|
Dnevnik.hr Opis bloga i o meni
Na ovom blogu možete naći prijevod 12 do sada izašlih poglavlja ''Ponoćnog Sunca''. Sama sam ih prevodila. Linkovi i Kontakt
Arhiva
Citati
|
10. Teorija
Hvala Mari :D ona je prevela, ja sam samo malo ispravila par riječi. Odličan prijevod. Slobodno nastavite u ovim komentarima priču odabira iz prošlih :) Pozdrav! :D 10. Teorija ''Mogu li pitati samo još jedno?'' prekinula je umjesto da odgovori na moj zahtjev. Bio sam na rubu, uznemiren najgorim. No ipak, kako je primamljivo bilo produljiti ovaj trenutak. Imati Bellu uz sebe, voljno, bar nekoliko sekunda duže. Uzdahnuo sam na dilemu, i rekao. ''Jedno.'' ''Pa…,''oklijevala je na trenutak, kao da odlučuje koje pitanje postaviti. ''Rekao si da si znao da nisam otišla u knjižaru i da sam otišla na jug. Samo sam se pitala kako to znaš.'' Zurio sam u vjetrobransko staklo. Evo još jednog pitanja koje nije otkrivalo ništa s njene strane, a previše s moje. ''Mislila sam da smo prošli sva izbjegavanja,'' rekla je, tona kritičkog i razočaranog. Kako ironično. Ona je uporno izbjegavala, bez da se i trudila. Pa, željela je da budem izravan. I ovaj razgovor nije tekao k ničem dobrom, bez obzira. ''Dobro, onda,'' rekao sam. ''Slijedio sam tvoj miris.'' Želio sam joj gledati lice, ali bojao sam se onog što bi vidio. Umjesto, slušao sam kako joj dah ubrzava i potom se stabilizira. Nakon trenutka opet je progovorila i glas joj je bio mirniji no što sam očekivao. ''I onda nisi odgovorio na jedno moje pitanje…'' rekla je. Spustio sam pogled na nju, odugovlačila je, također. ''Koje?'' ''Kako to funkcionira – to čitanje misli?'' pitala je, ponavljajući svoje pitanje iz restorana. ''Možeš li čitati bilo čije misli, bilogdje? Kako to radiš? Može li ostatak tvoje obitelji…?'' Povukla se, zarumenjevši se. ''To je više od jednog,'' rekao sam. Samo me pogledala, čekajući odgovore. Zašto joj ne reći? Već je većinu ovog pogodila, i bila je to lakša tema od one koja je dolazila. ''Ne, to mogu samo ja. I ne mogu čuti svakoga, bilo gdje. Moram biti približno blizu. Što mi je poznatiji nečiji… glas, dalje ga mogu čuti. Ali ipak ne više od nekoliko kilometara.'' Pokušao sam naći način na koji to opisati tako da ona razumje. Usporedba s kojom se ona može poistovjetiti. ''To je pomalo kao da si u velikoj dvorani punoj ljudi, svi pričaju na glas. To je samo brujanje – zujanje glasova u pozadini. Dok se ne usredotočim na jedan glas, i tada je ono o čemu pričaju čisto. Većinu vremena isključim sve – može biti jako zbunjujuće. I onda je lakše pretvarati se normalnim.'' - Napravio sam grimasu – ''kada slučajno ne odgovaram na nečije misli prije no riječi.'' ''Što misliš zašto mene ne možeš čuti?'' pitala je. Dao sam joj još jednu istinu i usporedbu. ''Ne znam,'' priznao sam. ''Jedinu pretpostavku koju imam jest da tvoj um ne radi na način kao i ostali. Kao da su tvoje misli na AM frekvenciji a ja samo primam FM.'' Shvatio sam da joj se ova usporedba neće svidjeti. Predosjećanje njene reakcije me nasmijalo. Nije razočarala. ''Moj um ne radi?'' pitala je, povisujući glas s žalošću. ''Ja sam čudakinja?'' Ah, opet ironija. ''Ja čujem glasove u glavi, a ti si zabrinuta da si ti čudovište.'' Nasmijao sam se. Sve male stvari je razumjela no velike pak je sve naopako shvatila. Uvijek krivi instinkti… Bella je grizla usnu, i pregib između njenih očiju se urezao duboko. ''Ne brini,'' uvjerio sam je. ''To je samo teorija…'' I bila je tu još važnija teorija o kojoj je trebalo raspraviti. Bio sam nestrpljiv da svršimo s tim. Svaka sekunda koja je prolazila činila se kao posuđeno vrijeme. ''Što nas dovodi opet do tebe,'' podijeljen na dva dijela, i nestrpljiv i nevoljan. Uzdahnula je, još grickajući usnu – zabrinuo sam se da će se ozlijediti. Zurila mi je u oči, lica koje je nešto mučilo. '' Zar sada nismo prošli sva izbjegavanja? '' tiho sam upitao. pustila je pogled, mučeći se s nekakvom unutarnjom dilemom. Odjednom se ukočila i oči su joj se širom otvorile. ''Za Boga!''izdahnula je. Uspaničio sam se. Što je vidjela? Kako sam ju uplašio? Tada je viknula, ''Uspori!'' ''Što nije uredu?'' Nisam razumio otkud njen strah dolazi. ''Voziš sto milja na sat!'' viknula je na mene. Bacila je pogled kroz prozor, i ustuknula od tamnih drveća koja su jurila pored nas. Zbog ove male stvari, tek malo brzine je vrištala u strahu? Prevrnuo sam očima. ''Opusti se, Bella.'' ''Zar nas pokušavaš ubiti?'' zahtijevala je visokog i stisnutog glasa. ''Nećemo se sudariti.'' obećao sam joj. Oštro je udahnula, i progovorila tiše. ''Zašto ti se tako žuri?'' ''Uvijek vozim ovako'' Sreo sam njen pogled zabavljen šokiranim izrazom. ''Drži oči na cesti!'' viknula je. ''Nikada nisam doživio nesreću, Bella. Nikada nisam dobio ni kaznu.'' Osmjehnuo sam se i dodirnuo čelo. To je bilo još komičnije – apsurdnost toga što se mogu s njom šaliti oko nečeg toliko tajnog i stranog. ''Ugrađen detektor radara.'' ''Jako smiješno.'' Rekla je sarkastično, više uplašenog no ljutog glasa. ''Charlie je policajac, sjećaš se? Odgojena sam da poštujem prometne zakone. Osim toga ako nas zabiješ Volvom u deblo drveta, ti bi vjerojatno jednostavno odšetao.'' ''Vjerojatno,'' ponovio sam, i nasmijao se bez humora. Da, prošli bi prilično drukčije u automobilskoj nesreći. Imala je pravo što se boji, bez obzira na moje vozačke sposobnosti…. ''Ali ne možeš.'' S uzdahom, pustio sam auto da krene