nedjelja, 04.01.2009.
***Čupavci***
Kada sam zabrinuta, tužna ili nesretna, ja ne jedem… Ja kuham, pečem, prelijevam, mažem…
To mi je specijalnost…
Naravno sve to isto radim i kad sam sretna, ali sve to skupa ima nekakav poseban , jedinstveni okus, svaki put kad iznova kuham…
I muče me neke stvari posljednjih dana…
I tako jutros ustaneš i hodaš po starome stanu u rodnome gradu, tražeći nešto čime ćeš prikriti podivljale; zabrinute misli…
U prenjuškavanju ormara pronalaziš samo tamu, gorku čokoladu… i nekako bez razmišljanja, počneš vaditi lonce, protvone , kuhače, a jednom davno naučeni recept bez imalo truda, već je nekako tu, tu negdje u podsvijesti…
Dok topiš čokoladu i slušaš neki loš top 10 Hrvatskog radija, lakše ti je… Svu tvoju pažnju zauzima omjer, vode, mlijeka, maslaca i čokolade… I uz sve to, jednostavno zaboraviš….
Pospremaš kasnije kuhinju i razmišljaš o tome kada si posljednji put spremala čupavce…
I nekako se ne možeš sjetiti… Sjećaš se kad je bila zaherica, i zadnja rolada i veliki ručak koji si spremila jer ni si znala kud bi sa svom tom hranom, nakon što si se okrenula nakon 4 sata kuhanja…
I sve je već gotovo… I slažeš ohlađene čupavce na bijeli tanjur… Prizor ti se učini nevjerojatno poznatim…
Slažeš ohlađene čupavce i roladu na bijeli tanjur… I ispod prozora čuješ zvuk trube.. I smiješiš se… Oblačiš crnu majicu s kapuljačom i istrčavaš van…
U dvorištu ispred kuće, na zelenu Hondu stoji naslonjen Bobi, a sa stražnjeg sjedala smiješe se tri dobro poznata lica…
„-Sačuvali smo ti mjesto sprijeda… Grah se htio uvaliti, ali mi smo pobijedili…“
I smiješiš se onako kako samo ti to znaš…
I nakon višesatne vožnje stojiš ispred drvene kućice, duboko negdje u šumi, držiš čupavce i roladu, a oko tebe se širi miris roštilja i salate… I u pozadini tog savršenog svijeta čuješ smijeh i pjesmu…
Ležiš na klupici s glavom u Danielovom krilu, smiješ se, on te ljubi, a sunce nekako drukčije obasjava njegovo lice… I pokrećete lavinu izležavanja poslije ručka i svi na okupu, smijete se i prepričavate, neke prošle događaje…
I onda nisi znala da je to posljednji put da ste svi na okupu i svi zajedno...
Ali, onda to i nije bilo odveć bitno…
I slažeš ohlađene čupavce na bijeli tanjur… I prizor ti se učini nevjerojatno poznatim…
Smiješiš se… Okrećeš Danielov broj…
„-Ooo… Pa di si ti??
-Doma sam...
-Doma, doma??
-Da, doma, doma…“ i tiho se smiješiš… „-Hoće li te ona tvoja štriga pustiti do Archia??
-Ha… Neću je ni pitati… Za hamburger iz Archia pobjegao bi i iz zatvora… Kad se vidimo?
-U Iki za pola sata. Imam nešto čokoladno.
-Može… Čokoladno, oho… Jack pot…
-Ja zovem Graha ti zovi Cica…
-Uvijek ja dobijem težu zadaću…“ poklapaš slušalicu, čuješ Daniela kako još uvjek gunđa i smiješiš se...
Uzimaš bijeli tanjur sa čupavcima… Nazvat ćeš Graha iz auta…
