ponedjeljak, 19.02.2007.

Empty Spaces

Razmišljao sam malo i došao do zaključka da do sada nisam napisao niti jedan "klasični" post; sam je blog (govorim o blogu općenito, ne o svom blogu) zamišljen kao neka vrsta web dnevnika, a meni je ta ideja i više nego odbojna te stvarno ne namjeravam prvo gnjaviti sebe pišući u tom stilu, tj. prepričavajući svoj iovako nezanimljiv i besmislen dan, a ni druge davajući im takav tekst na čitanje. Međutim, ovo bi ipak mogao ispasti takav post; potaknut ne gore navedenom spoznajom da nemam niti jedan "klasični" post već viškom tema koje bi želio obraditi i među kojima jednostavno ne mogu izabrati jednu, njoj se posvetiti i zanemariti sve ostale, palo mi je na pamet da prvo iznesem i objasnim zašto se nalazim u takvoj situaciji, a možda se dok budem pisao i odlučim koju ću temu obraditi.
Pa ovako, davno je već prošla ponoć a ja sam u stanu na Srdočima; sutra (zapravo danas, za par sati) imam ispit iz kolegija Svjet Sredozemlja i mislio sam si kako bi najbolje bilo da malo ponovim u miru, zato sam i došao ovdje da me ne gnjave starci i da ne padam u napast što se foruma tiče, uvjeren da ću se ovako moći koncentrirati na posao koji me čeka. Znam da može zvučati čudno ali stvarno ne volim ovaj stan, imam neku fobiju prema njemu, ne sjećam se kad sam se ovdje ugodno osjećao – i sad je takav slučaj; ne podnosim tu tišinu koja u njemu vlada, prazninu koja guta njegove prostorije, samoću na koju me asocira... Te tri stvari jednostavno ne podnosim; kad ugasiš liniju i ne čuješ ljudski govor, pomicanje namještaja, smijeh ili veseli žamor – ne čuješ apsolutno ništa osim sata koji ti polako i nezaustavljivo otkucava vrijeme; kad iz dosade šetaš hodnikom, zaviruješ u sobe i svaki te put dočekaju samo prazne stolice i naslonjači, a svjetlo gori samo u prostoriju u kojoj boraviš dok druge prožoma tama, kao da su grobnice ili ruševine neke davno izumrle civilizacije, kao svetišta ništavila. Najgore je kad iz neke druge perspektive pogledaš na sam stan, na sebe u njemu, počinje ti se pričinjati kao zatvor u kojeg te smjestila tvoja bolesna psiha zaključavši vrata ključem koji se odavno izgubio, te sada lutaš praznim prostroijama znajući da nikog nema iako to nikako ne želiš prihvatiti. Staneš kraj prozora i zagledaš se u noć; niz pustu cestu osvjetljenu umornom svjetlošću uličnih lampi, pogled ti prelazi preko parkiranih automobila golih krošanja drveća koja je kao i ti osjetilo hladnoću, do praznog igrališta i dalje, do oblačnog neba koje svojom bolesnom bojom samo odražava trulost i raspadanje svijeta oko tebe; shvatiš da si uzalud prilazio prozoru, ni vani nema nikoga. Koji put uzmeš kaput i izađeš na ulicu, možda i satima šetaš tom modernom, hladnom pustinjom, dok te noć ne proguta, dok tišina ne postane nepodnošljiva; staviš MP3 u želji da pobjegneš od toga, od te stravične tišine koja te polako ubija, ali on ne pomaže, glazba počinje sličiti na tvoje misli; nitko je ne može čuti, a ni nema nikog tko bi pokušao, ta sve je prazno...
Vratiš se u stan i zagledaš niz hodnik, osjetiš se prazno kao što je prazan stan oko tebe, gotovo da suosjećaš s njime; ta oboje ste puni stolica na kojima nitko ne sjedi, hodnika kojima nitko ne hoda, kreveta u kojima nitko ne spava... Onda tek shvatiš koliko taj prazan stan sliči na tebe i zašto ga zapravo mrziš. I zašto ga se toliko bojiš...
Neki te put, kao mene noćas, posjeti i tračak insporacije; preplave te ideje koje su oduvijek bile u tebi, ali nikad nisi imao volje da ih ostvariš ili zapišeš, bilo zbog objektivnih razloga ili iz straha da se suočiš s njima jednom kad napisane i misaono objedinjene, kad se više ne budeš mogao zavaravati da ne znaš što one znače. I ne možeš ih se osloboditi, one se i protiv tvoje volje nastoje spojiti u tvojoj glavi, pokazati ti istinu koju tako tvrdoglavo odbijaš vidjeti jer je ne želiš, jer je se bojiš više od bilo čega drugog, cijeli si život sagradio samo da je sakriješ iako znaš da je ne možeš promijeniti. Pišeš bezvezne postove za blog samo da ne bi trebao razmišljati, okolišaš i vrtiš se oko teme, ponovo se zavaravaš i svjestan si toga, ali ne može protiv te sile. Zapravo možeš, ali ne želiš...
Onda namjerno odustaneš od pisanja i odlučiš izaći van, u zimsku noć, prošetati još samo jednom, ne želiš vjerovati da su ulice prazne, da nema apsolutno nikog.
Idem po kaput...