u puzanje. ''Sretna?'' Pogledala je brzinomjer. ''Gotovo.'' Zar je ovo još bilo brzo za nju? ''Mrzim voziti sporo.'' Promrmljao sam i pustio iglicu da se spusti još jednu crticu niže. ''Ovo je sporo?'' upitala je. ''Dosta komentiranja moje vožnje.'' Rekao sam nestrpljivo. Koliko je puta izbjegla moje pitanje? Tri puta? Četiri? Zar su njena nagađanja bila tako grozna? Morao sam znati – odmah. ''Još uvijek čekam tvoju posljednju teoriju.'' Opet je počela grickati usnu, a izraz joj je postao uznemiren, gotovo pun boli. Suzdržao sam nestrpljenje i smekšao glas. Nisam želio da bude uznemirena. ''Neću se smijati.'' Obećao sam, želeći da je samo zbog neugodnosti nevoljna odgovoriti. ''Više se bojim da ćeš biti ljut na mene.'' Šapnula je. Prisilio sam glas da ostane jednak. ''Je li tako loše?'' ''Prilično, da.'' Spustila je pogled, odbijajući sresti moje oči. Sekunde su prolazile. ''Reci.'' Ohrabrio sam je. Glas joj je bio tih. ''Ne znam kako početi.'' ''Zašto ne počneš od početka?'' Sjetio sam se njenih riječi prije večere. ''Rekla si da to nisi sama smislila.'' ''Nisam.'' Složila se, i ponovno zašutjela. Pomislio sam na stvari koje su ju mogle inspirirati. ''Kako si počela – knjigom? Filmom?'' Trebao sam pregledati njenu kolekciju dok nije bila doma. Nisam imao pojma je li Barm Stoker ili Anne Rice na hrpi istrošenih knjiga… ''Ne,'' rekla je ponovno. ''Bila je to subota, na plaži.'' Nisam to očekivao. Lokalni tračevi o nama nikada nisu otišli u nešto bizarnije – ili pretočno. Zar je tu bila nova glasina koja mi je promaknula? Bella je provirila put mene s svojih ruku i vidjela iznenađenje na mom licu. ''Naišla sam na starog obiteljskog prijatelja – Jackoba Blacka,'' nastavila je. ''Njegov otac i Charlie su prijatelji otkako sam ja bila beba.'' Jackob Black – ime mi nije bilo poznato, ali ipak podsjećalo me na nešto… nekada, davno… Počeo sam gledati van vjetrobranskog stakla, prebacujući kroz sjećanja kako bi pronašao vezu. ''Njegov tata je jedan od Quileute starješina,'' rekla je. Jackob Black. Ephraim Black. Potomak, nema sumnje. Bilo je loše koliko god može biti. Znala je istinu. Misli su mi letjele kroz granje dok je auto letjelo po tamnim krivinama ceste, moje tijelo ukočeno od muke – bez pokreta osim malih, automatskih radnji koje sam vršio kako bih upravljao autom. Znala je istinu. Ali…, ako je saznala istinu u subotu… onda je to znala cijelu večer… a ipak… ''Otišli smo prošetati,'' nastavila je. ''I pričao mi je o nekim starim legendama – pokušavajući me preplašiti, mislim. Ispričao mi je jednu…'' Kratko je zastala, ali nije bilo potrebe za sumnjom sada; znao sam što će reći. Jedina misterija koja je ostala je ta što je ona još uvijek ovdje sa mnom. ''Nastavi,'' rekao sam. ''O vampirima,'' disala je riječi tiše no šapat. Nekako to je bilo još gore nego znati da ona zna, čuti je kako govori tu riječ naglas. Trznuo sam se na zvuk toga, i ponovno se kontrolirao. ''I ti si se odmah sjetila mene?'' pitao sam. ''Ne. On… je spomenuo tvoju obitelj.'' Kako je ironično to da je baš Ephraimov potomak bio taj koji će prekršiti sporazum koji se on zavjetovao poštovati. Unuk, praunuk možda. Koliko je godina prošlo? Sedamdeset? Trebao sam znati da starac koji je vjerovao u legende nije bio taj koji će biti opasnost. Naravno, mlađa generacija – oni koji su bili upozoreni, koji su stara praznovjerja smatrali smiješnima – dakako tu leži opasnost razotkrivanja. Pretpostavio sam da to sad znači da smo bili slobodni poklati to malo bespomoćno pleme na obali, bar sam tako mislio. Ephraim i nekolicina njegovih zaštitnika su odavno bili mrtvi… ''Mislio je da je to blesavo praznovjerje.'' Rekla je Bella iznenada, glasa punog nemira. ''Nije očekivao da ću misliti išta o tome.'' Krajičkom oka vidio sam kako teško okreće ruke. ''Ja sam kriva,'' rekla je nakon kratke stanke, i potom objesila ruku kao da se srami. ''Natjerala sam ga da mi kaže.'' ''Zašto?'' Nije bilo tako teško držati glas mirnim sada. Najgore je već prošlo. Dok god smo razgovarali o detaljima otkrića, nismo morali prijeći na posljedice istog. ''Lauren je rekla nešto o tebi – pokušavala me isprovocirati.'' Napravila je malu grimasu na sjećanje o tome. Bio sam pomalo ometen, pitajući se bili Bella bila isprovocirana od nekoga tko priča o meni… ''I stariji dečko iz plemena je rekao kako tvoja obitelj ne dolazi u rezervat, samo to je zvučalo kao da znači nešto drugo. Tako da sam odvela Jacoba nasamo i na prevaru to izmamila od njega.'' Glava joj se spustila još niže dok je to priznavala, a njen izraz je izgledao… kriv. Pogledao sam od nje i nasmijao se naglas. Ona se osjećala krivom? Što je to ona napravila da bi osjećala bilo kakvo kajanje? ''Kako si ga namamila?'' pitao sam. ''Pokušala sam flertovati – upalilo je bolje no što sam mislila,'' objasnila je, a glas joj je postao pokajnički na sjećanje o tom uspjehu. Mogao sam zamisliti – uzimajući u obzir privlačnost koju je sve muško osjećalo prema njoj, totalno nesvjesno s njene strane – kako predivna bi bila kada bi se trudila biti privlačna. Najednom mi je bilo žao dečka koji ništa nije posumnjao na koga je otpustila tako jaki adut. ''Volio bi da sam to vidio,'' rekao sam i ponovno se nasmijao crnim humorom. Volio bih da sam čuo dječakovu reakciju, da sam vidio pustošenje. ''I mene si optužila da zasljepljujem ljude – jadan Jacob Black.'' Nisam bio ljut na izvor mog