srijeda, 01.08.2007.
Besmrtnost i etika
Besmrtnost je tek nedavno postala predmet etičkih rasprava; zadnjih nekoliko godina velik je broj filozofa iznio svoje mišljenje o ovoj temi, napisane su stotine članaka i dosta je teško sve to proučiti, izbaciti argumente i teorije koje nemaju dovoljnu snagu kako bi ostao samo kvalitetan materijal, te na kraju izvesti dobar zaključak. Harris, Horrobin, Glannon, Bostrom, Williams, Sher i Kass samo su neka od brojnih imena koja sudjeluju u ovoj raspravi, zastupajući suprostavljena stajališta i različite pristupe ovom problemu.
Da bi uopće mogli započeti raspravu, moramo objasniti što u ovom kontekstu znači "besmrtnost"; prvo da napomenem da besmrtnost koja je predmet našeg razmatranja nema previše veze s onime što se pod tim pojmom podrazumijeva u brojnim fantasy romanima; dakle, ovdje nije riječ o besmrtnosti vampira ili vilenjaka, iako neke sličnosti ipak postoje. Kad govorimo o besmrtnosti mislimo prvenstveno na mogućnost beskonačnog produljenja ljudskog života korištenjem modernih tehnologija i genetskog inžinjeringa kako bi spriječili starenje stanica u našem tijelu. Dakle, dobar dio rasprave već polazi od pretpostavke da nema ničeg moralno lošeg u korištenju takvih tehnologija; jasno da se to treba dokazati i argumentirati, ali iako je to usko povezano morat ću o tome drugom prilikom, a sada se koncentrirati samo na pitanje besmrtnosti. Uostalom, neki od argumenata koji će ovdje biti izloženi pružat će opravdanje upotrebi takvih tehnologija; želim istaknuti da to nisu svi argumenti već samo oni koji usko povezuju pitanje tehnologija poput genetskog inžinjeringa s temom naše rasprave, tako da iako će pružiti neke argumente za upotrebu takvih tehnologija ovaj esej to neće imati kao glavni predmet rasprave.
Vratimo se malo na našu interpretaciju besmrtnosti; spriječivši starenje tijela sigurno ćemo uvelike produljiti ljudski životni vijek, teoretski i beskonačno, ali to i dalje ne znači da ljudi nikako neće moći umrijeti. Harris naglašava: "Immortality would not mean invulnerability", ljudi koji su besmrtni u ovom smislu i dalje bi umirali u prometnim i drugim nesrećama, ratovima i epidemijama, samo ne bi umirali od starosti (pošto uopće ne bi starili).
Neki će se možda pitati čemu uopće raspravljati o tome kad je to pitanje daleke budućnosti, ali čini se da ipak nisu u pravu; znanstvenici već sad predviđaju da će za 30-40 godina biti moguće tako urediti ljudsku zigotu, ili možda same gamete, da rođeno dijete neće moći umrijeti od starosti. Prema tome, kranje je vrijeme da i tome posvetimo dovoljno pažnje i cijelu stvar podložimo etičkoj analizi, jer mislim da se svi slažemo da nije sav znanstveni napredak (kao i njegova upotreba u praksi) nužno pozitivan i moralno opravdan.
Ovaj sam članak odlučio podijeliti u tri glavne cijeline; prvo ću (1) samo laički pružiti neke biološke činjenice koje leže u osnovi tehnologija koje bi omogućile besmrtnost, objasniti što je starenje i kako do njega dolazi, te na kraju kako je moguće da se taj proces uspori ili potpuno zaustavi.