Pisano pred nekih 16 sati... Ulice su bile puste, kao i uvijek... Iako neispavan bez previše sam muke dobio 5 na ispitu... Inspiracija je prošla...

- 18:59 -

Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.02.2007.

Tristania

Već dugo nisam pisao neki nefilozofski članak, pa da blog učinim ipak nešto zanimljivijim, a i iz osobnih razloga (već jako dugo planiram napisat par recenzija ali nikako da nađem vremena), mogao bi jedan post posvetit nekom bendu; imao sam više ideja, ali kada malo bolje razmislim svi ti bendovi i njihovi albumi, ma kako bili dobri i koliko ih slušao u zadnje vrijeme, ne zaslužuju da budu recenzirani prije Tristanije; iako ovaj bend u zadnje vrijeme nešto manje slušam (zapravo i ne, sad su mi se vratili na playliste nakon albuma Illumination, ali prije sam bio lagano razočaran, pogotovo nakon što sam nabavio Ashes) nekad sam ga doslovce obožavao i satima slušao jedan njegov album... Kvaliteta koju bend pokazuje je neupitna i to priznaju i mnogi koji uopće ne slušaju Gothic, ali meni prihvaćanje njihovog glazbenog stila uvelike ovisi o trenutnom raspoloženju; neki put mi daleko bolje paše Sirenia koja svojim jedva primjetnim elemtima Powera u nekim pjesmama lagano podiže raspoloženje, dok mi Tristania savršeno dolazi kad me hvataju depresija i melankolija, kad čovjeku dođe da se zatvori u mrak sobe i ne razmišlja, samo sluša njezin glas...
Glazbu benda sam prvi put upoznao pred nešto manje od dvije godine; zapričao sam se sa sestrinom prijateljicom (ima dobar dizajn) nešto u vezi Nightwisha, ona mi je spomenula, a kasnije i posudila prva tri albuma, i tako je počelo...

Heh, čovjek stvarno pomisli da je broj ljudi na Gothic sceni ograničen, pošto se stalno isti vrte među bendovima; nabrajati sve primjere bilo bi besmisleno, spomenut ću samo Leaves' Eyes i Sireniju. Ali nema veze, glavno je da se i dalje stvara dobra i kvalitetna glazba, na što se ne mogu požaliti.
Da samo ukratko spomenem, bend je osnovan krajem 1996. u Stavangeru, gradu na jugozapadu Norveške (danas sam baš gledao na karti kamo se nalazi i opet me uhvatila želja da posjetim Skandinaviju), te je u početku brojio tri člana, dok im se ubrzo nije pridružila Vibeke Stene kao ženski vokal (isprva je trebala biti samo privremeni back vokal, kasnije su se predomislili i primili je). Morten Veland je nakon albuma Beyond the Veil izbačen iz benda zbog "social and musical differences", te je osnovao drugi bend, Sireniu.
Karakterističan glazbeni stil Tristanije najbolje opisuje savršeno spajanje elemenata Gothic i Doom metala, te klasičnih instrumenata (orgulje i violine) i upečatljivih zborova s Beauty and the Beast načinom pjevanja, tj. s prekrasnom kombinacijom dobrog soprana i muškog growl vokala.

Iz prvog demo albuma (Tristania, 1997.) istaknut ću samo Cease To Exist pjesmu, jer se ostale ili pojavljuju u sljedećem albumu ili nisu na mene ostavile toliko veliki utjecaj. Ovo mi je inače jedna od najdražih i najtužnijih pjesama, za mene ima veliku sentimentalnu važnost iako je prekrasna i neovisno o tome što povezujem uz nju... Počinje tako lagano, nema jasno iznesene melodije, više se ide na stvaranje te magične, melankolične atmosfere, a onda iznenada počinje, sasvim polako, glavna melodija... Prvo je iznosi samo jedan instrument, onda mu se pridružuju ostali, javlja se nova pozadina i daljnja razrada te melodije dok se ona prva atmosfera potpuno ne izgubi, ali ne zauvijek. Javlja se ponovno s pojavom vokala, instrumenti su sada tiši, melodija je sporija i depresivnija, a Vibeke Stene ne pjeva kao obično, cijeli se tekst pjesme iznosi kroz šapat, tako prekrasno tužan... Tražio sam na netu primjere ali bio sam loše sreće, zato ću samo staviti lyrics; obično stavim samo nekoliko najupečatljivijih stihova, ali ovo je toliko dobro da bi bio zločin izbaciti i jedno slovo...

