BLACKER THAN BLACKER THAN BLACKER THAN DARKNESS
29.01.2006., nedjelja
Hell's Kitchen
Danas sam pekla palacinke.  |
- 22:57 -
Pohvali ˘eDeNBeAST˘eD (31) ...
Podrži ˘eDeNBeAST˘eDin neprocjenjiv dar za literarno izražavanje tako da isprintaš ovo i podariš, ne svima sa ružičastim izrastom, već sa šiškama u špic i crnim oko očiju, bez obzira na spol ...
#
14.01.2006., subota
Upoznala sam Cpt. Black Addera.
|
Naočit mladić, ali sirot, veoma sirot, jer sam, i pored njegove mlade priležnice, kose crne kao ebanovina, kože bijele kao snijeg, lica rumena kao krv, mogla zamijetiti da još uvijek mašta kako će me jednom obljubiti. Ništa čudno, ta i on je samo muškarac. Ali, moje srce pripada jednom i jedinom Jonniju koji sluša Dimmu. I djevojci kojoj posvećujem pjesmu nekoliko redaka niže.... Mračni pozdravi Vama, o mladi Gusari.... ****** ****** ****** Ovi stihovi prvi put su mi se u glavi javili prošle srijede u večernjim satima, da bi sinoć u Močvari kulminirali i.... Nastala je ova predivna, tužna, ljubavna pjesma..... Ellegija Vesella Ružo Moja Bijella Tvome Slatkom Cvijetu Žellim Biti Pčella Tako Bih Te Htjella... Jabučice Zrella Cjellivati Posred Čella Ubode me Kupidova Strijella Kad Ugledah Tvoja Bedra Cijella Tako Glatka I Ellastična Ti Si, STella, Fantastična A Kad U Vlak Sam Sjella Sjetih Se Kako Tiho Si Klella Dok Si Čikove Mella Pa Sam Radila Što Ne Bih Smjella O STella, STella, STella... Cthulhua Ti Darovah Kog Sama Sam Splella Tekelelella Tekelelella Bez Tebe Opustješe Mi Duga Sella.... |
- 19:21 -
Pohvali ˘eDeNBeAST˘eD (24) ...
Podrži ˘eDeNBeAST˘eDin neprocjenjiv dar za literarno izražavanje tako da isprintaš ovo i podariš, ne svima sa ružičastim izrastom, već sa šiškama u špic i crnim oko očiju, bez obzira na spol ...
#
07.01.2006., subota
Avione, slomit ću ti krila...
|
Dear fellow fiends and fellatives... Evo me u Zagrebu! Stigla sam nakon nekoliko dana slatko-slanih, crnih i blijedih, krvavih komplikacija. Ime mu je Jonni i upoznala sam ga u Finskoj. Ali da vam ispričam sve ispočetka, malo sam još uzbuđena, pa brzam... Zadnji put sam vam se javila sa svog crnog laptopa sa finskog aerodroma. Znam da ste me očekivali malo brže, ali život je još jednom pokazao da me mrzi. Sve je počelo na check-inu prtljage, kada me debela svinja od službenika (koja je jedva govorila engleski!) upozorila da ne mogu prenijeti čelično raspelo-bodež i još nekoliko slatkih metalnih uspomenica od Fenriza, bez posebnih papira i ne znam kakvih malograđanskih dozvola. Pokušala sam sve da bih ga uvjerila u čistoću svojih namjera sa bodežom da me pusti - šaputala mu na uho stihove sa Anatheminih ''Serenades-a'' svojim najumiljatijim, najputenijim glasom, diskretno zadigla minicu da vidi da ne nosim gaćice, predložila mu da odemo do wc-a na brzaka (a girl's gotH to do what girl's gotH to do), ali on očito, ne samo da je predebeo, neuk i nepismen, već je i slabovidan i gay. Pederčina prokleta, da bodež nije bio kod njega, probola bih mu srce! Konačno, nakon pet-šest sati pregovaranja s tim glupanom, koji je stalno tvrdio da ne razumije moj, sad već savršen engleski (stigli smo malo i pričati Fenriz i ja), uspjela sam, nakon nekoliko telefonskih poziva u Norvešku, srediti da mi stvari naknadno pošalju u Hrvatsku kroz par dana. I