nedjelja, 18.05.2008.

...Come along now and take my hand, I'll lead you to a promised land,the morning after it may never come again, never be the same...

Bok! Evo ja sam malo odužila sa objavom novog posta jer ga baš i nisam stigla napisati, a bilo mi je glupo nešto na brzinu našvrljati. Kod mene se polako budi ono uzbuđenje kraja školske godine i osmog razreda, pa sve više i više razmišljam o srednjoj. Shvatila sam da se ustvari nemam razloga zamarati sitnicama (krug ljudi će znati o čemu pričam), već trebam pustiti da sve ide svojim tokom, a nekih stvari ili pojava koje mi se ne sviđaju uvijek će biti. A to što ću dobiti i što će mi biti na raspolaganju trebam iskoristiti najbolje što znam (ne mislim doslovno iskoristiti), time želim reći da će sve ići spontano, i uklapanje u novu sredinu i nova prijateljstva i još puno, puno toga. Ovaj i prošli tjedan su bili stvarno ok, ništa drugačiji od ostalih, jedino što smo prošli utorak i četvrtak pisali malu maturu. Zadovoljna sam sa povijesti i geografijom, ali sam sa hrvatskim posebno zadovoljna. Prošli vikend sam malo bila do grada sa curama i stvarno je bilo super, osim što su nas Miha i Tajana malo izvozale (opet će krug ljudi znati o čemu govorim hehe). Stvarno je lijep osjećaj kada imaš par ljudi pored sebe za koje znaš da su ti pravi prijatelji, a još ljepši je osjećaj kada ustvari shvatiš da si tu dubinu odnosa dosegao već sada, u osnovnoj, dok recimo neki ljudi nikada nisu imali nešto tako. Jučer smo mi osmaši sa razrednicima i još nekim nastavnicima išli na posljednji zajednički izlet osnovne škole, kmeeee....bilo je ljepše nego što sam zamišljala. Išli smo na Jankovac, Park prirode Papuk, u neko planinarsko područje. Prekrasna brda prekrivena beskrajnom šumom čiju pasivnost može poremetiti samo vjetar i pokoji potočić i slap. Prekrasno! Pravi raj za Deu i mene! Pošto smo mi bili u planinarskom području, na tom dijelu nije bilo šume, već puno zelene tratine, drvenih mostova, jezera, drvenih klupa i stolova i restoran, dok je šuma okruživala taj dio. Osim što smo igrali igre koje su nam osmislili nastvanici, imali smo odmore tijekom kojih smo mogli raditi što nam je želja. Tako smo Dea, ja i još neki ljudi posjetili prekrasan slap, šetali okolo po odmorištu do kanjona iz kojeg izvire potok Jankovca, penjali se do grobnice Draže Jankovića (po njemu je Jankovac dobio ime), do spilje šišmiša, staklenog groblja, rupe jazavaca i staništa još mnogih biljaka i životinja. Konstantno nas je okruživala šuma i jedini minus je bio taj što smo hodali ili po jakoj uzbrdici ili jakoj nizbrdici pa smo doslovno bili mokri, ali se definitivno isplatilo, a i nabili smo kondiciju hehe! U zadnje vrijeme dosta često razgovaram sa osobama koje sve više i više gube nekakvu barem minimalno pozitivnu sliku ovoga svijeta i svoga života i ponekad dopuštaju da ih najbanalnije stvari izbace iz takta. Sve je prolazno, površno i nestvarno osim osobe koja smo bili, koja smo sada i koja ćemo biti. I skupa s tom osobom mi možemo utjecati na puno stvari, na ono što mi želimo imati ili na ono što želimo izbrisati, na ono što volimo i na ono što nam nije bitno. I nakon cijele borbe ne razumijem zašto se sada tako iracionalno predati kada smo kroz svoje postupke, svađe, razočaranja i razmirice već dovoljno očvrsnuli i postali hrabri. Pogreška u svemu tome je što u cijelom tom razočaranju mi ne vidimo osobe koje se i dalje trude, koje i dalje stoje tu pored nas i žele nas i dalje slušati i gledati, a mi smo zatočeni u nekakvoj svojoj iluziji prekrasnog života. No možda to cijelo vrijeme imamo pred sobom, a to nismo znali prepoznati. A što se tiče prijateljski razočaranja, žalosno je kada vidiš da ti prijateljstvo klizi kroz ruke, a ti ga nikako ne možeš uhvatiti, kada se ti i dalje zadnjim snagama boriš za njega dok tvoj prijatelj stoji fizički pored tebe, ali je iznutra negdje sasvim drugdje, zatočen upravo u toj svojoj bajkovitoj iluziju i apsolutno više ne registrira tvoje riječi, tvoj trud, uopće tvoju pojavu i gleda prozirno kroz tebe kao da si zrak. Ali razočaranja će jednostavno uvijek biti i svaki put ćemo se naći u tom iskušenju u kojem sami trebamo izabrati kako dalje, jer život je jedna velika borba koja ponekad završava kako smo željeli a ponekad potpuno neplanirano. Znam da je apsurdno da ja, koja sam tek osmi razred pišem o životu, ali to je jednostavno nekakav moj subjektivan pogled i mišljenje, koji možda nekom i pomognu realizirati sve što mu se vrti po glavi, pa odluči krenuti u "novo poglavlje". To je sve što sam vam sada željela napisati, tako da vas sve pozdravljam do sljedećeg posta!