A velvet breath of life
enchants the garden of delight
Her voice within these winds
The flower so serene
Her cold and silent wail
Descend like midsummer rain
Bury my heart in thine
A taste of heavens wine

Beneath a fullmoon bright
she comes with gowns flowing wide
With bloodlike lips of faun
Enchanting eyes of dawn
Towards the moon she gaze
A lonely tear runs down her face
For all she lost in life
buried so deep inside

Leaves...
dance in her precious eden
where she lies deep
Her loss in life engraved
in dusk and angeltears

Enlight in night within me
Lead me there
where my heart lies buried
beneath the seven seas

Widow's Weeds je prvi pravi album, na scenu izašao 1998. Ističe se posebnom atmosferom koja se stvara kroz svih devet pjesama koje zajedno čine prekrasno zaokruženu cjelinu; prvo Preludium, tihi zvuk zvona u pozadini, razvijena melodija koju iznose orgulje i zbor s dominantnim ženskim vokalom – stvara se osjećaj nemirne tišine, nekakve udaljene već davno zaboravljene tuge, kao da ništa ne može prekinuti tu dekadentnu monotoniju, ali već sljedeće pjesma najavljuje da će album biti sve nego monoton. Evenfall je svojevrsno remek-djelo; proizlazi iz prethodne pjesme kao čista suprotnost, a opet se prekrasno nadovezuje na nju. Zborovi ostaju kao back vokali i savršeno pridonose teatralnosti, ali ih sada prate gitare i growl vokali, koji međutim zadržavaju razumljivost tako da se može i bez da se zna lyrics prepoznati što pjevaju. Drugi dio pjesme je daleko mirniji; prvo gudači, a zatim tužni i umjereni ženski glas praćen jedino glasovirom, prekrasno...

December Elegy... Prekrasna pjesma, počinje tako lagano, umorno... Bitno je naglasti da njezin glas nikad nije kristalno jasan kao kod nekih sličnih bendova; uvijek zvuči udaljeno, nekako prigušeno, čak i kad pjeva tako da je cilj istaknuti razliku od back vokala (štoviše, čak i kad se pjesma temelji na toj razlici) glas joj nikad ne iskače od pozadine, uvijek ga se treba tražiti u skladbi, a ne da je nadglašava.

May thou carry me to the sea
Like autumn leaves... heaven wither
Savage is the winter prevailing within
I fall for thee... Sorrow entreating me
Makes me leave heaven

Za razliku od većine drugih pjesama Midwintertears započinje dosta žestoko, odmah growl vokali i instrumenti, ali tako da su vokali podređeni instrumentima koji iznose temu; drugim riječima, ovo nije klasično growlanje iz Black metala, u potpunosti je podređeno melodiji i uklapa se u nju. Ovo je jedna od rijetkih pjesama u kojoj je ženski vokal superioran, štoviše iznosi samo jednu kratku dionicu u sredini pjesme. Ali to ne smeta previše; kod Tristanije je bitno da nema glazbene 'pozadine', instrumenti su jednako važni kao i vokali, i ne samo jednako važni nego i jednako istaknuti. Jasno, lyrics također na razini, iznimno jake i prekrasno uobličene slike...

Summon all my dreams
like roses on your epigraph
written in my tears
thy sorrow and my bleeding heart

She comes so serene
my fallen beauty crowned with leaves
Take me to thy dream
Thy candle will forever burn in me…

Sljedeća je pjesma (Angellore) prava suprotnost, počinje tako mirno i tiho, jednostavna melodija koju iznosi violina uz pratnju ksilofona, dječji smijeh u pozadini, u jednom se trenutku osjeti da je atmosfera prelijepa da bi potrajala, počinje se raspadati melodija i onda slijedi glavna glazbena tema... Lyrics iznosi muški clean vokal, u prekrasnoj kombinaciji s instrumentalnom pratnjom, a onda se tek ubacuje i ženski vokal, prekrasno nešto...

[Vibeke] Oh please believe
It's in her eyes
[Vibeke] It is inside
It's in her heart, the same relation from which
I once led astray
[Vibeke] Oh please believe
It's in her eyes
[Vibeke] It is inside
It's in her heart, the same delightful place
I once felt in you

Ovo su stvari zbog kojih čovjek jednostavno mora voljeti Gothic... Pjesma završava slično svom početku, polako se prelazi na onu početnu melodiju, samo što sada više nema dječjeg smijeha, tema je prošla ali nije sve ostalo isto...

