petak, 30.01.2009.
W. Letwin - How Much Inequality Is There?
Libertarijanistički nastrojen autor započinje članak konstatacijom kako je među nama čvrsto uvriježeno mišljenje da je svijet u kojem živimo pun nejednakosti među ljudima. Međutim, on smatra da je to samo privid i da nejadnakosti među ljudima i nisu toliko velike; naposlijetku, većina ljudi u zapadnim državama ima prihode između 2500 i 15 000 Ł godišnje, a veće razlike nalazimo samo u rijetkim, ekstremnim slučajevima. No zašto se onda nama čini da postoje toliko velike razlike? Ne dokazuju li neki statistički podaci, poput činjenice da 5% najbogatijih zarađuje koliko i 20% najsiromašnijih, da se tu nedvojbeno radi o velikim nejednakostima?
Da bi odgovorio na ovo pitanje, Letwin prvo hipotetskom situacijom želi pokazati da su neki često navođeni primjeri trenutne nejednakosti zapravo kompatibilni sa idejom egalitarizma; drugim riječima, moguć je egalitarizam u kojem neće svi ljudi jednako zarađivati, i u kojem će jedni imati daleko više novca od drugih. Zamislimo da nekom državom vlada dobronamjerni despot koji je ujedno i čvrst zastupnik egalitarizma; radni vijek u toj državi traje 40 godina (od dvadesete do šezdesete), te svi radnici istog radnog staža primaju jednaku plaću koja se svake godine povećava za 4%. Recimo da se to povećanje plaća opravdava nakupljenim iskustvom zahvaljujući kojem stariji radnici bolje rade (1%) i nakupljenim kapitalom koji se ulaže u unapređenje proizvodnje (3%). To je savršeno egalitarističko društvu u kojem će, kroz čitav svoj radni vijek, svi radnici zaraditi jednaku količinu novca, iako će u svakom trenutku (izuzetom iz konteksta) radnik pri kraju radnog staža dobivati daleko veću plaću (skoro pet puta veću) od nekog tko je tek počeo raditi. Štoviše, 5% najstarijih radnika dobivat će jednaku količinu novca kao i 20% najnovijih radnika. Ovaj primjer jasno pokazuje da statistički podaci koji ukazuju na financijsko stanje u nekom određenom trenutku kad je istraživanje napravljeno ne mogu biti dobar argument, jer je moguće da su nejednakosti u datom trenutku spojive sa jednakim ukupnim primanjima na kraju radnog staža.
Ako tome pridodamo stopu mortalileta od, recimo, 1% godišnje, razlike će postati još veće (pošto će se smanjiti broj radnika pred kraj radnog staža), tako da će 5% najstarijih radnika dobivati 10% ukupnog nacionalnog prihoda. Letwin smatra kako je pad stope mortaliteta u 20. stoljeću doveo do nestanka većih razlika među ljudima koje su postojale ranije.
Ekonomski rast ima još snažniji utjecaj na porast nejednakosti u ovakvom sistemu; zamislimo da se zbog razvoja ekonomije plaće povećavaju 8%, a ne 4% godišnje. Uz takav porast plaća doći ćemo do podatka da starija polovica radnika dobiva čak 83% ukupnog profita. Ovo samo potvrđuje činjenica da su velike nejednakosti pristune u društvima u stadiju brzog ekonomskog razvoja.
Zamislimo dalje da naš benevolentni despot želi povećati produktivnost uvođenjem dobro obrazovane i specijalizirane radne snage; dio radnika odlazi na posebna usavršavanja i počinju raditi tek u tridesetoj godini. Pošto je despot zakleti egalitarist, svjesan je da su oni propustili deset godina u kojima su mogli zarađivati, te im zato određuje veće početne plaće kako bi mogli do kraja radnog staža (svoje šezdesete godine) zaraditi isto kao i svi drugi radnici. Pošto će ovi stručnjaci stalno imati veće plaće nego "obični" radnici njihovih godina, još će se više povećati razlika u prihodima. Na jednoj će strani biti "obični" radnik koji je tek počeo raditi, a na drugoj stručnjak koje upravo završava svoj radni staž (on će zarađivati preko 5 puta više od "običnog" radnika).
Moguće je i da benevolentni despot odluči poticati otvaranje privatnih poduzeća kako bi povećao produktivnost, ali i dalje jamči svima koji se odluče za takav riskantan pothvat da će im zarada na kraju radnog vijeka biti jednaka kao i svim ostalim radnicima i stručnjavima. Osoba koja je otvorila poduzeće može jednu godinu zabilježiti profit veći no bilo koji radnik, a onda godinu kasnije može stagnirati ili čak biti u minusu. Ovo može izgledati kao pojava još većih nejednakosti u prihodima, no to i dalje ostaje egalitarni sustav pošto na kraju radnog vijeka svi zarade isto.
Za kraj, zamislimo da je despot dozvolio svojim podanicima da štede i sakupljaju vlastite prihode (ali ne i da ušteđen novac ostavljaju u nasljeđe). Pretpostavimo da svaki podanik štedi i na stranu stavlja 10% svog godišnjeg prihoda (iako bi bilo realistično očekivati da će stavljati i više). Razlike u njihovim ušteđevinama biti će ogromne; netko tko radi 3 godine imat će više od 3 puta veću ušteđevinu od nekog tko je radio tek godinu dana. I dalje, 20% najbolje plaćenih radnika imalo bi ušteđeno oko trećine ukupnog bogatstva zajednice. Ako uz to pretpostavimo da svi ljudi ne štede jednako, i da neki na stranu stavljaju više, a neki manje, razlike bi postale još veće iako bi na kraju radnog staža svi primili jednaku količinu novca.
