eh saznala
15.12.2025., ponedjeljak
nađilo
|
uh.....sanjam ja babu vangu i ona će ti u snu meni: .... ma slušaj ćerce. nemoš ti sam tako do mene. s neba pa u rebra. nisam ja tu da rješavam tvoj džumbus. nego, vako ćemo. ti radi to što radiš, nako kako to radiš. a kast će samo, jel ja to stvarno trebam pogledat, il je bolje da ti progledaš. bome…dalo mi misliti. šta ja to radim i kako radim. okay. da sve što radim valja, ne bi mi ni trebalo do nje. na njezino “gledanje”. ajaooj, kako me samo nadžak-baba u tom snu prožela i prožežla ništa joj pogled onako prazan i opak nije omelo... a ono, ajd nek i ja progledam pa nek džumbusa nestane i mozgam i mozgam pa domozgam naravno, ženski, odem u kupovinu. i gle, kupim novi jastuk, nekih čudnih dimenzija i jastučnicu baš za njega, eno je, jedina čekala tamo, s otisnutim zlatnim sazviježđima na crnoplavoj pamučnoj tkanini. i otada svake noći položim lice na neki novi dio jastuka, i mantram, nekad sanjivo, nekad nestrpljivo, nekad tužno, nekad bijesno, nekad radosno, nekad glasno, nekad iz navike, nekad strasno: hajde, zvijezde, zvjezdice, sestrice daleke, pomozite, šapnite, zazovite, posvijetlite, prikažite... gdje to divani i gdje derneči taj moj nađilo, gdje luta jadan, zabludio svoj a nepotpun, ma sigurno i on jednako žudi za mnom, samo to još ne zna. hajte zvjezdice, ma hajde nađilo, mamicu mu poljubim, hajde, probudi se, pokreni se, potrudi se malo i ti dok te još čekam :D |
