Za moju sestricu, kojoj želim srećan rođendan i ispričavam se zbog kašnjenja.

Za Dakotu, koja me trpi iako sam đubre.

Volim vas.



Sišao sam niz stube polako, ne žureći nikuda. Nitko u dvorcu još nije bio budan, jer zora još nije promolila svoje lice. Spustio sam se niz one iste stepenice niz koje sam ju sinoć ponio u naručju.

Sinoć, ljubeći ju, osjećao sam neizmjernu sreću i ispunjenost. Nikad mi ni s kim nije bilo tako, da osjetim istinsko savršenstvo u fizičkom, ali i emotivnom smislu. Nikad nikog nisam tako volio kao što sam volio nju, kao što je volim i sad…

Iako mi je srušila sve.

Kada me pitala šta ovo znači za nas, kolebao sam se, nisam znao šta želim. Bio sam nesiguran. Znao sam da ju volim, ali nisam znao je li to dovoljno. Nisam znao šta ću učiniti, znao sam samo da sam bio sretan, sretniji nego ikad prije.

Prije no što smo zaspali tog jutra, razmišljao sam. Razmišljao sam da li je moguće osjećati nešto takvo u našim godinama, da li je moguće voljeti nekoga tako, iskreno i jako? Ako je odgovor da, vrijedi li onda živjeti bez takve ljubavi?

Pokušao sam zamisliti naš život u budućnosti… Sa materijalne strane ne bi bilo nikakvih problema, a ostalo… Mogli bismo završiti školu, i zatim odlučiti što ćemo raditi…Ona bi se vratila u Rusiju, ili bih se, na kraju krajeva, ja preselio u Englesku.

Međutim, Gospodar Tame sve više jača… zbog toga je Eliza i otišla u Englesku… a situacija u Durmstangu je bila takva kakva je, i ja… ali nisam želio misliti o tome. No Eliza, ona bi bila u opasnosti ako…

Brzo sam otresao takve misli; nisam želio misliti o tome, iako sam znao da će prije ili kasnije to postati neizbježno, no sada nije bilo vrijeme za to.

Prije nego što me san uhvatio pod svoje, odlučio sam. Borit ću se za nju, i za tu… pa ne mogu ju nikako drugačije nazvati nego ljubav. Ostavit ću Anju, i tražit ću od Elize da ostavi onog svog dečka u Engleskoj. No mislim da to neću morati tražiti; poslije prošle noći, bio sam siguran da i ona osjeća isto.

Zar bi drhtala onako pri svakom mom poljupcu ako ne osjeća? Zar je moguće glumiti onaj osjećaj, onu ljubav u njenim očima, onu istinsku sreću?

Očigledno jeste.

Do tog jutra nisam znao kako izgleda prava bol. Do tog jutra, nisam znao kako izgleda pravi bijes. Do tog jutra, nisam vjerovao u frazu „slomljeno srce“, sve dok nisam čuo zvuk svojega kako se raspršilo.

Izašao sam iz kuće na zadnja vrata. Napolju, jutro je već zamijenilo noć, i bijela zora se rudila. Zastao sam na trenutak prije Aparacije.

Jutro je doista bilo prelijepo; snijeg od prošle noći je prekrio ogoljene krošnje drveća i napravio male humke na sasušenoj travi, tako da je sve okolo mene u vrtu bilo bijelo dokle se pogled proteže. Klupe, staza… sve je bilo prekriveno snijegom.

Zima je već uzela maha – bio je siječanj. U zraku se osjećala ledena hladnoća, onaj tip vazduha koji reže i siječe i čini da te pluća bole kada udahneš.

Nebo je bilo bijelo, bez bilo kakvog oblaka. Samo bijelo.

Želio sam da bude crno.

Osjetio sam kako se bijes ponovno kupi u meni, osjetio sam želju, potrebu da nešto razbijem, ali prije no što sam uspio išta uraditi, udahnuo sam duboko i aparatirao se kući.