razotkrivanja kao što sam mislio da ću biti. Nije znao bolje. I kako sam mogao očekivati da bi bilo tko odbio ovoj djevojci ono što želi? Ne, samo sam osjećao suosjećanje za štetu koju je nanijela njegovom duševnom miru. Osjetio sam da je njeno rumenjenje zagrijalo zrak između nas. Pogledao sam ju, a ona je gledala kroz prozor. Nije ponovno govorila. ''Što si onda napravila?'' potaknuo sam je. Vrijeme je da se vratimo na priče strave. ''Malo sam istraživala po internetu.'' Određenije. ''Je li te to uvjerilo?'' ''Ne,'' rekla je. ''Ništa se nije slagalo većina je bila čak i budalasta. A onda – '' Opet je stala, čuo sam zube kako se zaključavaju zajedno. ''Što?'' zahtijevao sam. Što je našla? Što je dalo smisla noćnoj mori za nju? Bila je kratka stanka a onda je šapnula. ''Odlučila sam kako nije bitno.'' Šok mi je zaledio misli na pola sekunde, i tada se sve poklopilo. Zašto je poslala prijatelje da odu radije no da pobjegne s njima. Zašto je ušla u moj auto radije no da pobjegne, vičući policiji… Njene su reakcije uvijek bile pogrešne – uvijek potpuno pogrešne. Privlačila je opasnost sebi, Pozivala ju je. ''Nije važno?'' Rekao sam kroz zube, ljutnja me punila. Kako bih trebao štititi nekog tako… tako… tako odlučnog da bude nezaštićen? ''Ne,'' rekla je glasom neočekivano nježnim. ''Meni nije bitno što si.'' Bila je nemoguća. ''Nije ti važno ako sam čudovište? Ako nisam čovjek?'' ''Ne.'' Počeo sam se pitati je li potpuno stabilna. Mislim da bih mogao srediti da primi najbolju moguću skrb…. Carlise bi imao veze da joj nađe najobučenije doktore, najtalentiranije terapeute. Možda bi se moglo nešto napraviti da se sredi što god nije uredu s njom, što god je to što ju je činilo zadovoljnim da sjedi pored vampira dok joj srce mirno i ravnomjerno kuca. Ja bih čuvao ustanovu naravno, i posjećivao je često koliko god bi mi dopuštali… ''Ljut si,'' uzdahnula je. ''Nisam trebala ništa reći.'' Kao da bi skrivanje njenog otkrića ikome pomoglo. ''Ne. Radije bi znao o čemu misliš – iako je to što misliš suludo.'' ''Zar sam opet u krivu?'' upitala je malo ratoborno sada. ''To nije baš ono na što sam mislio!'' Zubi su mi se ponovno spojili. ''Nije bitno!'' ponovio sam oštrim tonom. Uzdahnula je. ''Jesam li u pravu?'' ''Je li bitno?'' izbrojao sam. Duboko je uzdahnula. Ljutit sam čekao odgovor. ''Zapravo ne,'' rekla je, opet mirnog glasa. ''Ali sam znatiželjna.'' Ne zapravo. Nije bilo bitno. Nije marila. Znala je da nisam čovjek, da sam čudovište i to njoj nije bilo bitno. ** 2. dio desetog poglavlja** Osim brige za njen zdrav razum, počeo sam osjećati tračak nade. Pokušao sam je ugušiti. ''Oko čega si znatiželjna?'' pitao sam je. Nije ostalo više tajni samo manjih detalja. ''Koliko ti je godina?'' pitala je. Odgovor mi je bio automatski i ukorijenjen. ''Sedamnaest.'' ''I koliko ti je dugo već sedamnaest?'' Pokušao sam se ne nasmijati prijekornom tonu. ''Neko vrijeme,'' priznao sam. ''O.K,'' rekla je naglo puna entuzijazma. Nasmijala mi se. Kada sam pogledao natrag, opet zabrinut za njeno mentalno zdravlje, osmjehnula se šire. Napravio sam grimasu. ''Nemoj se smijati,'' upozorila je. ''Ali kako možeš izići van danju?'' Nasmijao sam se bez obzira na njen zahtjev. Njeno istraživanje nije dalo ništa neobično. ''Mit.'' Rekao sam joj. ''Ispeklo bi te sunce?'' ''Mit.'' ''Spavanje u ljesovima?'' ''Mit.'' San već dugo nije dio mog života – do ovih nekoliko zadnjih noći, dok sam gledao Bellu kako spava. ''Ne mogu spavati,'' promumljao sam, točnije odgovorivši na njeno pitanje. Utihnula je na trenutak. ''Uopće?'' pitala je. ''Nikada,'' izdahnuo sam. Zurio sam u njene oči, široke pod gustim okvirom trepavica i čeznuo za snom. Ne zbog zaborava kao prije, ne da bi pobjegao dosadi, već zato što sam želio sanjati. Možda kada bih mogao biti nesvjestan, kada bih mogao sanjati, mogao bih nekoliko sati živjeti u svijetu gdje bi ona i ja mogli biti zajedno. Ona je sanjala mene. Ja sam želio sanjati nju. Gledala je ponovno u mene, izraza punog čuđenja. Morao sam odmaknuti pogled. Nisam je smio sanjati. Ona mene ne treba sanjati. ''Još nisi pitala najvažnije pitanje,'' grudi su mi hladnije i čvršće nego prije. Morala je razumjeti. Jednom će morati shvatiti što sada radi. Morat će shvatiti da je sve ovo bitno – bez obzira na druge činjenice. Činjenice kao te da sam ju volio. ''Koje je to?'' pitala je, iznenađena i nesvjesna. Ovo mi je samo učinilo glas još oštrijim. ''Nisi zabrinuta zbog moje dijete?'' ''Oh. To.'' Govorila je tihim tonom koji nisam mogao protumačiti. ''Da, to. Zar ne želiš znati pijem li krv?'' Zadrhtala je od mog pitanja. Napokon. Počela je shvaćati. ''Što je Jacob rekao?'' ''Rekao je da ne… lovite ljude. Rekao je da tvoja obitelj ne bi trebala biti opasna jer lovite samo životinje.'' ''Rekao je da nismo opasni?'' cinično sam ponovio. ''Zapravo ne,'' pojasnila je. ''Rekao je da ne bi trebali biti opasni. Ali Quileutei vas i dalje ne žele na svojoj zemlji, za svaki slučaj.'' Zurio sam u cestu, misli su mi bile u beznadnom režanju, grlo mi je bilo u bolovima od poznate vatrene žeđi. ''Pa, je li on u pravu?'' pitala je mirno kao da potvrđuje vremensku prognozu. ''O tome da ne lovite ljude?'' ''Quileutei imaju dugo sjećanje.'' Kimnula je sebi, čvrsto razmišljajući. ''Nemoj radi toga biti spokojna, ipak,'' brzo sam rekao. ''Upravu su što se drže podalje od nas. I dalje smo opasni.'' ''Ne