Nadam se da je vrijedno sramotnog čekanja.



Mislim da sam je volio oduvjek, iako to nikome nisam priznao. Savladavao sam se, jer sam opažao šta se događa u njoj.

Sada, sakrila je oči da me ne gleda – znao sam, iako mi je uzvratila poljubac. Znao sam, jer nije mogla obuzdati razočarenje u onom jednom trenutku prije no što mi se prepustila.

Sada mi je bilo dovoljno samo da je držim i ne puštam – znao sam šta slijedi, i nisam se zanosio nekim iluzijama.

Ona ne voli mene.

„Ja …“ počela je, a glas joj je bio prigušen jer je i dalje bila priljubljena uz mene. Osjećao sam vibracije iz njenog tijela kada je progovorila.

„Ne moraš ništa reći. Razumijem.“ Preduhitrio sam je, milujući ju nježno po kosi. Tijelo joj je počelo podrhtavati, i nedugo potom osjetio sam njene suze, dok su joj tijelo potresali jecaji.

„Ja… ja bih t - tako htjela… htjela bih d – da tebe volim, a – ali…“

Podigla je oči i uhvatila moj pogled. Vidio sam u tim plavim safirima da je to istina, da bi ona zaista htjela da je cijela situacija drugačija, vidio sam da žali zbog toga što nije, vidio sam da je tužna, da se raspada… i sve što sam želio, bilo je utješiti ju.

„Ne brini dušo… razumijem.“

Šmrcnula je i zagrlila me ponovno, posve se približivši, tako da smo bili bliže jedno drugom nego ikad.

„Željela bih…“ Prošaptala je drhtavo u moje uho, i zatvorio sam oči, pripremajući se za ono što slijedi.

„Željela bih da tebe volim umjesto njega, Vranko.“

Zagrlio sam je čvrsto, i spustio usne do njenog lica.

„I ja bih to želio, vjeruj mi… više no išta.“

Spustio sam svoje usne na njene, samo jednom. Nije ništa rekla, samo je jače zaplakala. Držao sam ju, dugo ili kratko, nisam znao, i nisam mario. Bilo mi je dovoljno samo da je držim. S vremenom se smirila i jecaji su prestali, a sada je stajala kao umrtvljena. Odjednom se trgnula, kao da je shvatila gdje je, i odmaknula se od mene.

Skrivala je lice od mog pogleda slapom plave kose. Hladnoća je zamjenila njeno mjesto, i tek tad sam shvati koliko me srce zapravo boli. Ali… želio sam znati još nešto.

„Samo mi reci… zašto ga zaboga još voliš?“

Bilo je to najgore pitanje koje sam mogao postaviti, ono za koje sam znao da će mi donijeti bol, ali i ono koje sam morao postaviti. Morao sam znati zašto.

Stajala je mirno kraj prozora nekoliko trenutaka, a zatim se okrenula. Oči su joj bile crvene, a po licu su se vidjeli tragovi suza. Oči su joj bile izgubljene negdje daleko, daleko, van svake sfere u kojoj bih je ja mogao stići. Znao sam da je jedina osoba koja bi sada mogla doprijeti do nje bio… moj brat.

Međutim, smiješila, i taj je smiješak bio strašan.

„Zašto me to pitaš?“ Oči su joj bile usredsređene na nešto izvan mene, ili nešto u meni, a strašni smiješak joj je blistao na usnama.

„Zato što želim… ne, zato što moram razumjeti. Moram bar pokušati.“

U njenim očima sam vidio da zna da će me povrijediti, ali sam sam to tražio. Namrštila se malo kao da se nečeg prisjeća, a zatim je udahnula i počela govoriti.

„Što ih se tiče? Zašto svatko smatra svojom dužnošću da se stara za mene? I zašto mi dosađuju? Zato jer vide da je to nešto takvo, čega ne mogu razumjeti. Da je to obična društvena igrarija, pustili bi me na miru. Osjećaju da je to nešto drugo , da to nije igrarija i da je meni taj čovjek draži od života. A to im je nerazumljivo i ozlovoljuje ih. Kakva god da nam je sudbina, mi smo je stvorili i ne tužimo se na nju. Neće nas učiti kako treba živjeti. Nemaju pojma o tome što je sreća, ne znaju da bez te ljubavi nema za nas sreće, ni nesreće – nema života.“

Završila je, a oči su joj bile kristalno jasne. Prepoznao sam Tolstojevo djelo, koje sam morao pročitati, i koje je sada za mene imalo sasvim drugačije značenje.