Zatim ću se (2) posvetiti argumentima koji su usmjereni na samu ideju besmrtnosti i izložiti najvažnije; prva su dva dosta česta (ako pitamo nekog slučajnog prolaznika vjerojatno će mu oni prvi pasti na pamet) i nerijetko međusobno povezana, a usmjerena su protiv besmrtnosti, pozivajući se na religiju ili na prirodnost kao osnove kojima će (pokušati) pokazati da je ona nemoralna. Treći je dosta zanimljiv argument Leona Kassa koji tvrdi da nam besmrtnost neće donijeti ništa dobro; nakon nekoliko stotina godina život će nam postati i više nego dosadan, i bit će nam žao što smo uopće besmrtni. Zadnji u nizu (ovdje izloženih) argumenata koji napadaju besmrtnost je onaj Waltera Glannona; on tvrdi kako besmrtnost nije poželjna pošto će se, kroz tako duge vremenske periode, potpuno izgubiti identitet osobe koja ne može umrijeti. Možda najpoznatiji argument koji brani besmrtnost bio bi onaj Johna Harrisa; njega ću i jedinog izložiti, što zato jer drugi nisu ni približno toliko snažni, što jer mi se čini da on sam dokazuje sve što treba. Harris postavlja pitanje kada možemo bolesnom čovjeku reći da njegov život više ne smijemo produljiti; pa čini se da to nikad ne možemo reći... Ali beskonačno produljivanje života znači upravo to – besmrtnost. Ako besmrtnost smatramo nečim moralno neispravnim, morat ćemo mu prije ili kasnije uskratiti pravo na život; jel' onda to ispravno?
U zadnjem ću dijelu (3), koji je inače bio moja tema na simpoziju bioetike na Lošinju, izložiti druge moguće probleme koji se javljaju uz besmrtnost; ako iz drugog dijela ne slijedi da je besmrtnost po sebi nešto moralno loše, i dalje je možemo i trebamo zabraniti ako se pokaže da će njezini utjecaji na društvo biti izrazito negativni. Vjerojatno vam prvo na pamet pada reprodukcija; ako ljudi budu besmrtni, a nastave se razmnožavati, sasvim je sigurno da će se ubrzo broj stanovnika toliko povećati da neće biti zadovoljeni životni uvijeti za sve, izbit će ratovi i drugi nemiri, sve u svemu ništa dobro; imamo li pravo, dakle, zabraniti reprodukciju kako bi to spriječili? Druga dva argumenta više su vezana za područje filozofije politike i teorija distributivne pravednosti; te bi nove tehnologije bile skupe i samo bi si ih rijetki u početku mogli priuštiti. Jel' moralno dozvoliti da jedni budu besmrtni, a drugi ne? I kakav god da bio orgovor na prethodno pitanje, ima li se država pravo uplitati porezima u ovakva pitanja i težiti određenoj redistribuciji; ako ima pravo, kako bi ta redistribucija trebala izgledati? Ovdje ću izložiti i zastupati odgovor kojeg bi najvjerojatnije pružila liberalna teorija demokracije o kojoj sam već pisao; besmrtnost se ne smije zabraniti, ali se treba oporezivati.
1. Biološke osnove
Prvo da istaknem da ne studiram niti sam studirao na medicinskom ili prirodoslovno-matematičkom fakultetu, tako da nisam pretjerano stručan u ovim pitanjima; pročitao sam nekoliko članaka, povezao činjenice i mislim da mi je stvar više-manje jasna, ali i dalje je moguće da sam nešto krivo interpretirao ili shvatio.
Za početak trebalo bi objasniti proces starenja; što on jest i kako do njega dolazi. Prema dosadašnjim istraživanjima starenje možemo objasniti kao posljedicu greški i nepravilnosti u diobi tjelesnih stanica. Te su greške u diobi stanica u djetinstvu i mladosti dosta rijetke, ali vremenom postaju sve učestalije; time se mijenja i samo tkivo kojeg te stanice čine i kažemo da ono stari. Koža je ovdje dobar primjer; bore koje se na njoj javljaju posljedica su greški u diobama stanica. Jasno, takve greške na vitanim organima uzrokuju njihovo slabljenje, dok na kraju oni sami ne zakažu jer su toliko oslabljeni ili modifirani da ne mogu podnositi veća opterećenja. Ali kakve su to greške u diobama stanica?