My Lost Lenore... Jako je teško ne čuti za ovu pjesmu pošto je vjerojatno postala jedna od najpoznatijih pjesama Gothic metala, a jasno je i zašto... Opisivat je, prepričavat, analaizirat, ništa ne bi imalo smisla... Stavit video je najviše što se može, sve ostalo je bespotrebno jer teško da se može riječima opisat...

Widwinternight
Descending me like flakes of snow
I embrace the cold
For a life that morrows
Dark I embrace thy heart
Wanderer lost beyond veils of dawn
I conceal thy loss
Enthralled in life yett still I mourn
My lost Lenore...

Dvije pjesme nisam stigao obraditi, ali to nije zbog njihove kvalitete već zbog nedostatka vremena... Editirat ću post i postepeno, kad nađem vremena da recenziram sljedeće albume, dodavati ostalo... Sutra imam ispit iz epistemologije pa bi bio red da se malo i toga prihvatim. Ali znam što ću slušati dok budem ponavljao pijuckajući Earl Grey.

- 13:04 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 10.02.2007.

Schumpeterova Teorija

Joseph Schumpeter, istaknuti ekonomist i teoretičar politike, obilježio je svojim djelovanjem prvu polovicu 20.stoljeća. Rođen u Češkoj (onda još pod Austro-Ugarskom), studirao je u Beču, a nakon završetka školovanja radi na sveučilištu u Grazu do I. svjetskog rata. U vremenu između dva rata bio je austrijski ministar financija, a nakon jačanja nacizma napušta Europu i do smrti 1950.godine radi kao profesor na Harvardu. Napisao je nekoliko znamenitih djela o razvoju ekonomije kroz povijest, te kao i Marx predviđao propast kapitalizma; doduše, Schumpeter je imao drugačije razloge za svoje tvrdnje, ali su u suštini tvrdili isto. U svom najpoznatijem djelu, Capitalism, Socialism and Democracy, Schumpeter objašnjava kako ekonomski odnosi djeluju na politiku te izlaže svoj model demokracije.

Da dotičnu teoriju što bolje prikažem, a pošto nije lako prenijeti kompliciranu Schumpeterovu raspravu na način razumljiv onima koji dotični tekst nemaju pred sobom, prvo ću ukratko objasniti što je i kako uopće izgleda Schumpeterova teorija demokracije (izložit ono bitno za one kojima se ne da čitat ostatak), a onda nešto opširnije (ali i dalje u relativno sažetom obliku) izložit 21. i 22. poglavlje njegove gore navedene knjige, u kojima austrijski ekonomist prvo objašnjava nepremostive probleme klasične teorije demokracije, a onda nudi svoju teoriju za koju smatra da je uspjela riješiti te probleme.