„Dakle, osjećaš se kao Ana Karenjina? Lijepo, Aleksandra Petrovna, uvjek si imala talent za recitaciju. Imaš li možda još neki citat?“ Upitao sam ju podrugljivo. Nasmiješila se tužno, pokazujući da je primjetila moje riječi, ali i da je se ne tiču.

„Zapravo, imam.“ Nasmijala se, a onaj strašni osmijeh se vratio.

„On neće nikada saznati koliko ga volim, i to ne zato što je lijep, nego zato što je više ja nego ja sama. Kad bi sve ostalo nestalo a on ostao, ja bih još uvjek postojala, a kad bi on bio uništen a svi drugi ostali, svijet bi mi postao sasvim tuđ, činilo bi mi se da nisam dio njega.“

Odmahnuo sam glavom kad je završila. On mi je to isto jučer rekao… oni su stvoreni jedno za drugo.

„I dalje ne razumijem Eliza… ne razumijem. Kako ga možeš voljeti?“ Upitao sam nemoćno. „Nije čak ni došao da te isprati!“

Trznula se na te riječi, ali ja sam nastavio, ne mareći.

„Zašto samu sebe upropaštavaš? Ta… ljubav, ona ti ništa dobro neće donijeti. Nije u redu da se zbog ljubavi tako pati, nije moguće da je to suština, odbijam povjerovati u to!“

Vikao sam na nju, a ona me samo gledala praznim očima.

„Kako ne shvataš, ja… ja te volim Eliza.“

Nisam više znao šta ću, glas mi je pukao i sjeo sam na stolicu u kupeu. Prekrio sam lice rukama i pokušao se smiriti. Nije prošlo dugo, čuo sam šuštanje njene odjeće i osjetio njene ruke na mom koljenu i kako mi dižu bradu. Podigla mi je glavu i susreo sam se sa njenim očima.

„Znam Vranko… ali to na žalost nije dovoljno.“

Nešto je bljesnulo u njima, ali prije no što sam se snašao, privukla me sebi i poljubila u čelo, a zatim se odmaknula. Ostao sam sjediti, pokušavajući se smiriti.

Nakon pet minuta šutnje, ustao sam.

„Srećan ti put i javi mi se kad dođeš.“ Rekao sam neodređeno, smatrajući da je tako najbolje.

Okrenuo sam se da odem, ali prije no što sam uspio, njene nježne ruke su me zaustavile. Vratio sam se opet njoj, a osjećaj u grudima je bio sve gori.

„Vranko… ne želim da te izgubim, molim te… ljutiš li se na mene? Ja tebe volim Vranko, prijatelj si mi godinama… molim te, ne ostavljaj me i ti!“

Sad je opet plakala, i bila je tako iskrena u svom bolu, da nije primjetila da mi lomi srce. Da, bila je sebična, ali volio sam i nju i njenu sebičnost, sve sam na njoj volio. Što sam trebao učiniti, odbaciti ju nakon onoga što joj je moj brat uradio? Nisam mogao, iako znam da sam trebao. Nisam mogao… previše mi je bilo stalo.

„Ne brini, maljčika, sve je u redu.“ Prošaputao sam.

„Stvarno? I dalje smo prijatelji?“ Upitala me, široko otvorenih lijepih očiju.

„Da, i dalje smo prijatelji.“ Odgovorio sam.

„I bit ćemo uvjek?“ Upitala me iskreno, naivno, onako kako samo ona zna, tako da sam se morao nasmijati.

„Da, budalice, uvjek.“ Nasmiješila se veselo i zagrlila me jednom.

Nemoj mi to raditi, malena… boli.

„Srećan ti put,“ rekao sam, poljubio je nježno u obraz i izašao.

Na hodniku sam ugledao May, i sklonio se u jedan prazan kupe da me ona ne bi vidjela. Kad je prošla, izašao sam iz kupe, zatim iz vlaka, i obišao kolodvor sa druge strane. napolju je bilo ledeno hladno, ali nije mi to smetalo. Samo sam nastavio hodati.

Hodao sam dok mi prsti nisu utrnuli, nisam znao kuda idem, bitno mi je bilo samo da se sklonim što dalje od nje, što dalje od njene slatkoće i nevinosti i u isto vrijeme, od njene nesvjesne okrutnosti. Što dalje od nje i mog brata i cijele te nemoguće situacije.

Slomila mi je srce nemilosrdno, ali u isto vrijeme učinila je to tako ljupko da ju nisam mogao mrziti. Nisam mogao ništa učiniti, jer sam znao da me ona nikada neće voljeti, kao što sam znao da moj brat nikad neće prestati voljeti nju, iako su oboje bili preveliki idioti da to shvate.

Mogao sam se samo nadati da će ona potmula, fizička bol na lijevoj strani grudi što prije prestati.