tako sam, već prilično tjeskobna i bijesna proslijedila prema avionu. Naravno, tu moje nevolje nisu završile. Na pregledu ručne prtljage, zamislite, htjeli su mi oduzeti paketić žileta, koji uvijek imam u torbici. Kako da im objasnim da je bol jedino što ovaj svijet nudi, a krv ponekad jedino što nije crno?... Opet su se sa mnom htjeli svađati, pa su pozvali istog službenika od maloprije (valjda jedini natuca engleski u Finskoj). Ovaj put nije se htio niti prepirati, nego me odmah otpratio nazad do terminala. Ne moram vam ni pričati u kakvom sam stanju bila kad sam saznala da sljedeći avion za Hrvatsku sa slobodnim mjestom, polijeće tek u četvrtak. Prokleti božićni i novogodišnji praznici, jedini Spasitelj kojeg treba slaviti rođen je 20.4., a Sina Pravog Gospodara još čekamo. No, dobro, to sve znate. Tako sam, sa smrću u očima i razmazanom šminkom, tumarala hodnicima aerodroma, udarci mojih metalnih peta od 19 cm stravično su odzvanjali u praznom prostoru, dok sam tražila mračnije mjesto na kojem bih mogla potrošiti onaj paket žileta. Tada sam začula zvuke koji su zaigrali žicama moje tamne duše. Bila je to ''My Dark Desires'' sa ''Dark Funerala'' od Dark Funerala, i kad sam se okrenula vidjela sam - Njega! Imao je dugu crnu kosu, bio je blijed i odjeven u crni kombinezon. Gurao je usisavač hodnicima aerodroma u majici od Type O Negativa, sa slušalicama na glavi. Kako sam se okrenula, tako je i on digao svoj prodorni pogled (Sudbina?!), i naše su se izmučene, tragične, tamne oči srele... Osjetila sam ga na i u sebi kao nikada do sada. Bila sam dotaknuta mračnom poezijom njegovih crnih svjetala. Prišao mi je, kao lebdeći (nisam mu vidjela stopala od usisavača, ali činilo mi se da ne hoda), i obratio mi se. Na engleskom! Kako je samo znao da sam stranac? No nisam dugo bila... Nakon nekoliko sati već smo bili u njegovom stančiću blizu aerodroma (to je samo privremeno, dok se ne snađe) i uživali u uzajamnom davanju i primanju. Sad će me odmah ignorantne infantilne glupačice koje kvazislušaju Sodom a zapravo su čule samo obradu ''Sodomy and Lust'' na ''Witch Hearts-u'' od Gaydle Of Filtha napasti da sam jeftina drolja - ali Jonni nije bio običan darker iz Močvare na kakve su one navikle! On je čitao i pisao poeziju! Pokazao mi je svoju knjigu, zbirku pjesama Edgara Alana Poea u koju je krvlju pisao opažanja i dojmove, doduše na finskom - ali ja znam da su bila duboka. Čitao mi je svoja djela, koja nisam razumjela, ali sam ih osjetila. U toj idili prolazili su nam dani i noći, koji su Finskoj u ovo doba godine prilično slični, što nam je savršeno odgovaralo. On je javio na posao da je bolestan, i da nije bilo zvuka polijetanja aviona (stvarno je blizu stančić) bio bi to jedan beskonačni period tišine, uzdaha i Frugella. Oprostit ćete mi što se nisam javljala >;-).... Pozvao me da ga posjetim sljedeći put kad dođem, i obećao je posjetiti me u Hrvatskoj, a za oproštaj mi je poklonio CD svojega benda... Da, on JE savršen, a jako su poznati u Finskoj i svirali su kao predgrupa jednog benda kojeg svi znate, dosta je da vam kažem ''...Transilvanian Hunger...cold..soul...''