ponedjeljak, 05.05.2008.

...The dragon is reeking havoc in my brain, Plays my emotion a never-ending game...

Bok! Evo mene sa novim postom! Eto kod mene se dosta toga dogodilo od produženog vikenda, pa sve do krizme.. Prošli vikend i tjedan (ponedjeljak, utorak i srijeda) su bili manje - više klasika....iako sam u petak koji sam cijeli dan provela vani zbog završnih priprema ubiti cijelo vrijeme kljukala hehe jer se ne sjećam kada sam se zadnji put uspjela normalno naspavati. Hm, nešto me počela hvatati Rabomanija ( svako ljeto ljetujem na Rabu), i užasno mi je glupo što zbog arheologije mog starog uopće nismo sigurni što će biti ove godine s Rabom, ironično....Ali eto, prvi maj je bio osvježenje. Bila sam sa druge strane Drave, prema Zoološkom sa Deom, Anom, Lule, Norom, Dorom i drugom Anom. Opet smo se utaborili u prašumi među lukom hehe, ali je bilo super jer smo se cijelo vrijeme izležavali, pričali, šetali i jeli. Dogodilo se puno zanimljivih stvari od tipa sa zračnom puškom (??!!HEHE) i ultrabrzog konja pa do revenge bube(ambush!!!! hehe....) A krizma....moram priznati da je to stvarno ispalo super, od 9,30 do 12 u crkvi, a poslije toga sam sa svojima i ostalima koji su došli išla do Kopačkog rita. Nismo radili ništa posebno, čisto mali izlet i ručak sa osobama koje su mi najbliže (iznimka su Austrijanci koji nažalost nisu uspjeli doći), ubiti mi je glupo bilo zvati brdo ljudi koji bi u tolikoj količini djelovali kao horda nosoroga hehe i raditi neki dernek, totalno nepotrebno....moji su me iznenadili sa laptopom (to je bila ona neka kutija iz prošlog posta hehehe), a ostalo je bilo praktično ( mnogo fleksibilno kako bismo Dora i ja rekle hehe), vjerojatno znate na što ciljam... A dobila sam i Bibliju (bez smjeha!!!), koju definitivno moram pročitati, jer sam već par puta čula prekrasne citate i priče iz nje, stvarno wow !! I naravno, shvatila sam koliko je život ustvari prekratak i previše prevrtljiv i nepredvidiv da bismo ga trošili na gluposti poput prevelikog ponosa nakon nekog nesporazuma, prepucavanja i ostalih nezrelih i razmaženih gluposti, i ovo vam ne pišem sa nekakvom skrivenom namjerom, nego sam jednostavno to morala napisati jer smo mi ljudi stvarno čudni i smješni, jedan dan se borimo za nešto, a drugi dan već bježimo od toga i želimo to zaboraviti. I da, Dora me pitala dali bih s njom na Serja u Zagreb, ja bih naravno željela, pa ako budem išla, mogla bih se naći s vama kojima se dopisujem, a da ste iz Zagreba (Marta tu najviše ciljam na tebe hehe). Što se tiče škole, sve je po starom, jedino što sutra i u četvrtak pišemo malu maturu ( ja sam dobila povijest , hrvatski i geografiju )Pozz svima, a posebno Marti kojoj još jednom poručujem da se ne obazire na suvišne gluposti, već da uvijek ostane svoja, jer je takva super! Bok!

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.