Ili bar… umanjiti se.




Eliza.

Ja sam užasna osoba. Užasna.

Da li je moguće uništiti sebe, a zatim i jednu divnu osobu, prijatelja, u samo tri dana?

Kad je došao, kad me poljubio, pustila sam ga, jer mi je trebala utjeha. Svaki put kad me poljubio, pustila sam… zamišljajući da je Vladimir.

„Ah!“ Tiho sam uzdahnula, uvlačeći zrak.

Boli kad pomislim na njega.

Previše su ličili jedan na drugog. Slomila sam ga, ali mi je na kraju ipak rekao da možemo biti prijatelji. Samo… nisam znala koliko će vremena proteći dok se naš odnos ne vrati na staro.

Možda se to nikada neće desiti, ali nisam ga samo mogla pustiti da ode. Srce mi se nekako… slomilo kad sam ga povrijedila, a zatim i kad je zamalo otišao od mene ljut.

Bila sam sebična, znala sam to, ali nisam ga mogla, niti željela izgubiti.

Iako sam se trudila da mislim samo na Vranka, iako je on okupirao većinu mojih misli, ipak je postojao onaj mali dio mog uma koji je uvijek bio svjestan onoga što želim postinuti.

Nije čak ni došao da te isprati.

Vrankove riječi su mi odzvanjale u glavi. Kad ih je izrekao, bilo je to kao da me proboo bodežom u srce.

Misliš da nisam primjetila?, htjela sam ga upitati. Misliš da ne želim svake sekunde da je on ovdje umjesto tebe?

Ućutala sam i zbog njega i zbog sebe, ali to pitanje me izjedalo svo vrijeme.

Zašto nije došao? Zar me stvarno ne voli? Zar je to doista istina?

Koliko god ja to ne željela priznati, ipak sam se negdje u kutu srca nadala da će ipak doći, da sam preuveličala stvar, da će doći da me isprati i da će mi reći kako me voli i kako me oduvjek volio. Da će mi reći da ga nije briga ni za koga i ni za šta osim za nas dvoje.

Nadala sam se susretu, pogledu, poljupcu i zagrljaju, i svom sopstvenom srećnom završetku. Nadala sam se da će baš on biti moj vitez u sjajnom oklopu, i daću na kraju ipak biti sretna.

Nadala sam se da će se ipak pojaviti, nadala sam se da će Vranko reći da je slomljen kao i ja, nadala sam se… svašta sam se nadala. I sve moje nade je uništila jedna jedina nepobitna činjenica.

Nije došao.

Nisam se stigla ni posve sabrati kada je May ušla u kupe.

Sjedila sam do prozora i samo susrela njen pogled. Raširila je oči i zaustila nešto da kaže, međutim u tom trenutku Sasha je zakucao na vrata kupea.

„Vaša Visosti konteso Romanov, Vaše stvari i stvari Vaše suputnice su spremne i vlak će uskoro krenuti. Želite li još nešto, ili će to biti sve?,“ upitao je svojim dubokim glasom.

„Ne, Sasha,“ blago sam se nasmiješila. „Sve je u redu.“

Poklonio se jednom i izašao van. May je za to vrijeme ćutala, ali kad je Sasha izašao, polako mi se primakla. Otvorila je usta da nešto kaže.

„Hajdemo mahati prije nego što vlak krene!“ Uskliknula sam odjednom, iznenađujući i samu sebe, a potpuno zaprepašćujući May.

To je bilo jedino što sam uspjela smisliti da joj odvučem pažnju. Htjela sam joj objasniti sve, ali… nisam to sve htjela učiniti odmah.

Spustile smo prozor i ledeni zrak je prostrujao kraj nas u kupe. Stresla sam se od hladnoće, ali brzo sam namjestila osmijeh na lice kad sam primjetila mamu i tatu.

„Maljčika, ne smiješ biti na prozoru!“ Mama je vikala. „Nisi još ozdravila!“

Nasmijala sam se, a u tom trenutku su iz gomile svijeta na kolodvoru izronile tri poznate prilike – Boris, Aljoša i Natascha.

„Dobro je mama, sve je u redu.“ Rekla sam, a li sam se baš u tom trenutku nakašljala.

„Njet harašo!“ Tata je rekao mršteći se. „Zatvorite prozor i mašite iznutra. Bit će vam toplije.“

Obrnula sam očima, ali sam poslušala tatu i poslala im poljupce svima. Mama se nasmijala i mahnula, tata se ponašao kao da nije ni primjetio ali se nasmiješio. Natascha ga je uhvatila i privukla do srca, Aljoša je prihvatio moj i poslao mi jedan, a Boris je uzvratio … May.