[play me]

Uzeo sam jednu od ploča koja su stojale na polici. Bila je to ploča sa nekoliko rock i metal pjesama. Pustio sam muziku glasno na gramofon, a zatim kao naknadnu misao, ispalio čaroliju Silencio. Iskreno sam se nadao da me nitko nije čuo.

Uzeo sam ostale ploče sa police i skinuo ih sa police na pod. Kaput sam ostavio u predsoblju, tako da sam sada samo skinuo sako. Košulju sam ostavio na sebi – mirisala je na nju.

Painkiller je svirala sa gramofona, tako glasno da je zaglušila cijelu sobu. Nisam mogao ništa čuti, stoga sam ju stišao.

Poredao sam ploče jednu na drugu ispred sebe na pod. Uzeo sam prvi omot, otvorio ga, izvukao ploču i prelomio je jednom. Zatim sam ju prelomio ponovno, tako da sam sad dobio četiri dijela. Te dijelove sam lomio sve dok ispred sebe nisam imao hrpu plastike. Omot sam također tako pocijepao, a zatim prešao na sljedeću ploču.

Nakon trinaeste ploče sam odlutao, i moj rad je postao čisto mehanički. Nisam to htio, ali nisam se mogao oduprijeti mislima, koliko god sam to želio. Registrovao sam promjenu pjesme jednim dijelom svijesti – drugi se izgubio u sjećanjima.

Mislio sam na njene oči, plave, pa zelene, kako se zamagljuju žudnjom. Sjetio sam se njenih ruku kako prate konture mog tijela, sjetio sam se njene plave kose kako u slapovima pada po njenim oznojenim ramenima, kako se presijava pri svjetlosti vatre.

One look could kill… My pain – your thrill!

Sjetio sam se kretanja njenog tijela, njenih ruku oko mene kada me zagrlila, njenih usana kako se spajaju sa mojima po tko zna koji put. Sjetio sam se kako mi se potpuno predala, i suza u njenim očima zbog boli koju sam joj prouzročio. Sjetio sam se kako sam ih obrisao, želeći da boli mene umjesto nje.

I want to love you but I better not touch…
I want to hold you but my sences tell me to stop…
I want to kiss you but I want it too much…

Sjetio sam se pokreta naših tijela dok smo se kretali u ritmu, i savršeno se uklapali jedno s drugim. Sjetio sam se osjećaja koji je prouzročila njena meka koža pod mojim prstima, i ubrzanog ritma kojim je kucalo njeno srce kada sam prstima prešao preko njega.

I want to taste you but you lips are venomous poison!
You're poison running trough my veins… !

Sjetio sam se njenih tihih uzdaha, njenih otvorenih usana kada je napokon dosegla vrhunac, sjetio sam se njenog mirisa, okusa, prelijepog prizora koji je pružala tako crveneći se, dok joj se rumenilo polako povlačilo sa obraza i poprsja, magla iz očiju nestajala a disanje se usporavalo.

Your skin… so wet… black lace on sweat!

Slike su se miješale sa stvarnošću i pričinjavale mi bol.

I hear you calling and it's needles and pins…
I want to hurt you just to hear you screaming my name!

Sjetio sam se svih nijemih obećanja, topline njenog tijela uz moje dok smo spavali zagrljeni, njenih poljubaca i onog njenog prošaptanog Volim te kad je mislila da ne čujem.

Don't want to touch you but you're under my skin…
I WANT TO KISS YOU BUT YOUR LIPS ARE VENOMOUS POISON!

Nisam ni primjetio da sam stegnuo jedan komad plastike tako jako da mi je krv potekla dok nisam otvorio oči, bijesan. Krv je tekla preko mojih prstiju i slivala se na blijedi tepih. Srce mi je lupalo tako jako, i ništa nisam čuo, sem bubnjanja krvi u ušima i riječi koje su me sjekle kao oštrice bodeža.

... one look could kill… my pain… YOUR THRILL!

