Joseph Schumpeter, istaknuti ekonomist i teoretičar politike, obilježio je svojim djelovanjem prvu polovicu 20.stoljeća. Rođen u Češkoj (onda još pod Austro-Ugarskom), studirao je u Beču, a nakon završetka školovanja radi na sveučilištu u Grazu do I. svjetskog rata. U vremenu između dva rata bio je austrijski ministar financija, a nakon jačanja nacizma napušta Europu i do smrti 1950.godine radi kao profesor na Harvardu. Napisao je nekoliko znamenitih djela o razvoju ekonomije kroz povijest, te kao i Marx predviđao propast kapitalizma; doduše, Schumpeter je imao drugačije razloge za svoje tvrdnje, ali su u suštini tvrdili isto. U svom najpoznatijem djelu, Capitalism, Socialism and Democracy, Schumpeter objašnjava kako ekonomski odnosi djeluju na politiku te izlaže svoj model demokracije.
Da dotičnu teoriju što bolje prikažem, a pošto nije lako prenijeti kompliciranu Schumpeterovu raspravu na način razumljiv onima koji dotični tekst nemaju pred sobom, prvo ću ukratko objasniti što je i kako uopće izgleda Schumpeterova teorija demokracije (izložit ono bitno za one kojima se ne da čitat ostatak), a onda nešto opširnije (ali i dalje u relativno sažetom obliku) izložit 21. i 22. poglavlje njegove gore navedene knjige, u kojima austrijski ekonomist prvo objašnjava nepremostive probleme klasične teorije demokracije, a onda nudi svoju teoriju za koju smatra da je uspjela riješiti te probleme.
Prema Schumpeteru, narodom vladaju pojedinci koje je taj isti narod izabrao i postavio na vlast, izglasavši im na određeno vrijeme svoje povjerenje. Bitno je naglasiti da su ti pojedinci predstavnici naroda, ne delegati. Da objasnim, delegat bi bio osoba koja je izabrana od naroda i odlazi u parlament ili neko državno tijeli provoditi volju naroda; drugim riječima, ako narod nešto želi delegat mora glasovati za to, on je samo glas naroda (ljudi koje sastupa, može biti određene županije ili socijalne grupe, nije važno) i njegovo mišljenje ne vrijedi ništa više od mišljenja bilo kojeg od ljudi kojih zastupa; delegat je sredstvo kojim do parlamenta dolazi volja skupine ljudi. Predstavnik, pak, dolazi u parlament jer ga je izabrao narod, ali on ne treba raditi ono što narod želi, nego se u potpunosti ravna prema vlastitim nahođenjima; on ne treba glasati onako kako misle ljudi koje zastupa, ali mora računati da će ukoliko to često čini izgubiti njihovu podršku. Većina država danas ima predstavnički sistem, dok je delegetski bio karakterističan za socijalizam; pokazat ću kasnije da i jedan i drugi imaju problema na koje ne mogu odgovoriti.
Da se vratim, Schumpeter zastupa predstavnički sistem; on se povodi za ekonomijom i vjeruje da se isti principi mogu primjeniti i na politiku. Zašto, dakle, predstavnički sistem? Kao prvo, kada se radi o bilo kojoj velikoj stvari radije vjerujemo i uglavnom je bolje kada slušamo stručnjake nego obične ljude, makar oni bili u većini. Uzmimo Milijunaš za primjer, "joker publika" se koristi do desetog pitanja, za viša pitanja pretpostavlja se da su preteška i da publika nije dovoljno stručna, pa nam preostaje "joker zovi", tj. da se konzultiramo sa stručnjakom ako ga imamo na listi. Pretpostavljamo da će osoba koja je cijeli život posvetila nekom području znat bolje od publike, makar njih bilo tisuću puta više; stvar je u tome da na pitanje ne odgovaraju samo oni koji sigurno znaju, nego si u publici, kao što na izbore ne izlaze samo oni koji 'znaju', nego svatko ima svoje mišljenje i bira po svom. Prema tome, Schumpeter zaključuje da je bolje da imamo neke ljude koji će biti stručnjaci u politici, kojima će politike biti jedini posao, i koji će zastupati naša mišljenja i za glasove se boriti na izborima. Još jedan primjer... Uzmimo neki posao, recimo pekarski... Činjenica je da profesionalni pekar peče buhtle bolje od svih nas skupa; dok se mi dogovorimo koliko brašna, vode, maslaca i svega što ide on će daleko bolje znati i raditi buhtle. Međutim, isto je tako činjenica da mi možemo provjeriti kakve su njegove buhtle; kupimo buhtlu i probamo je. Mi, međutim, nismo glupi – ako buhtla ne valja ići ćemo kod drugog pekara, pa je jedini način da nas ovaj pekar zadrži kao mušterije da peče što bolje buhtle. Isto je i s političarima; politika je njihov posao u kojem su stručniji od nas i mi se ne trebamo mješati, ali i mi možemo vidjeti kakvi su proizvodi njihova rada; ako nam se sviđaju glasat ćemo ponovo za istog političara, ako nam se ne sviđaju glasat ćemo za nekog drugog. Dakle, svakom je političaru cilj ostat što dulje na vlasti, pa će prema tome davat sve od sebe da što bolje upravlja državamo na korist svih nas, jer ako mi nismo zadovoljni ni on ne može bit zadovoljan.
