ponedjeljak, 09.03.2009.
....Pjevala sam sa Zdravkom Ćolićem u krevetu …..
|
…Preživila sam…ili još nisam ovih 45 dana ludnice…koju inače preživljavam minimum 2 puta godišnje.. To je period u mom životu kad me njih na stotine opsjedaju i povlače za rukav.. kad sam u 20 dana uspjela memorirat 140 izgubljenih brojeva mobitela (što znači da me samo njih 140 zvalo zbog razno raznih gluposti)..možete li zamislit koliko je zvonio.. To je period kad ujutro izađem iz kuće u ranu zoru… a vratim se kasno navečer….kad sam non stop u tuđem autu…i uvijek negdje putujem… Uglavnom to je period mog života u kojem vrištim, bulaznim i ili se nerviram…ili upadnem u totalnu letargiju …proputujem po Dalmacije…obiđem po sela Dalmatinske zagore….negdje mi je lijepo…negdje manje lijepo…i što se više taj period bliži kraju…to ispaljujem veće gluposti…i sve me manje briga što govorim i radim. U ovih 45 dana imala sam i privatnih problema, mama mi je slomila ruku, dijete mi je završilo na prvoj pomoći…pa poslije na liječenju…krepala mi je mašina za pranje robe….puklo mi je sušilo puno čistih ručnika i ja sam sve to ostavila da visi s trećeg kata do ulice…i otišla radit……Dakle, sve to nikog nije briga…privatni život ih ne zanima jer je važno da se napravi posao…i tako nastaju moje izjave tipa: …pred punom salom…u kojoj su svi sjedili i pričali…a niko mene nije obadavao….dala sam vrlo pametnu izjavu - Molim Vas za mir! U svakom ovom roku ostanem bez glasa, frajera i 5 kg, to je već uobičajeno. I kad Vam već želim pomoć, onda me pažljivo slušajte, jer ovo ću Vam reć samo jednom, a poslije ću se pravit blesava i govorit Vam da ne znam o čemu pričate Nitko me nije čuo….niti je shvatio što sam rekla osim što je Ranka puna razumijevanja klimnila glavom i rekla: „Ma već smo se na to navikli i znamo unaprijed da će se to dogodit!“ I onda….pri kraju svega….zazvoni mi mobitel u 23 sata…a ja već u krevetu…javim se…ne vidim tko me zove….a s druge strane čujem nesnosnu buku…i odjednom pjesmu: …Poći ću u šumeeeeeeeeeeeeeeeeee“ …nasmiješi mi se brk…stavim glavu na kušin….mobitel na uho… i slušam….počnem pjevušit…i učinim se glupa samoj sebi…..i promislim: „koga briga“…i usred noći…u mračnoj sobi…na krevetu sa slušalicom na ušima stanem se derat na sav glas „Zvao sam je Emili U moj je san ko u svoj ušla dom Bez nje se dan pretvorio u noć I pjesme sve poludjele zbog nje Kao kiše proljećneeeeeeeeeeeeeeeeee“ Otpjevam ja tako cijelu pjesmu i poklopim telefon Sad mogu, mirne duše kazat, da sam pjevala s Ćolićem u krevetu . P.S. srećom se oni u Sali nisu previše derali…pa sam dobro čula muziku s bine Kvadrice! Volim te!   |