Prema tome, dokazna građa koja bi trebala pokazivati da je svijet pun nejednakosti je zapravo samo iluzija. Brojni statistički dijagrami i tablice izostavljaju bitne elemente poput dobne razlike, duljine radnog staža, modela štednje, uspješnosti u ulaganju i tako dalje. Prema tome, neke od zabilježenih razlika su samo privremene ili slučajne, a ekonomske nejednakosti su puno manje nego što to većina ljudi misli.
Napomena: Izlagao sam i raspravljao o ovom članku sa dosta ljudi koji se ne bave filozofijom, i s njihove strane nisam našao neke simpatije prema ideji koju članak izlaže. Štoviše, većina smatra da je to hrpa gluposti zamaskiranih jako lošom demagogijom, i da apsolutno ništa ne dokazuje. Oni su, jasno, u pravu što se tiče tvrdnje da tekst ništa ne dokazuje, ali ako malo bolje pogledamo to mu nije ni svrha. Tekst samo želi pokazati da je moguće da su razlike među ljudima manje nego što neka istraživanja, provedena u kraćem vremenskom periodu, prikazuju. Razlike među ljudima postoje, to nitko to ne osporava, to su dosta velike razlike, a Letwin želi pokazati da nije dovoljno reći "velike, ogromne razlike" bez da malo bolje ne sagledaju istraživanja, bez da se provjeri kako je do tih razlika došlo i naposlijetku, jesu li one pravedne ili nisu.
- 17:41 -
ponedjeljak, 19.01.2009.
J. Feinberg - Social Justice
Kad govorimo o pravednosti, moramo naznačiti u kojem je kontekstu shvaćamo; ovaj članak govori o dvije vrste pravednosti – komparativnoj i nekomparativnoj.
Možemo tvrditi (prema nekomparativnoj teoriji pravednosti) da prava nekog pojedinca, kao i njegove zasluge, ovise isključivo o njemu samom, i da prava i zasluge drugih ljudi nemaju s time nikakve veze. Recimo, ako sam ja naporno radio i pošteno zaradio 10 kuna, činjenica da netko drugi ima samo 2 kune uopće ne utiječe na pravednost i ne možemo reći da tih 10 kuna nisu pravedno moji. Jasno, moguće je da je ova druga osoba zakinuta i da je nad njom načinjena nepravda, ali mene se to (u ovom kontekstu) ne tiče; slučaj svake osobe se gleda pojedinačno, tako da financijsko stanje jedne osobe nikako ne može poslužiti kao argument kojim bi dokazivali da je imetak druge osobe pravedno ili nepravedno stečen (jasno, osim ukoliko jedna osoba nije direktno pokrala ili na slični način oštetila drugu). Pošto se slučaj svake osobe gleda pojedinačno, jednakost tretmana različitih slučajeva tu ne igra nikakvu ulogu. Drugim riječima, ako je devet radnika dobilo plaću, a deseti nije, to neće biti nepravedno jer su oni dobili, a on nije, već zato što svaki radnik mora biti propisno plaćen za svoj posao *1 .
S druge strane, komparativna pravednost kreće od načela da slične slučajeve trebamo tretirati na sličan način, a različite na različit. Ako su X i Y različito plaćeni za neki posao, onda mora postojati neka razlika zbog koje je tako. Drugim riječima, ako između X i Y nema razlike, te ako su obavili isti posao, moraju biti isto plaćeni. Ovo je formalno načelo pravednosti *2, i u praksi nije primjenjivo pošto je nemoguće naći dvije kompletno jednake osobe, ili dva potpuno jednaka slučaja. Zato se na njega nadovezuje materijalno načelo pravednosti, koje u sebi sadrži relevantne kriterije (vezano uz kontekst) u kojima dvije osobe trebaju biti slične/različite da bi bile slično ili različito tretirane. Primjerice, ako dvoje ljudi jednako obavi neki posao (iskopaju kanal), a poslodavac prvog bolje plati jer ima plavu kosu, reći ćemo da je to nepravedno jer boja kose nije relavantni kriterij za taj posao. Isto tako, kad zapošljavamo ljude za kopanje kanala, materijalno načelo pravednosti određuje koje su relevantne razlike (snaga, izdržljivost, prilagođenost radu na otvorenom, upornost), a koje nisu (boja kose, glazbeni talent, govorenje 8 stranih jezika).
Distributivna pravednost se kao pojam nekad primjenjivala samo na područje državnih službi, na odnose plaća među činovnicima i slično, ali u novije vrijeme obuhvaća i odnose među građanima, te se bavi razlikama među klasama, prihodima koje one ostvaraju i modelima oporezivanja. Isto tako, pojam obuhvaća i kritiku postojećg društveno-ekonomskog stanja, primjerice činjenice da 5% najbogatijih ljudi posjeduje 20% ukupnog dobra na Zemlji, dok 20% siromašnog stanovništva pojeduje niti 5%. Pogledajmo malo detaljnije ovaj problem; teško je moguće da se tih 5% najbogatijih stvarno u nekim relevantim stvarima razlikuje od ovih 20% najsiromašnijih. Prema tome, nekakav oblik nepravde ovdje mora postojati.