Prema Schumpeteru, narodom vladaju pojedinci koje je taj isti narod izabrao i postavio na vlast, izglasavši im na određeno vrijeme svoje povjerenje. Bitno je naglasiti da su ti pojedinci predstavnici naroda, ne delegati. Da objasnim, delegat bi bio osoba koja je izabrana od naroda i odlazi u parlament ili neko državno tijeli provoditi volju naroda; drugim riječima, ako narod nešto želi delegat mora glasovati za to, on je samo glas naroda (ljudi koje sastupa, može biti određene županije ili socijalne grupe, nije važno) i njegovo mišljenje ne vrijedi ništa više od mišljenja bilo kojeg od ljudi kojih zastupa; delegat je sredstvo kojim do parlamenta dolazi volja skupine ljudi. Predstavnik, pak, dolazi u parlament jer ga je izabrao narod, ali on ne treba raditi ono što narod želi, nego se u potpunosti ravna prema vlastitim nahođenjima; on ne treba glasati onako kako misle ljudi koje zastupa, ali mora računati da će ukoliko to često čini izgubiti njihovu podršku. Većina država danas ima predstavnički sistem, dok je delegetski bio karakterističan za socijalizam; pokazat ću kasnije da i jedan i drugi imaju problema na koje ne mogu odgovoriti.
Da se vratim, Schumpeter zastupa predstavnički sistem; on se povodi za ekonomijom i vjeruje da se isti principi mogu primjeniti i na politiku. Zašto, dakle, predstavnički sistem? Kao prvo, kada se radi o bilo kojoj velikoj stvari radije vjerujemo i uglavnom je bolje kada slušamo stručnjake nego obične ljude, makar oni bili u većini. Uzmimo Milijunaš za primjer, "joker publika" se koristi do desetog pitanja, za viša pitanja pretpostavlja se da su preteška i da publika nije dovoljno stručna, pa nam preostaje "joker zovi", tj. da se konzultiramo sa stručnjakom ako ga imamo na listi. Pretpostavljamo da će osoba koja je cijeli život posvetila nekom području znat bolje od publike, makar njih bilo tisuću puta više; stvar je u tome da na pitanje ne odgovaraju samo oni koji sigurno znaju, nego si u publici, kao što na izbore ne izlaze samo oni koji 'znaju', nego svatko ima svoje mišljenje i bira po svom. Prema tome, Schumpeter zaključuje da je bolje da imamo neke ljude koji će biti stručnjaci u politici, kojima će politike biti jedini posao, i koji će zastupati naša mišljenja i za glasove se boriti na izborima. Još jedan primjer... Uzmimo neki posao, recimo pekarski... Činjenica je da profesionalni pekar peče buhtle bolje od svih nas skupa; dok se mi dogovorimo koliko brašna, vode, maslaca i svega što ide on će daleko bolje znati i raditi buhtle. Međutim, isto je tako činjenica da mi možemo provjeriti kakve su njegove buhtle; kupimo buhtlu i probamo je. Mi, međutim, nismo glupi – ako buhtla ne valja ići ćemo kod drugog pekara, pa je jedini način da nas ovaj pekar zadrži kao mušterije da peče što bolje buhtle. Isto je i s političarima; politika je njihov posao u kojem su stručniji od nas i mi se ne trebamo mješati, ali i mi možemo vidjeti kakvi su proizvodi njihova rada; ako nam se sviđaju glasat ćemo ponovo za istog političara, ako nam se ne sviđaju glasat ćemo za nekog drugog. Dakle, svakom je političaru cilj ostat što dulje na vlasti, pa će prema tome davat sve od sebe da što bolje upravlja državamo na korist svih nas, jer ako mi nismo zadovoljni ni on ne može bit zadovoljan.
Ovo bi, u najkraćim crtama, bila bit Schumpeterove teorije; politikom se ne treba baviti narod nego ljudi koji će se u njoj specijalizirati, a narod ih bira ako se pokaže da dobro upravljaju. Neki kritičari kažu da je Schumpeter ovime silno oslabio demokraciju i ubio njezine glavne ideale; demokracija je vladavina naroda, a jedino vrijeme kad narod ima vlast je jednom u 4 godine, tj. kada glasa na izborima. Na taj način ljudi postaju pasivni i gube interes za politku, te pošto politička događanja ne prate redovito lako ih se prevari tako da u izbornoj utakmici ne pobjedi stranka koja nudi najbolji program, nego ona koja je znala manipulirati masama i čiji se uspjeh više temelji na propagandi nego na sposobnosti da dobro vodi državu. Uz ovaj postoje i brojni drugi problemi kojima se može napsati Schumpeterova teorija; on nije predvidio zaštitu osnovih ljudskih prava što može demokraciju odvesti do tiranije većine, te samo izbornu utakmicu nije ograničio sredstvima, tako da praktiki političari imaju pravo na sve kako bi zadobili glasače. Pošto sam i sam protivnik Schumpeterove teorije detaljnije ću ove probleme razraditi pred kraj posta, nakon što sada nešto opširnije izložim Schumpeterovu misao...

KLASIČNA TEORIJA DEMOKRACIJE

Schumpeter prvo izlaže klasičnu teoriju demokracije, ali ne zato jer je podržava, već da bi istaknuo njezine probleme i nedostatke. Ova je teorija nastala u 18.stoljeću i dobrim se dijelom održala do danas; u njenoj osnovi stoji postojanje objektivnog i spoznatljivog 'općeg dobra' kojemu svi moramo težiti. Prema tome, kada odlučujemo o nekom pitanju, ne bi trebali gledati na vlastite interese nego na interese zajednice, na opće dobro... Prema klasičnoj teoriji, opće dobro je uvijek ispred pojedinačnih dobara; ovu su teoriju postavili utilitaristi, tvrdeći da kada čovjek glasa za opće interese ujedno glasa i za svoje, čak i kad izgleda potpuno suprotno. Ako glasamo koji se dan ide na izlet, a ja jednostavno ne mogu u četvrtak, ali znam da bi drugima taj dan najviše odgovarao, prema utilitaristima ja bi trebao glasati za četvrtak iako se to protivi mojim osobnim interesima (recimo da ja želim ići na izlet). Schumpeter uviđa koliko je to utopijski nerealno, i zato smatra da svatko treba glasati isključivo prema vlastitim interesima, a onda se čini ono što je u interesu većine.
Da bi pokopao klasičnu teoriju koja se temelji na postojanju općeg dobra, Schumpeter prvo započinje njegovu kritiku; 'opće dobro', u onom kontekstu u kojem ga vide utilitaristi, jednostavno ne postoji. Ne postoji nešto oko čega se svi slažu ili oko čega bi se složili na temelju nekog racionalnog argumenta; postoje različiti pogledi na svijet, tako da će musmimani reći da zbog općeg dobra žene trebaju nositi feredže, a drugi će reći da ne trebaju. Nadalje, čak i kad bi postojalo neko opće dobro oko kojeg bi se svi složili, opet bi došlo do razilaženja mišljenja, ovaj put oko pitanja kako da se dođe do tog općeg dobra. I kao zadnji prigovor, što je uopće to 'opće dobro'? Utilitaristi ga stalno spominju ali ga nigdje ne definiraju; Schumpeter tvrdi da postoji samo 'dobro većine', ali ne i 'opće dobro'.