Da bi mogli odgovoriti na to pitanje, moramo znati osnove o samoj mitozi; DNA se sastoji od dva paralelna spiralna lanca međusobno spojenih nukleotidnim bazama; na svaki je lanac pričvršćena po jedna baza, a veze između njih spajaju dva lanca u molekulu DNA. Prilikom diobe te veze pucaju, lanci se odvoje, a na nukletoidne baze koje su ostale spajaju se nove odgovarajuće baze i tako nastaje drugi lanac, identičan onom koji se odvojio, i na kraju dobivamo dvije identične DNA molekule. Međutim, u ovom procesu moguće su i pogreške; one se najčešće događaju na rubovima lanca, dakle na njegovu početku i kraju, pa zato ti djelovi ne sadrže nikakve bitne informacije. Greške se najbolje mogu ilustrirati na primjeru neke stranice u fotokopirnom stroju; papir se polagano pomiče i greške su akumuliraju dok se na zagubi i dio teksta na stranici. Bijele margine ovdje možemo nazvati telomerama.
 |
Čini se kao da je DNA svjesna tog problema, pa je zato na svoje rubne dijelove (telomere) postavila više nizova nukleotidnih baza (TTAGGG) i na taj način stvorila zaštitni sloj za važne informacije koje se nalaze u središnjem dijelu molekule. Međutim, telomere nisu beskonačne; vremenom se i one istroše (greške najčešće nastaju tako što zadnjih nekoliko nukleotidnih baza u lancu ispadne) i greške zahvaćaju i bitan dio molekule. Hayflickovom granicom se naziva broj dioba koje telomere mogu izdržati; jednom kad se ta granica prođe ulazi se u dio DNA koji sadrži bitne informacije, i nakon toga sve nove stanice koje nastaju imat će tu grešku u svojoj DNA, a možda i neku novu. Toliko o starenju...
Već se naslućuje kako znastvenici planiraju spriječiti starenje; potrebno je onemogućiti da greške zahvaćaju bitan dio DNA, a najbolji način za to je da povećamo telomere, ili da na neki način sredimo da se one ne troše nakon svake diobe, već regeneriraju. Povećamo li telomere samo smo produljili životni vijek čovjeka, nismo ga učinili besmrtnim; međutim, ako osiguramo da se telomere obnavljaju nakon svake diobe možemo reći da smo uspjeli spriječiti starenje. Već su sada (zapravo, pred par godina) znanstvenici uspjeli ovom prvom metodom produljiti život neke pokusne bakterije za 20 dioba, a vjeruju da je moguće u samu DNA (u njen središnji, zaštićeni dio) dodati gen koji bi poticao ponovnu sintezu i obnavljanje telomera kada se one počnu trošiti. Na ovaj bi se način moglo spriječiti starenje, a time postići i virtualnu besmrtnost.
2. Etika
Vremenom su se u etičkim raspravama ovog tipa uspostavile dvije suprostavljene pozicije: konzervativna i liberalna. Iako se neću dugo zadržavati na ovom, bio bi red da izložim njihove poglede na stvar i zanimljivu inverziju koja se tu javlja. Konzervativna pozicija, koju zastupaju gotovo sve organizirane religije, polazi od ideje da postoji neki predefinirani moralni sustav koji može osuditi naše osobne želje čak i kada njima ne štetimo drugoj osobi; ovakvi stavovi se u raspravi često nazivaju pro-life pozicijom, jer se u svim pitanjima, poput suicida, eutanazije i abortusa, odlučuju za produljenje života, dakle protiv navednih opcija (suicida, eutanazije i abortusa). Za razliku od nje, liberalna pozicija smatra da ne postoji takav moralni sustav koji bi mogao zabraniti osobi da čini nešto u svojoj privatnoj domeni, dakle kada ne šteti drugima ili krši prava neke druge osobe. U pogledu ovih gore pitanja liberalna se pozicija naziva još i pro-choice pozicijom, pošto smatra da ne postoji univerzalni odgovor na njih i da svaka osoba ima pravo odlučiti kako će postupiti. Tako će liberali tvrditi da ne postoji jedan ispravan odgovor za probleme suicida, eutanazije i abortusa; pošto njima ne kršimo ili ugrožavamo prava druge osobe (osim možda abortusa, ali tu se radi o nerođenom djetetu, sigurno ne o biću koje bi mogao biti nosilac prava koja ima osoba) ne možemo ih zabraniti kao nešto nemoralno jer oni to nisu, a hoće li čovjek izvršiti suicid ili ne, to je njegova osobna stvar.