Bacio sam krvavi komad plastike na tlo i zaurlao. Urlao sam od bijesa i od nemoći, od razočarenja i od uvrijeđenosti, ali najviše zbog bijesa. Bio sam ljut, ljut toliko da sam izgarao! Želio sam nešto slomiti, nešto uništiti, i to što prije.

Trebala mi je sva samokontrola koju sam posjedovao da to jutro izađem iz njene sobe mirno. Trebala mi je sva snaga da joj se nasmiješim jutros i da ju poljubim, kad sam ju želio protresti grubo, nanijeti joj onoliko boli koliko je ona nanijela meni, sasuti joj sve u lice, uvrijediti je tako da mi se nikada više ne obrati.

Htio sam joj reći da ju ne volim, slagati je da ju nisam nikad ni volio, htio sam joj reći kako volim Anju i kako mi je ona bila samo usputna zabava, ali nisam mogao. Nisam smogao snage da to uradim, iako bi mi možda tako bilo lakše, možda bih ju povrijedio i ostavio u suzama.

You're poison running trough my veins…

Osjetio sam suzu u oku, kako se otrgla kontroli, probila sve moje brane i skliznula niz obraz. Iste sekunde sam uhvatio gramofon i bacio ga kroz prozor.

Djelići stakla su se rasuli po podu a tresak je bio zaglušujući. Osjećaj trijumfa je bio trenutan, kao injekcija adrenalina. Sjeo sam na krevet, usput prljajući čaršave krvlju koja je sada tekla iz mog dlana jače nego prije.

Trijumf je nestao momentalno, kako je i došao, i sada sam osjećao samo prazninu. Otupjelost.

Želio sam biti sam.

Želja mi naravno nije bila ispunjena.

Vranko je upao u sobu nakon dvije minute, sa izrazom krajnjeg šoka na licu. Pogledom je obuhvatio cijelu sobu, zadržavajući pogled na hrpi plastike i papira koji su nekada bile moje ploče, zatim na razbijenom prozoru i na kraju na mojoj krvavoj ruci.

Stao je na vratima i uhvatio se za glavu.

„Ti nisi normalan.“

Samo sam ga pogledao, i slegnuo ramenima. Nije me više bilo briga, niti sam imao snage. Osjećao sam bol u ruci, ali nije to bio jak bol. Posve ga je potisnuo onaj bol iznutra, sa lijeve strane grudi.

„Umoran sam,“ prošaptao sam.

Vranko je krenuo nešto da kaže, da me prekori, ali ga je zaustavio jedan pogled na moje lice. Umjesto toga, samo je izvadio svoj štapić iz džepa i počeo mrmljati čarolije. Primaknuo se prozoru i uspio sam čuti da je popravio i prizvao moj gramofon natrag.

Hladnoća koja se proširila po sobi je nestala kad je popravio prozore, a zatim se čuo zvuk sastavljanja mojih ploča. Do tada sam već legao na krevet i sklopio oči.

Pred očima su mi titrale sjene, ali sve su poprimale njen oblik, njeno lice, njene usne, njeno tijelo… java se miješala sa snom, i nisam znao šta čujem, šta vidim, šta je stvarno, a šta su sjećanja.

Zadnja stvar koju sam čuo bio je Vrankov glas.

„Sreća tvoja što su roditelji sinoć došli nacvrckani i nisu se smirivali do jutros.“



Probudio sam se naglo, kako sam i zaspao. Širom sam otvorio oči a zatim ih protrljao, nadajući se da će slike nestati iz glave. Naravno da nisu, pomislio sam polako ustajući. Sunce je bilo visoko na horizontu. Nisam znao koliko je sati, niti koliko sam dugo spavao, čak ni koji je dan.

Na pameti mi je bila samo ona.

Otišao sam u kupaonicu i pogledao se u zrcalu. Imao sam podočnjake, kosa mi je bila u neredu, a već sam imao i nagovještaj brade. Odmahnuo sam glavom, a pogled mi se zadržao na ruci koju sam porezao sinoć. Rana je bila primjetna, i dosta krvi je isteklo. Ostat će mi ožiljak, ali nije me bilo briga. Ponovno sam vratio pogled na zrcalo.

