Marketing
...Come along now and take my hand, I'll lead you to a promised land,the morning after it may never come again, never be the same...
Bok!
Evo ja sam malo odužila sa objavom novog posta jer ga baš i nisam stigla napisati, a bilo mi je glupo nešto na brzinu našvrljati. Kod mene se polako budi ono uzbuđenje
kraja školske godine i osmog razreda, pa sve više i više razmišljam o srednjoj. Shvatila sam da se ustvari nemam razloga zamarati sitnicama
(krug ljudi će znati o čemu pričam), već trebam pustiti da sve ide svojim tokom, a nekih stvari ili pojava koje mi se ne sviđaju uvijek će biti
. A to što ću dobiti i što će mi biti na raspolaganju trebam iskoristiti najbolje što znam (ne mislim doslovno iskoristiti
), time želim reći da će sve ići spontano, i uklapanje u novu sredinu i nova prijateljstva i još puno, puno toga. Ovaj i prošli tjedan su bili stvarno ok
, ništa drugačiji od ostalih, jedino što smo prošli utorak i četvrtak pisali malu maturu
. Zadovoljna sam sa povijesti i geografijom, ali sam sa hrvatskim posebno zadovoljna
. Prošli vikend sam malo bila do grada sa curama i stvarno je bilo super, osim što su nas Miha i Tajana malo izvozale
(opet će krug ljudi znati o čemu govorim hehe). Stvarno je lijep osjećaj kada imaš par ljudi pored sebe za koje znaš da su ti pravi prijatelji
, a još ljepši je osjećaj kada ustvari shvatiš da si tu dubinu odnosa dosegao već sada, u osnovnoj, dok recimo neki ljudi nikada nisu imali nešto tako. Jučer smo mi osmaši sa razrednicima i još nekim nastavnicima išli na posljednji zajednički izlet osnovne škole, kmeeee
....bilo je ljepše nego što sam zamišljala. Išli smo na Jankovac, Park prirode Papuk, u neko planinarsko područje. Prekrasna brda prekrivena beskrajnom šumom čiju pasivnost može poremetiti samo vjetar i pokoji potočić i slap
. Prekrasno! Pravi raj za Deu i mene! Pošto smo mi bili u planinarskom području, na tom dijelu nije bilo šume, već puno zelene tratine, drvenih mostova, jezera, drvenih klupa i stolova i restoran, dok je šuma okruživala taj dio. Osim što smo igrali igre koje su nam osmislili nastvanici, imali smo odmore tijekom kojih smo mogli raditi što nam je želja
. Tako smo Dea, ja i još neki ljudi posjetili prekrasan slap, šetali okolo po odmorištu do kanjona iz kojeg izvire potok Jankovca, penjali se do grobnice Draže Jankovića (po njemu je Jankovac dobio ime), do spilje šišmiša, staklenog groblja, rupe jazavaca i staništa još mnogih biljaka i životinja
. Konstantno nas je okruživala šuma i jedini minus je bio taj što smo hodali ili po jakoj uzbrdici ili jakoj nizbrdici pa smo doslovno bili mokri, ali se definitivno isplatilo, a i nabili smo kondiciju hehe! U zadnje vrijeme dosta često razgovaram sa osobama koje sve više i više gube nekakvu barem minimalno pozitivnu sliku ovoga svijeta i svoga života i ponekad dopuštaju da ih najbanalnije stvari izbace iz takta. Sve je prolazno, površno i nestvarno osim osobe koja smo bili, koja smo sada i koja ćemo biti. I skupa s tom osobom mi možemo utjecati na puno stvari, na ono što mi želimo imati ili na ono što želimo izbrisati, na ono što volimo i na ono što nam nije bitno. I nakon cijele borbe ne razumijem zašto se sada tako iracionalno predati kada smo kroz svoje postupke, svađe, razočaranja i razmirice
već dovoljno očvrsnuli i postali hrabri. Pogreška u svemu tome je što u cijelom tom razočaranju mi ne vidimo osobe koje se i dalje trude, koje i dalje stoje tu pored nas i žele nas i dalje slušati i gledati, a mi smo zatočeni u nekakvoj svojoj iluziji prekrasnog života
. No možda to cijelo vrijeme imamo pred sobom, a to nismo znali prepoznati. A što se tiče prijateljski razočaranja, žalosno je kada vidiš da ti prijateljstvo klizi kroz ruke, a ti ga nikako ne možeš uhvatiti, kada se ti i dalje zadnjim snagama boriš za njega dok tvoj prijatelj stoji fizički pored tebe
, ali je iznutra negdje sasvim drugdje, zatočen upravo u toj svojoj bajkovitoj iluziju i apsolutno više ne registrira tvoje riječi, tvoj trud, uopće tvoju pojavu i gleda prozirno kroz tebe kao da si zrak.
Ali razočaranja će jednostavno uvijek biti i svaki put ćemo se naći u tom iskušenju u kojem sami trebamo izabrati kako dalje, jer život je jedna velika borb
a koja ponekad završava kako smo željeli a ponekad potpuno neplanirano. Znam da je apsurdno da ja, koja sam tek osmi razred pišem o životu, ali to je jednostavno nekakav moj subjektivan pogled i mišljenje, koji možda nekom i pomognu realizirati sve što mu se vrti po glavi, pa odluči krenuti u "novo poglavlje". To je sve što sam vam sada željela napisati, tako da vas sve pozdravljam do sljedećeg posta!
Post je objavljen 18.05.2008. u 22:18 sati.