Drugi dio svoje kritike Schumpeter je usmjerio na volju pojedinca; prema klasičnoj teoriji pojedinac samostalno i racionalno odlučuje o svim državnim pitanjima; austrijski ekonomist će pokazati da nismo ni toliko samostalni ni toliko racionalni koliko se mislio. Kao prvo, svi smo u većoj ili manjoj mjeri podložni propagandi i često idemo za nečim što nas drugi uvjere da želim nego za nečim što stvarno želimo. Nadalje, služeći se istraživanjima psihologa Gustava Le Bona Schumpeter zaključuje da gomila uvijek ima snažan utjecaj na pojedinca; ne treba to biti gomila kao što je rulja na koncertima ili nogometnim utakmicama, čak su i povjerenici u nekom odboru od desetak članova pod sličnim utjecajem koji onemogućava da potpuno samostalno odluče. Što se racionalnosti tiče, činjenica je da ljude politika ne zanima; neke možda zanimaju određeni segmenti, ali politika u globalu zanima samo one koji se njome profesionalno bave, dakle političare. Prosječan čovjek više napora ulaže u partiju bridža nego u razmišljanje o nekom pitanju koje se tiče vanjske politike; u kartaškoj igri pravila su jasno određena i svatko zna koji mu je cilj i kojim sredstvima do njega dolazi, u politici je sve difuzno i komplicirano. Uzmimo za primjer nekog odvjetnika; on će svoj slučaj na sudu savršeno pripremiti i bit će upućen u sve detalje, ali o politici previše ne brine, tu i tamo pročita novine. Zašto da onda takva osoba odlučuje u političkim pitanjima kad je jasno da nije stručna za to područje, kao što vojni pilot nije kompetentan da zastupa stranku na sudu. Stvar je u tome da se od naroda ne može očekivati da bude kompetentan za politička pitanja; zato trebaju postojati profesionalni političari koji će upravljati, a narod će nadgledati njihov rad i prema njihovim uspjesima i neuspjesima određivati tko će biti na vlasti.
Vratimo se volji pojedinca; ovo nije sve što je Schumpeter imao za kritizirati. Čak i ako pretpostavimo da je volja pojedinaca samostalna i racionalna, ona u nekim slučajevima jednostavno ne može dati zadovoljavajuć odgovor koji bi se mogao primjeniti na cijelu državu; kod nekih pitanja je moguće kompromis, primjerice kod određivanja državnog proračuna i sličnih kvantitativnih pitanja. Ali kod onih kvalitativne prirode, ako što je izglašavanje nekog zakona ili ulaska države u rat, kompromis nije moguć (ne može se samo 38% ući u rat), i zato takva vlast postaje neefikasna. Ponekad su sukobljene strane toliko različite da se ne može doći do dogovora; nakon revolucije 1789.godine došlo je do nemira oko religije; katolici su s papom željeli jedno, protestanti drugo, ateisti treće, i razlike su bile toliko da dogovor jednostavno nije bio moguć. Takvo je stanje jasno kočilo napredak zemlje i dokinuo ga je tek Napoleon; on je donio svoje zakone i svi su se na kraju složili s njima. Stvar je u tome da nitko ne bi na njih pristao da ih je druga strana ponudila, ali su ih uz pritisak svi bili spremni prihvatiti.

Zašto se onda klasična doktrina još uvijek drži, kada postoje tolike kritike upućene na njezine osnovne ideje? Schumpeter nalazi dva razloga; kao prvo, u nekim je državama takva demokracija postala neupitni ideal, gotovo zamjena za religiju. Primjerice, SAD je rat s Engeskom zapamtio kao rat demokracije protiv monarhije, i zato je sada u Americi demokracija ideal i svatko tko progovori nešto protiv nje je izdajica ili komunist, iako se sam SAD sve više udaljava od njenih početnih ideala.
Drugi je razlog što klasična teorija demokracije stvar dobra, ali samo za neke male državice, poput Švicarske. Ona nema prevelik broj stanovnika i kroz povijest nikad nije trebala odlučivati o nekim velikim međunarodnim pitanjima (uvijek je bila neutralna u ratovima, izbjegavala saveze i slično), i njoj bi stvarno klasični model demokracije u potpunosti odgovarao; ali čim se jave neki vanjski ili unutarnji nemiri pokazuje se da taj model više ne može biti dovoljan.