Košulja mi je bila izgužvana, i još uvijek je nosila njen miris. Skinuo sam ju jednim pokretom preko glave, a zatim sam svukao i hlače. Odvrnuo sam hladnu vodu, i nadao sa da će mi možda ona pomoći da ju izbijem iz glave.

Naravno da nije.

Tuširao sam se dvadeset minuta, nadajući se da će mi voda skrenuti misli sa nje. Međutim, nije. Samo je učinila da ponovno proživim događaje od prošle noći, pa sam tuširanje morao završiti hladnom vodom.

Bolje reći, ledenom.

Izašao sam iz kupaonice samo u ručniku. Vranko je sjedio na mom krevetu. Ignorisao sam ga i otišao uzeti čistu košulju i hlače. Usput sam primjetio da je popravio sve moje ploče, to jest, da ih je ponovno sastavio, kao i moj gramofon. Budući da mi je bilo sasvim ugodno toplo u sobi, pretpostavio sam da je isto učinio sa prozorom.

„Hoćeš li progovoriti već jednom? Nerviraš me.“

Okrenuo sam se, držeći u ruci dvije veste.

„Koji je danas dan?,“ upitao sam ga.

„Spavao si oko dvadeset i osam sati. Mislio sam da si mrtav, što ne bi bilo tako loše, budući da ima želju da te sam ubijem.“ Odgovorio mi je. Nekome tko ga ne poznaje, to bi moglo zvučati kao šala, ali ja sam predobro poznavao svoga brata. Znao sam da ovo što je rekao nije bila šala. Nasmijao sam se; bio je to prazan zvuk.

Izvadio sam bijelu košulju, a zatim sam uzeo dvije veste koje sam prethodno spustio na krevet.

„Plava ili siva?,“ upitao sam ga.

U očima mu se očitavala iziritiranost, ali i još nešto što nisam prepoznao odmah.

„Hoćeš li mi reći šta se desilo jučer?,“ upitao me.

„Mislim da je siva ipak bolja,“ rekao sam, spuštajući veste na krevet. Sad sam još samo morao naći sive hlače…

Zaustavio sam se kada sam osjetio njegovu ruku na ramenu. Okrenuo me prema sebi i zagledao mi se u oči. pokušao sam shvatiti šta želi, a onda sam prepoznao emociju u njegovim očima.

Bijes.

Vranko je bio bijesan. Vidio sam kako se jedva suzdržava da ne počne urlati na mene, i znao sam da će uskoro popustiti. On nije imao moju sposobnost samokontrole.

„Još jednom te pitam… šta se desilo… i šta si joj uradio?“

„Kojoj 'njoj'?“ upitao sam. Tako sam žarko želio s nekim razgovarati o njoj… ali nisam ju želio spomenuti. Skrenuo sam pogled.

Odmaknuo se od mene. Pomislio sam da će otići, ali nije.

Umjesto toga, udario me.

Njegova stisnuta pesnica je poletjela i sudarila se sa mojim lice prije nego što sam shvatio šta će učiniti. Zateturao sam se od udarca, i instinktivno stavio ruku na lice. Užasno me boljelo. Ovo je raspalilo moju ljutnju; trebao mi je netko da se na njemu istresem.

„Stvarno si kreten,“ rekao je, a glas mu je podrhtavao. „Ne mogu vjerovati. Za tvoje dobro, nadam se da je ona dobro. Ako si ju povrijedio, ja…“

Tiho kucanje na vratima ga je spriječilo da završi rečenicu. Bacio je još jedan ljutit pogled na mene, a zatim zakoračio prema vratima.

Uspravio sam se, i dalje trljajući obraz. U tom trenutku Vranko se maknuo sa vrata. Niska prilika je ušetala u sobu. Trebao mi je trenutak da shvatim tko je to, a onda su mi se oči raširile od iznenađenja kada sam prepoznao pridošlicu.

Vranko mi je dobacio jedan zbunjen pogled. Dah mi je zastao u grlu, i jedva sam promucao jednu riječ.