. Tek sam kasnije našla nekoliko papira umetnutih u svoju torbu, na kojima me slikao dok sam spavala, možda vam ih jednom pokažem, ako mi se bude dalo skenirati, stvarno je dobar... I, misleći na Njega, sletjela sam u Zagreb. Inače obožavam snijeg i zimu, jer me bjelinom podsjeća ne mene i moju Rasu, a u zadnjem razgovoru sa TT88, rekao mi je da je napadalo dosta snijega, pa sam se malo razočarala kad sam vidjela da već kopni. Doduše, to me ne čudi, jer zašto bi bijela i čista bila zemlja u kojoj se slavi cigane? Prokleti Hamdija. Za kraj sam prljavim Fincima, na presjedanju u Hamburgu, na brzinu, dok stjuardese nisu gledale, krvlju nacrtala pentagram na avion, dao Sotona da im se svi avioni sruše na kuće i djecu. Inače ne vjerujem u takve kletve i mislim da se time bave samo glupe tinejđerice koje još nisu ni jedan križ na Mirogoju zapravo okrenule, ali vrijedilo je pokušati. Evo vam i fotke koju sam uspjela napraviti prije ukrcaja u sljedeći avion, malo sam povećala jer se nije baš vidjelo.  *** Sad vam mogu objasniti što se dogodilo TT88. Da biste mogli sve shvatiti, potrebno je da vam kažem nekoliko stvari o TT-u. TT(88?...) je (bio) uzoran domoljub, ustaša i nacist, kakvog bi svaka prava Hrvatska majka poželjela za sina, a svaka Hrvatska djevojka za ljubavnika. Uostalom, TT kratko vrijeme i jest bio moj ljubavnik... I bio je dobar, malen - ali dobar. Svoje ime, Jonatan Glasnović, promijenio je na svoj osamnaesti rođendan u Tomislav True. Tomislav, po prvom Našem kralju, i True, kako bi istaknuo da on odista jest najveći patriot, ljubavnik, hrvatski sin i borac, nacist i ustaša (bio). Mein Kampf bio je njegova Biblija, i, da nije tragično preminuo, imao bi za pročitati još samo 40 stranica. U svojim martama od 14 rupica nosio je bijele žnirance koje je naručivao isključivo sa provjerenih arijskih siteova, da bi mogao biti siguran da njegov novac ne ide u nečiste ruke. Možda ćete sada pobjedonosno uzviknuti ''aha, ali marte su made-in-China!''... Bijedne budale... TT je znao bolje od vas.. Marte je nosio jer je tako posredno i sam sudjelovao u izrabljivanju prljave, žute, kosooke rase. ''Nema osjećaja do onog kada sa svojih sedam prijatelja skinheadsa nabiješ devetogodišnjeg kineza dok se vraca iz škole martama za koje u Kini znoj i suze prolijevaju njegove bake i djedovi'' znao je reci. Broj 88 u njegovu nadimku, osim godine njegova rođenja označava i, kao što svi koji držite do svoje zemlje i nacije znate, Veliki Pozdrav Velikom Vođi. Heil Hitler! Heil Hitler!... Heil Hitler.. Heil Hitler.. Heil.......... Hamdija?!?!?!??!?!?! Moj TT, bio bi sretniji da nisi naučio abecedu u četvrtom razredu... Teško mi je dalje pisati što se dogodilo kada je Tomislav shvatio bolnu istinu. Kuhinjskim nožem (jer kako da više ikada u ruku primi bodež sa svastikom koji je kupio na sajmu antikviteta) odmah si je iz kože izrezao bijelo istetovirano 88 u srcu, spalio je njemačku i hrvatsku zastavu, poderao sve postere i Mein Kampf, ostavio svoju djevojku AdRIANU... Da li vam se ikada dogodilo da vam svi ideali i sve u što ste vjerovali padne u vodu? Da ustanovite da je čitav vaš život laž, obmana, prevara, trik?! Meni jest, bezbroj puta, a i vi, ako ste to doživjeli samo jednom, ili ako ikada doživite, vjerujte mi, više nikada nećete izvaditi mp3 od Bauhausa iz svog kompjutera... Danas, TT, mučenik, pribijen na križ vlastite zablude, razočaran životom i