razumijem.'' Nije razumjela. Kako da je natjeram da vidi? ''Trudimo se,'' rekao sam joj. ''Obično smo jako dobri u tome što radimo. Ponekad griješimo. Kao ja, na primjer, kad sam si dopustio da ostanem nasamo s tobom.'' Njen je miris još bio snažan u autu. Navikavao sam se na njega, mogao sam ga gotovo ignorirati, ali nije bilo poricanja toga da je moje tijelo još žudjelo za njom iz pogrešnog razloga. Usta su mi plivala u otrovu. ''Ovo je pogreška?'' pitala je, a glas joj je prepukao. Taj me zvuk razoružao. Željela je biti sa mnom – unatoč svemu, željela je biti sa mnom. Nada me opet preplavila, udario sam je natrag. ''Vrlo opasna,'' rekao sam joj istinu, želeći da istina završi stvar. Na trenutak nije odgovorila. Čuo sam kako joj se disanje mijenja – nastavilo je na čudan način koji se nije činio kao strah. ''Reci mi još,'' rekla je iznenada, glasa iskrivljena mukom. Pažljivo sam je pregledao. Boljelo ju je. Kako sam mogao ovo dopustiti? ''Što još želiš znati?'' pitao sam pokušavajući naći način da je ne povrijedim. Ne bi trebala biti povrijeđena. Nisam smio dopustiti da bude povrijeđena. ''Reci mi zašto lovite životinje umjesto ljudi?'' rekla je još s mukom. Zar to nije očito? Ili joj ni to nije bilo bitno. ''Ne želim biti čudovište,'' promumljao sam. ''Ali životinje nisu dovoljne?'' Tražio sam drugu usporedbu, način da ona može razumjeti. ''Ne mogu biti siguran naravno, ali usporedit ću to s životom na tofuu i sojinom mlijeku; nazivamo se vegetarijancima, naša mala privatna šala. Ne zadovoljava glad potpuno – ili radije žeđ. Ali nas čini dovoljno jakim da se opiremo. Većinu vremena.'' Moj glas je postao tiši; sramio sam se opasnosti u kojoj sam dozvolio da se nađe. Opasnosti koju sam i dalje dozvoljavao… ''Ponekad je teže nego inače.“ ''Je li ti sada jako teško?'' Uzdahnuo sam. Naravno da će postaviti pitanje na koje nisam želio odgovoriti. ''Da.'' Priznao sam. Očekivao sam da će njen fizički odgovor biti ispravniji ovaj put: njeno disanje je ostalo mirno, njeno srce je kucalo jednakim uzorkom. Očekivao sam to, ali nisam razumio. Kako se nije bojala? ''Ali sada nisi gladan,'' izjavila je, sasvim sigurna u sebe. ''Zašto to misliš?'' ''Tvoje oči,'' rekla je, neusiljenog tona. ''Rekla sam ti da imam teoriju. Primijetila sam da ljudi – točnije muškarci – postaju čangrizaviji kada su gladni.'' Trznuo sam se na opis; čangrizav. To je bilo blago rečeno. Ali bila je u pravu, kao i obično. ''Zbilja primjećuješ, zar ne?'' ponovno sam se nasmijao. Nasmijala se malo, bora joj se vratila između očiju kao da se koncentrira na nešto. ''Jesi li bio u lovu ovaj vikend s Emmettom?'' pitala je poslije mog smijeha. Uobičajen način na koji je govorila je bio fascinantan kao što je bio i frustrirajući. Može li stvarno u hodu toliko prihvatiti? Bio sam bliže šoku no što mi se činilo. ''Da,'' rekao sam joj i spremao sam se ostati na tome. Osjetio sam istu potrebu koju sam osjetio u restoranu: želio sam da me upozna. ''Nisam želio otići,'' nastavio sam polako, ''ali bilo je potrebno. Lakše je biti u tvojoj blizini kada nisam žedan.'' ''Zašto nisi želio otići?'' Duboko sam udahnuo i okrenuo se kako bih sreo njen pogled. Ovakva vrsta iskrenosti bila je teška na mnogo različitih načina. ''Čini me…nemirnim,'' mislio sam kako će ta riječ biti dovoljna, premda nije dovoljno jaka, ''biti daleko od tebe. Nisam se šalio kada sam te zamolio da pokušaš ne pasti u ocean, ili biti pregažena u četvrtak. Bio sam smeten cijeli vikend, brinući se za tebe. I poslije ovoga što se desilo večeras, iznenađen sam što si uspjela preživjeti cijeli vikend neozlijeđena.'' Tada sam se sjetio ogrebotina na njenim dlanovima. ''Pa, ne u potpunosti neozlijeđena,'' dopunio sam. ''Što?'' ''Tvoje ruke,'' podsjetio sam je. Uzdahnula je i napravila grimasu. ''Pala sam.'' Dobro sam pogodio. ''To sam i mislio.'' Rekao sam, nisam uspio suzdržati smiješak. ''Pretpostavljam, pošto se radi o tebi da je moglo proći mnogo gore – i ta me mogućnost mučila cijelo vrijeme dok sam bio odsutan. Bila su to duga tri dana. Stvarno sam išao Emmettu na živce.'' Iskreno to nije spadalo u prošlo vrijeme, vjerojatno sam još iritirao Emmetta i ostatak moje obitelji, također. Osim Alice… ''Tri dana?'' pitala je iznenada oštrog glasa. ''Zar se nisi tek sada vratio?'' Nisam razumio oštrinu u njenom glasu. ''Ne, vratili smo se u nedjelju.'' ''Zašto onda nisi bio u školi?'' zahtijevala je. Njena ljutnja me zbunila. Nije shvatila da je ovo pitanje bilo ponovno povezano s mitologijom. ''Pa, pitala si me da li me sunce smeta, ne,'' rekao sam. ''Ali ne mogu izići na svjetlost sunca, bar ne tamo gdje me netko može vidjeti.'' Ovo je omelo njenu misterioznu ljutnju. ''Zašto?'' pitala je, naginjući glavu na jednu stranu. Sumnjao sam da mogu naći primjerenu usporedbu da ovo objasnim. Pa sam joj samo rekao. ''Pokazat ću ti jednom.'' Onda sam se zapitao je li ovo obećanje koje ću prekršiti. Hoću li je ponovno vidjeti, poslije večeras? Jesam li je volio dovoljno da bih mogao podnijeti da je ostavim? ''Mogao si me nazvati.''Rekla je. Koji čudan zaključak. ''Ali znao sam da si sigurna.'' ''Ali ja nisam znala gdje si ti. Ja –'' naglo je zastala, i pogledala u svoje ruke. ''Što?'' ''Ne sviđa mi se,'' rekla je sramežljivo, koža povrh njenih jagodica se zagrijavala. ''Ne vidjeti te. I mene to čini nemirnom, također.'' Jesi li sada sretan? Zahtijevao sam od sebe. Pa, evo