ponedjeljak, 27.11.2006.
Platon
 |
Gotovo da ne postoji osoba koja danas negira Platonovu reformističku ulogu u povijesti filozofije; za većinu on je utemeljitelj zapadne filozofije i od njega počinje njen procvat, ali ga neki (Nietzsche) pak zajedno sa Sokratom smatraju negativnom ličnošću i tvrde da je filozofija nakon njih u stalnoj dekadanciji. Učenik Sokrata i učitelj Aristotela, Platon je pisao sredinom 4.stoljeća prije Krista, i to dijaloge i tekstove o metafizici, epistemologiji, etici i politici.
Rođen je oko 428.godine prije Krista u Ateni, i to u jednoj od najbogatijih i najmoćnijih obitelji u polisu. Pravo mu je ime bilo Aristoklo, a Platon je dobio kao nadimak od svog učitelja hrvanja (platos = širok), možda zbog svoje fizičke građe. Nakon smrti učitelja Sokrata dosta je putovao i neko vrijeme boravio na Siciliji, ali ga se sirakuški vladar Dionizije želio riješiti pa ga je prodao u roblje. Sokrat se dokopao Atene i u Akademovom vrtu (šetalište nešto više od kilometra izvan zidina Atene) osnovao svoju školu – Akademiju.
Nakon smrti oca sirakuški tiranin Dionizije II. ponovo zove Platona da se vrati na Siciliju i pomogne mu u osnivanju idealne države, ali stvari su više puta loše krenule i Platon je završio kao rob mladog tiranina, dok neki njegovi učenici nisu okupili vojsku plaćenika i oslobodili ga, a Sicilija je zapala u bezvlašće. Razočaran, Platon se vratio u akademiju i tamo živio i predavao do svoje smrti, 348.godine poslije Krista. Vjeruje se da je na području Akademovog vrta i pokopan, ali arheolozi još nisu pronašli njegov grob.
Značajan je po svojoj filozofiji objaktivnog idealizma i teoriji o idejama; ideje su vječne i nepromjenjive biti svega; one su ono opće, a sve pojedinačno je samo blijedi odraz tih ideja. Tako da Platon razlikuje vječni i savršeni svijet ideja, i pojavni svijet kojeg svakodnevno spoznajemo. Primjerice, uzmimo Mayyu kao primjer lijepe osobe; ideja ljepote je ono opće i javlja se u svim stvarima, u nekima više, u nekima manje. Mayyaa može biti lijepa ali ne može nikad doseći ideju ljepote; možemo pojednostavniti i reći da se ideja ljepote u Mayye odražava u određenom omjeru ili postotku i da je zbog toga ona lijepa, kao i druge ideje, primjerice hrabrost, umjerenost i dobrota. Isto vrijedi i za ovaj stol na kojemu mi sada stoji laptop; on je pojavni stol, ali zapravo samo blijeda slika ideje stola koja je prisutna u svim stolovima. Bio stol mramorni ili drveni, radni ili kuhinjski, visoki ili niski, ta ideja je jednaka svim stolovima – štoviše, upravo zbog prisutnosti te ideje stolovi uopće jesu stolovi. Moglo bi se još mnogo o ovoj temi ali ovdje ću je samo spomenuti, a možda budem kasnije opširnije pisao o njoj.
Svoju epistemologiju Platon nadovezuje na teoriju o idejama; pošto je prema Platonu ljudska duša besmrtna, mi opažamo pojedine predmete i time se prisjećamo na razdoblje prije ovog života, kad je duša egzistirala u svijetu ideja i ondje motrila istinu. Vremenom se jedan dio zaboravio, a gledajući sjene tih ideja u pojedinačnim predmetima (primjerice sjenu ideje ljepote u Mayyi) mi se prisjećamo samih ideja. Kako bi inače, kada vidimo dva jednaka predmeta, mogli reći da su oni jednaki? Odnekud, dakle, trebamo znati za ideju jednakosti, a jasno da se sama jednakost ne manifestira u svijetu oko nas; prikazuje se samo kroz jednake predmete, ali nikad sama.