„Ti… ?“



Plavokosa djevojčica je trčala po snijegu. Okrenula se na trenutak, da provjeri jesu li joj roditelji i Striček i dalje tu. Bili su, i pričali su nešto jako ozbiljno. Slegnula je ramenima, i bacila se u snijeg.
Ležala je tako, razmišljajući da li će moći ubijediti tatu da joj kupi pravu krunu za Božić, kada je čula korake.
„Promočit ćeš odjeću, Liza.“ Visoki crni muškarac joj se približavao. Nasmijala se veselo kad se bacio u snijeg kraj nje.
„I ti ćeš isto, Striček Tom!“ uskliknula je, a zatim osjetila malo snijega kako je pogađa u lice.
„Hej! To nije fer!“ rekla je, a zatim bacila malo snijega na njega. Nasmiješio se. Ležali su tako neko vrijeme, dok ona nije osjetila kako joj postaje pomalo hladno. Ipak, bilo joj je lijepo tu.
„Striček Tom… zašto ti nemaš djevojku?“ upitala je. On se trgnuo i pogledao ju oštro, ali zatim se brzo ispravio.
„Zato, Liza… što ja volim samo tebe.“ Nasmiješio se. Ona ga je pogledala, proučavala njegovo lice nekoliko trenutaka. Nikada joj nije rekao da ju voli. Kada se uvjerila da je to istina, bacila se na njega.
„I ja volim samo tebe, Striček Tom! I ti nećeš imati djevojku, i ostat ćeš uvijek sa mnom. Zauvijek!“ uskliknula je veselo, valjajući se po snijegu.
„Da, Liza. Zauvijek. Samo s tobom.“ Rekao je, i pokušao sakriti sijenku koja mu je preletjela licem.
„Hajdemo Liza, hladno ti je,“ rekao je, i ponio ju u naručju prema kući. Nije se bunila; samo se privila bliže uz njega. Bio je to njen Striček Tom, i ona ga je mnogo voljela.

„Eliza! Eliza! Probudi se!“

Otvorila sam oči. Svaka koščica u tijelu me boljela, ali znala sam da je vrijeme da ustanem. Uspravila sam se na jastuku.

Nakon… one večeri, razboljela sam se. May me pronašla, i toga sam se sjećala kao kroz maglu. Imala sam groznicu, i zbog toga smo odgodili put. Naizmjence sam se budila i ponovno padala u san, ili bolje rečeno noćne more. Bile su ispunjene crvenim očima, tamom i maglom, kao i raznim bljeskovima iz prošlosti, posebno onih koji se tiču Str… Voldemorta.

No nisu to bili isključivo snovi koji su me progonili. Bilo je dosta ovih, to je istina, ali još više je bilo snova koji su se ticali… skore prošlosti. Ti snovi su skoro uvijek dolazili praćeni vrućicom, i nakon njih bila sam iscrpljena, fizički i psihički.

Nekada su bili tako stvarni, tako… realistični. Probudila bih se jer bih osjetila njegov jezik kako klizi po mome vratu, i dolje niže… a onda bih shvatila da je to samo san. Ili bih osjetila njegovu kosu pod svojim prstima, njegove mišiće kako drhte pod mojim dodirom, i njegove usne i tihi šapat nježnih riječi… Svaki put sam se budila plačući i drhteći, a May je uvijek bila tu, držeći me za ruku.

Više puta sam se morala tuširati hladnom vodom, i mijenjati obloge. May je ostala kraj moje postelje svo vrijeme, i nije se žalila ni jedan trenutak. Mama i tata su također bili tu, ali oni su se morali spremati za put, i imali su obaveza. Iako su pokušali ubijediti May da ju malo odmijene, ona je svaki put odbila. Bila sam joj zahvalna zbog toga, između ostalog i zato što nisam znala koliko sam stvari nesvjesno rekla u bunilu.