moje nagrade što se nadam. Bio sam zbunjen, ushićen, prestravljen – većinom prestravljen – kada sam shvatio da moja najluđa mašta nije tako daleko od točnog. Ovo je bilo to zbog čega joj nije bilo važno što sam čudovište. Bio je to upravo isti razlog zbog čega mi pravila nisu bila važna. Zašto ono što je dobro i loše nije više bilo to što je utjecalo na odluke? Zašto su svi moji prioriteti pali jednu razinu niže kako bi napravili mjesta za ovu djevojku na vrhu. I ja sam bio bitan Belli, također. Znao sam da to ne može biti ništa u usporedbi s tim koliko sam je volio. Ali bilo je dovoljno da riskira svoj život kako bi sjedila ovdje sa mnom. Kako bi to rado učinila. Dovoljno da joj nanese bol kada bi napravio pravu stvar i ostavio je. Zar je postojalo nešto što bih mogao napraviti da je ne povrijedim? Bilo što? Trebao sam se držati podalje. Nikada se nisam trebao vratiti u Forks. Mogao sam joj jedino nanijeti bol. Hoće li me to spriječiti da ostanem sada? Od toga da sve pogoršam? Način na koji sam se sada osjećao, osjećajući njenu toplinu na mojoj koži… Ne. Ništa me neće spriječiti. ''Ah,'' zajecao sam sebi. ''Ovo je krivo.'' ''Što sam rekla?'' upitala je, brzo preuzevši krivnju na sebe. ''Zar ne vidiš Bella? Jedna je stvar da sebe učinim jadnim, a potpuno druga stvar da tebe uplićem u to. Ne želim čuti da se tako osjećaš.'' To nije bila istina, to je bila laž. Najsebičniji dio mene je letio sa znanjem da me željela kao što sam i ja želio nju. ''Pogrešno je. Nije sigurno. Opasan sam, Bella – molim te, shvati to.'' ''Ne.'' Usne su joj se napućile. ''Ozbiljan sam.'' Jako sam se borio sa sobom – polu očajan kako bi ona prihvatila, polu očajan kako bi zadržao upozorenja da ne pobjegnu – tako da su riječi izišle iz mojih usta kao režanje. ''Pa i ja sam.'' Inzistirala je. ''Rekla sam ti, nije bitno što si. Prekasno je.'' Prekasno? Svijet je bio hladan, crno bijel jednu beskonačnu sekundu dok sam gledao sjene kako pužu preko sunčane livade prema Belli koja spava u mom sjećanju. Neizbježno, nezaustavljivo. Ukrale su boju s njene kože i potopile je u tamu. Prekasno? Alicina vizija mi je bježala po glavi. Belline krvavo crvene oči su zurile u mene ravnodušno. Bez izraza – ali nije bilo načina da me ne mrzi zbog takve budućnosti. Da me mrzi zato što sam joj sve ukrao. Ukrao joj život i dušu. Nije moglo biti prekasno. ''Nikada to nemoj reći.'' Prosiktao sam. Zurila je kroz prozor i zubi su joj ponovno zagrizli usnu. Ruke su joj bile skupljene u čvrste šake u njenom krilu. Disanje joj se trznulo i puklo. ''O čemu misliš?'' Morao sam znati. Protresla je glavom bez da me je pogledala. Vidio sam nešto kako je zasjajilo, kao kristal, na njenom obrazu. Agonija. ''Zar plačeš?'' Rasplakao sam je. Toliko sam ju povrijedio. Obrisala je suze stražnjom stranom ruke. ''Ne,'' lagala je, glas joj je pukao. Neki davno pokopani instinkt natjerao me da se pružim prema njoj – u toj jednoj sekundi osjetio sam se više kao čovjek no ikada. I onda sam se sjetio… da nisam. I spustio sam ruku. ''Žao mi je,'' rekao sam, čeljust mi se zaključala. Kako bih joj ikada mogao reći koliko mi je žao? Žao zbog glupih pogrešaka koje sam napravio. Žao zbog beskonačne sebičnosti, žao što je bila tako nesretna da inspirira ovu moju prvu tragičnu ljubav. Žao također za stvari van moje kontrole – što sam bio čudovište odabrano sudbinom da joj završi život. Duboko sam udahnuo – ignorirajući bijednu reakciju na miris u autu – i pokušao se sabrati. Htio sam promijeniti temu, misliti na nešto drugo. Srećom po mene moja znatiželja s ovom djevojkom je bila nezasitna. Uvijek sam imao pitanje. ''Reci mi nešto.'' Rekao sam. ''Da.'' Rekla je hrapavo, glasa još u suzama. ''O čemu si mislila večeras, baš kada sam došao iza ugla? Nisam mogao shvatiti tvoj izraz – nisi izgledala preplašeno, izgledala si kao da se jako koncentriraš na nešto.'' Sjetio sam se njenog lica – tjerajući se da zaboravim kroz čije sam oči gledao – pogled odlučnosti. ''Pokušavala sam se sjetiti kako onesposobiti napadača,'' rekla je, glasa skladnijeg. ''Znaš, samoobrana. Namjeravala sam mu zabiti nos u mozak.'' Njena pribranost nije trajala do kraja objašnjenja. Ton joj se mijenjao dok se punio mržnjom. Ovo nije bila usporedba, njen mačji bijes nije bio smiješan sada. Mogao sam vidjeti njenu lomljivu figuru – svilu preko stakla – u sjeni zlih jakih ljudskih čudovišta koja bi je ozlijedili. Bijes je kuhao u mojoj glavi. ''Borila bi se s njima?'' Htio sam zajecati. Njeni su instinkti bili smrtonosni – za nju. ''Jesi li pomislila da pobjegneš?'' ''Puno padam kada trčim.'' Rekla je smeteno. ''Što je s vikanjem upomoć?'' ''Taman sam dolazila do tog dijela.'' Prodrmao sam glavu u nevjerici. Kako je uspijevala ostati živa prije no što je došla u Forks? ''Upravu si.'' Rekao sam joj, s bolnim krajem u glasu. ''Sigurno se borim sa sudbinom pokušavajući te održati na životu.'' Uzdahnula je i pogledala kroz prozor. Tada je pogledala natrag u mene. ''Hoću li te vidjeti sutra?'' zahtijevala je iznenada. Kad sam već bio na putu za pakao – mogao bih usput i uživati u putovanju. ''Da – imam rad predati sutra, također.'' Nasmijao sam joj se, osjećalo se dobro napraviti ovo. ''Sačuvat ću ti mjesto za ručkom.'' Srce joj je iznenada zatreperilo; moje mrtvo srce odjednom se osjećalo toplije. Zaustavio sam auto ispred kuće njenog oca. Nije napravila nikakav pokret kako bi me