srijeda, 18.07.2007.
"Ne postoji mjesto koje se zove predaleko"... Knjiga Richarda Bacha... Dobila sam je za 15. rođendan... Od mame i tate...
Ne postoji mjesto koje se zove predaleko...
"Rae, ovo je posljednji god,
posebna svetkovina na kojoj ću biti
s tobom, učeći te ono što sam naučio
od naših prijatelja ptica.
Ne mogu poći da bih bio s tobom
jer ja sam tamo već.
Ti nisi malena jer si
već odrasla i igraš se između
svojih života, kao i mi svi, za
zabavu životu.
Ti nemaš rođendana
jer ti živiš oduvijek;
nisi se nikad rodila i nikad nećeš umrijeti.
Ti nisi dijete onih ljudi
koje nazivaš majkom i ocem, nego si
njihov suputnik na
sjajnom putovanju, da shvatiš
stvari koje jesu.
Svaki dar od prijatelja
jest želja za tvojom srećom
a to ti želi i ovaj prsten.
Leti slobodno i sretno iznad
rođendana i preko njih zauvijek,
i susretat ćemo se povremeno
kada zaželimo, usred svetkovine kojoj
ne može biti kraja."
Ulomak iz knjige...
Mama držim te za riječ... Bilo je teško... Danas... A onda sam naišla na ovu knjigu... Novi trag... Posvuda tragovi tvoga postojanja...
Sretan ti rođendan, mama!
- 22:28 -
subota, 14.07.2007.
Žao mi je... Svaki pokušaj pisanja propadne... U mojoj je glavi nered... Izmiješali su se osjećaji, misli, sve se izmiksalo - osjećam se poput jedne bljutave, bezukusne salate... Trebala bih se pospremiti...
Puno sam radila posljednjih nekoliko mjeseci... Dala sam sve uvjete... Prošla sam ispit koji sam mislila da nikad neću proći (i dobila 5 iz njega :)... Tako je to uvijek sa mnom - kad najviše paničarim, najbolje prođem... Svi su bili tako sretni zbog mene... Telefon je zvonio cijeli dan... A ja? - Ja ne znam kako se osjećam... Ništa ne znam... Ponekad me grize savijest... Mislim da sam trebala pauzirati - provesti svaku sekundu s mamom, iskoristiti svaki dragocjeni trenutak... Nisam željela vjerovati da se događa to što se događa... Ja sam bila uvjerena da će ona preživjeti... I iako sam svaki slobodni trenutak trčala doma... I radila minimalno, samo da budem s njom, ipak... Možda sam trebala pauzirati... Mislim da je i ona to željela - u 2. mjesecu, dok sam bila doma, rekla je - "Kako je lijepo kad si doma"... Ali tada je već prvi semestar bio gotov, a drugog nije dočekala... Umrla je dan prije početka drugog semestra... Ponekad mi se čini da je to svjesno odlučila... Kao da je čekala 2. mjesec da ga provedemo zajedno... I onda je otišla... Dan prije nego što sam ja trebala ponovo otići na faks... Kao da sam tih mjesec dana jedino ja bila ono što ju je držalo... Bila sam doma cijelo vrijeme... Išla sam u Zagreb samo na ispite... Ali i to je bilo previše... Ma svaki oduzeti trenutak bio je previše... Preteško je o tome uopće razmišljati... Ne mogu si oprostiti...
U 2. mjesecu pala sam sve ispite... Osim jednog - par dana prije nego što je otišla... Kad sam joj došla u bolnicu, pitala me: "Kako je prošlo?" Ja sam samo odmahnula glavom... Nisam znala kako će proći, iskreno, nije me ni bilo briga... Ona je rekla: "Sve bude dobro..." I ja sam prošla taj ispit... I sve ispite nakon toga... Ostao je još jedan... Još samo jedan... Kojeg mogu polagati do 4. semestra...
Voljela bih vjerovati da nisam pogriješila... Teško se radovati uspjesima kad ih ne mogu podijeliti s njom... Voljela bih vjerovati da je ponosna na mene... I da se ne ljuti na mene - zbog ničega...
Za bilo kakav rad potrebno mi je mnogo više snage nego prije... Teško se koncentrirati... Ali nekako uspijevam...
Bliži se mamin rođendan... Sjetila sam se neki dan jedne godine dok sam bila mala pripremila sam joj tortu... Imala sam knjižicu - zvala se "Slatka mala kuharica"... Mama mi ju je kupila... Torta se zvala "Srce za mamu"... Nešto jednostavno nekakvo tijesto u obliku srca premazano eurokremom.... Ali bilo je lijepo... Onda sam prije 3 godine napravila sacher-tortu... Nije mi uspjela - tijesto je sjelo, ali sjećam se da se mom bivšem dečku jako svidjela... Još je lani pričao da je to bila najbolja torta koju je ikad jeo... I iako je bila sva trapava i nikakva, brzo se pojela... Lani smo radile mama i ja zajedno tortu od čokolade... Bila je jako fina... Napravile smo jednu - pojela se isti dan... Drugi dan napravile smo drugu...