Ovime Schumpeter završava svoju kritiku, a u sljedećem poglavlju iznosi novu teoriju demokracije, onu koja bi trebala dati odgovore na ove probleme koji muče klasičnu teoriju...

SCHUMPETEROVA TEORIJA DEMOKRACIJE

Samu sam teoriju izložio više puta kroz gornji tekst tako da neću sad ponovo, samo ću podsjetit: narod bira pojedince koji se bave politikom i daje im vlast na određeno vrijeme, a ovisno o njihovom radu bira ih ponovo kad im istekne mandat. Dok su na vlasti pojedinci mogu raditi što žele, ali u interesu im je vladati što bolje kako bi što dulje ostali na vlasti.

Zašto je ova teorija bolja od klasične? Kao prvo, izbacuje neke neobjašnjene ideale kao što je 'opće dobro' i 'volja naroda'; za Schumpetera postoji samo 'volja većine', i na tome on gradi svoju teoriju. Nadalje, u prirodi je svake zajednice da ima vođu; kroz povijest svakom je zajednicom vladala neka jaka osoba. Ukoliko nije bilo dovoljno autoritativnog pojedinca prije ili kasnije bi nastupila anarhija koja ne bi koristila niti jednom pripadniku zajednice; narod nikad ne gubi vlast, on ima pravo svake 4 godine (ili koliko već, ovisi od države do države) birati pojedince koji će riješavati politička pitanja, zapravo se narod samo oslobađa nepotrebnih briga i koncentrira na ono što mu najbolje ide; pekar će bolje peći buhtle ako pri tome misli na njih nego na međunarodnu politiku.
Još jedna bitna prednost Schumpeterove demokracije je i zastupljenost grupnih htijenja; u klasičnom modelu ne postoji dobro grupe, nego samo opće dobro kojem se treba težiti. Austrijski ekonomist smatra da je to glupo; svaka grupa treba težiti i isticati vlastite interese, a ne se boriti za neko opće dobro koje je fiktivni proizvod utilitarista koji ga nisu uspjeli ni definirati.

Spomenuo sam negdje na početku da ću dati kritiku na ovu teoriju... Schumpeteru se ne može poreći da je velik ekonomist, ali ne mogu se ekonomska načela uvijek prenesti u politiku. Njegova kritika klasične teorije demokracije iznimno je dobra; zapravo, na kraju ispada da je predobra, jer ni on sam nije uspio potpuno se riješiti nekih prigovora. Primjerice, ako su ljudi neracionalni i nesamostalni u odlučivanju, to znači i da neće biti u stanju odabrati najbolje pojedince koji bi trebali biti na vlasti. Zapravo, političko nadmetanje ne mora više uopće biti nadmetanje idejama o budućem razvoju, nego samo sukob propagande različitih stranki. Prigovor neracionalnosi i nesamostalnosti volje pojedinca je prigovor ne samo klasičnoj teoriji demokracije, nego svakoj demokratskoj teoriji.
Drugi veliki problem je pasivnost koju ona povlači; ako narod ima vlast samo jednom u 4 godine, i zatim je opet prepušta pojedincima, teško da možemo uopće reći da narod ima neku vlast. Što su ljudi pasivniji to se manje zanimaju za politiku i sve su manje sposobni da uopće odbareu dobre predstavnike. A što je najgore, da se pojedinci dogovore mogu bez problema povećati svoj mandat na 10 ili više godina, samo im treba dvotrećinska većina u parlamentu i veze u ustavnom sudu.
Zadnji od mogućih prigovora uputili bi zastupnici liberalne teorije demokracije; Schumpeter nije predvidio nikakve zakone koji bi određivali što većina smije, a što ne smije. Zapravo, prem Schumpeteru većina smije sve; nema i ne smije biti zakona koji će ograničavat njezinu moć. Naposlijetku, tko ima pravo ograničiti moć većine? Ali problem je što to vodi u tiraniju većine, oblik vlasti na kojeg stalno upozoravaju zastupnici liberalne teorije, J.S. Mill i Rawls. Nacizam i staljninzam su primjeri tiranije većine, ali može se naći još apsurdniji primjer; zamislimo da svi niži od 2 metra odluče da se oni viši moraju skratit na tu visinu ili niže; jasno je da su niži od 2 metra u golemoj većini (preko 95%), i prema tome oni bi imali puno pravo da pohvataju one više od 2 metra i skrate ih, bilo odozgo ili odozdo. A jasno, teško da bi to i sustav koji to opravdava mogli nazvati dobrima...