Pogledala sam u May, koja je bila crvenija od košulje koju je nosila.

„Umm…“ počela sam smijuljeći se. „Imaš mi nešto reći, Mayice?“

Okrenula se prema meni, i iako je djelovala ljutito, oči su joj se smijale.

„Ućuti Eliza, i maši majci.“

Nasmijala sam se glasno i okrenula se prozoru. Vlak se polako počeo kretati po kolodvoru, i osjetila sam pomjeranje tijela lokomotive pod svojim nogama. Buka koju su ćinili ljudi na kolodvoru je bila zaglušena glasanjem lokomotive, i prije no što sam se snašla, moji roditelji i prijatelji su počeli nestajati iz vidnog polja.

May i ja smo stajale na prozoru i mahale sve dok ih nismo posve izgubili iz vida. Njihova lica su brzo zamijenili neki drugi bezimeni ljudi koji su se stapali u jednu bezličnu masu šarenila. Iako sam se opirala, iako sam znala da ništa neću naći, ipak si nisam mogla pomoći.

Nije došao Elizabeth… nije došao i neće doći. Pomiri se s tim.

Udahnula sam jednom, u uzaludnom pokušaju sprečavanja srca da jače zakuca. Do tad smo već prošli kolodvor, i sada smo se vozili kroz grad. Lica su zamjenile ulice i beton, sivi beton koji je okruživao moj dragi grad.

Sjela sam na svoje sjedište i pogledala u May. Ona je sjedila, ruku skrštenih na koljenima tačno nasuprot mene. Kroz prozor sam krajičkom oka opažala krošnje kako prolaze i nestaju u pokretu.

Promatrala sam ih neko vrijeme, pokušavajući skupiti snagu za ono što sam sljedeće htjela uraditi. U glavi sam sklapala hronološki red događaja. Ne znam koliko je prošlo, kad sam napokon skrenula pogled sa prozora i pogledala u May.

„May… mislim da ti imam nešto reći.“

Duboko sam udahnula.

„Vidiš, sve je zapravo počelo još davno, dok smo bili samo djeca. Nisam ni sanjala da će doći do ovoga danas…“

Tako sam počela, a zatim nastavila. Govorila sam dugo, bez prestanka, zastajući samo da udahnem, ili da se prisjetim nečega što sam zaboravila. Riječi su same tekle, kao da su jedva dočekale da napokon napuste moj um i da se pojave na svjetlosti dana.

Pričala sam joj o tome kako sam ga upoznala, o našem upoznavanju i našem prijateljstvu. Pričala sam joj o noćima koje smo proveli pričajući u njegovoj spavaonici jer su djevojke iz moje spavaonice bile jako ljubomorne. Pričala sam joj o balovima na koje smo zajedno odlazili, o tome kako je upravo on bio onaj uz kojeg sam se oslobodila treme od plesa.

Pričala sam joj kako sam jednom prilikom trebala recitovati, a njega nije bilo, i kako sam se loše osjećala. Pričala sam joj kako mi je nedostajao, i kako me ispunio neki osjećaj cjelovitosti kada je došao.

Pričala sam joj o tome kako me učio plivati i kako se do dan danas bojim ući u vodu ako on nije tu. Pričala sam joj o tome kako se nikad ne osjećam tako dobro, kao što se osjećam kad pričam s njim. Pričala sam joj o našim zajedničkim zimovanjima i ljetovanjima. Pričala sam joj o svemu.

Pričala sam joj kako sam ja jedina koja ga može shvatiti, kako sam jedina koja ide u korak s njim dok svi ostali zaostaju dva koraka. Pričala sam joj kako mi je on najbolji prijatelj kojeg sam ikad imala.

Pričala sam joj kako sam znala da sam zaljubljena u njega godinama, ali sam uporno odbijala to priznati. Znala sam da on ne voli mene, i zato sam ćutala i trpila, i zadovoljavala se njegovim prijateljstvom.

Pričala sam joj o svojim drugim prijateljima, o Aljoši, o Borisu… o Vranku. Pričala sam joj o Nataschi… i pričala sam joj o Anji. Pričala sam joj o tome kako sam znala da je zaljubljena u njega, i da je to vjerovatno uticalo na hlađenje naših odnosa.

Pričala sam joj kako su svi automatski pretpostavljali da smo on i ja zajedno, ali da nijedno to nismo ni pokušali opovrgnuti. Pričala sam o školi, o roditeljima, o svemu – ali najviše o njemu.

I nijednom mu nisam spomenula ime.

Pričala sam o šoku koji sam osjetila kada sam saznala da su on i Anja zajedno, o izdaji koju sam doživjela, iako sam znala da nemam prava na to. Nije kao da smo on i ja zajedno, zar ne?

