljepilo? Ajde premaži površinu ljepilom! Ne tako ravno. Ako mažeš ljepilo ravno ono se neće ravnomjerno rasporedit između dvije daske i sve će se odljepit. Da bi se ono razmazalo po što većoj površini, važno je da ga nanosiš cik cak. Ajde pogledaj kako se razmazalo od tog ravnog nanošenja i cik cak nanošenja - aha. Vidim...ovo je brže i lakše - idemo onda ovo završit. Sad sve možete sami. - kaže i postane on njihov pomoćnik. ...vrlo brzo je bančić bio gotov ....a pri tom sam nešto i naučila ....ne samo o ljepilu i bušilici, već sam sudjelovala u Poučavanju po metodi 3. stupnja. To je način poučavanja iz Osnova Radne pedagogije (Lui - Herceg) u kojem se učeniku svaki detalj tumači na način da mu se objašnjava što se radi, kako se to radi i zašto se to radi. Svi smo mi učili što treba radit.....malo nas je naučilo kako to napravit, a zašto se nešto radi nikad nikome nije bilo važno. Osobno nikad nisam shvaćala zašto imam lošu ocjenu iz nekih predmeta, a ni profesori mi to nisu nikad rekli. Shvatila sam da je to zbog nekih drugih razloga pa me nije više bilo briga za taj predmet. To je očito razlika između svijeta i nas... Svugdje u svijetu roditelji brinu o interesima svoje djece, šalju ih u škole da nauče radit ono što im je drago, za što imaju interesa i talenta, da usvoje znanje, a kod nas su interesi mladih zadnja rupa na sviralu, jer ih se šalje u škole koje su za njih "dobre" (bez obzira na njihove mogućnosti), da dobiju papir s kojim će se sutra moći lako zaposlit. ...a mladima je očito važno da im se kaže zašto nešto rade, jer ako shvate "zašto" onda će za to zainteresirati, neće pravit krive korake, a ako ih i naprave, znati će jako dobro zašto im se to dogodilo.... ....i sad se pitam Zašto se toliko dogovara kurikularna reforma? .... heheheheeh |