Ovo bi, u najkraćim crtama, bila bit Schumpeterove teorije; politikom se ne treba baviti narod nego ljudi koji će se u njoj specijalizirati, a narod ih bira ako se pokaže da dobro upravljaju. Neki kritičari kažu da je Schumpeter ovime silno oslabio demokraciju i ubio njezine glavne ideale; demokracija je vladavina naroda, a jedino vrijeme kad narod ima vlast je jednom u 4 godine, tj. kada glasa na izborima. Na taj način ljudi postaju pasivni i gube interes za politku, te pošto politička događanja ne prate redovito lako ih se prevari tako da u izbornoj utakmici ne pobjedi stranka koja nudi najbolji program, nego ona koja je znala manipulirati masama i čiji se uspjeh više temelji na propagandi nego na sposobnosti da dobro vodi državu. Uz ovaj postoje i brojni drugi problemi kojima se može napsati Schumpeterova teorija; on nije predvidio zaštitu osnovih ljudskih prava što može demokraciju odvesti do tiranije većine, te samo izbornu utakmicu nije ograničio sredstvima, tako da praktiki političari imaju pravo na sve kako bi zadobili glasače. Pošto sam i sam protivnik Schumpeterove teorije detaljnije ću ove probleme razraditi pred kraj posta, nakon što sada nešto opširnije izložim Schumpeterovu misao...
KLASIČNA TEORIJA DEMOKRACIJE
Schumpeter prvo izlaže klasičnu teoriju demokracije, ali ne zato jer je podržava, već da bi istaknuo njezine probleme i nedostatke. Ova je teorija nastala u 18.stoljeću i dobrim se dijelom održala do danas; u njenoj osnovi stoji postojanje objektivnog i spoznatljivog 'općeg dobra' kojemu svi moramo težiti. Prema tome, kada odlučujemo o nekom pitanju, ne bi trebali gledati na vlastite interese nego na interese zajednice, na opće dobro... Prema klasičnoj teoriji, opće dobro je uvijek ispred pojedinačnih dobara; ovu su teoriju postavili utilitaristi, tvrdeći da kada čovjek glasa za opće interese ujedno glasa i za svoje, čak i kad izgleda potpuno suprotno. Ako glasamo koji se dan ide na izlet, a ja jednostavno ne mogu u četvrtak, ali znam da bi drugima taj dan najviše odgovarao, prema utilitaristima ja bi trebao glasati za četvrtak iako se to protivi mojim osobnim interesima (recimo da ja želim ići na izlet). Schumpeter uviđa koliko je to utopijski nerealno, i zato smatra da svatko treba glasati isključivo prema vlastitim interesima, a onda se čini ono što je u interesu većine.
Da bi pokopao klasičnu teoriju koja se temelji na postojanju općeg dobra, Schumpeter prvo započinje njegovu kritiku; 'opće dobro', u onom kontekstu u kojem ga vide utilitaristi, jednostavno ne postoji. Ne postoji nešto oko čega se svi slažu ili oko čega bi se složili na temelju nekog racionalnog argumenta; postoje različiti pogledi na svijet, tako da će musmimani reći da zbog općeg dobra žene trebaju nositi feredže, a drugi će reći da ne trebaju. Nadalje, čak i kad bi postojalo neko opće dobro oko kojeg bi se svi složili, opet bi došlo do razilaženja mišljenja, ovaj put oko pitanja kako da se dođe do tog općeg dobra. I kao zadnji prigovor, što je uopće to 'opće dobro'? Utilitaristi ga stalno spominju ali ga nigdje ne definiraju; Schumpeter tvrdi da postoji samo 'dobro većine', ali ne i 'opće dobro'.