Prepričala sam joj sve što se dogodilo do trenutka kada je ona došla, i sve poslije toga. Govorila sam o balu, pokušavajući spriječiti da mi glas zadrhti.

Pričala sam joj o razgovoru između njega i Anje koji sam slučajno čula u vrtu, o našem razgovoru. Opisala sam joj naš poljubac trudeći se da zadržim neutralan ton, i uspjela sam. Glas me slušao, ali ruke… ruke su drhtale.

Govorila sam joj o svemu što se dogodilo poslije, jer sam znala da joj dugujem objašnjenje za stanje u kojem me našla toga jutra. Morala sam to uraditi, iako nisam znala da će toliko boljeti prisjećati se svega što sam doživjela.

Pokušala sam se distancirati od toga, pokušala sam ne misliti o njemu i njegovim poljupcima… ali ruke su i dalje drhtale, iako je glas bio hladan. Pokušala sam je gledati u oči, ali znala sam da će ako je pogledam sav moj trud da održim privid ravnodušnosti biti uzalud. Zato sam pogled uperila u prozor.

Pokušala sam se koncentrirati na lijepe predjele Rusije, međutim pogled mi se stalno zaustavljao na mom licu koje je bilo vidljivo na staklu. Izgledala sam užasno, i svaka riječ kao da me činila još daljom i hladnijom, ali nastavila sam. Morala sam.

Pričala sam joj o toj noći, i o našem razgovoru. Pokušala sam joj opisati naš zadnji razgovor… ne znam da li sam uspjela. Pokušala sam opisati i osjećaj koji je on u meni prouzročio njegov odlazak i njegov hladan odgovor.

Ispričala sam joj sve čega se sjećam od trenutka kada me ona pronašla, do našeg dolaska na stanicu. Onda sam duboko udahnula i smogla snage da je pogledam u oči.

Rekla sam joj da je Vranko došao, rekla sam joj kako me poljubio. Prepričala sam joj naš cijeli razgovor i sve ono što sam osjećala dok je on bio tu. Rekla sam joj kako sam sebična i kako sam gadura, i rekla sam joj ono što sam se plašila i sama sebi priznati.

„Nije došao, May. Nije došao. A tako sam htjela da dođe. U onom trenutku kad su se vrata otvorila srce mi je preskočilo otkucaj jer sam pomislila 'Evo ga! Došao je!' Međutim nije May, nije došao i tako sam se razočarala da nisam znala šta da radim, pa sam pustila Vranka da me poljubi.“

Oči su mi ostale suhe iako sam osjećala suze unutra, znala sam da se žele probiti vani. Međutim, bilo je dosta. Napravila sam im branu koju neće moći preći.

„Pustila sam ga jer nisam imala srca da ga odbijem… ne, lažem! Lažem May, pored svega sam i lažljivica.“ Nasmiješila sam se.

„Pustila sam ga jer je tako ličio na njega.“

May nije ništa rekla, samo je gledala u mene. Nisam primjetila koliko dugo sam pričala i da se već počelo smrkavati. U tami kupea nisam mogla vidjeti njene oči – nisam znala što misli.

„Pustila sam ga jer sam na trenutak pomislila 'Ako zatvorim oči i dovoljno jako se potrudim, možda ću vidjeti njegov lik i osjetiti njegov miris i njegove usne na svojima?'“ Naravno da nisam. Naravno.“

Kad sam jednom počela, više nisam zastala.

„Onog trenutka kad sam osjetila dodir znala sam da nije on – nije bilo onog posebnog osjećaja koji uvjek prati njegov dodir. Kad sam osjetila zagrljaj znala sam da nije on – nisu to bile te ruke, nije to bio taj miris, nije to bio on. Sve u meni je vrištalo – ovo je pogrešno, pogrešno, POGREŠNO! Ali ništa nisam uradila da to spriječim.”

Glupe suze su i dalje bile tu, osjećala sam ih, ali odlučila sam da je dosta.

„Ali ono što me najviše zaboljelo… onog trenutka kad sam osjetila poljubac, bila sam sigurna da nije on. Nije bio on, jer mi srce nije poskočilo a stomak se nije prevrnuo, u glavi mi se nije zavrtilo i noge mi nisu zaklecale, niti mi se licem proširio onaj glupavi smiješak koji imam svaki put kada je on blizu. Nije bio on.“

Nervozno sam se nasmijala i sklonila pramen kose s lica.

„A opet sam ga pustila. Kakvom me to osobom čini?“

Mogla sam čuti glasove na hodniku, huktanje lokomotive i mnoštvo drugih zvukova koje nisam mogla razabrati. May još uvijek ništa nije rekla, a nije ni morala.