napustila. ''Obećaješ li da ćeš biti tamo sutra?'' inzistirala je. ''Obećajem.'' Kako mi činjenje krive stvari može donijeti ovoliko sreće? Sigurno je nešto krivo bilo u tome. Kimnula je sebi, zadovoljna, i počela micati moju jaknu. ''Možeš ju zadržati.'' Brzo sam je uvjerio. Radije ću je ostaviti s nečim mojim. Znakom, kao čepom boce koji je bio u mom džepu…. ''Nemaš jaknu za sutra.'' Dodala mi ju je natrag, tužno se osmjehnuvši. ''Ne bih željela da trebam Charliju objašnjavati,'' rekla mi je. I mislio sam tako. Nasmijao sam joj se. ''Oh, da.'' Stavila je ruku na kvaku od vrata i onda se zaustavila. Nije htjela otići baš kao što ja nisam htio da ode. Da je nezaštićena, pa makar na koji trenutak…. Peter i Charlotte su bili daleko do sada, odavno prošli Seattle, bez sumnje. Ali uvijek su tu bili ostali. Svijet nije bio sigurno mjesto za bilo kojeg čovjeka, a za nju je izgledao opasnije nego za ostale. ''Bella?'' Pitao sam je iznenađen zadovoljstvom izgovaranja njenog imena. ''Da?'' ''Hoćeš mi obećati nešto?'' ''Da.'' Lako se složila, i onda su joj se oči suzile kao da je mislila na razlog da se usprotivi. ''Nemoj ići u šume sama.'' Upozorio sam je pitajući se hoće li ovaj zahtjev povući okidač negodovanja u njenim očima. Trepnula je, uplašena. ''Zašto?'' Pogledao sam prijeko u nesigurnu tamu. Nedostatak svjetla nije bio problem za moje oči, ali isto tako to ne bi mučilo drugog lovca. Slijepilo je samo ljude. ''Nisam ja uvijek najopasnija stvar vani.'' Rekao sam joj. ''Ostavimo to na tome.'' Zadrhtala je no brzo se oporavila i čak mi se nasmijala. Njen dah je dotaknuo moje lice, tako sladak i mirisan. Mogao bih ostati ovdje cijelu noć ovako, ali ona je trebala san. Dvije su se želje činile ravnomjerno jakima dok su stalno upozoravale u meni: želio sam njeno odbijanje, želio sam je sigurnu. Uzdahnuo sam na mogućnosti. ''Vidimo se sutra,'' rekao sam znajući kako ću je vidjeti mnogo ranije od toga. Ona mene neće vidjeti do sutra pak. ''Sutra, onda,'' složila se i otvorila svoja vrata. Opet agonija, dok je gledam kako odlazi. Nagnuo sam se za njom želeći je zadržati ovdje. „Bella?“ Okrenula se i ukočila, iznenađena što su se naša lica našla tako blizu. Bio sam preplavljen blizinom. Vrućina se odbila od nje u valovima, milujući mi lice. Mogao sam sve osim osjećati mekoću njene kože…Otkucaji srce su joj zadrhtali, usne se otvorile. ''Lijepo spavaj,'' prošaptao sam i nagnuo se od nje prije nego mi se u tijelu javila nužda – ili poznata žeđ ili nova i strana glad koju sam iznenada osjetio – koja bi me natjerala da učinim nešto što bi je ozlijedilo. Sjedila je ondje nepokretna na trenutak, očiju širom otvorenih i zaprepaštenih. Zaslijepljena, pretpostavio sam. Oporavila se – premda joj je lice još uvijek bilo smeteno – i napola ispala iz auta spotaknuvši se preko stopala tako da je morala uhvatiti okvir vrata kako bi se ispravila. Nasmijao sam se, nadajući se da je pretiho da čuje. Gledao sam je kako odlazi do dijela svjetla koje je okruživalo ulazna vrata. Sigurna na trenutak. A ja ću se vratiti uskoro da se uvjerim. Mogao sam osjetiti njene oči kako su me pratile dok sam odlazio tamnom ulicom. Tako drugačiji osjećaj od onog na koji sam navikao. Obično, mogao sam se jednostavno gledati kroz oči nekog tko je pratio kuda odlazim. Ovo je bilo neobično uzbudljivo – ovaj neopipljiv osjećaj očiju koje prate. Znao sam da je to samo zato što su to njene oči. Milijun misli jurile su mi jedna drugoj kroz glavu dok sam vozio besciljno u noć. Dugo sam vremena kružio kroz ulice, ne idući nigdje, misleći na Bellu i nevjerojatno olakšanje što se istina znala. Više se nisam morao bojati da će saznati što sam. Znala je. Nije joj bilo bitno. Premda je ovo bila očito loša stvar za nju, bila je nevjerojatno oslobađajuća za mene. Mislio sam na Bellu i ljubav. Nije me mogla voljeti onako kako sam ja volio nju – tako prejaka, sveobuhvatna i uništavajuća ljubav vjerojatno bi slomila njeno krhko tijelo. Ali ona se isto tako osjećala. Dovoljno da obuzda instinktivni strah. Dovoljno da želi biti sa mnom. A to što sam s njom bila je najveća sreća koju sam ikada znao. Na neko vrijeme – dok sam bio sam i nikoga drugog nisam ozljeđivao za promjenu – dopustio sam sebi da osjetim sreću bez da brinem o tragediji. Samo da budem sretan što je njoj stalo do mene. Samo da slavim u trijumfu što sam zadobio njenu pažnju. Samo da zamislim dan nakon sjedenja blizu nje, nakon slušanja njenog glasa, i osvajanja njenih osmjeha. Ponovio sam osmjeh u glavi, gledao kako se njene pune usne razvlače u kutu, traga ulegnuća koji bi dotaknuo njenu bradu, način na koji bi se njene oči grijale i topile… Njeni su prsti bili tako topli i meki na mojoj ruci večeras. Zamišljao sam kako bi to bilo taknuti njenu nježnu kožu koja se pružala preko njenih jagodičnih kostiju – svilenkastu, toplu … tako lomljivu. Svila preko stakla… krhko lomljiva. Nisam vidio kuda mi misli idu dok nije bilo prekasno. Dok sam brinuo o razarajućoj ranjivosti, nove slike njenog lica upale su u moje maštarije. Izgubljenog u sjenama, blijedog od straha – čeljusti stisnute i odlučne, njene oči vatrene, koncentrirane, njeno tijelo u obrani kako bi blokiralo čvrste forme okupljene oko nje, noćne more u tami… ''Ah,'' zarežao sam kako je ključajuća mržnja koju sam sve samo ne zaboravio u ljubavi prema njoj, ponovo prsnula u pakao bijesa. Bio sam sam. Bella je