ljudima, hodočasti - u svojim martama sada bez žniranaca, samo sa komadom bijelog sukna omotanog oko struka – u Svetu Zemlju, Njemačku, gdje će, nada se, jednom za svagda, na grobu Velikog Fuhrera, saznati pravu i jedinstvenu istinu, svoj put, Veliki Odgovor na Veliko Pitanje. Sve što sam gore napisala mene je pogodilo gotovo kao i Tomislava. Jer ja sam sve što je i on (bio?). S razlikom da je moje srce već odavno smrskano na tisuću komadića, te me više ništa ne može odista taknuti. Žao mi je TT, što si bio samo skinheads, a ne i gotičar...:((((((( Sretno ti bilo, prijatelju moj, nadam se da ćeš ti naći svoju sreću, kada ja već ne mogu. Poslije svega, samo se pitam što mi je činiti... Proklet bio, 8amdija! *** A sad.... Moje upoznavanje srodne duše, mog Jonnija, nije jedini razlog zašto više nisam tako potištena zbog gubitka prijatelja. Naime, među blogovima sam konačno našla poeziju koja me, unatoč hladnoći mojeg, od života ranjenog srca, uspjela dodirnuti. Koju sam osjetila i tamom i toplinom koja je u meni. Ne samo tematikom koja je jedinstveno mračna, već i neviđenim stilom, zadivljujućim baratanjem pjesničkim figurama, a opet jednostavnošću i pitkošću. Ne znam tko je ta samozatajna pjesnikinja, ali vrijeme je da se za nju čuje, a kako znam da mene čita većina pametnog, umjetnički nastrojenog svijeta (tu ne mislim na vas, prljavi fejkeri/ce, koji ne bi znali prepoznati genija ni da vam se zaplete u masnu kosu ili dlake koje vire iz mrežastih čarapa), odlučila sam joj pomoći... Da ne lutate kao guske u magli, tu je link na njen blog http://gleamsofdeath.blog.hr/ a evo i copy-pasteane jedne njezine pjesme koja me osobito dirnula i koju bih jednom, kada ponovno oformim bend koji se nakon Tomislavova odlaska raspao (kako ćemo bez koreografa), rado uglazbila u obliku nježne skladbe za female (moj) vokal uz tihu pratnju akustične gitare u pozadini. Dapače, bila bih spremna razmisliti o primanju ove prekrasne umjetnice u svoj bend kao pomoćne tekstopisateljice, ali to ćemo još vidjeti, ovisi o tome kako joj stoji corpse paint. A pjesma glasi: ....Tebi.... Bijaše to jednog tmurnog jutra kad ugledah lice tvoje po prvi puta Već tad bijah svjesna da uskoro postat ću bijesna Mišljah da radi ljepote tvoje mnoge djeve se bore Tad ne znah da bih u krivu. Mišljah da dostojna tebe ne bijah ja al`to bijaše samo iluzija, Eto, za kraj priložila sam i komad vlastite poezije inspirirane njenom, jer tako smo slične... Za tebe, draga Morrigan... Jedinom...mojem...Jonniju Leti, leti, leti, avion moj I nosi, nosi, nosi, Me daleko od tebe koji voliš mene, I samo mene. Pisah I napisah, svršeno I nesvršeno bješe, Moja se pjesma mojom ljubavlju teše. Rima, rima, rima, Jel’ je uopće ima? Bez tebe, tebe, tebe… … mi sviće sad novi dan, bez sreće, bez smisla, bez boje, oblika. Od tvoga lika ostaše sjene, Sjene na srcu, sjene na duši, Ova me tuga težinom guši. Guši, guši… Hladno,hladno,hladno, tebi je hladno, U Finskoj si, rođen I živiš, A bez moje topline, život ne šljiviš. Ali, čekaj, čekaj, čekaj, zagrijat će te opet ljubav moja iako dotad vremena puno će proći ponovno ljubit ćeš me u noći. Krik, krik, krik, moj krik nadglasaše krik Što ispusti avion pod prozorom tvojim, Da ga čuti nećeš, ja se ne bojim, jer postojiš ti, I ja postojim. |