Mislim da je ovo prvi put da sam ga nazvala "bivšim dečkom"... Danas sam gledala film o kojem mi je lani na moru pričao... Čudio se kako ga nisam gledala... Rekao je da bi mi se svidio... Bio je u pravu, kao i obično... Gledala sam "Savršeni svijet"... Plakala sam... Najbolji znak da je film dobar su moje suze...
Savršeni svijet... Nekad sam u to vjerovala... Vjerovala sam da čovječanstvo mora k nečemu težiti, da mora doći vrijeme - to vrijeme... Znati što je dobro, a što loše, znati donijeti odluku... Znati sve... Savršeni svijet nije crno-bijeli svijet... Crno-bijeli svijet je laž kojom zavaravamo sami sebe... Veliki ljudi u crno-bijelim odijelima oduševljavaju nas svojom veličinom - stvaraju privid kontrole - čini se da drže cijeli svijet u svojim rukama... Gotovo sam postala poput njih - poput odraslih... Gotovo sam odbacila sve snove i sve ideale... Gotovo sam postala uvjerena da mogu sve kontrolirati... A onda sam pala... I padala dugo... I još uvijek padam... A kad padnem, u vodama zaljeva isprat ću svoje negativnosti i izaći ću van čista... Padam i nema nikoga da me drži... Nema užeta koje bi me osiguralo...
Želim ih natrag - svoje snove, svoje ideje... Moj posao je graditi ideje... Mislim da je to lijepo... Ali ja želim svoje ideje natrag!!! Nekad sam bila puna ideja... A onda me sistem progutao... I postala sam ono što se od mene tražilo da budem... Postala sam crno-bijela, ograničena, glupa... Postala sam opterećena... Postala sam ono što nisam... I što je najgore, nisam željela biti ono što jesam... Željela sam izgledati drugačije...
Želim natrag svoj savršen svijet... Svijet u kojem možeš biti ono što jesi... Svijet u kojem je ono što jesi baš ono što želiš biti... Želim slušati svoju mamu... Njene su riječi bile: "Osjećaj se kako se osjećaš, misli što misliš i nemoj se opterećivati time... Nemoj imati grižnju savjesti zbog svojih osjećaja... Nemoj žaliti zbog nekih postupaka..." Voljela bih je slušati... Uistinu, bih... Trudim se - ne hodam bosa, ne sjedim na hladnom podu... Ali neke me stvari svejedno izjedaju...
Savršeni svijet... Film donosi ironiju... Ali ideja je ista - nemoj se uklopiti u sistem, ono što traže od tebe nije savršenstvo - to što traže - to je pokornost... Budi odlučan... I nemoj žaliti, samo nemoj žaliti... Ali ironija leži baš u tome... Jer odluka je bila pogrešna - obarač je povučen, metak je pogodio cilj... I umire čovjek koji te svemu tome naučio... A zašto? - Jer si tamo, u nekom crno-bijelom svijetu naučio da je taj čovjek zao... Jer ga je sistem proglasio lošim... Jer ga lovi policija... Jer je svezao ljude... Jer je prijetio nasilniku... Odluka je bila pogrešna... Zašto - jer si je utemeljio na crno-bijelim pretpostavkama... A one ne stvaraju savršenstvo... One stvaraju ironiju...
Želim natrag svoj savršeni svijet... U kojem sve ovo nekud vodi... U kojem život ima smisla... U kojem ljubav pokreće svemir... A svemir nema granica... I ljubav nema granica... I život nema granica... I moja je mama tu... I smije se...
Jučer sam pronašla priču koju sam napisala davno, davno, mnogo prije nego što se mama razboljela... Priču o psetu zvanom Lajka... Lajki je mama jednog dana umrla... Dugo je kašljala, jako kašljala i jednog je dana zaspala... Lajka je cijelu noć pazila na mamino tijelo... A onda su došli čistači i uzeli mamu, uzeli je zauvijek... Nazovite to proročanstvom ili kako god želite... Ja u tom trenutku nisam znala da moje malo pseto i ja dijelimo istu sudbinu... Lajka je nastavila živjeti... I životom su je vodile mamine riječi... Lajka se divila nebu... Jednog je dana odletjela... Bila je prvo živo biće u svemiru...
Prepisat ću jednog dana priču o Lajki... Ako je želite čuti... Malo je naivna i smiješna, ali pisana je davno - i ja sam tada bila naivna i smiješna...
Začuđujuće... Napisala sam do sada 14 postova koje nisam dovršila... Konačno ću jednoga objaviti... Žao mi je što me tako dugo nije bilo... Ali, kao što rekoh - u neredu sam, a i puno sam učila i radila... Sada... Sada sam u fazi "pospremanja"... Gotovo sam zaboravila kako pisanje olakšava dušu... Žao mi je što je post ispao tako dug... Ne morate ga pročitati ako je naporan... Bitno je da sam uspjela - ovo je prvi korak "pospremanja"...
- 23:38 -