Bila sam bolesna već dva dana, i zbog toga je put bio odgođen. Međutim, ni May ni ja nismo mogle više izbjegavati školu, i morale smo se vratiti. Mayine stvari su već bile spremne, a i moje, pretpostavila sam. Ići ćemo vlakom do Rumunije, zatim do Njemačke, a na kraju ćemo Putoključem u Englesku. Mama nije željela da se Aparatiramo kada sam ja u tako slabom stanju.

Putovale smo pod pratnjom – moj „tjelohranitelj“ Sasha je išao sa nama. Obrnula sam očima na tu pomisao. Tata ga je davno unajmio, plašeći se da mi se ne desi nešto dok sam u Rusiji. Tada je bilo popularno otimati djecu bogataša, knezova i grofova, i tražiti otkup. Budući da mi je otac bio bogat, a još i Romanov, jasno je zašto sam bila laka meta.

Sasha je bio visok i ćelav, i izgledao je zastrašujuće. Uvijek je izvršavao svoje dužnosti, a ja sam se voljela šaliti s njim. Međutim, prije par godina sam odbila dopustiti roditeljima da me i dalje prati Saša, posebno kada sam krenula u Durmstang. Zato ga je sada tata unajmljivao samo povremeno. Budući da je mama morala ostati u Rusiji, Sasha je putovao s nama.

Ustala sam iz kreveta i protegnula se. May se okrenula od stolića kraj kog je stajala i proučavala neku knjigu. Još uvijek nisam imala priliku razgovarati s njom, ali nadala sam se da će se to promjeniti kada uđemo u vlak. Prvo me zabrinuto pogledala, a zatim se nasmiješila.

„Napokon si se probudila, mislim posve. Kako se osjećaš?,“ upitala me. Imala je podočnjake, vjerojatno od neispavanosti, ali sve u svemu izgledala je lijepo.

„U redu, valjda. Još uvijek sam umorna. Ti?,“ upitala sam ju.

„Dobro. Malo sam zabrinuta za tebe i put, ali tvoji roditelji su uvjereni da će sve biti u redu, pa će valjda i biti tako. Oh da, i Boris je rekao da će danas opet svratiti, da nas isprati na kolodvor,“ rekla je, blago skrećući pogled.

„Šta šta šta? Molim lijepo? Opet?“ nasmiješila sam se zločesto, posmatrajući ju kako crveni. Međutim, brzo se oporavila i podigla knjigu sa stolića.

„Oblači se.“ Oči su joj se suzile u proreze.

„Neću dok mi ne kažeš kad je to prije Boris dolazio, i koliko to već traje? I o čemu ste razgovarali? I kolilko puta je to on bio ovdje? Šta se dešava? Je l' ti se možda on sviđa?“

Pocrvenila je na zadnje pitanje, ali me ignorisala.

„Oblači se, moramo na kolodvor.“ Oči su joj bile čvrsto prikovane za knjigu, iako se nisu micale.

„Oh moj Bože!,“ uskliknula sam.

„Pa on se tebi sviđa!“ Nasmijala sam se jer sam po njenom crvenilu znala da sam pogodila.

Okrenula se prema meni i podigla knjigu.

„Tri sekunde da prestaneš i kreneš sa presvlačenjem. Tri…“

Nasmijala sam se glasno, a zatim pokupila crnu rolku i suknju koje mi je May spremila sa kreveta i krenula u kupaonicu. Zastala sam na vratima.

„Hej, May?“ Okrenula se.

„Htjela sam ti samo reći hval…“

„Ne.“ Prekinula me u pola rečenice. „Ne zahvaljuj mi još.“

Nasmiješila se kao da mi nešto želi reći a onda je nestašno odmahnula glavom.

„Požuri, ili ćemo zakasniti na kolodvor, a Boris ne voli kad kasnimo.“

Mnogo stvari nije bilo u redu sa njenom zadnjom rečenicom, ali odlučila sam to pustiti. Na kraju krajeva, imamo cijeli dan u vlaku da pričamo. Zatvorila sam vrata kupaonice za sobom.


