srijeda, 21.03.2007.
Trudim se ne opterećivati druge sa svojom tugom... Jer ljudi ostanu bez riječi... I ja to shvaćam... No, ponekad je zbilja teško šutjeti i gutati suze... Nastaviti dalje i praviti se da se ništa nije dogodilo... A dogodilo se toliko toga... Sve se promijenilo...
Najtužnije je kad zaboravim... Zaboravim da je više nema... Nešto se desi i ja pomislim: " Joj, ovo moram ispričati mami..." A onda - pljus... Spoznaja me polije hladnom vodom po glavi... I sledim se na mjestu...
U nedjelju je bila misa... Bila sam hrabra... Sve dok nisam čula njeno ime... Misa za moju mamu... Suze su potekle...
Nedostaje mi... Strašno... Nedostaje mi da je pazim... Da se brinem za nju... Kada sam doma često mi dođe da se spustim niz stepenice i zagrlim je...
Voljela bih da sam s njom provela svaku sekundu svoga života... I to bi bilo premalo... Zadnje noći, već u bunilu, pitala je jesmo li osposobili telefon da me nazove... A telefon je radio... I ja sam bila u sujednoj sobi i kuhala čaj... Bojala se da neću biti tu... I ja sam se bojala... Bilo mi je grozno ostaviti je samu makar na trenutak... Te noći nisam željela otići u krevet...A zadnje riječi koje mi je rekla bile su: " Odi spavati... Molim te..." I ja sam otišla... I više je nikad nisam vidjela budnu...
Osjećam se mnogo bolje kad plačem... Najgore je kada zapadnem u stanje neke tuposti... Najgore je kada više ni suze ne teku... Plače mi se... A suze ne idu van...
Nastavljam živjeti... Smijem se... Ali tako mi je naporno smijati se... Naporno mi je i pričati s ljudima... A opet, imam silnu potrebu za njima... Ljudi mnogo znače... Voljela bih samo da mogu plakati u nečijem naručju - bez razgovora, u tišini...
Ne mogu vjerovati da je prošlo već tako mnogo... Gotovo mjesec dana...
Tužno je to... Sve pogreške koje sam učinila...
Čini li vam se ponekad da su sve stvari u životu usko vezane? Svaki korak naprijed određuje smjer onog sljedećeg... Sve što sam u životu učinila, dovelo me tu gdje sam sad... Jedan korak drugačiji - i sve bi bilo drugačije... Pitanje je zašto sam krenula baš ovim putem? A ja vjerujem da sami biramo puteve...
Boli me spoznaja de se on nije pojavio... Nisam dobila niti riječ... Boli me zbog nje... Jer i ona ga je voljela... I boli me zato što bih samo željela vjerovati da nisam pogriješila što sam ga voljela i - što ga još uvijek volim... Čvrsto vjerujem da on ima u glavi svoje razloge... Vjerujem da ima neki argument kojim se opravdava pred vlastitom savješću... No, isto tako, čvrsto sam vjerovala da će doći... A nije se ni pojavio... A trebao je... Jer naša prošlost nisu tjedni ni mjeseci... Naša su prošlost godine... Godine koje si ja ne bih željela predbacivati... Ali nakon svega, moram... Predbacujem si zbog svakog trenutka provedenog s njim, umjesto s njom... Voljela bih da se mogu barem ljutiti... No, ne mogu... Samo sam tužna... Tužna sam i zbog onog pogleda na faksu u menzi... Prošla sam pokraj njega... Nisam ga ni primjetila... Uistinu nisam... A onda sam osjetila pogled... I okrenula se... I ugledala to lice... I svrnula pogled... Ali ipak, na odlasku, smogla sam snage da izustim jedan mali sitni pozdrav... A opet, taj pozdrav čini me tako ponosnom... Uspjela sam zatomiti sve negativne osjećaje i pozdraviti ga... Ja sam pozdravila njega... Nakon svega... Negdje iz dna srca iščupala sam zadnji komadić snage... Bilo mi je teško... Jako teško... A on nije niti pitao kako sam... Samo je začuđeno stao... Nije vjerovao da ga pozdravljam... Možda je i priželjkivao da ga ne pozdravim... Ponekad mislim da je tako grozan samo zato što želi da ga zaboravim, da ga ne pozdravljam i da ga ne gledam... Ali ja to ne mogu... Niti želim... Izmišljam svakakva opravdanja... Samo da ne povjerujem da je bez duše... Samo da ne povjerujem da sam voljela čudovište...
Ali čudna je to bila ljubav... Čudna... Ljubav... Ali čudna... I nadam se da ću je uspjeti iščupati iz srca i uvjeriti se da ga nikad nisam voljela.... Bit će to laž... Ali, nema veze... Bit će to dobra laž...
"Sve što ti od srca želim je da smiriš tu svoju divlju dušu..." - Bio je to rastanak... S njim... Riječi su bile meni upućene... A želja je ostvarena... Smirena sam... Tužna... Ali smirena...
Mogla bih histerizirati... I ljutiti se na cijeli svijet... Ali to ne bi imalo smisla... Jedino smisleno jest pomiriti se s vlastitim životom, s vlastitom sudbinom... I sa sobom samom... Svojim postupcima... Svojim pogreškama...
Ne znam hoću li ikada opet nekog voljeti... Trudim se vjerovati... Ali ne znam... Ova veza bila je duga... I preozbiljna... Previše je toga propušteno...
Ali ako ću ikad opet voljeti i ako će ikad itko mene voljeti, bit će to lijepo... Bit će to baš lijepo...
- 22:12 -