„Reći ću ti. Užasnom.“

Sklopila sam ruke na koljenima i pokušala održati osmijeh na usnama. Pokušala sam, stvarno jesam, pokušala sam djelovati kao da me nije briga. Mayino lice se pojavilo iz sjene i po prvi put otkako sam počela pričati sam uspjela vidjeti njene oči.

Osmijeh se zamrznuo istog trena.

Oči su joj bile neke čudne nijanse, nije to bila boja meda niti čista smeđa boja, nego neka zlatna, topla boja koja uliva sigurnost. Izraz njenog lica je bio nešto posebno, nešto što ne znam opisati.

Oči su joj sijale – od suza.

Prije nego što sam se mogla sabrati, prišla mi je. Njena ruka je nježno povukla moj, tako da nisam imala izbora nego da ustanem. Oči su joj bile pune saosjećanja, pune ljubavi, pune… U trenutku me privukla sebi u zagrljaj.

Bio je to jedan od onih zagrljaja, onih iskrenih i nježnih i punih simpatije i suosjećanja. Čvrsto me držala, kao da se bojala da me pusti, i uskoro se nisam mogla oduprijeti porivu da i ja nju zagrlim tako i da je držim i čuvam od svijeta samo za sebe.

„Željela bih…“, počela je, a glas joj je bio prigušen. Osjećala sam njene suze na svom ramenu i udisala cvijetni miris njene kose. Trebala mi je utjeha – May je bila jedina koja mi ju je mogla pružiti.

„Željela bih da ti mogu olakšati bol i da mogu na sebe preuzeti bar jedan njen dio. Željela bih da ti se takvo nešto nikad nije desilo, željela bih da je Vladimir došao i da napokon budeš sretna.“

Stegla sam je čvršće u trenutku kad je izgovorila njegovo ime, i ona je to osjetila.

Raspala bih se da me ona ne drži… boli.

„Željela bih da je situacija drugačija, i da živimo u drugačijem vremenu, jer znam da bi, kad bi uslovi bili drugačiji, ti i Vladimir bili sretni zajedno.“

Nemoj May… boli.

„Jer Eliza, ti i on ste stvoreni jedno za drugo.“

Taj trenutak je odabrala da skloni glavu sa mog ramena i pogleda mi u oči. Svojim malim ručicama je obuhvatila moje lice i primorala me da je pogledam.

Oči su joj blistale od suza, i vidjela sam tragove po njenim obrazima, međutim, to je nije spriječilo da mi i dalje ulije onu dozu samopouzdanja koja mi je potrebna da preživim ovo u jednom komadu.

„Pogledaj me Eliza.“

Kosa joj je bila u neredu, a izraz lica ozbiljan. S svojom rukom je sklonila jedan moj odbjegli pramen iza uha, a zatim nastavila. Počela je tiho, gotovo šapatom.

„Vi jeste stvoreni jedno za drugo Eliza. Ja to vidim, ma svi to vide, osim vas dvoje. Vidim način na koji te gleda. Vidim kako ti oči bljesnu u trenutku kada on uđe u sobu. Vidim kako si sretna kad te dotakne, a vidim i kako on traži svaku moguću priliku da bude pokraj tebe.“

Glas joj je bivao jači kako je više govorila, a lice joj je poprimalo zanesenjački izraz. A moje srce… glupo srce je treperilo.

„Vidim kako se smiješ kraj njega, vidim kako je on opušteniji kraj tebe. Vidim tugu u njegovim očima kad se spomene tvoj odlazak ili rastavljanje od njega. Vidim i promjenu u njemu kad te netko spomene dok nisi tu. Vidim onaj smiješak u kutu usana, skoro neprimjetan, kada netko samo kaže 'Eliza'. Vidim kako se brine za tebe, kako je uvjek tu kad ti treba.“

Nemoj May… pomislit ću da je to istina.

„Vidim sve Eliza. Vidim kako pripadate zajedno; kad plešete, vidim kako se uklapate; kad razgovarate, vidim kako se nadopunjujete. Vidim da ste savršen par u svakom mogućem pogledu, samo oboje uporno odbijate to da prihvatite.“

Gledala sam je, a nisam je vidjela. Vidjela sam njega.

I dalje mu ne mogu izgovoriti ime.

„Eliza, slušaj me sada dobro.“

Okrenula mi je glavu prema njoj i prisilila me da joj pogledam u oči. Ona skrivena snaga, za koju sam znala da ju posjeduje, sad se ogledala u tim očima cijelim svojim bićem.