Evo, toliko o Schumpeteru i njegovoj teoriji demokracije, kada se čita u originalu vidi se koliko je to zapravo inteligentan lik bio, odbacio je nekakvo idealiziranje demokracije i iznesao je onako kako smatra da bi najbolje funkcionirala, držeći se ne onoga kako bi trebalo bit nego kako jest.

- 09:19 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 06.02.2007.

Demokratske Teorije

Da se ne bi eventualno žalili da se previše bavim teorijskom filozofijom koja ionako većini nije zanimljiva i smatra se beskorisnom, odlučio sam se malo baciti i na praktičnu stranu filozofije, onu čiji rezultati stvarno mogu pomoći ljudima u njihovu životu. Kad malo bolje pogledam, do sad sam razrađivao epistemologiju, koja se ionako spominje samo na fakultetima, i to samo na odsjecima filozofije i ponekad psihologije, a i veliki filozofi koje sam do sada obradio usko su vezani za takva teorijska pitanja; Platon, Descartes i Hume, svi su bili aktivni u više grana i područja filozofije, ali najviše su se istakli, a sukladno tome ja sam je najdetaljnije obradio, svojom djelatnošću na području teorijske filozofije.
Pošto to područje često zamara ljude koji "čvrsto stoje na zemlji", pisat ću malo o praktičnoj filozofiji; to je ona domena koja se bavi aktualnim pitanjima koja se tiču samog ljudskog djelovanja, njegove opravdanosti i ispravnosti. Etika, antropologija i filozofija politike najpoznatije su grane praktične filozofije, iako ima još mnogo drugih koje neću sada navoditi. Ovo bi neki mogli nazvati i "korisnom" filozofijom jer nam stvarno pomaže u organizaciji svakodnevnog života; etika se bavi našim moralnim sustavom, antropologija razmišlja o pitanjima što je zapravo čovjek i kako on treba živjeti, a filozofija politike obrađuje uređenje naše društvene zajednice.

Neke će možda zbuniti što sam stavio naslov "Demokratske teorije", kad nam je nekako uvriježeno da postoji jedna teorija demokracije; fascinantno je zapravo koliko ljudi u današnje vrijeme idealiziraju demokraciju, smatraju je savršenim i iznimno pravednim društvenim uređenjem, a ja ću se potruditi da, uz vrline koje demokracije donosi, istaknem i neke od njezinih mana.
Sama riječ demokracija nastala je u doba antike spajanjem grčkih riječi demos = narod i kratos = vladavina. Dakle, mogli bi najjednostavnije reći da je demokracija vladavina naroda, tj. kada jedan narod upravlja sam sobom, umjesto da njime vlada monarh (monarhija) ili određena manjina (oligarhija). Također je bitno za početak istaknuti glavni ideal demokracije; pitajte nekog na cesti koji je glavni ideal demokracije i on će vam reći da je to vlast većine, ili vlast naroda, ili nešto slično. Ne, to je demokracija, ali nije njezin glavni ideal; jednakost je ono na čemu se demokracija temelji, na ideji da svačiji glas jednako vrijedi. Kakva korist da svi imaju pravo glasa ako glasovi jednih vrijede više od glasova drugih? Ako u grupi od 10 ljudi jedna osoba ima glas koji vrijedi 91%, a glas svake ostale osobe vrijedi samo 1%, kakva je to demokracija i kakvog smisla ima glasovanje kad je jasno da, kad bi se i svih 9 drugih složili, ne bi imali ni približno dovoljan politički utjecaj da utječu na odluke osobe čiji glas vrijedi 91%.
Prema tome, demokracija ističe tri svoje glavne teze, teze na kojima se demokracija temelji; u kasnijem tekstu ukazat ću da, iako svaka od njih na prvi pogled zvuči smisleno i opravdano, postoje primjeri koji ih oslabljuju ili ruše:

-> Svatko najbolje zna što je za njega najbolje.
-> Da bi mogli štititi vlastite interese potrebno je da svi imamo jednaka prava.
-> Najbolji način da se priječi zloupotreba političke moći jest da se ona ravnopravno podijeli.

Pustit ću kritike za kasnije i sad se vratiti na demokratske teorije; njih ima jako puno, a da ne pretjerujem u obradi koncentrirat ću se na 6 glavnih, one koje je Amy Gutman navela u svom poglavlju o demokraciji.