No koje su to relevantne razlike po kojima bi, barem u načelu, trebali razlikovati ljude i u skadu s time vršiti distribuciju dobara? Svi se slažemo da razlike u rasi, spolu, IQ ili društvenom položaju ne bi trebale utjecati na distribuciju dobara, pošto pojedinac ne može birati koje će rase, spola, IQ ili društveog položaja biti. Prema tome, relevantne razlike mogu biti samo one za koje je pojedinac izravno odgovoran, na koje je imao prilike utjecati kao i svi drugi. Postoji pet različitih modela koji objašnjavaju prema čemu bi se distribucija dobara trebala vršiti, tj. što bi u distribuciji trebalo biti relevantno:
Načelo potpune jednakosti možemo naći u gotovo svakoj etičkoj teoriji; tvrdnje da su svi ljudi jednaki, i da svi imaju (i moraju imati) jednaka prava, kako pozitivna *3 tako i negativna, široku su zastupljene i prihvaćene; međutim, znači li to da svi ljudi onda imaju jednaka prava na ekonomska dobra i da ih trebaju imati u jednakoj mjeri? Neki radikalni egalitaristi smatraju da je uistinu tako; svoje stavove opravdavaju pozivanjem na Aristotela i njegovu formulu razmjerne jednakosti. Aristotel je smatrao da ljudskost i vlasništvo trebaju biti razmjerni; pošto svi ljudi imaju istu razinu ljudskosti, moraju imati i jednaku razinu vlasništva *4. Pitanje je, međutim, možemo li ovu Aristotelovu formulu primjeniti na vlasništvo? Autoru se čini da ne; dok je sasvim razumno da ljude, bez obzira bili oni lijeni i pokvareni ili dobri i marljivi, tretiramo jednako prilikom sudskih postupaka, pružamo im jednaku zakonsku zaštitu, jednako gledamo na njihove interese i tako dalje, zašto bi drugi ljudi imali pravo na našu imovinu u jednakoj mjeri u kojoj imamo i mi?
Puno je plauzibilnije prihvatiti ideju da svi ljudi imaju pravo na zadovoljenje osnovnih (bazičnih) potreba; ako neka zajednica proizvodi znatno više nego što joj treba, bilo bi uistinu nepravedno od nje kada ne bi pomagala najsiromašnije i omogućavala im osnovna sredstva za život. Međutim, pitanje je dal ovo vodi do radikalnog egalitarizma i potpune jednakosti. Većini nam se ipak čini da, nakon što su bazične potrebe najsiromašnijih zadovoljene, oni više nemaju pravo na imetak bogatijih, što znači da trebamo odustati od potpune jednakosti *5. Dalje, tome govori u prilog i argument prema kojem će se društvo u kojem su imovinske razlike među ljudima dozvoljene puno brže razvijati (zbog motivacije) nego potpuno egalitarno društvo, što znači da će nakon nekog nekog vremena biti više novca za zadovoljenje bazičnih potreba *6 siromašnih nego da svima dajemo jednako. Ovo ističe u John Rawls u svom "racionalnom principu pravednosti"; on kaže: "Svi ljudi trebaju imati jednako osim ako razlike u društvu ne dovode do stanja u kojem će najsiromašniji prolaziti bolje nego što bi da žive u drštvu u kojem svi imaju jednako" *7. Iako se autor ne slaže sa Rawlsom što se ovog tiče, ipak smatra da bi svako društvo trebalo težiti smanjenju imovinskih razlika među ljudima čak i nakon što su zadovoljene bazične potrebe, kako razlika između bogatih i siromašnih ne bi bila prevelika *8.
Iako postoji više interpretacija ovog principa distribucije, možemo slobodno reći da se ovdje zapravo ni ne radi o samostalnom principu, već o nekoj vrsti dodatka ili nadopune načela potpune jednakosti. Ovaj je princip najlaške objasniti na primjerima: zamislimo dva muškarca; jedan je neženja, a drugi je oženjen i ima petoro djece. Prvi mora svojom plaćom zadovoljiti potrebe samo jedne osobe, drugi mora zadovoljiti potrebe sedmorice (pretpostavimo da mu je žena nezaposlena). Kad bi im dali potpuno jednak imetak, počinili bi nepravdu jer bi ovaj neženja prošao daleko bolje nego bilo tko iz ove velike obitelji. Ili zamislimo da smo doživili brodolom i nalazimo se na pustom otoku; čini se da nije pravedno da osobi od 150 kg i osobi od 50 kg damo jednak obrok hrane, jer je jasno da su potrebe jedne osobe veće od potreba druge. Prema tome, distribuirati resurse prema potrebama nije napuštanje egalitarističke ideje, već izjednačavanje onih opterećenih većim početnim teretom sa ostalima.
Problem je ovdje kako definirati potrebu; jedan od dobrih pokušaja je da jednostavno kažemo da X tešto treba kad će mu biti nanesena šteta ako to ne dobije. Bazične potrebe bi, prema tome, bile one potrebe čije nezadovoljavanje može bitno naštetiti osobi, te dovesti do teške bolesti, ozbiljnih psiholoških problema ili preuranjene smrti. Problem je što mi često neka korisna, ali nebazična dobra počinjemo smatrati neophodnima (navikenemo se i njih i uvjereni smo da ih trebamo i ne možemo bez njih) *9, i to do te razine da bez njih ne možemo biti sretni, tako da nam njihov nedostatak počinje ozbiljno štetiti. Što je društvo razvijenije i bogatije, to će biti brojnije naše "umjetne " potrebe; kako onda razlikovati bazične (prirodne i umjetne) potrebe od ostalih. Autor smatra kako bi ono što svi u nekom društvu smatraju nužnim i neophodnim stvarno trebalo imati status bazične potrebe.
Ova neegalitarna pozicija ima jako čudno ime koje uopće ne odgovara njenom sadržaju, tako da stvarno ne znam zašto se tako zove. Ulgavnom, teorija polazi od pratpostavke da su svi ljudi različiti i da svi zaslužuju različit tretman; netko bolji, netko gori. Za razliku od preostale dvije teorije (prema radi i prema doprinosu), ova se teorija ne koncentrira na ono što je netko učinio, već na to kakva je osoba i koje karakteristike ima.