Malo ćemo se začuditi kada u raspravu uvedemo pitanje besmrtnosti; čini se da će konzervative, pro-life teorije podržavati produljenje ljudskog života, a liberalne reći da svatko ima pravo izabrati želi li produljiti svoj život ili ne, i da u pogledu nema ništa moralno loše produlji li pojedinac svoj život do beskonačnosti ili ne. Međutim, ipak nije kako bi očekivali; konzervativci će se postaviti drugačije od našeg predviđanja, oni će se suprostaviti ideji produljenja života od besmrtnosti. Uzmemo li to u obzir, postavlja se pitanje jesu li konzervativne pozicije pro-life nastrojene; čini se, kako ističe Steven Horrobin, da konzervativna pozicija nije pro-life, već anti-choice.
Na čemu onda konzervativne pozicije temelje svoje anti-choice stavove? Neću sada ulaziti u veoma široku raspravu koja se na kraju može svesti i na razlike između etike Immanuela Kanta i J.S. Milla, već samo pružiti osnovne argumente i odgovore na njih.
Kao prvo, postoji cijeli niz teoloških argumenata kojima se ovdje neću uopće baviti; mogao bi sada citirati Bibliju, Kur'an i druge knjige, davati različita tumačenja i tako dalje, ali to definitivno nije moj stil. Svi ti argumenti polaze od iste točke, nedokazane pretpostavke da Bog postoji i jednako tako nedokazane pretpostavke da je ono što piše u tim knjigama, pretpostavimo li da Bog postoji, upravo ono što on želi od nas. A za kraj, ako Bog stvarno postoji i ako je ono što piše u knjigama stvarno ono što on od nas želi, kakve mi obaveze imamo da ga slušamo; jel' Bog izvor morala, ili se pak moral nalazi izvan njega. Da Bog kaže da je moralno ispravno mučiti i ubiti drugu osobu koja to ničim nije zaslužila, jel' bi to stvarno bilo moralno?
Zbog hrpe nedokazanih (i, čini se, nedokazivih) premisa neću se uopće zamarati tim teološkim argumentima; kontinentalna bi filozofija vjerojatno bila čvrsto usmjerena na njih, ali u analitičkoj tradiciji etika i teologija idu udaljenim putovima.
Pređimo sada na prvi pravi argument; dosta je čest i vjerojatno se većina ljudi poziva na njega kada tvrde da bi besmrtnost bila nešto moralno loše i da bi se trebala zabraniti, a koriste ga i religije. Lijepo ću ga prikazati ovdje da bude jasno kako ide proces zaključivanja, a i da mi kasnije bude lakše ukazati na njegove slabosti:
| P1: | Postoji određeno stanje u svijetu koje možemo nazvati "prirodnim". |
| P2: | To "prirodno" je na neki način intrinzično dobro i moralno ispravno. |
| P3: | To stanje svijeta može biti promijenjeno ljudskom intervencijom, tako da postane neprirodno i prema tome loše i moralno neispravno. |
| P4: | Starenje i životni vijek čovjeka čine dio određenog stanja svijeta koje zovemo "prirodnim". |
| K: | Svi utjecaji čovjeka na proces starenja i ljudski životni vijek su neprirodni i prema tome loši i moralno neispravni. |
Kritika ovakvog i sličnih argumenata dobro je poznata i počinje pozivanjem na naturalističku pogrešku, logičku grešku koju je početkom 20. stoljeća definirao engleski filozof G.E. Moore: pogrešno je izvoditi normativnu konkluziju iz deskrpitivnih premisa. Drugim riječima, ovdje je problem u drugoj premisi; zašto bi prirodno stanje bili moralno ispravno, zašto bi ono "kako jest" ujedno bilo i ono "kako treba biti"? Da pojasnim, uzmimo i neki jednostavan primjer; cjepljenje protiv zaraznih bolesti nije prirodno, a ne možemo reći da je moralno neispravno. Može se ići i u drugom smjeru; posesivnost je prirodna, ali ne znači i da je moralno ispravna. Moore ističe da ništa ne povezuje normativno i deskriptivno, dvije rečenice (prva kako stvari jesu, druga kako bi trebale biti) ne govore ništa jedna o drugoj, govorimo o kompletno različitim konceptualnim kategorijama.