„Ne znam zašto nije došao, ne znam zašto te ostavio, ali jedno znam Eliza.“

Nemoj mi molim te to reći, nemoj molim te, molim te, samo to ne, nemoj mi ni slučajno to reći, nemoj mi reći…

„On te voli Eliza.“

... da me voli.

„Ne voli on mene.“

Nisam bila sigurna da li me čula, jer ni ja u prvom trenutku nisam bila svjesna da sam to izgovorila na glas. Međutim, po načinu na koji se trgla, shvatila sam da jeste.

I ona je čula tu prazninu.

„Ne voli on mene. Za Vladimira Nikolajeviča Dimitrovskog ja nikada nisam bila više od usputne… aferice. A ljubav… ljubav ne postoji May. To je samo izmišljtina koja opravdava iracionalne postupke za koje bismo željeli da se nikada nisu dogodili.“

Skamenjeno me gledala.

Pusti me da se odbranim. Pusti me da vjerujem u to, pusti me da ga prebolim. Ili bar da pokušam.

„Jednom sam ti rekla da volim Remusa, zar se ne sjećaš? I što? Ostavila sam i njega, odbacila ga kao zvijer, kao životinju… May, ja nisam dobra osoba. Kako ne shvataš? Bježi od mene, bježi prije no što i tebe povrijedim. Bježi prije no što te moja sebičnost ubije.“

Misliš, onako kako je ubila Catherine?

Oči su mi se raširile na posljednju misao, a sve je počelo da blijedi.

Oh moj Bože! Ne, Eliza, zaboravi na to, zaboga zaboravi, zaboravi, zaboravi OVOG TRENA!

„Eliza! Jesi li u redu?“

Mayin uspaničeni glas je učinio da se trgnem iz transa. Trepnula sam par puta, što je učinilo da mi se glava razbistri. May me gledala, ali ovaj put, bio je to ljutit pogled.

„Slušaj me sada Eliza, i slušaj me dobro! Što god se desilo, ja znam da će sve biti u redu na kraju! Možda jeste razdvojeni trenutno, možda se osjećaš loše, a on se osjeća još gore, možda ti se čini kao da nemaš izlaza, ali saslušaj me! Sve će na kraju biti dobro, znam to, vjerujem u to, jer sestrice, ako nije dobro… onda to jednostavno nije kraj.“

Čula sam njene riječi, čula sam sve to i htjela sam vjerovati. Srce se hrani takvom nadom – onom najgorom, uzaludnom. Ali čula sam još nešto.

„Sestrice…?“ Upitala sam zbunjeno.

May se zacrvenila, i to rumenilo joj je divno pristajalo.

„Um… ja… ne želim te… mislim nisam htjela…“

„May.“ Rekla sam joj. Ućutala je u sekundi i pogledala me smeteno.

„Uvjek sam htjela imati sestru.“

Sekunda joj je trebala da shvati šta sam rekla. Ta sekunda je trajala cijelu vječnost, a onda joj se boja počela vraćati u lice, oči su joj se odmaglile i lice joj je poprimilo smiješak. Privukla sam je sebi u zagrljaj i držala je čvrsto, ne želeći je pustiti nikad više, dok su mi misli bez ikakvog smisla letjele pred zatvorenim očima.

Izgubila sam njega a dobila sestru. Imam neko tajno pismo od oca da pročitam. Uništila sam Remusa i Vranka. Durmstang je pao, a i Hogwarts će. Voldemort me traži. Ubila sam ju. Nemoj razmišljati Eliza. Potisni to. Kome mogu vjerovati? May, ali onda će ona biti u opasnosti. On to već zna… ali on nije došao. Zašto? Što ću ja dalje? Bože, da li će ovome ikada doći kraj?

Netko je zakucao na vrata kupea. Odvojila sam se od May, jednom joj se ohrabrujuće nasmiješila a zatim obrisala oči. udahnula sam duboko i otišla da otvorim vrata.

Sasha je stajao ispred.

„Konteso… možemo li razgovarati na hodniku?“

„Naravno, Sasha.“

Okrenula sam se prema May, koja je stojala u kutu ne govoreći ništa.

Ne razmišljaj ni o čemu sada Eliza.

„Naravno.“

Izašla sam na hodnik i stala kraj Sashe.

„Što nije u redu, Sasha?“

Njegovo ozbiljno lice nije pokazalo ni jedan trag emocije dok je iz džepa vadio dvije omotnice.

„Ovo su pisma koja su stigla za vas.“

Primila sam ih i kimnula glavom. Nisam imala snage za neki razgovor, i Sasha mora da je to primjetio.

„Da li je to sve?“ Upitala sam ga. Kimnuo je glavom. „Onda imate moju dozvolu da se povučete. Ne uznemiravajte me dok čitam pisma.“

Naklonio se blago i povukao se, ostavljajući me samu na hodniku. Samu sa mislima.