Dvije su vrste karakteristika na koje se ovdje posebice obraća pažnja; vještine i vrline. Prema ovoj teoriji osoba koja ima velik broj vještina trebala bi dobiti više ekonomskih sredstava nego neka osoba koja se na tom području posebno ne ističe. Mogli bi reći da je to bolja osoba i da zato zaslužuje da dobije više resursa. Naravno, da bi mogli reći da je ona nešto zaslužila, trebamo izbaciti vještine koje su urođene (talenti i slično) pošto osoba na to ne može utjecati, pa ne može biti ni zaslužna za neki svoj talent. Mogli bi zato uzimati u obzir naučene vještine; ne one koje smo naslijedili rođenjem, već one koje smo svojim trudom naučili kroz život. Međutim, tu dolazimo do probema; prvo, većina tih naučenih vještina velikim dijelom ovisi o našim urođenim vještinama (i pogotovo o IQ kao sposobnosti učnenja), tako da bi na kraju trebali vrednovati samo trud uložen u stjecanje neke vještine. Ali to je onda već druga pozicija, ona koja smatra da je trud (rad) ono što se treba vrednovati prilikom distribucije.
Puno bolja situacija nije ni kad govorimo o vrlinama; mi bi, naime, morali tvrditi da se osobi treba dodijeliti određena količina resursa proporcionalna njezinim vrlinama. Ako pogledamo u naše pravosuđe, vidjet ćemo da toga u principu nema; rijetko kad sudovi, a pogotovo oni neamerički, uzimaju kao olakotnu okolnost to što je počinitelj inače blaga osoba, voli životinje, lijepo pjeva i voli zalaske sunca. Isto tako, ne uzimaju se u obzir ni neke loše karakteristike; recimo da je optuženi lijen, stalno psuje i nema previše smisla za osobnu higijenu. Pravosuđe s razlogom ignorira ove osobine; bilo bi praktički nemoguće voditi takav oblik sudskog postupka, u kojem bi trebali proučavati karaktersitike optuženika i organizirati neku posebnu "moralnu policiju" da to nadgleda. To je prekomplicirana metoda i upravo bi zato trebala biti izbačena i iz teorija distributivne pravednosti. Uz to, čini se da nečije vrline ne bi trebali nagrađivati novcem, nego na druge načine; tako primjerice u vojsci heroji za hrabrost ne dobivaju kreditne kartice, već medalje i odlikovanja, dakle počasti a ne novac.
Teorija koja je distribuciju mislila provsti prema vrlinama i postignućima bila bi dalako plauzibilnija kada bi od tih vrlina cijelo društvo stvarno imalo neke koristi, tj. kad bi one bila pravilno upotrebljene. Pravednost bi onda bila u tome da se svakom radniku vrati upravo onoliko koliko je svojim radom pridonio općem blagostanju. Drugim riječima, ova teorija zahtjeva da se radniku vrati ono što je naposlijetku i njegovo vlasništvo, proizvod njegova rada.
Francuski socijalist-utopist Pierre Jospeh Proudhon *10 u svojoj knjizi "Što je vlasništvo" kao glavne ideje ističe uzajamnost i recipročnost; umjesto da radnicima kapitalist uzima proizvode njihova rada i za to im isplaćuje neku sitnu plaću, radnici rade jedni za druge stvarajući tako resurse koje dijele među sobom. Kada Proudhon piše da je vlasništvo krađa, on ne misli na svako vlasništvo, već na kapitalističku eksploataciju radnika; krađa je kad kapitalist radniku oduzima proizvode njeova rada koji su njegovo (radnikovo) vlasništvo. Pravedno je kada doprinos svakog radnika preračunamo i damo mu (vratimo mu) točno toliko resursa koliko je proizveo.
Doduše, ova se teorija može i okrenuti u kompletno suprotnom smjeru; kapitalist bi se moglao složiti sa teorijom, i napomenuti da u proizvod nije uložen samo rad radnika, već i resursi, kapital, strojevi i slično, a sve je to njegovo vlasništvo. Ako tržište ne prepozna proizvod, radnik gubi određenu količinu rada koji je uložio, ali kapitalist gubi puno više, od daleo više riskira, i zato bi trebao imat pravo na veću količinu resursa od radnika. Ovdje sad nastaje komplicirana i duga rasprava koja nam trenutno i nije toliko zanimljiva. Zanimljiv je još samo dodatak Hobhousea koji smatra da je ljudski doprinos u čitavom procesu proizvodnje jako mali, i da su tu više zaslužni politički, društveni, ekonomski i ostali faktori.
Međutim, čini se da tu više ni ne govorimo o distributivnoj pravednosti; ovako kako je to predstavio Proudhon izgleda da se radi o krađi, a ne o potrebi pravedne distribucije. Ako kapitalist stvarno uzima radniku nešto što je njegovo vlasništvo, onda više ne govorimo kako bi bilo dobro da se resursi raspodijele, već imamo poprilično oštru obavezu da radniku vratimo njegovo vlasništvo. S druge strane, ako je pak Hobhouse u pravu, i ako druge okolnosti neovisne od nas toliko utječu na uspjeh u tržištu i proizvodnji da je utjecaj ljudi samo neki sitni postotak, ima li onda uopće smisla raspravljati tko je i koliko zaslužniji, radnik ili kapitalist, kad su obojica tek nezamjetne važnosti?