Argument koji se poziva na naturalističku pogrešku je zasigurno najvažniji, ali postoje i drugi argumenti koje ću sada spomenuti; neki će reći da problem postoji i u trećoj premisi – pošto je priroda stvorila čovjeka, sve što čovjek stvara je također prirodno, dio prirode. Onima koji se ne slažu može se postaviti jednostavno pitanje; jel' bronca prirodna? Pošto se tu radi o slitini bakra i kositra koja ne može nastati u prirodi (osim ako ne ne pogodi da nekako hrpe kositra i bakra padnu, ne znam, u lavu), možemo zaključiti da je bronca neprirodna, i da je prema tome proces proizvodnje moralno neispravan. Ne samo bronca, pa ni kamena sjekira nije prirodna, kolika je šanse da se komad kamena natakne na drveni štap? Sve što je čovjek ikad proizveo nije prirodno, a prema ovome znači da je sva ljudska djelatnost koja nas razlikuje od životinja loša i moralno neispravna.
Neki će reći da ovaj prigovor ne stoji; u ljudskoj je prirodi da prilagođava prirodu kako bi si olakšao život, i nema ništa lošeg u lijevanju bronce ili gradnji kuća, muđutim ima kad diramo ljudski genom i mijenjamo našu vlastitu prirodu. Prvo, pitanje je zašto to ne bi bilo prirodno; ako nam je priroda dala sredstva i mogućnosti da mijenjamo ljudski genom, zašto je onda samo mijenjanje neprirodno, i prema tome loše?
Drugi će se prigovor pozvati na teoriju evolucije i reći da ne postoji nešto što nazivamo "prirodom vrste"; vrsta je skup jedinki sličnih osobina koje smo mi tako organizirali u svom pogledu na svijet da ih nazivamo vrstom. Vremenom se "priroda vrste" mijenja kako ona mutira i prilagođava se okolišu u kojem živi; ne postoji univerzalna bezvremenska priroda vrste, jedan genom koji je karakterističan za upravo tu vrstu. Pošto ne postoji "priroda čovjeka", ne možemo reći da je mijenjanje ljudskog genoma diranje u "prirodu čovjeka", a time ni da je moralno neispravno.
Američki bioetičar Leon Kass također pruža zanimljive argumente protiv besmrtnosti; on postavlja pitanje jel' uistinu stoji da je svako produljenje života pojedinaca samo po sebi dobro? Prvi i daleko slabiji argument koji ću samo spomenuti tvrdi kako novi besmrtnici ne bi uopće bili sretne osobe; nakon nekoliko stotina godina, možda i ranije, život bi im dosadio i onda bi vječno životarili. Međutim, pitanje je odakle Kassu ta ideja; nemamo nikakav emprijski dokaz da bi stvarno bilo tako, a sigurno postoji mnogo ljudi koji bi veoma rado željeli da im se život produlji za 40-50 godina, da stignu učiniti neke stvari koje su željeli, a nisu stigli.
Drugi Kassov argument dosta je snažniji, i cilja na sam ljudski identitet; u našoj je prirodi da smo smrtni. Kad bi postali besmrtni, promjenio bi se naš identitet i mi više ne bi bili isti ljudi kao prije. Možemo se pitati dal' bi uopće bili ljudi, jer moguće je čovjeka djelomično definirati i kao smrtno biće. Prema tome, Kass smatra da ne bi trebali željeti postati besmrtni jer bi to promjenili naš vlastiti identitet i nas same. Harris ovdje upućuje lijep prigovor Kassovoj ideji; zamislimo dijete koje je od rođenja slijepo. Postoji mogućnost da mu se operacijom vrati vid; čini se da je racionalno za to dijete da prihvati operaciju iako će time izgubiti svoj prvotni identitet. Bilo bi više nego okrutno zabraniti djetetu operaciju jer će se time promjeniti njegov prvotni identitet.