Boris je doista došao da nas isprati na kolodvor, i bilo mu je jako drago što me vidi. Iz priče sam saznala da je dolazio par puta dok sam bila bolesna, ali da se nisam budila, i da je bio jako zabrinut. Između redova sam zaključila da su on i May tokom tih njegovih posjeta mnogo razgovarali.

Na kolodvor smo krenuli sa trima kolima. Kada smo došli, kolodvor je bio pun. Natascha i Aljoša su također bili tamo, čekali su da nas isprate. Anje nije bilo nigdje, kao ni Vranka i… njegovih roditelja. Mama i tata su se pozabavili našim kupeom sa spavaćim kolima, i otišli su provjeriti sve mjere zaštite. Sasha je bio s njima.

Popričala sam sa Nataschom i Aljošom, i vidjela sam da su zabrinuti za mene, ali nisu ništa pitali. Znala sam da je Aljoša bio taj koji je upozorio Nataschu da se ne mješa, i bila sam mu zahvalna. U isto vrijeme, htjela sam da netko od njih spomene Vladimira.

Natascha je usput spomenula kako se nije ni čula ni vidjela sa Anjom od Božićnog Bala, a ja sam se pravila iznenađena. May mi je uputila jedan čudan pogled, ali nisam insistirala na toj temi. Ona i Boris su stajali malo izdvojeni, i nešto tiho pričali.

„Ti znaš da ja tebe volim, zar ne?“

Okrenula sam se i našla se oči u oči sa Aljošom. Lice mu je bilo ozbiljno, a oči tužne. Natascha je stajala iza njega, očigledno nam dajući privatnost.

„Znam. I ja…“

Nisam mogla završiti rečenicu, nisam mogla ponovno reći te riječi. Zadnji put kad sam ih izrekla, srce mi se slomilo. Zato sam ga samo jako zagrlila.

„Ništa nije vrijedno tebe. Uvijek mi možeš sve reći. Shvatit ću. Što god ti treba.“ Šapnuo mi je na uho, a ja sam se jedva suzdržala da ne zaplačem.

Odjednom sam se osjetila jako umornom. Odmaknula sam se od Aljoše i prišla Nataschi.

„Hvala ti,“ rekla sam joj, a ona se samo nasmiješila.

„Sretan ti put, prijateljice,“ rekla mi je uzvraćajući mi zagrljaj, i poljubila me u obraz.

„Bit ću u kupeu,“ rekla sam prijateljima. „Malo sam umorna.“

„Jesi li dobro?,“ Aljoša me upitao. Kimnula sam glavom.

„Da. Ako vam trebam, bit ću u kupeu, samo dođite po mene.“ May se nasmiješila i kimnula.

Probila sam se kroz gomilu ljudi i ušla u vlak. Trebalo mi je malo vremena da pronađem kupe, ali na svu sreću usput sam srela Jožefa koji me uputio u pravom smjeru. Mama je bila zabrinuta kada sam došla, ali shvatila je da mi samo treba odmora. Poljubila me i zagrlila, i rekla mi da se čuvam.

Tata me također zagrlio, i usput mi dao jedno pismo, krišom, da mama ne vidi.

„Ovo je stiglo za tebe,“ prošaptao je na moje uho. „Ne znam od koga je, ali nisam ga htio otvarati.“

Odmaknula sam se i nasmiješila, a on mi je namignuo.

„Sasha će biti ispred ako ti zatreba, dušo. Zbogom i sretan put, javi se kad dođeš i obavezno se sada odmori, još uvjek si bolesna!,“ mama je rekla, a zatim su se ona i tata povukli. Par trenutaka poslije, vidjela sam Sashinu siluetu na vratima kupea. Duboko sam udahnula i sjela kraj prozora.

Sklopila sam oči.


[play me]

Your fingertips across my skin.. The palm trees swaying in the wind… images…

Njegove oči, sive ili zelene, više se ne mogu sjetiti… mrak i odsjaj vatre na zidovima…

You sang me Spanish lullabies… The sweetest sadness in your eyes…

Clever trick…

Njegove usne na mojima, mekše nego što izgledaju… Slike koje su se izmjenjivale u mojoj glavi milion puta do sada, a opet me ne ostavljaju na miru.

