ponedjeljak, 19.02.2007.
Empty Spaces
Razmišljao sam malo i došao do zaključka da do sada nisam napisao niti jedan "klasični" post; sam je blog (govorim o blogu općenito, ne o svom blogu) zamišljen kao neka vrsta web dnevnika, a meni je ta ideja i više nego odbojna te stvarno ne namjeravam prvo gnjaviti sebe pišući u tom stilu, tj. prepričavajući svoj iovako nezanimljiv i besmislen dan, a ni druge davajući im takav tekst na čitanje. Međutim, ovo bi ipak mogao ispasti takav post; potaknut ne gore navedenom spoznajom da nemam niti jedan "klasični" post već viškom tema koje bi želio obraditi i među kojima jednostavno ne mogu izabrati jednu, njoj se posvetiti i zanemariti sve ostale, palo mi je na pamet da prvo iznesem i objasnim zašto se nalazim u takvoj situaciji, a možda se dok budem pisao i odlučim koju ću temu obraditi.
Pa ovako, davno je već prošla ponoć a ja sam u stanu na Srdočima; sutra (zapravo danas, za par sati) imam ispit iz kolegija Svjet Sredozemlja i mislio sam si kako bi najbolje bilo da malo ponovim u miru, zato sam i došao ovdje da me ne gnjave starci i da ne padam u napast što se foruma tiče, uvjeren da ću se ovako moći koncentrirati na posao koji me čeka. Znam da može zvučati čudno ali stvarno ne volim ovaj stan, imam neku fobiju prema njemu, ne sjećam se kad sam se ovdje ugodno osjećao – i sad je takav slučaj; ne podnosim tu tišinu koja u njemu vlada, prazninu koja guta njegove prostorije, samoću na koju me asocira... Te tri stvari jednostavno ne podnosim; kad ugasiš liniju i ne čuješ ljudski govor, pomicanje namještaja, smijeh ili veseli žamor – ne čuješ apsolutno ništa osim sata koji ti polako i nezaustavljivo otkucava vrijeme; kad iz dosade šetaš hodnikom, zaviruješ u sobe i svaki te put dočekaju samo prazne stolice i naslonjači, a svjetlo gori samo u prostoriju u kojoj boraviš dok druge prožoma tama, kao da su grobnice ili ruševine neke davno izumrle civilizacije, kao svetišta ništavila. Najgore je kad iz neke druge perspektive pogledaš na sam stan, na sebe u njemu, počinje ti se pričinjati kao zatvor u kojeg te smjestila tvoja bolesna psiha zaključavši vrata ključem koji se odavno izgubio, te sada lutaš praznim prostroijama znajući da nikog nema iako to nikako ne želiš prihvatiti. Staneš kraj prozora i zagledaš se u noć; niz pustu cestu osvjetljenu umornom svjetlošću uličnih lampi, pogled ti prelazi preko parkiranih automobila golih krošanja drveća koja je kao i ti osjetilo hladnoću, do praznog igrališta i dalje, do oblačnog neba koje svojom bolesnom bojom samo odražava trulost i raspadanje svijeta oko tebe; shvatiš da si uzalud prilazio prozoru, ni vani nema nikoga. Koji put uzmeš kaput i izađeš na ulicu, možda i satima šetaš tom modernom, hladnom pustinjom, dok te noć ne proguta, dok tišina ne postane nepodnošljiva; staviš MP3 u želji da pobjegneš od toga, od te stravične tišine koja te polako ubija, ali on ne pomaže, glazba počinje sličiti na tvoje misli; nitko je ne može čuti, a ni nema nikog tko bi pokušao, ta sve je prazno...
Vratiš se u stan i zagledaš niz hodnik, osjetiš se prazno kao što je prazan stan oko tebe, gotovo da suosjećaš s njime; ta oboje ste puni stolica na kojima nitko ne sjedi, hodnika kojima nitko ne hoda, kreveta u kojima nitko ne spava... Onda tek shvatiš koliko taj prazan stan sliči na tebe i zašto ga zapravo mrziš. I zašto ga se toliko bojiš...
Neki te put, kao mene noćas, posjeti i tračak insporacije; preplave te ideje koje su oduvijek bile u tebi, ali nikad nisi imao volje da ih ostvariš ili zapišeš, bilo zbog objektivnih razloga ili iz straha da se suočiš s njima jednom kad napisane i misaono objedinjene, kad se više ne budeš mogao zavaravati da ne znaš što one znače. I ne možeš ih se osloboditi, one se i protiv tvoje volje nastoje spojiti u tvojoj glavi, pokazati ti istinu koju tako tvrdoglavo odbijaš vidjeti jer je ne želiš, jer je se bojiš više od bilo čega drugog, cijeli si život sagradio samo da je sakriješ iako znaš da je ne možeš promijeniti. Pišeš bezvezne postove za blog samo da ne bi trebao razmišljati, okolišaš i vrtiš se oko teme, ponovo se zavaravaš i svjestan si toga, ali ne može protiv te sile. Zapravo možeš, ali ne želiš...
Onda namjerno odustaneš od pisanja i odlučiš izaći van, u zimsku noć, prošetati još samo jednom, ne želiš vjerovati da su ulice prazne, da nema apsolutno nikog.
Idem po kaput...
Pisano pred nekih 16 sati... Ulice su bile puste, kao i uvijek... Iako neispavan bez previše sam muke dobio 5 na ispitu... Inspiracija je prošla...
- 18:59 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
