petak, 24.08.2007.
Začuđujuće je lako navući osmjeh na lice... Toliko lako da uopće prestaneš vjerovati da je osmjeh lažan i povjeruješ da se osjećaš uistinu dobro... Sve dok ne ostaneš sam i osmjeha nestane... I uzalud namještaš svoje usne...
Glumica... Oni koji me ne poznaju, neće znati da glumim... Oni koji misle da me znaju, misle da glumim... A ako me netko uistinu zna, znat će da sam i prije glumila...
Suočavam se s vlastitom promjenom... Nisam mislila da ću ispasti tako loše...
Nije važno... Maska se promijenila... Osjećaj je isti... Ista nesigurnost, ista tuga, samo još malo veća bol...
Bilo je lako dok je mama bila tu - bilo je lako živjeti po pravilima... Kao da je bila jedina osoba u mome životu za koju se isplatilo biti dobra... Za nju se isplatilo provoditi dane uz knjigu, biti teška odlikašica, prezirati sve vrste poroka i uvijek znati reći ne, uvijek postupati ispravno... Činilo se da imam savršenu sposobnost samokontrole, no bio je to samo privid jer svoje osjećaje nisam znala kontrolirati... Poput tempirane bombe...
Sada je sve obrnuto... Sada su emocije jedino što uspijevam kontrolirati - osmjeh na lice - i nitko ne zna što uistinu osjećaš... Više nisam ono što sam bila... Glupo... Ali ne trudim se više... Trebala bih se truditi biti dobra jer znam da bih ona željela da to budem... Ali neke su stvari izgubile smisao - čemu se truditi oko učenja kad neću s njom moći podijeliti svoj uspjeh? Čemu se truditi oko nekog dečka kad ga ona neće upoznati? I možda je to teško shvatiti... Možda užasno glupo zvuči... Ali jednostavno, postojalo je milijun snova koji sada neće biti ostvareni, a posljedica toga je da je onih ostalih milijun izgubilo svaki smisao...
Ma uvijek sam bila opsjednuta potragom za nekim smislom... A stvari se jednostavno događaju... I nemaju puno smisla... Nemam dovoljno snage da se opterećujem složenim mislima... Stvari se dogode jer se moraju dogoditi... Jer su uvjetovane nizom događaja iz prošlosti... I moj prvi korak usmjerio je drugi i svaki sljedeći i doveo me tu gdje sam sada... A ja zbilja nisam mogla na to utjecati... Savršenstvo... Savršenstvo je tu gdje jesam jer druačije ne može biti...
Tko sam, što sam? A ne znam... Proživjeti ispravno? A reci mi, Bože, što je ispravno i ja ću tako živjeti... Crno slovo na papiru meni nije zakon... Zakon trebam čuti, osjetiti... Je li uistinu sve samo stvar stajališta? I je li Einstein uistinu bio u pravu? Nekad nisam svijet doživljavala tako relativistički... Ma ne želim ga doživljavati ni sada... Ali mora li spoznaja ispravnog uistinu biti tako teška?
Koliko sam samo puta s mamom otvarala ista ova pitanja... Vjerujem da ona sad zna odgovore... Želim joj samo da bude sretna... Nadam se da je gore ljepše, zabavnije i da me ne gleda puno... Bojim se da bih bila preveliko razočaranje...
I muči me još jedna stvar - u nedjelju, u jednom trenutku, rekla sam: "Mrzim ga". Pred svima koji su bili sa mnom... I osjećam se loše... Ne mrzim ga, ali jednostavno sam puna razočaranja i nikako da to veliko razočaranje ostavim iza sebe... Ne želim mrziti... Sve, samo ne to... Ne želim mrziti...
Obećajem, sljedeći ću put pokušati biti vedrija... Znam kako je teško stalno slušati iste stvari... Ma iskreno, nisam ja tako loše kako možda zvuči... Ma i učila sam ja i učit ću... Ma i nasmijem se ja iskreno...Pisanje mi olakšava... Sve svoje jade istresem na vas, ali eto - činite dobro djelo...
- 09:33 -
