ponedjeljak, 25.10.2010.
http://www.youtube.com/watch?v=jqVrNK4uiB4
Dragi prijatelju;
dugo ti nisam pisala.
Namjerno? Ne.
Neinspirativno? Ne znam.
Posljednično? Vjerojatno...
Zašto? Ne znam... Ali mogu probati obijasniti. Prolaze dani, a vrijeme gubim u malim sitnicama, u malim pogledima, mailm, bežnačajnim dodirima. Desi se toliko stvari koje želim podijeliti s tobom i kad pomislim da ti moram pisati desi se nešto novo i trenutak koji sam ti htijela opisati odlazi u prošlost.
Skupilo se puno takvih trenutaka.
Oni su sada možda i zaboravljeni, možda beznačajni...
Vidim ti na licu da se pitaš, zašto? Zašto ti pišem sada?
Zato jer ovdije lije kiša. Onako teško i sumorno kao rijetko kada.
Sijedim u praznom i hladnom stanu, zamotana u stari, zeleni, pleteni pulover. Da, na bakin sam mislila...
Sjetna sam i nesretna prvi puta nakon toliko vremena. I nakon dugo vremena nedostaješ mi onako teško...
I prvi put nakon dugog vremena, nedostaju mi sve moje pogreške. Svi oni koje sam izgubila po putu...
I vidim da se pitaš da li ima smisla čitati dalje...
Iskreno, neznam...
Prosudi sam.
Danas ću ti pisati o njemu.
O ustima koja se sasvim polako razvlače u osmijeh i otkrivaju pravilne bijele zube.
O očima boje tamne čokolade. To ti je ona koju ti nikako nevoliš. Ona koju stavljam u zahericu.
Pisat ću ti o rukama koje su me držale kao rijetko koje prije njih.
I o prstima koje su ponovo vratile ljubav prema pečenim kestenima.
I ramenima koja su vratila ljubav prema onoj tvojoj zelenoj...
Nakon puno; previše ispijene teqile jedino što sam zapravo vidjela bila je tvoja boja zelene.
I gledala sam dugo, d ane bih pogriješila.
Prišla sam i izvalila jednu od mojih gluposti... Da, da. Jednu od tih.
I nekako se sve iz tih par rečenica i dugog poljupca pretvorilo u nešto, pomalo i u prvu ruku nestvarno.
I kad me oborio s nogu, onako kako to samo vi muškarci znate, sa osmijehom, dodirima i puno lijepih riječi...
Ljubio me toliko drukčije od svih prije. Nježno i poželjno, pa sa toliko srasti i grubosti...
Smijao se toliko drukčije od svih prije. Tiho i nježno, samo kutevima usana, pa toliko glasno i zarazno.
I onu večer kad sam se okrenula na bok; jer znaš da jedino na boku mogu zaspati; prebacio je ruku preko moga struka i osijetila sam njegov dah na samom dnu moga vrata. Slušala sam kako sve lakše diše... i prvi put nakon jako, jako dugo vremena pomislila sam da bih mogla zauvijek.
Ali, nije zauvijek.
Ništa nije.
Naučila sam to davno.
Kad si ti otišao.
Kad je Šarmer otišao.
I kad Ivan, jednostavno, nije ostao.
Naučila sam to na samo svojim greškama...
I za kraj moram ti priznati da se sramim... Sramim se što je toliko vremena prošlo. Sramim se što te nisam već godinama posijetila. Ali to ne znači da nisi tu. To ne znači da mi ne nedostaješ... Ali...
Sjetna sam i nesretna prvi puta nakon toliko vremena. I nakon dugo vremena nedostaješ mi onako teško...
I prvi put nakon dugog vremena, nedostaju mi sve moje pogreške.
Nedostaju mi oči boje tamne čokolade....
To ti je ona koju ti nikako nevoliš...
Ona koju stavljam u zahericu...
http://www.youtube.com/watch?v=jqVrNK4uiB4