Na argument identiteta nadovezuje se i Walter Glannon; on pak tvrdi da bi se kroz duge vremenske periode počeo gubiti naš osobni identitet, mi više ne bi bili ista ona osoba koja smo bili ranije. Iako ni ovaj argument nema empirisjku potvrdu, razmotrit ćemo ga jer se čini da je moguća takva situacija; da se ne uplićemo u više nego komplicirane rasprave oko identiteta, probajmo problem riješiti logički. Pretpostavimo da neki X ima tri identiteta, A, B i C, i da se C ne sjeća ničeg iz života A. Ali pretpostavimo i sljedeće; A želi postati B koji će se sjećati da je bio A, B želi postati C koji će se sjećati da je bio B ali će možda zaboraviti da je bio A. Ne možemo reći da je neracionalno od A što želi postati B, čak ni ako A zna da će B željeti postati C i možda zaboraviti A. Prema tome, čak i ako se prvotni identitet gubi vremenom, čini se da to nije dovoljan razlog da se odustane od produljenja života.
Od argumenata koji brane besmrtnost može se istaknuti samo onaj Johna Harrisa; on kreće od skoro opće prihvaćene ideje da je život po sebi nešto dobro i poželjno. Možda drugi imaju pravo kad se protive želji ljudi da budu besmrtni, ali pogledajmo to s druge strane. Besmrtnost nije ništa drugo nego posljedica beskonačnog produljivanja života. Produljivanje života je nešto dobro; kada možemo reći da produljivanje života postaje nešto loše jer vodi u besmrtnost? Zamislim da imamo čovjeka od kojih 50 godina koji ima bolesno srce; mi imamo sredstva i mogućnosti da mu pomognemo i produljimo život za 10 godina, i to učinimo. Sad ima 60 godina i opet je bolestan, mi mu opet možemo pomoći, i učinimo to, opet mu produljimo život. Kad mi tom čovjeku možemo reći da mu nećemo pomoći i produljiti život? A jednom trebamo, inače ćemo mu beskonačno (ako imamo mogućnosti) produljivati život, i on će biti besmrtan. Možemo li nekom odbiti produljiti život samo jer će zbog toga postati besmrtan? Mislim da se negativan odgovor sam nameće i da je ovo jedan od najboljih argumenata u raspravi; ne možemo u jednom trenutku reći da više ne trebamo (ili ne smijemo) tom čovjeku produljivati život, prema tome njegova će besmrtnost biti posljedica beskonačnog produljivanja života, i neće biti ništa moralno neispravno.
3. Praktični problemi
Zadnji dio ovog eseja vezan je za utjecaj besmrtnosti na naše društvo i okolinu; moguće je da besmrtnost nije sama po sebi nešto loše, ali da su njezine posljedice loše i da se zato treba zabraniti. Pa pogledajmo malo bolje glavne prigovore koji se ovdje upućuju:
Tehnologije koje će omogućavat besmrtnost sigurno će u početku biti jako skupe i moći će ih si priuštiti samo mali broj ljudi. Postavlja se pitanje može li to biti pravedno; jel' stvarno pravedno da bogati ljudi budu besmrtni, a siromašni i dalje umiru? Na prvi se pogled čini da je odgovor negativan; kako to može biti pravedno, zašto bi jedni bili besmrtni, a drugi ne? Ali pogledajmo stvar malo bolje; ovdje se ne radi o tome da mi zabranjujemo siromašnima da budu bogati, mi nikome ne zabranjujemo, jednostavno si to neki mogu priuštiti, a neki ne. Smijemo li onda zabraniti besmrtnost za bogate (koji si je mogu priuštiti) zato jer bi to bilo nepravedno prema siromašnima? Čini se da ne; naime, ovdje imamo ograničene resurse, samo određeni broj ljudi može biti besmrtan. Ako je besmrtnost nešto dobro, smijemo li je zabraniti jednima samo zato jer je drugi ne mogu imati? Pogledajmo to na nekoliko primjera; za početak, zamislimo da je došlo do prometne nesreće, u bolnici smo i imamo dva teško ozljeđena pacijenta, svaki će umrijeti ako mu hitno ne bude transplatirano srce, a mi imamo samo jedno