Možda najprofinjenija kad se govori o jednakosti šansi, ova teorija uviđa da je nemoguće da svi ljudi imaju jednake šanse da pridonose zajedničkom dobru (kojeg spominje prethodna teorija). Neki su više a neki manje sposobni, neki žive u boljim a neki u gorim uvjetima, i ne bi bilo pravedno gledati samo na doprinos zajednici, pošto jednim dijelom on ne ovisi o njima već o njihovim urođenim sposobnostima, ili pak okolini na koju ne mogu utjecati. Zato teorija distribucuje prema radu kao glavni faktor uzima uloženi trud kao relevantni; ako mrga od 100 kg mišića i neki starac koji jedva stoji kopaju kanale, jednako se trudeći, i prvi iskopa 10 metara, a starac samo metar, oni će biti jednako plaćeni iako su razultati njihovog rada jednaki. Međutim, starac nije kriv što ima 70 godina i što može podignuti 5 kg, glavno je da on daje sve od sebe.
Ovo, inače dosta dobroj teoriji, mogu se upututi dva prigovora; prvi je da ipak ne pruža savršenu jednakost šansi, jer uvijek postoji mogućenost da će neke okolnosti za koje pojedinac nije odgovoran na njega djelovati demotivirajuće (invalidnost, primjerice, iako ja smatram da ovo nije dobar prigovor), a drugi pak da je iznimno teško ocijeniti koliko se tko trudi; rezultati rada su jasno vidljivi, ali trud je puno teže procjeniti.
_______________________________
*1. Već je samo objašnjenje jasno, samo se rečenicu treba pažljivo pročitati. Činjenica da su jedni dobili plaću, dok neki nisu, ne upućuje sama po sebi na nepravdu, svaki slučaj gledamo pojedinačno i ne možemo uspoređivati radnike na ovaj način. Zato ćemo reći da je ovih devet radnika pravedno plaćeno, a nad desetim je načinjena nepravda; ta nepravda se ne očituje u tome što su drugi dobili (u uspoređivanju i sagledavanju ukupne situacije), već u tome što on, pojedinačni slučaj, nije.
*2. Bitno je uočiti da ovo formalno načeno pravednosti ne tvrdi sljedeće: "Sve se ljude treba jednako tretirati dok se ne dokaže da postoje razlike među njima". Iako neki egalitaristi zastupaju ovu formulaciju, ona je pogrešna jer daje primat jednoj strani načela, dok su one zapravo jednako važne. Kao protuprimjer tim egalitaristima mogli bi navesti drugu formulaciju sličnu ovoj: "Sve se ljude treba tretirati različito dok se ne dokaže da postoje sličnosti među njima". Obije su formulacije, jasno, pogrešne, jer pretpostavljaju neko početno stanje koje, međutim, ovisi o situaciji i kontekstu i ne može biti univerzalno uzeto i pridodano načelu. Zato je jedina prava formulacija dvostruka i glasi:
1. Slične ljude (slučajeve) treba se slično tretirati.
2. Različte ljude (slučajeve) treba se različito tretirati.
Pogledajmo to na nekom primjeru: Ako dva učenika prekrše neko pravilo, a učitelj im odredi različite kazne, na njemu će biti teret dokaza da objasni zašto ih je različito kaznio. S druge strane, ako neki čovjek u svojoj oporuci imetak razdijeli na dva jednaka dijela i prvi da svom sinu, a drugi nekom čovjeku kojeg nikad prije nije vidio, na njemu će biti teret dokaza da objasni zašto ih je jednako nagradio. Prema tome, teret dokaza ovdje ovisi o kontekstu.
*3. Podijelu ljudskih prava na pozitivna i negativan prihvaća samo dio filozofa; pozitivna prava bi prema njima bila "prava na" (na obrazovanje, zdravstvenu zašititu, osonu sigurnost, posjedovanje vlasništva i slično), dok bi negativna bila "prava od" (zaštita od ropstva, od ugnjatavanja, nasilja, krađe vlasništva, nametanja tuđe volje i slično).
*4. Striktno matematički: ( Ljudskost osobe A : Ljudsost osobe B = Imovina osobe A : Imovina osobe B )
Pošto su svi ljudi, kako smo ranije konstatirali, jednaki, omjer njihove ljudskosti je 1:1, i zato i omjer njihove imovine mora biti 1:1.
*5. Zamislimo da se društvo sastoji samo od dvije klase ljudi; jedni su siromašni i imaju 2 kune, a drugi su bogati i imaju 10 kn. Za zadovoljenje bazičnih potreba svakog čovjeka potrebno je 5 kuna. Držimo li se ideje da svim ljudima trebaju biti zadovoljene bazične potrebe, mi uzimamo 3 kune bogatima i dajemo ih siromašnima, tako da je sada siromašni imaju 5 kn, a bogati 7. Striktni egalitarist bi sada tražio da se ujednačavanje nastavi dok svi nemaju jednaku svotu novca, tj. 6kn, ali upitno je na kojoj osnovi on to može tražiti. Ako su bazične potrebe siromašnih zadovoljene, tako da oni više ne umiru od gladi i mogu živjeti pristojnim životom, zašto bi i dalje polagali pravo na imovinu bogatijih od sebe?
*6. Autor ovdje pretpostavlja da će se, kako se poboljšava životni standard, povećavati i bazične potrebe; recimo, u slabo razvijenom društvu bazičnom se potrebom smatraju slobodni, neradni blagdani; u nekom modernijem industrijaliziranom društvu bazična je potreba možda godišnji odmor od više tjedana na moru.
*7. Ovaj ću princip detaljnije objasniti kada budem obrađivao Johna Rawlsa.
*8. Feinberg ne navodi zašto smatra da razlike ne bi trebale biti prevelike, ali pretpostavljam da je to u cilju očuvanja demokracije; velika financijska moć nužno će dovesti i od akumulacije političke moći kod najbogatijih.