Platon je i utemeljitelj filozofije politike; u svom glavnom djelu "Država" on iznosi svoje viđenje savršene ljudske zajednice, osnovane na idealu pravednosti. Mnogi neupućeni često pogrešno interpretiraju Platona kada kažu da je on želio da filozofi postanu vladari; Platon je smatrao da svatko treba raditi posao koji mu najbolje ide i kojim najviše pridonosi zajednici; proizvoditelji trebaju prehranjivati zajednicu, vojnici je braniti, a najmudriji njome vladati. Zato se može reći da je Platon bio zastupnik aristokracije (vladavine najboljih), ali nije kao kriterij ovdje gledao na plemenito porijetlo, nego na mudrost. Legitimnost takve Platonove države upitna je jer poprilično podsjeća na totalitarističke sisteme koji su se javili kasnije, u kojima država postaje najveća vrijednost, dok se na sreću i slobodu pojedinca (koji ujedno čini tu zajednicu) ne obraća pozornost.
Platonova djela možemo, prema utjecajima drugih filozofa i tematici koju obrađuju, grupirati u tri skupine; u ranim djelima Platon iznosi stavove svog učitelja Sokrata, u srednjim napušta Sokrata i počinje pisati svoju vlastitu filozofiju, dok u kasnim postavlja svoju teoriju ideja i posvećuje se filozofiji politike.
Platonova djela:
Rana | Srednja | Kasna | |||
Kriton | Menon | Timej |
Menon ili "O vrlini" Platonov je dijalog koji se može svrstati među djela srednjeg razdoblja, iako je i ovdje dosta prisutan Sokratov utjecaj; to je rasprava Sokrata i tesalskog aristokrata Menona o samoj biti vrline (kasnije im se pridružuju Menonov rob i atenski uglednik Anit). Sokrat tvrdi da ne zna što je vrlina te postepeno uvjerava Menona da ne zna ni on, iako je isprva bio jako siguran u svoje znanje. Ne bi imalo smisla prepričavati cijeli dijalog i navoditi sve argumente i pitanja, samo ću dati najsažetiji osvrt. Prvi veliki problem na koji Menon nalazi je određivanje onog općeg u vrlini; relativno je lako reći što je vrlina muškarca a što žene, što vladara a što seljaka, ali jasno je da ono što je vrlina seljaka ne može biti i vrlina vladara. Što bi, dakle, bila vrlina kao nešto opće što je zajedničko vrlini seljaka i vrlini vladara, ono po čemu te vrline i nazivamo vrlinama? Hrabrost, pravednost, sve što možemo navesti kao vrline samo su neke vrline, nisu vrlina po sebi.
Dok je prvi dio pod jasnim utjecajem Sokrata, u drugom se Platon udaljava od svog učitelja i kroz njegov lik počinje iznositi svoju filozofiju ideja. On vjeruje da je ljudska duša besmrtna i da se mnogo puta iznova rađa u našem svijetu; u vremenu između smrti i ponovnog rođenja duša je boravila u svijetu ideja i tamo je spoznala istine koje u ovom svijetu nikad ne bi mogla spoznati. Primjerice, mi gledamo dva predmeta (recimo, dva kruga) i zaključimo da su jednaki; kako mi možemo znati da su jednaki kada nikada nismo spoznali jednakost kao takvu, jednakost koja se ne manifestira u dva predmta nego kakva je sama po sebi. Platon zaključuje da je to znanje koje imamo iz vremena dok je duša bila u svijetu ideja, ali ga je zaboravila i sad se, dok promatra dva jednaka predmeta, prisjeća i samog pojma jednakosti. U dijalogu Sokrat (dakle, lik kroz kojeg progovara Platon, sam Sokrat nikad nije iznosio nešto o svijetu ideja) uvjerava Menona da urođeno znanje postoji i pokazuje mu to ispitujući roba; u antici robovi nisu bili obrazovani, a ovaj je od rođenja služio u Menonovoj kući i sigurno nikada nije učio matematiku ili geometriju. Međutim, nizom pravih pitanja Sokrat ga uspjeva, bez da mu je sam rekao bilo što novo, dovesti do riješenja za ono vrijeme relativno kompliciranog matematičkog zadatka: koliko iznosi korijen iz broja osam. Pošto mu on nije rekao ništa što rob nije i prije znao, Sokrat tvrdi da je to znanje očito bilo u robu, a pošto ga nitko ranije nije naučio, mora da je urođeno.