srce na raspolaganju. Možemo li ne transplatirati srce jednom samo zato jer će to biti nepravedno prema onom drugom, za kojeg nemamo resursa da ga spasimo? Ne možemo onda dati srce niti jednom jer će to uvijek biti nepravedno prema onom drugom, i prema tome obojica moraju umrijeti? Čini se da takva odluka ne bi bila baš racionalna... Uzmimo za primjer nešto slično, recimo činjenicu da su transplatacije organa u bolnicama SAD-a svakodnevnica, a u Tadžikistanu vjerojatno nema niti jedna bolnica opremljena za takve zahvate. Jel' to onda nepravedno prema Tadžikistancima, da Amerikaci mogu dobiti takve tretmane, a oni ne? Možemo li zabraniti transplataciju organa u SAD-u samo zato jer nema resursa da se isto vrši i u Tadžikistanu? Jasno da ne; možemo nekako pokušati srediti da SAD donira novac koji će se kroistiti za razvoj bolnica u Tadžikistanu, ali sigurno ne možemo zabraniti transplatacije na jednom mjestu samo zato jer negdje drugdje one nisu moguće. Isto je i s primjerom kad imamo dva pacijenta i jedno srce; jedan od njih dvojice mora dobiti to srce i preživjeti, pitanje je samo koji?
Da bi dobili odgovor na ovo pitanje moramo se posvetiti teorijama distributivne pravednosti; u ovom ću eseju pružiti samo jedan mogući odgovor, onaj u stilu liberalizma i prema idejama J.S. Milla J.Rawlsa. Liberali će smatrati da se ne smije zabraniti bogatima da budu besmrtni, ali da se takve tehnologije trebaju oporezivati. Svjesni da bi snažna redistribucija od strane države, recimo kad bi se besmrtnost omogućila samo određenoj skupini ljudi nevezano za imovinsko stanje tako što bi se oduzelo do bogatih, bila iznimno stresan proces za društvo, a i ne bi se mogla u potpunosti nazvati pravednom, oni zastupaju progresivno oporezivanje; besmrtnost će u početku biti dostupna samo bogatima, ali će se od poreza novac ulagati u zdravstvene institucije za siromašne. Primjer je sličan današnjoj stipendiji; nitko ne brani djetetu bogatih roditelja da studira na nekom fakultetu ako plaća školovanje, ali se to oporezuje i od novca stečenog porezima omogućuje se da najbolji ili socijalno najugroženiji studenti fakultet upišu besplatno, ili da dobivaju stipendije. Ovakva ideja liberalizma može se najbolje prikazati kroz tablicu koja bi izgledala ovako:
 |
Iz tablice gore jasno je kakvu redistribuciju liberalizam zastupa; naravno da ovo nije točan omjer i da sam to stavio čisto radi primjera, ali ovako bi to nekako izgledao. Besmrtnost bi si u početku mogli priuštiti samo najbogatiji (A), ali bi se od novca skupljenog porezima omogućila bolja zdravstvena skrb za najugroženije slojeve (C). Za liberalizam je dobar onaj oblik redistrbucije u kojem postoji napredak za najguroženije slojeve društva; dakle, redak koji bi zastupao libertarijanizam ne bi bio po volji liberalima, pošto u njemu nema napredka za C. Ovo je dosta dobar sustav, ali mogu mu se uputiti neki prigovori:
Prvo ću izložiti onaj kojeg bi uputili svi lijevo orijentirani; čini se da liberali imaju dobru ideju, ali što ako u tablici imamo ovakav slučaj:
 |
Uzmemo li u obzir kako su liberali definirali dobar sustav redistrbucije, ovo bi bilo sasvim OK, postoji poboljšanje za najugroženije slojeve društva; međutim, ono je praktički nevidljivo. Liberali se ovdje mogu braniti i promjeniti definiciju, reći da je dobar sustav redistribucije onaj u kojem postoji vidljivi napredak na najugroženije, ali pitanje je što sad znači "vidljivi"? Međutim, iako ovaj prigovor upozorava na moguće greške u sustavu, nije dovoljno snažan da ga ozbiljno ugrozi; potrebno je osnovati određeno povjerenstvo koje će to odrediti i gotova stvar.