I never wanna see you unhappy… I thought you'd want the same for me…

Njegove ruke oko mog tijela, slatki uzdah u noći… trenutak kad sam mu se sva predala… konture njegovog tijela, njegov miris, ukus njegovih usana i sigurnost koju sam osjetila dok me tako grlio… previše je to sve za mene.

Goodbye my almost lover… goodbye my hopeless dream…
I'm trying not to think about you, can't you just let me be?

So long my luckless romance… my back is turned on you…
Should've know you would bring me heartache…

Almost lovers always do.

Sjećala sam se svakog dodira, svakog poljupca, svakog pogleda. Znala sam da je to glupo, znala sam da trebam prestati misliti o tome i zaboraviti to što se desilo, zaboraviti njega, ali… nisam mogla. A možda nisam htjela?
U svakom čovjeku postoji nešto iskonsko što ga tjera da podnosi bol i uživa u njoj, jer se tako osjeća živim.

We walked along a crowded street…

You took my hand and danced with me… images…

Zar je moguće da se osjećam ovako? Zar je moguće osjećati nevjerovatnu sreću u isto vrijeme kada imaš osjećaj da ti se srce cijepa? Zar je moguće biti zadovoljan i sretan, a u isto vrijeme željeti da te se oslobodi ove agonije?

And when you left, you kissed my lips…
You told me you would never, never forget these images…

Sjetila sam se njegovog zadnjeg poljupca… kako je čak i tada spomenuo Anju, rekao da se mora naći s njom. Kako netko može biti tako pritvoran? Reći meni da me voli… a onda se vratiti njoj?

I cannot go to the ocean…
I cannot drive the streets at night…
I cannot wake up in the morning
without you on my mind!
So you're gone and I'm haunted…

...and I bet you are just fine…

Kako je mogao? Zar sam mu tako malo značila? Usputni seks, oslobađanje od tenzije? Šta? Šta sam mu ja bila?

Broj?

Did I make it that easy to walk right in and out of my life?

Nisam ni osjetila da sam počela plakati, toliko često sam to radila ovih dana. Htjela sam ga nekako izbaciti iz glave, ali nisam mogla… nije htio otići. Gdje god sam se okrenula, vidjela sam njega.

Goodbye my almost lover… goodbye my hopeless dream…
I'm trying not to think about you, can't you just let me be?

Previše je zajedničke prošlosti između nas da bih ga samo tako zaboravila. Bio mi je najbolji prijatelj, ali da ga sada vidim, ne znam da li bih mu mogla pogledati u oči.

So long my luckless romance… my back is turned on you…
Should've know you would bring me heartache…

Zašto sam bila tako glupa?

... almost lovers always do.

Ustala sam i stala kraj prozora. Ljudi na kolodvoru su se kretali užurbano. Neki su se opraštali, neki su išli sa koferima, ali svi su nekuda išli. Nekuda su morali stići.

Samo ja nigdje nisam morala biti.

U tom trenutku vrata kupea su se otvorila. Naglo sam se okrenula od prozora, da bih se skamenila.

Ne od iznenađenja, nego od šoka.

Krenuo je prema meni, ali prije nego što sam išta uspjela reći, uzeo me za ruke i privukao sebi. Sljedećeg trenutka njegove usne su bile na mojima, i osjetila sam mnogo stvari u njegovom poljupcu – strast, užurbanost… ljutnju.

Oklijevala sam na trenutak, a onda sam ga samo pustila. Utopila sam tugu, i uzvratila mu poljubac, usput ga grleći jako. Zagrlio je i on mene, i poslije par trenutaka poljubac se okončao, i sada sam osjećala njegov dah na licu, i njegove usne na mojima. Držala sam oči zatvorene da ga ne bih vidjela.

Nije to ono što sam željela... ali je dobra zamjena.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>