Drugi dio svoje kritike Schumpeter je usmjerio na volju pojedinca; prema klasičnoj teoriji pojedinac samostalno i racionalno odlučuje o svim državnim pitanjima; austrijski ekonomist će pokazati da nismo ni toliko samostalni ni toliko racionalni koliko se mislio. Kao prvo, svi smo u većoj ili manjoj mjeri podložni propagandi i često idemo za nečim što nas drugi uvjere da želim nego za nečim što stvarno želimo. Nadalje, služeći se istraživanjima psihologa Gustava Le Bona Schumpeter zaključuje da gomila uvijek ima snažan utjecaj na pojedinca; ne treba to biti gomila kao što je rulja na koncertima ili nogometnim utakmicama, čak su i povjerenici u nekom odboru od desetak članova pod sličnim utjecajem koji onemogućava da potpuno samostalno odluče. Što se racionalnosti tiče, činjenica je da ljude politika ne zanima; neke možda zanimaju određeni segmenti, ali politika u globalu zanima samo one koji se njome profesionalno bave, dakle političare. Prosječan čovjek više napora ulaže u partiju bridža nego u razmišljanje o nekom pitanju koje se tiče vanjske politike; u kartaškoj igri pravila su jasno određena i svatko zna koji mu je cilj i kojim sredstvima do njega dolazi, u politici je sve difuzno i komplicirano. Uzmimo za primjer nekog odvjetnika; on će svoj slučaj na sudu savršeno pripremiti i bit će upućen u sve detalje, ali o politici previše ne brine, tu i tamo pročita novine. Zašto da onda takva osoba odlučuje u političkim pitanjima kad je jasno da nije stručna za to područje, kao što vojni pilot nije kompetentan da zastupa stranku na sudu. Stvar je u tome da se od naroda ne može očekivati da bude kompetentan za politička pitanja; zato trebaju postojati profesionalni političari koji će upravljati, a narod će nadgledati njihov rad i prema njihovim uspjesima i neuspjesima određivati tko će biti na vlasti.
Vratimo se volji pojedinca; ovo nije sve što je Schumpeter imao za kritizirati. Čak i ako pretpostavimo da je volja pojedinaca samostalna i racionalna, ona u nekim slučajevima jednostavno ne može dati zadovoljavajuć odgovor koji bi se mogao primjeniti na cijelu državu; kod nekih pitanja je moguće kompromis, primjerice kod određivanja državnog proračuna i sličnih kvantitativnih pitanja. Ali kod onih kvalitativne prirode, ako što je izglašavanje nekog zakona ili ulaska države u rat, kompromis nije moguć (ne može se samo 38% ući u rat), i zato takva vlast postaje neefikasna. Ponekad su sukobljene strane toliko različite da se ne može doći do dogovora; nakon revolucije 1789.godine došlo je do nemira oko religije; katolici su s papom željeli jedno, protestanti drugo, ateisti treće, i razlike su bile toliko da dogovor jednostavno nije bio moguć. Takvo je stanje jasno kočilo napredak zemlje i dokinuo ga je tek Napoleon; on je donio svoje zakone i svi su se na kraju složili s njima. Stvar je u tome da nitko ne bi na njih pristao da ih je druga strana ponudila, ali su ih uz pritisak svi bili spremni prihvatiti.
Zašto se onda klasična doktrina još uvijek drži, kada postoje tolike kritike upućene na njezine osnovne ideje? Schumpeter nalazi dva razloga; kao prvo, u nekim je državama takva demokracija postala neupitni ideal, gotovo zamjena za religiju. Primjerice, SAD je rat s Engeskom zapamtio kao rat demokracije protiv monarhije, i zato je sada u Americi demokracija ideal i svatko tko progovori nešto protiv nje je izdajica ili komunist, iako se sam SAD sve više udaljava od njenih početnih ideala.
Drugi je razlog što klasična teorija demokracije stvar dobra, ali samo za neke male državice, poput Švicarske. Ona nema prevelik broj stanovnika i kroz povijest nikad nije trebala odlučivati o nekim velikim međunarodnim pitanjima (uvijek je bila neutralna u ratovima, izbjegavala saveze i slično), i njoj bi stvarno klasični model demokracije u potpunosti odgovarao; ali čim se jave neki vanjski ili unutarnji nemiri pokazuje se da taj model više ne može biti dovoljan.
Ovime Schumpeter završava svoju kritiku, a u sljedećem poglavlju iznosi novu teoriju demokracije, onu koja bi trebala dati odgovore na ove probleme koji muče klasičnu teoriju...