bila, vjerovao sam, sigurna u svom domu; na trenutak bilo mi je veoma drago što je Charlie Swan – šef lokalnih snaga reda i mira, treniran i naoružan – bio njen otac. To je trebalo nešto značiti, pružiti joj nekakvo utočište. Ne. Zaslužila je bolje. Nisam joj mogao dozvoliti da voli ubojicu. Ali… što je s drugima? Bela je bila sigurna, da. Angela i Jesisca, su bile također, vjerojatno sigurne u svojim krevetima. Pak čudovište je bilo slobodno po ulicama Port Angelesa. Ljudsko čudovište – je li ga to činilo ljudskim problemom? Počiniti ubojstvo koje sam želio počiniti nije bilo uredu. Znao sam to. Ali ostaviti ga na slobodi da opet napadne nije također mogla biti prava stvar. Plava konobarica iz restorana. Poslužiteljica koju nikad nisam zapravo ni pogledao. Oboje su me iritirali na nevažan način, ali to nije značilo da zaslužuju biti u opasnosti. Bilo tko od njih dvoje može biti nečija Bella. To me otkriće odlučilo. Okrenuo sam auto na sjever, ubrzavajući sada kada sam znao kuda idem. Kad god sam imao problem koji je bio iznad mene – nešto određeno kao ovo – znao sam kamo mogu otići po pomoć. Alice je sjedila na trijemu, čekajući me. Zaustavio sam se kako bih stao ispred kuće radije no da idem u garažu. ''Carlse je u radnoj sobi,'' Alice je rekla prije no što sam pitao. ''Hvala ti,'' rekao sam dodirujući joj kosu kako sam prošao pored nje. Hvala ti što si mi uzvratio poziv, pomislila je sarkastično. ''Oh.'' Zastao sam kod vrata, izvukao telefoni otvorio ga. ''Žao mi je, nisam čak ni pogledao da provjerim tko je. Bio sam… zauzet.'' ''Da, znam. I meni je žao. Dok sam vidjela što će se dogoditi, ti si već bio na putu.'' ''Bilo je blizu,'' promumljao sam. Žao mi je, ponovila je zasramivši se sebe. Bilo je lako biti velikodušan, kad sam znao da je Bella dobro. ''Nemoj da ti bude. Znam da ne možeš uhvatiti sve. Nitko ne očekuje da budeš sveznajuća, Alice.'' ''Hvala.'' ''Gotovo sam te pozvao na večeru večeras – jesi uhvatila to prije no sam se predomislio?'' Nasmijala se. ''Ne, to sam propustila, također. Voljela bi da sam znala. Došla bih.'' ''Na što si se toliko koncentrirala da ti je toliko pobjeglo?'' Jasper je razmišljao o našoj godišnjici. Nasmijala se. Pokušava se ne odlučiti o mom daru, ali mislim da prilično dobro znam… ''Besramna si.'' ''Da.'' Napućila je usne i pogledala u mene, s djelićem optužbe u izrazu. Bolje sam pazila poslije. Hoćeš li im reći da ona zna? Uzdahnuo sam. ''Da, poslije.'' Neću ništa reći. Učini mi uslugu i nemoj reći Rosalie kad sam ja u blizini. ''Svakako.'' Bella je to dobro podnijela. ''Predobro.'' Alice je zarežala na mene. Ne podcjenjuj Bellu. Pokušavao sam blokirati sliku koju nisam želio vidjeti – Bella i Alice, najbolje prijateljice. Nestrpljiv sad, teško sam uzdahnuo. Želio sam proći i sljedeći dio večeri; želio sam da završi. Ali bio sam malo zabrinut da bih napustio Forks… ''Alice…'' počeo sam. Vidjela je što sam namjeravao pitati. Biti će dobro večeras. Bolje ću paziti na nju. Nekako treba dvadeset-četiri satnu zaštitu, zar ne? ''Barem.'' ''Svakako bit ćeš brzo s njom.'' Duboko sam uzdahnuo. Te su riječi bile prekrasne za mene. ''Idi – završi to, tako da prije možeš biti tamo gdje želiš biti.'' Rekla mi je. Kimnuo sam i požurio u Carlisevu sobu. Čekao me, očiju na vratima radije no na debeloj knjizi na njegovom stolu. ''Čuo sam kako ti je Alice rekla gdje da me nađeš.'' Rekao je i nasmijao se. Bilo je olakšanje biti s njim, vidjeti suosjećanje i duboku inteligenciju u njegovim očima. Carlise će znati što učiniti. ''Trebam pomoć.'' ''Bilo što, Edward,'' obećao je. ''Je li ti Alice rekla što se dogodilo Belli večeras?'' Gotovo dogodilo, ispravio me. ''Da, gotovo. Imam dilemu, Carlise. Vidiš, želim… toliko… ubiti ga.'' Riječi su počele teći brzo i strastveno. ''Toliko, ali znam da bi to bilo krivo, jer bi to bila osveta, ne pravda. Sve bijes, ne objektivnost. Ipak, ne može biti uredu ostaviti serijskog silovatelja i ubojicu da luta Port Angelesom. Ne znam ljude tamo, ali ne mogu dopustiti da netko drugi zauzme Bellino mjesto kao žrtva. Te druge žene – možda netko osjeća za njih ono što ja osjećam za Bellu. Mogao bi patiti onako kako sam ja mogao patiti da je bila ozlijeđena. Nije uredu –'' Njegov široki, neočekivani osmjeh zaustavio je navalu mojih riječi hladno. Jako je dobra za tebe, zar nije? Toliko suosjećanja, toliko kontrole. Impresioniran sam. ''Ne tražim komplimente, Carlise.'' ''Naravno da ne, ali ne mogu pomoći svojim mislima zar ne?'' Opet se nasmijao. ''Srediti ću to. Možeš biti miran. Nitko drugi neće biti ozlijeđen umjesto Belle.'' Vidio sam plan u njegovoj glavi. Nije to bilo baš ono što sam htio, nije zadovoljavalo moju žudnju za brutalnošću, ali mogao sam vidjeti da je to prava stvar. ''Pokazati ću ti gdje ga možeš naći.'' Rekao sam. ''Idemo.'' Ponio je svoju crnu torbu putem. Volio bih mnogo agresivniji način zadovoljavanja – kao slomljenu lubanju – ali pustit ću Carlisa da to napravi na svoj način. Uzeli smo moj auto. Alice je još bila na stubama. Nasmijala se i mahnula dok smo se odvozili. Vidio sam da je i za mene pogledala u budućnost; nećemo imati poteškoća. Put je bio kratak kroz kratku tamnu cestu. Ugasio sam svjetla kako ne bi privlačili pozornost. Nasmijalo me kada sam se sjetio kako bi Bella reagirala na to. Već sam vozio sporije od uobičajenog – kako bi produžio moje vrijeme s njom – kada bi se