*9. Neki psiholozi tako razlikuju "prirodne" i "umjetne" potrebe; hrana i voda, krov nad glavom i zdrava okolina su nečije prirode potrebe, dok je primjerice automobil umjetna potreba. Veoma lako možem na posao ili fax odlaziti i pješice ili sredstvima javnog prijevoza. Međutim, ugodnije nam je i lakše ići automobilom, dok se na kraju na to ne naviknemo i na kraju mislimo da nam automobil treba, tj. ne možemo biti sretni kad moram autobusom na posao ili fakultet.
*10. (1809 – 1865)
- 22:49 -
nedjelja, 18.01.2009.
R. Plant - Smrt filozofije politike
Iznenadni nestanak filozofije politike početkom 20. stoljeća predstavlja jedan od zanimljivijih fenomena u povijesti filozofije; tako je 1956. godine Peter Leslett pisao kako u 20. stoljeću nije izdano niti jedno zanimljivo ili utjecajno djelo s područja ove filozofske discipline. Ova je tvrdnja bila generalno točna do 1971. godine, kad američki filozof John Rawls izdaje svoju knjigu A Theory of Justice, i time postavlja nove temelje modernoj filozofiji politike. Međutim, i dalje ostaje neodgovoreno pitanje zašto je i kako jedna od važnijih filozofskih disciplina mogla nestati sa svjetske pozornice na više od pola stoljeća, i to pogotovo u vrijeme kad su politička zbivanja u svijetu bila i više nego aktualna, te su mogla pružiti veoma dobru motivaciju.
Da bi mogli odgovoriti na ovo pitanje, prvo moramo razmotriti kakva je bila tradicionalna ili klasična filozofija politike, ona koja je doživjela svoj veliki pad početkom 20. stoljeća. Bitno je za početak istaknuti da je ova disciplina bila daleko zastupljenija u analitičkoj nego u kontinentalnoj filozofiji, i da je od zapadne intelektualne baštine naslijedila racionalistički pristup, vjerujući da se na njezina pitanja može objektivno odgovoriti. Jasno, to je značilo i odbacivanje shvaćanja prema kojem su problemi filozofije politike bili posljedica individualnih preferencija, osjećaja, stavova ili želja. Na temelju želja i osjećaja pojedinaca nikad se ne bi mogla stvoriti jedinstvena politička teorija, pošto ljudi osjećaju različito i žele različite stvari; međutim, klasični su se filozofi nadali da je razum svim ljudima jednak i da pomoću njega mogu urediti zajednicu tako da su je svi razumni pojedinci spremni prihvatiti.*1
Filozofija politike je usko vezana uz etiku, tako da su se političke teorije odnosile na ono što je ispravno i ono što je dobro. Svim je tim teorijama zajedničko što su vjerovale da postoji samo jedno takvo ispravno i dobro uređenje; ako dvoje ljudi zastupaju različita uređenja, jedan od njih je nužno u krivu. Prema tome, neke su tvrdnje o čovjekovim osnovnim potrebama, svrhama, ciljevima i oblicima vladavine trebale biti istinite. I tu dolazimo do početka problema; istina nije pojam kojim se bavi filozofija politike, već epistemologija. Pošto je epistemologija primarnija filozofska disciplina od filozofije politike (možemo reći da se fil. politike nadograđuje na epistemologiju, koja služi kao neka vrsta temelja), ukoliko nešto pobijemo na epistemološkoj razini ruši se čitava konstrukcija koju su na višim razinama na tome sagradile druge discipline. *2
Logički pozitivizam, teorija koja je zadala smrtni udarac filozofiji politike, tako uopće nije bio politička, već epistemološka teorija. Dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljaća u Beču se okupljao manji broj profesora filozofije (tzv. Bečki krug *3 ); iako su većina bili politički lijevo orijentirani (zato su kasnije i nastradali, nakon što je Austrija priključena Trećem Reichu), uopće ih nisu zanimala pitanja filozofije politike, već isključivo epistemologije. Da ne bi previše skratili ovo, ukratko ću objasniti do kojih su zaključaka logički pozitivisti došli i kako su oni utjecali na filozofiju politike.
Osnovne ideje logičkog pozitivizma možda je najlakše objasniti pozivajući se na argumentaciju nekih teza iz Wittgensteinova Tractatusa Logico-Philosophicusa; sam Wittgenstein nije bilo član Bečkog kruga, ali njegova ranija dijela su uvelike inspirirala filozofe logičkog pozitivizma.
Wittgenstein je vjerovao da jezik ima strukturu koja se može izložiti pomoću logičke analize koja će pokazati da je on istinosno funkcionaln; drugim riječima, analizom možemo složene jezične iskaze rastaviti na jednostavnije, i to tako da istinosna vrijednost složenijih iskaza ovisi isključivo o istinosnoj vrijednosti jednostavnijih *4. Jasno je da ta analiza mora kad-tad stati i zaustaviti se na nekim elementarnim iskazima, čija istinosna vrijednost ne ovisi o drugim iskazima (od kojih se eventualno sastoje) nego o njima samima. Kako onda odrediti istinosnu vrijednost nekog iskaza, recimo "Knjiga je na stolu"? Da bi odredili značenje riječi "knjiga" i "stol", mi možemo upotrijebiti druge riječi pa reći "Stol je predmet koji služi za držanje stvari", ali ovo ne riješava problem, jer smo sad uveli nove riječi ("predmet", "stvar"...) koje trebamo objasniti. Uz to, kako onda "stol" može biti temeljni iskaz kad mu smisao daju drugi iskazi? Wittgenstein je predlagao drugi način; temeljnim iskazima dajemo značenje tako što ih imenujemo, tj. pokažemo na njih. Dakle, ja pokažem na stol i kažem "Ovo je stol", i time smo riječi "stol" dali značenje, predmet u stvarnom svijetu na koji ona izravno upućuje.