SCHUMPETEROVA TEORIJA DEMOKRACIJE
Samu sam teoriju izložio više puta kroz gornji tekst tako da neću sad ponovo, samo ću podsjetit: narod bira pojedince koji se bave politikom i daje im vlast na određeno vrijeme, a ovisno o njihovom radu bira ih ponovo kad im istekne mandat. Dok su na vlasti pojedinci mogu raditi što žele, ali u interesu im je vladati što bolje kako bi što dulje ostali na vlasti.
Zašto je ova teorija bolja od klasične? Kao prvo, izbacuje neke neobjašnjene ideale kao što je 'opće dobro' i 'volja naroda'; za Schumpetera postoji samo 'volja većine', i na tome on gradi svoju teoriju. Nadalje, u prirodi je svake zajednice da ima vođu; kroz povijest svakom je zajednicom vladala neka jaka osoba. Ukoliko nije bilo dovoljno autoritativnog pojedinca prije ili kasnije bi nastupila anarhija koja ne bi koristila niti jednom pripadniku zajednice; narod nikad ne gubi vlast, on ima pravo svake 4 godine (ili koliko već, ovisi od države do države) birati pojedince koji će riješavati politička pitanja, zapravo se narod samo oslobađa nepotrebnih briga i koncentrira na ono što mu najbolje ide; pekar će bolje peći buhtle ako pri tome misli na njih nego na međunarodnu politiku.
Još jedna bitna prednost Schumpeterove demokracije je i zastupljenost grupnih htijenja; u klasičnom modelu ne postoji dobro grupe, nego samo opće dobro kojem se treba težiti. Austrijski ekonomist smatra da je to glupo; svaka grupa treba težiti i isticati vlastite interese, a ne se boriti za neko opće dobro koje je fiktivni proizvod utilitarista koji ga nisu uspjeli ni definirati.
Spomenuo sam negdje na početku da ću dati kritiku na ovu teoriju... Schumpeteru se ne može poreći da je velik ekonomist, ali ne mogu se ekonomska načela uvijek prenesti u politiku. Njegova kritika klasične teorije demokracije iznimno je dobra; zapravo, na kraju ispada da je predobra, jer ni on sam nije uspio potpuno se riješiti nekih prigovora. Primjerice, ako su ljudi neracionalni i nesamostalni u odlučivanju, to znači i da neće biti u stanju odabrati najbolje pojedince koji bi trebali biti na vlasti. Zapravo, političko nadmetanje ne mora više uopće biti nadmetanje idejama o budućem razvoju, nego samo sukob propagande različitih stranki. Prigovor neracionalnosi i nesamostalnosti volje pojedinca je prigovor ne samo klasičnoj teoriji demokracije, nego svakoj demokratskoj teoriji.
Drugi veliki problem je pasivnost koju ona povlači; ako narod ima vlast samo jednom u 4 godine, i zatim je opet prepušta pojedincima, teško da možemo uopće reći da narod ima neku vlast. Što su ljudi pasivniji to se manje zanimaju za politiku i sve su manje sposobni da uopće odbareu dobre predstavnike. A što je najgore, da se pojedinci dogovore mogu bez problema povećati svoj mandat na 10 ili više godina, samo im treba dvotrećinska većina u parlamentu i veze u ustavnom sudu.
Zadnji od mogućih prigovora uputili bi zastupnici liberalne teorije demokracije; Schumpeter nije predvidio nikakve zakone koji bi određivali što većina smije, a što ne smije. Zapravo, prem Schumpeteru većina smije sve; nema i ne smije biti zakona koji će ograničavat njezinu moć. Naposlijetku, tko ima pravo ograničiti moć većine? Ali problem je što to vodi u tiraniju većine, oblik vlasti na kojeg stalno upozoravaju zastupnici liberalne teorije, J.S. Mill i Rawls. Nacizam i staljninzam su primjeri tiranije većine, ali može se naći još apsurdniji primjer; zamislimo da svi niži od 2 metra odluče da se oni viši moraju skratit na tu visinu ili niže; jasno je da su niži od 2 metra u golemoj većini (preko 95%), i prema tome oni bi imali puno pravo da pohvataju one više od 2 metra i skrate ih, bilo odozgo ili odozdo. A jasno, teško da bi to i sustav koji to opravdava mogli nazvati dobrima...
Evo, toliko o Schumpeteru i njegovoj teoriji demokracije, kada se čita u originalu vidi se koliko je to zapravo inteligentan lik bio, odbacio je nekakvo idealiziranje demokracije i iznesao je onako kako smatra da bi najbolje funkcionirala, držeći se ne onoga kako bi trebalo bit nego kako jest.
Post je objavljen 10.02.2007. u 09:19 sati.