Rasprava se nastavlja, sada oko pitanja jesu li vrline kao i znanje urođenje ili ih se može naučiti? Platon zastupa prvu opciju i kao primjer navodi brojne sinove atenskih aristokrata koji su imali dobre učitelje i uzore, a ipak ih nisu vrlinom dostigli. Zato zaključuje da se vrlina ne može naučiti, već da se stječe božanskim usudom.
Hm... Moram priznati da se moja razmišljanja uvelike razlikuju od Platonovih. Neću sada duljiti oko toga, samo da istaknem da Platon ne razlikuje urođeno znanje i sposobnost stjecanja znanja; rob nije imao urođeno znanje, on je imao sposobnost da razmišljanjem dođe do ispravnog odgovora. Prema tome, ljudi imaju sposobnost stjecanja vrlina, a koliko će se kod njih razviti ovisi o osobi koja ih uči (Platonovim riječnikom: tko ih prisjeća): mogu prihvatiti da je urođen potencijal za razvoj neke vrline, ali ne da je urođena sama vrlina. Isto tako, Sokrat podcjenjuje ulogu okoline kada tvrdi da se vrlina ne može podučiti: čini mi se da je vrlina zapravo sinteza urođenog potencijala i poduke koju stečemo za života. Čini se da ova rasprava nikad ne stari pošto su današnjim dostignućima u područuju genetike neka stara pitanja isplivala na površinu. Jasno, ne slažem se ni s Platonovim dualizmom, ali ne bi imalo smisla da sada idem pobijati svaku njegovu tvrdnju. Platon definitivno jest utemeljitelj zapadne filozofije, prvi filozof koji je iza sebe ostavio tako bogat i vrijedan opus (Sokrat uopće nije pisao), i s pravom se (zajedno s Aristotelom, Descartesom i Kantom) smatra jednim od četiri najveća filozofa u povijesti.
Ukoliko se želimo detaljnije baviti filozofijom bitno je upoznati i stil pisanja (filozofiranja) pojedinog filozofa, i zato ću tu pretipkat jedan manji dio gore opisanog dijaloga, čisto da se stekne dojam kako cijela stvar izgleda u originalu (naravno, prevedena na hrvatski).
| Platon - "Menon" |
MENON: Možeš li mi reći, Sokrate, je li vrlina nešto što se može poučiti? Ili nije nešto što se može poučiti, nego je nešto što se može uvježbati? Ili nije ni nešto što se može uvježbati ni nešto što se može poučiti, nego je ljudi stječu naravlju ili nekim drugim načinom?
SOKRAT: Nekoć su, Menone, Tesalci bili na glasu među Grcima i poštovani zbog konjogojstva i bogatstva, a sad, kako mi se čini, i zbog mudrosti, a osobito sugrađani tvojega druga Aristipa Larišani. To možete zahvaliti Gorgiji. Naime, došavši u grad zbog svoje je mudrosti kao svoje štovatelje zadobio najuglednije među Aleuadama, kojima pripada tvoj štovatelj Aristip, a i među drugim Tesalcima. Upravo vam je on usadio taj običaj da bez straha i velikodušno odgovarate ako vas tkogod što upita, kako i priliči znalcima, pošto i sam stoji na raspolaganju da ga koji god od Grka to želi pita što god hoće te ni jednog ne ostavlja bez odgovora. No ovdje je, dragi Menone, stvar suprotna. Došlo je do takoreći nestašice mudrosti i čini se da je mudrost iz ovih krajeva otišla kod vas. Znam samo da ako poželiš nekoga odavde tako pitati, nema nikoga tko se neće nasmijati i kazati: "Stranče, čini mi se da misliš kako sam neki posvećen čovjek – očekuješ da znam je li vrlina nešto što se može poučiti ili na koji se način stječe, a ja sam toliko daleko od toga da znam je li nešto što se može poučiti ili nije nešto što se može poučiti da uopće ne znam što je ona".