Imala sam dvije opcije. Vratiti se u kupe i razgovarati sa May… ili ostati tu na hodniku i pročitati pisma.

Oh, dovraga.

Pocijepala sam omotnicu prvog pisma, ne pogledavši uopće o kome se radi. Greška broj jedan.





Naslonila sam se na prozor dok mi je pismo drhtalo u rukama.

Bilo je bez potpisa, i zaledilo mi je krv u žilama. Mahnito sam okrenula omot, pokušavajući prepoznati rukopis, pošiljatelja, bilo što, iako sam već znala tko je.

Karolina.

Zaboravila sam, istina je… zaboravila, potisnula, kako god želite. A sada, u istom danu mi se sve vratilo.

Karolina i Catherine.

Prošlo je skoro deset godina… i ona se vratila. Mislila sam da je mrtva, nadala sam se tome, da je zaboravila, da je otišla, ali u dubini duše sam znala da nije.

Ništa nije onakvo kakvim se čini.

Neki grijesi su jednostavno preteški da bi se zaboravili, a kamoli oprostili. Sa nekim greškama jednostavno se mora živjeti.

Drhtavim rukama sam savila pismo i stavila ga u džep. Zatim sam uzela drugo, u nadi da će mi donijeti neke dobre vijesti nakon svih potresa od danas. Prvo sam pogledala ime pošiljaoca.

Vitki, elegantni rukopis je tvorio šest dobro poznatih slova.

Amelie.

Znala sam da bih se trebala začuditi, znala sam da bi to iz mene trebalo izroditi bar neku reakciju, međutim, nisam imala snage. Samo sam ga otvorila i počela čitati.




Magla. Samo magla oko mene i nevjerovatno, ne vjerujem. Nije istina. Osjećam to drvo koje mi pritiska leđa i znam da sam u hodniku i da čitam Ameliino pismo, no nije istina.

Nemoguće. Moram umrijeti.

Šta će mi se još desiti u životu? Oči mi se magle, i nekako je sve usporeno, više ne vidim razliku između jave i sna. Čujem buku, ali nisam sigurna da li sanjam ili je stvarno.

Moj djed? Vilenjaci? Malleus Maleficarum? Što?

May istrčava iz kupea – ne djeluje mi to kao May. Nešto viče, ali ne vidim je, ne vidim joj ni oči, a oči bi mi rekle da je to ona. Kao da me drma, ali vid mi se ne potresa – i dalje je magla.

U trenutku čujem buku tu, blizu, i instinktivno okrećem glavu. Netko je raznio vrata i komadići lete svuda. May me vuče za sobom u kupe; kao da čujem Sashu.

U kupeu May traži svoj štapić, ja ne znam gdje je moj. Ja moram umrijeti.

Nije bitno May, govorim joj, ja svejedno moram umrijeti. Ne razumije me.

Čini mi se da urla na mene, no u trenutku kad vrata od kupea eksplodiraju ja sam već gurnula sva tri pisma, uključujući djedovo nepročitano, za koje imam veoma dobru ideju o čemu je, iz svojih džepova u njene. Čini me promašuju za tren; no May nije te sreće.

Padam na pod dok njeno tijelo leži pokraj mene; ne znam je li mrtva ili živa. Ne stižem ni da saznam jer čujem buku i gomila ljudi u crnom upada u kupe. Nečije snažne ruke me povlače sa poda; magla je još uvjek tu, čini da ne vidim kako treba.

Sve što želim je vidjeti kako je May, ako je mrtva kako ću ja preživjeti? Izgubila sam sestru. Povrh svega, kako? Nije fer.

Vode me, ne znam kuda, čini mi se van vlaka. Ne znam da li se krećemo, čini mi se da ne.

Što ću?

Zar je bitno, govori mi Amelie. Moraš umrijeti.

Ali May… ona ne mora umrijeti.

Ali već je mrtva.

Oh.

Čini mi se da čujem nečiji glas u trenutku kad mi koljena popuštaju. May, Karolina, Vranko, Sasha… gdje su svi?

Volim te Eliza.

Ne voliš me Vladimire. Ne voliš me ni stoti dio onoga koliko ja volim tebe. I sada, kada mi najviše trebaš, nema te.

Ako nije dobro, onda nije kraj.

Ali ja moram umrijeti.

Da li je smrt dobar kraj?

Moraš umrijeti. Moraš umrijeti. Moraš umrijeti.

Bolje prije nego kasnije.

I u trenutku dok se onesvješćujem, čini mi se da vidim...

Ma ne.

<< Arhiva >>