Drugi jednako važan prigovor je onaj desnice; oni će smatrati da je model koji nudi liberalizam demotivirajuć za grupu C. Zašto bi se oni uopće trudili kada mogu bez problema živjeti na tuđi račun, tj. na račun grupe A i B? Česti primjer koji se često navodi na forumima je područje Skandinavije; nisam to provjerio ali prema riječima mnogih ondje je socijalna pomoć toliko velika da dosta ljudi (pogotovo doseljenici koji su se domogli državljanstva) ni ne želi raditi kada i ovako imaju zadovoljavajuće životne uvjete. Odgovor na ovaj prigovor može se tražiti u psihologiji; možemo točno izračunati koliko će iznositi socijalna pomoć da ipak omogući dobar život, a da opet ne bude demotivirajuća, da ljudi ipak žele pronaći posao i više zarađivati.
Samo da ukratko spomenem dva reda iz prve tablice; socijalizam je jasno demotivirajuć za grupu A, a libertarijanizam je u neku ruku nepravedan pošto zaboravlja da su najgobatiji svoj kapital stekli u interakciji s drugim ljudima, i da prema tome država ima pravo i treba vršiti određenu redistribuciju, ali o tome više kasnije.
Zadnji prigovor koji se može uputiti besmrtnosti je problem reprodukcije; smanjimo li mortalitet spriječivši starenje i smrt od starosti, a ako natalitet ostane jednak kao ranije, ubrzo će doći do prenapučenosti Zemlje, zajedno sa svim problemima koji se na to nadovezuju.
Moguće je zabraniti reprodukciju za one koji žele besmrtnost; ako želiš vječno živjeti ne smiješ imati potomstva, ako ne želiš slobodno. No, pitanje je smijemo li ovako zabraniti reprodukciju? Zabranimo li je, suočavamo se s dva problema; prvo, onemogućujemo drugim ljudima da iskuse vrijednosti roditeljstva i odgoja, i drugo, usporavamo razvoj društva, pošto se čini da su mladi ljudi, odrasli u novom vremenu, nositelji novih ideja. Harris daje odgovor na prvi prigovor; on smatra da će besmrtnost stvariti potpuno novi sustav vrijednosti i da ljudi više neće željeti imati djecu, što i zbog toga što više neće trebati potomstvo da nastave lozu, živjet će skoro pa vječno. Međutim, ovo je malo nesiguran odgovor; možda je Harris u pravu, ali nema empirijske građe koja bi dokazala da je sigurno tako. Jedan od mogućih odgovora, koji svima padne na pamet ali ga nitko ne želi ozbiljno zastupati, je neki oblik "generacijskog čišćenja"; odredimo životni vijek "besmrtnih" ljudi koji žele potomstvo na, recimo, 80 godina, i nakon toga se oni dobrovoljno ubiju. Ovo se svima čini kao neprihvatljiva opcija i navodim je ovdje samo kao jednu od mogućnosti koje se pojavljuju u raspravi
Da zaključim, cijeli je ovaj esej sastavljen kao niz prigovora koji se upućuju onima koji zastupaju pravo na besmrtnost, te odgovora i protuargumenata koje oni nude. Osobno sam spreman prihvatiti i priznati drugim ljudima pravo da budu besmrtni, samo smatram da ova rasprava nije još gotova i da se na brojne stvari treba naći odgovor. Kao prvo, problem reprodukcije nije zadovoljavajuće riješen, ali postoje i druge rupe i rupice koje se trebaju popuniti kako bi se, jednom kad se ljudima pruži besmrtnost, znalo uz koja ograničenja ona dolazi.
- 05:57 -