Problem je što na takav način ne možemo rasčlaniti normativne pojmove u političkim spisima; jako je teško na ovaj način dati značanje pojmovima poput "dobra", "potrebe", "pravednosti" i slično... Iako se većini ljudi (praktički svima osim filozofima) ovo ne čini kao dovoljno dobar razlog da se odbaci tradicija filozofije politike stara više tisuća godina, treba se uzeti u obzir da je u to vrijeme logički pozitivizam bio dominantna pozicija u većini filozofskih disciplina (posebice u epistemologiji), te se činilo da je u stanju objasniti značenjsku i objektivnu narav znanstvenog jezika, te subjektivizam većine spisa o moralu i metafizici. Drugim riječima, tvrdilo se da znanost i drugi slučajevi prirodne upotrebe jezika imaju značanje, dok su metafizika *5 i klasična etika besmislene. Pozitivisti uvode načelo verifikacije, prema kojem neki iskaz ima značanje samo ako se može empirijski verificirati, tj. može se dokazati je li istinit ili nije. Naravno, nije se mislio da se može sada i odmah verificirati, nego da je načelno verifikabilan; iskaz "Postoje planine na drugoj strani mjeseca" može se smatrati značenjskim jer se načelno može provjeriti, iako se u to vrijeme nije mogao. S druge strane, tipični politički iskazi poput "Država je zbiljnost etičke volje" uvijek su neverifikabilni, i prema tome besmisleni *6 .
Logički su pozitivisti smatrali da etički i politički iskazi ne iznose činjenice; za razliku od znanstvenih iskaza. Primjerice, iskazi
1. Mačka je na tepihu.
2. Ovo je dobra knjiga.
3. Nacizam je nehuman.
možda izgledaju slično jer imaju sličnu formu (subjekt – predikat), ali samo prvi iznosi činjenice. Mi se možemo slagati oko empirijskih svojstava knjige, ali i dalje ja mogu misliti da je knjiga dobra, a netko drugi da je loša, i nema daljnjih empirijskih dokaza koji bi riješili spor. Isto vrijedi i za treći primjer. Dok se u klasičnoj filozofiji politike smatralo da nešto može biti dobro ili loše neovisno o stavovima drugih ljudi (recimo, ubojstvo je loše bez obzira što drugi mislili o tome), logički pozitivizam zapravo pokazuje da su ti pojmovi (dobro i loše) besmisleni. Kad netko kaže "Demokracija je dobro društveno uređenje", on zapravo govori samo da mu se demokracija sviđa, ili još banalnije: "Hura za demokraciju" *7 . Prema tome, on ne izražava nikakvo svojstvo demokracije, nego samo osobne preference prema tom uređenju. Kako objašnjava Margaret Macdonald, tvrditi "Sloboda je bolja od ropstva" nije iznositi činjenicu, već birati stranu.
Neki se neće složiti sa ovim zaključkom i tvrdit će kako su političke teorije ranijih filozofa, pogotovo Hobbesa, Aristotela i J.S.Milla, utemeljene na činjenicama o ljudskoj prirodi. Oni su promatrali kakvi su ljudi, što oni žele i što mogu dobiti, i iz toga izvodili svoje etičke i političke teorije. Međutim, ovo nije argument koji bi pogađao logički pozitivizam; čak i ako je točno da su ovi filozofi svoje teorije bazirali na činjenicama, ne znači da im i zaključci imaju taj status. Naime, logički je pogrešno iz deskriptivnih premisa izvoditi normativnu (etičku) konkluziju. Na konkretnom primjeru:
- Svim je ljudima potrebna hrana da bi živjeli.
- Ovom je čovjeku potrebna hrana.
.'. Dakle, treba je dobiti.
Ovo nije valjani argument jer su prve dvije premise deskriptivne, dok je konkluzija normativna (Humeove rašlje). Da bi argument bio valjan i imao normativnu konkluziju, barem jedna od premisa mora također biti normativna *8 .
Na slični problem upućuje kasnije i metaetičar G.E.Moore argumentom "otvorenog pitanja", iz kojeg kasnije u svojoj knjizi Principia Ethica izvodi naturalističku pogrešku. On kritizira utilitarizam J. Benthama na sljedeći način. Pitanje "Ovo je ugodno, ali je li dobro?" bi, prema utilitaristima, bilo jednako smisleno kao i "Ovo je neženja, ali je li neoženjen?". Sasvim je jasno da je drugo pitanje besmisleno, no je li i ovo prvo? Prema utilitaristima bi trebalo biti, pošto je za njih ugodno=dobro. Međutim, čini se da nije tako, i da ne možemo tako lako izjednačavati deskriptivne i normativne pojmove.
Iako im filozofija politika nije bila glavni predmet zanimanja, logički su pozitivisti ukratko raspravili i o njoj, te su se uspostavile dvije struje koje je ovaj filozofski pravac prihvaćao.
Neki su pozitivisti smatrali da se filozofija politike treba svesti na empirijsku studiju političkog ponašanja; ukratko, politička bi teorija postala jednaka ostalim teorijama u znanosti. To bi bila empirijska i nenormativna znanost, nudila bi objašnjenja, a ne savjete, te bi bila moralno neutralna. Drugim riječima, bila bi to neka vrsta sociologije bez moralnih naočala; u biheviorističkom bi stilu iznosila teorije, ne vrednujući ih *9 .
Pozitivisti nisu samo uništili klasično filozofiju politike, prijetilo se da će uništiti klasičnu filozofiju općenito. Dok je u ranijoj tradiciji filozofija bila disciplina koja je tražila odgovore na sebi svojstvena pitanja i proučavala nešto novo, pozitivisti su filozofiji namjenili ulogu pojmovne analize. U skladu s time je i A.J.Ayer smatrao da je nova uloga pozitivističke filozofije politike analizirati političke pojmove, izbaciti iz njih sve normativne elemente i ostaviti im empirijsko, nemetafizičko i operativno značanje.