I sa mnom je samim, Menone, tako; sa svojim sugrađanima dijelim siromaštvo glede te stvari i sebe korim što ne znam ništa o vrlini. Kako bi za ono što ne znam što je mogao znati kakvo je? Ili misliš da je moguće da onaj koji uopće ne zna tko je Menon zna je li lijep, je li bogat, pa čak i je li plemenita roda ili je čak suprotno od toga. Misliš li da je to moguće?
MENON: Ne mislim. Ali zar ti, Sokrate, uistinu ne znaš što je vrlina pa to trebamo o tebi doma javit?
SOKRAT: Ne samo to, druže, nego i to da, kako mi se čini, još nisam sreo nekog drugog tko bi znao.
MENON: Kako? Nisi sreo Grogiju kad je bio ovdje?
SOKRAT: Jesam.
MENON: Pa zar ti se nije činilo da zna?
SOKRAT: Nemam baš dobro pamćenje, Menone, tako da ne mogu kazati kako mi se tada činilo. No možda on zna, a i ti možda znaš što je on govorio; stoga me podsjeti kako je govorio. Ako želiš, i sam kaži, ta jamačno misliš što i on.
MENON: Tako je.
SOKRAT: Okanimo se onda njega, budući da, na koncu konca, i nije ovdje; a ti sam, Menone, tako ti bogova, što tvrdiš da je vrlina. Kaži, molim te, pa bi to bila najsretnija laž koju sam izgovorio kad bi se pokazalo da ti i Grogija znate, iako sam ja rekao da još nikada nisam sreo nikoga tko zna.
MENON: No to, Sokrate, nije teško kazati. Kao prvo, ako želiš da ti objasnim vrlinu muškarca, lako je kazati kako je vrlina muškarca ovo: moći obavljati državne poslove te obavljajući ih prijateljima činiti dobro, a neprijateljima zlo te sam paziti da ti se ništa zlo ne dogodi. Ako želiš da ti objasnim vrlinu žene, nije teško objasniti da ona mora dobro voditi kućanstvo, paziti na sve u kući i biti poslušna mužu. A druga je vrlina djeteta, ženskog ili muškog, te stara muškarca, bilo slobodnoga, bilo roba, kako već hoćeš. A postoje i druge veoma mnoge vrline, tako da nije teško kazati što je vrlina: naime, za svaku djelatnost i za svaku dob s obzirom na svaki posao za svakoga od nas postoji vrlina, a isto tako, mislim, Sokrate, i porok.
SOKRAT: Čini mi se, Menone, da sam bio dobre sreće, jer tražeći jednu vrlinu našao sam neki roj
vrlina što se kod tebe ugnjezdio. Ali Menone, što se tiče te slike s rojevima, kad bi na moje pitanje što
je bit pčele kazao da postoje mnoge i raznolike pčele, što bi mi odgovorio kad bi te pitao: "Tvrdiš li da su pčele mnoge i raznolike i da se međusobno razlikuju po tome što su pčele? Ili se po tome ništa ne razlikuju, nego po nečem drugom, primjerice po ljepoti, veličini, ili nečem drugom takvom?" Kaži, što bi odgovorio tako upitan?
MENON: Da se međusobno ništa ne razlikuju po tome što su pčele.
SOKRAT: A kad bih nakon toga rekao: "Kaži mi onda, Menone, samo ovo: ono po čemu se ništa ne razlikuju nego su sve nešto isto, što tvrdiš da je to?" Jamačno bi mi mogao štogod kazati?
MENON: Bih.
SOKRAT: Tako je i s vrlinama – iako su mnoge i raznolike, ipak sve imaju neku zajedničku odrednicu na osnovi koje su vrline i onome koji odgovara dolikuje da se na to usredotoči kako bi onome koji je upitao objasnio ono što vrlina jest.
- 04:05 -
