petak, 22.07.2011.

...kad ti zastane dah....

Koliko ste trenutaka imali u životu...al onih lijepih i sretnih....kad Vam je zastao dah da više niste mogli disat?... volim davat poklone...al ih ne očekujem... ne očekujem ih zato jer ljudi s kojima se volim družit... volim samo da su tu...kraj mene... i to mi je najljepšii poklon.... unatoč tome...dobivala sam poklone i poklone... i još ih dobivam... lijepi pokloni...dragi pokloni.... ali i oni od kojih zastaje dah ...imala sam 11 godina...i bila sam na ljetovanju u Rogoznici s bakom...i vraća nas tata kući nakon 2 mjeseca ludovanja.... stanem na vrata svoje sobe...i ostanem tako stajat s otvorenim ustima...gledam ispred sebe ...u dnu sobe...sjaji se pravi pravcati ulašteni pianino ... predmet koji nije postojao niti u mojim najcrnjim maštarijama.... ...i stala sam tako...i predugo (kaže još i danas moja mama) ...a zatim sam teškim koracima ušla u sobu.... došla do klavira...sjela ispred njega.... otvorila poklopac ... kažiprstom sam sa strahom pritisnila jednu tipku .....bojala sam se da će sve ispod mog prsta nestat kao mjehur od sapunice... zvonki ton...prekrasan ton... i ja sam gorko zaplakala i zajecala... ...što je dalje bilo nemam pojma... ali ako pitate moju mamu...ona će vam kazat da nikad s više radosti nije djecu dovela kući s ljetovanja ...i da se nikad u životu nije tako prepala. Ona je mislila da će mi srce prepuknit... ona se zapravo prepala...kad je shvatila da ne dišem....i da joj nakon toga nikad više nije na pamet palo priredit nekome nekakvo iznenađenje..... . ....za 18-ti rođendan očekujemo velike stvari... sve će se dogodit za 18-ti rođendan...cijeli svijet će se preokrenit i sve će bit lijepo blistavo i sjajno!.... i onda se probudimo...i ništa se ne događa...isto dizanje...umivanje... i čekamo tako...dolaze ljudi.. svi se vesele... a ti sve tužniji i tužniji.... ...ipak...nakon nekog vremena ti to postane svejedno...još jedan rođendan u nizu ... i konačno dočekaš da pobjegneš negdje od svih tih ljudi van... da te neko poljubi za taj veliki dan... uhvati za ruku i povede...negdje u šetnju...na osamu...daleko od ljudi ... bez velikih riječi...bez pitanja o tome kako je prošao dan....samo te posjedne na klupu i pita: - a hoćeš li žvaku? - žvaku? ...šta će mi pobogu žvaka? Možda mi smrdi iz usta? ...i taman kad sam je htjela odbit ... padne mi na pamet da je jednom danvno u jednom kafiću bilo postavljeno isto pitanje ...i (cenzura) ...uglavnom je već žvakana žvakalica nakon toga bila u mojim ustima... - hoću! odgovorim... i umjesto poljupca on izvadi glanc novi paket Bruklin žvakalica. Šta sad? Šta ću sad...promislim ... počnem otvarat taj paket... izvučem jednu žvakalicu iz paketa (a ako se sjećate one su bile jako nabijene u tom paketiću) ... skinem prvi papir... rastvorim foliju...kad u žvakalicu zabodeno malo i zlatno srce! ... stojim tako...s žvakalicom u ruci... a krupne suze nijemo teču niz lice ....ramena mi podrhtavaju od tiihg jecaja.... u tišini.... ....dosta vremena poslije postavila sam pitanje: - a kako si znao koju ću izvuć? - riskirao sam! - a kako si znao da neću nekome ponudit? - riskirao sam! - a kako si znao da je u mraku neću stavit u usta i polomit zube? - riskirao sam! - puno ti riskiraš .... - nikad ne riskiram! .... i tako ide život dalje.... i već smo u idućem desetljeću...stoljeću i tisućljeću... poklona lijepih krasnih... neki su i ovdje opisani kako Elicu ostavit bez teksta . ...kao što je ova prekrasna torta...koja je putovala od IvanićGrada do Splita ... torta kakva nikome živom ne bi pala na pamet... a kamo li da prijeđe toliki put... ...život ide dalje... mailamo...telefoniramo...družimo se.... i odjednom stigne mail (komentar na jednu od poslanih slika). nikakvo virtualno i štotigajaznam mailanje... već praktično razmjenjivanje slika ...ali odjednom neočekivano pada komentar "a što smo lijepi i ozbiljni" "da, svi komentiraju tu moju sliku. Konačno neka slika na kojoj sam ozbiljna :-)" - odgovaram s osmjehom na licu... i poluglasno se smijem...i nisam se ni prestala smijat ...već je stigao novi mail "a lijepi ne komentiraš" ...ostala sam ko opečena... i koliko god puta sam se vratila na ovaj mail... uvijek imam istu reakciju... bilo ih je još i poslije i grintala sam se i svađala i koprcala... al sve to da se ne vidi da me se ostavilo bez daha... i bez riječi ... i tako smo od skupog klavira... preko privjesaka i torti...stigli do jedne jedine riječi! ...od ne znam koliko tisuća € do 6 slova... ima ovoga još... ja bi trebala bit jako jako sretna žena...s ovoliko prekrasnih trenutaka... ovako obožavana i voljena... al eto nisam... grintava sam i gotovo! Zašto? To nije tema ove priče.... al ja bi jednostavno.... ...zato tako grintam i divljam i vrištim, ..al ipak... ipak...kvraguc... postavljam si milijun pitanja i dreknem "ma ima li išta lipo na ovom svitu???"... iz katapulta dobijem brzinski i kratki odgovor... poput strijele čula sam kako mi je prozviždalo kraj glave: - ima! - šta? - ti! ...2 slova.... samo 2 slova...2 opaka slova!!!! e!

- 19:19 - Gukni ako si faca (9) - #