subota, 22.12.2007.

Hodaj, nebo strpljive voli...

Ubrzani mentalitet društva u kojem živimo čovjeku ne dozvoljava stati, povući se u »tišinu« i mir te promisliti o vlastitim postupcima, o tome što i kako bi bilo najbolje za nas, kada je potrebno djelovati i činiti, a kada čekati. Riječ čekanje kao da je izblijedjela iz naših života, izgubila je svoj pravi smisao. Vrednota strpljivosti koja, kako kaže Anićev rječnik, podrazumijeva vrlinu i »sposobnost ustrajno i smireno podnositi što teško i neugodno« daleka je današnjem čovjeku koji nerijetko sebično gleda vlastite interese i način na koji ih postići što brže, više, uspješnije ...

Trebamo li onda uvijek mirno sjediti i nadati se rješenju problema? Često smo suočeni s brojnim trenucima kada ne znamo je li pametnije šutiti i pasivno promatrati stvari sa strane ili pak biti oblikovatelj nove situacije, stvarnosti. Djelovanje i činjenje određenih koraka, ali i pasivno čekanje podrazumijevaju određenu odgovornost i obvezu. Trpiti nasilje u braku i obitelji, prepustiti se bolesti bez liječničkog nadzora – ozbiljna su pitanja na koja jasno moramo reći da čekanje nije rješenje! No i u mladenačkim dvojbama svjesni smo da ponekad treba učiniti korak želimo li postići cilj ili mu se barem približiti: pristupiti djevojci, kretanjem i vježabanjem »kultivirati« svoje tijelo ... Naprotiv, u takvim se situacijama od nas očekuje učiniti prvi korak, a ne prepustiti se kolotečini vremena da nas polako »mrvi« i odvaja od nas samih.

Rješenje i odgovor na ovu vječnu dvojbu i problem, glazbenik Zlatan Stipišić Gibonni ponudio je u riječima jedne svoje skladbe: »Hodaj, nebo strpljive voli!«. Hodajmo, trudimo se upravljati svojim životom donoseći odmjerene i promišljene odluke, ali ostavimo mjesta i za druge u svom životu jer znamo da nije uvijek sve u našim rukama!

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.