Očito je da pozitivisti filozofiji politike nisu namjenili neko veliko značenje; prva je struja bila čisto empirijsko-znanstvena, a druga se bazirala na pojmovnoj analizi; zato se i govori da je s pozitivizmom nastupila smrt filozofije politike, iako je sam pozitivizam imao svoju verziju ove discipline. Međutim, ona je prema pozitivistima izgubila golem dio svog utjecaja i važnosti.
Utjecaj pozitivizma u filozofiji politike nestao je jednako iznenadno kako se i pojavio, i to na isti način; kroz epistemologiju. Pad logičkog pozitivizma u epistemologiji označio bi i popuštanje stiska u kojem je držao filozofiju politike. Glavni je problem pozitivista bio u načelu verifikacije; pokazalo se da nije tako jednostavno određivati što je u načelu verifikabilno *10 , a što nije. Štoviše, pokazalo se da je samo načelo verifikacije kontradiktorno, tj. da pobija samo sebe; ono je, kao i sve drugo, smisleno samo ako je verifikabilno, ali kako verificirati načelo verifikacije?
Iako je pozitivizam kao filozofska teorija propao sredinom 20. stoljeća, i danas je gotovo nemoguće naći filozofa koji zastupa pozitivističke stavove, neki njegovi doprinosi su se zadržali do danas, poput antinaturalizma u etici i nekih teza u epistemologiji. Iako se filozofija politike oslobodila naturalizma, trebalo je proći više desetljeća da se obnovi i da se počnu stvarati nove teorije.
__________________________________
*1. Emocije su relativne i jedna stvar može u različitim ljudima pobuduti različite emocije, i prema tome jednom biti privlačna, a drugom odbojna. S druge strane, gotovo svi ljudi prihvaćaju neke logičke ili matematičke sudove, tako da će se svi složiti da je 2+2=4. Prema tome, ako želimo nešto dokazati drugim ljudima, moramo ti činiti pomoću argumenata koji se baziraju na razumu, ne na emocijama, željama i preferancijama.
*2. Primjerice, neka teorija u filozofiji politike dolazi do zaključka "Demokracija je dobro društveno uređenje". Ukoliko mi, na epistemološkoj razini, dokažemo da je svo znanje nemoguće, onda ovaj gore zaključak gubi svu snagu pošto je nedokaziv na primarnijoj razini, ne samo on nego svi zaključci tog tipa.
*3. Schlick, Carnap, Von Neurath, A.J.Ayer i drugi.
*4. Primjerice, istinosna vrijednost iskaza "Danas pada kiša i puše vjetar" ovisi o istinosnim vrijednostima manjih jezičnih iskaza od kojih se sastoji, tj. o istinosnoj vrijednosti iskaza "Danas pada kiša" i iskaza "Danas puše vjetar".
*5. Logički pozitivisti najoštrije su kritizirali vrhunce kontinentalne filozofije sa kraja 19. i početka 20. stoljeća, pogotovo tekstove koji su se bavili metafizikom. Dežurna žrtva bio im je Heidegger, pogotovo njegov esej 'Što je metafizika?':
“Ono što cemo istraživati jest samo bitak i - ništa više; samo bitak i dalje - ništa; osim bitka i preko bitka - ništa. Što o tome ništa? [...] Da li Ništa postoji samo zato što postoji Ne, tj. Negacija? Ili je obratno? Da li Negacija i Ne postoje samo zato što postoji Ništa? [...] Gdje tražimo ništa? Kako nalazimo ništa? Znamo Ništa... [...] Tjeskoba otkriva Ništa. Ono od cega i zbog cega smo tjeskobni je zapravo Ništa. Doista: samo Ništa - kao takvo - prisutno je [...] Što s tim Ništa? - Ništa samo po sebi ništi.”
Za logičke pozitiviste ovo je bila hrpa besmislica, naklapanje o stvarima koje se nikako ne mogu provjeriti iskustvom, i koje prema tome ne znače ništa. Ovdje se na popisu besmislica našao čitav niz metafiličkih pojmova, pa i Bog jer je i on iskustveno neprovjerljiv.
*6. Nema smisla govoriti o nečemu što je nužno (ili po definiciji) neprovjerljivo. Jednako je smisleno onda govoriti i o negaciji te iste stvari, pošto nema nikakvih dokaza za ili protiv te tvrdnje.
*7. Emotivizam se u etici razvijao pod snažnim utjecajem logičkog pozitivizma.
*8. Recimo, argument bi bio valjan kad bi među premisama bila i "Treba se omogućiti da ljudi žive", ili nešto slično. Međutim, onda ne možemo reći da je to činjenična premisa, pošto je ničime ne možemo dokazati, ona opet izražava samo naš stav.
*9. Primjerice, iskaz takve političke teorije, recimo "Ako ljude isuviše iskorištavamo, pobunit će se" nosio bi u sebi samo činjeničnu vrijednost kondicionala, a ne bi imao nikakvu normativnu vrijednost. Dakle, iz toga ne bi slijedilo "Ne smijemo iskorištavati druge ljude" i slično...
*10. Iako je logički pozitivizam jedno od glavnih uporišta nalazio u modernoj znanosti, kasnije su i ovdje nastali problemi. Velik se broj znanstvenih iskaza pokazao kao neverifikabilan; recimo iskaz "Svi plinovi se zagrijavanjem šire" se može provjeriti samo ako to isprobamo sa apsolutno svim otkrivenim i neotkrivenim plinovima, što ne načelno nemoguće.
- 02:34 -