bunila. Carlise je također mislio o Belli. Nisam mislio da će ona biti tako dobra za njega. To je neočekivano. Možda je ovo nešto što je suđeno. Samo… Zamislio je Bellu sa snježno hladnom kožom i krvavo crvenim očima, i onda se trznuo od slike. Da. Samo. Zaista. Može li ikako biti imalo dobrog u tome da uništiš nešto tako čisto i ljupko? Zurio sam u noć, sva radost večeri uništena njegovim mislima. Edward zaslužuje sreću. Duguju mu to. Vatrenost Carliseovih misli iznenadila me. Mora postojati način. Želio sam vjerovati u to – svakako. Ali nije bilo više svrhe u tome što se događalo Belli. Samo pokvarena, ružna,ogorčena sudbina koja ne može podnijeti da Bella ima život koji zaslužuje. Nisam oklijevao u Port Angelesu. Odveo sam Carlisea tamo gdje je stvorenje Lonnie utapao razočaranje sa svojim prijateljima – dvojicom koji su se već onesvijestili. Carlise je mogao vidjeti kako mi je bilo teško stajati tako blizu – čuti misli tog čudovišta i vidjeti njegova sjećanja, sjećanja na Bellu pomiješana s manje sretnim djevojkama koje nitko nije mogao spasiti sada. Dah mi se ubrzao. Stisnuo sam volan. Idi Edward, rekao mi je nježno. Pobrinut ću se da ostali budu sigurni. Idi Belli. To je bila prava riječ. Njeno je ime bila jedina pomutnja koja je mogla što značiti meni sada. Ostavio sam ga u autu i otrčao natrag u Forks u ravnoj liniji kroz uspavanu šumu. Trajalo je kraće no prvi put u autu. Tek koju minutu poslije popeo sam se uz njenu kuću i maknuo prozor ispred sebe. Uzdahnuo sam tiho od olakšanja. Sve je bilo kako je trebalo biti. Bella je bila sigurna u krevetu, sanjajući, kose prosute kao morska trava po jastuku. Ali, ne kao i ostalih večeri, bila je zgrčena s prekrivačem čvrsto zategnutim oko njenih ramena. Hladno joj je, pretpostavio sam. Prije no što sam se stigao smjestiti u svoje uobičajeno sjedalo, zadrhtala je u snu, a usne su joj također zadrhtale. Zamislio sam se na trenutak i onda izišao u hodnik kako bi prvi put istražio neki drugi dio kuće. Charijevo hrkanje je bilo glasno i ujednačeno. Mogao sam gotovo uloviti djelić njegova sna. Nešto s naletom vode i strpljivim očekivanjem …. Pecanje, možda? Tu, na vrhu stuba, bio je obećavajući ormarić. Otvorio sam ga nadajući se, i našao što sam tražio. Odabrao sam najdeblji prekrivač od posteljine i odnio ga natrag u njenu sobu. Vratiti ću ga prije no što se probudi i nitko neće biti pametniji. Zadržavajući dah, oprezno sam raširio prekrivač preko nje; nije reagirala na dodatnu težinu. Vratio sam se u ljuljajući stolac. Dok sam nemirno čekao da se ona utopli, mislio sam na Carlisea, pitajući se gdje je sada. Znao sam da će njegov plan proći glatko – Alice je to vidjela. Razmišljanje o mom ocu natjeralo me da uzdahnem – Carlise mi je previše vjerovao. Želio sam da sam osoba koja je on mislio da jesam. Ta osoba, ona koja zaslužuje sreću, mogao bih se nadati da je vrijedna ove spavajuće djevojke. Kako bi stvari mogle biti drugačije kada bi mogao biti taj Edward. Dok sam razmišljao o tome, neobična, neprizvana slika preplavila mi je misli. Na trenutak, staro lice sudbine koju sam zamišljao, one koja je tražila Bellinu uništenje bila je zamijenjena s najbudalastijim i nemarnijim od svih anđela. Anđeo čuvar – nešto što je bila Carliseova verzija mene. S bezbrižnim osmjehom na usnama, njene nebesko plave oči pune nestašluka anđeo je formirao Bellu tako da je nisam mogao promašiti. Smiješno moćan miris da traži moju pažnju, tihi um da zapali moju znatiželju, nesebičnu dušu da zavrijedi moje strahopoštovanje. Izostavila je prirodan osjet za samo očuvanjem – tako da Bella može biti blizu mene – i na kraju široku crtu privlačenja loše sreće. S bezbrižnim osmjehom, neodgovorni anđel je došao do mene, lomljiva točno na mom putu, slijepo vjerujući u moj krivi moral kako će održati Bellu živom. U ovoj viziji, to nije bila Bellina osuda: ona je bila moja nagrada. Otresao sam glavu na maštanje o anđelu koji ne razmišlja. Nije bila mnogo bolja od harpije. Nisam mogao dobro misliti o višoj sili koja bi se ponašala tako opasno i glupo. Mogao sam se boriti bar protiv ružne sudbine. I nisam imao anđela. Bili su rezervirani za dobre – one poput Belle. Pa gdje je bio njen anđeo kroz sve ovo vrijeme? Tko je pazio na nju? Lagano sam se nasmijao, prestrašen kad sam shvatio da ja ispunjavam tu ulogu. Vampirski anđel – eto nešto novo. Nakon otprilike pola sata; Bella se opustila iz grča. Disanje joj je postalo dublje i počela je mumljati. Nasmijao sam se, zadovoljan. Bila je to mala stvar, ali barem je udobnije spavala večeras zato što sam ja bio tu. „Edward,“ uzdahnula je, i ona se nasmijala. Gurnuo sam tragediju sa strane na trenutak i dopustio si da ponovno budem sretan. by:Mare i Petra Kraj desetog poglavlja. Na 11. ćete morati duže čekati, bar što se mene tiče, za suradnicu ne znam :D * Kraj prvog dijela 10. poglavlja - Teorija. * by:Mare & Petra
By your side | 105 | ♥
9.Port Angeles, 2.dio
uživajte drage! I samo me nešto zanima, ostavite u komentarima, molim vas, da vi birate - Edward ili Jacob i zašto? Zanima me, puno se raprava vrti oko tog izbora :D _________________________________________________________________ ''Iskreno, nisam gladna'', rekla je. Zašto je čekala da one odu prije nego je progovorila? Je li doista željela biti nasamo sa mnom – čak i sad, nakon što je svjedočila mom ubilačkom bijesu? Bilo da je to bio slučaj ili ne, nešto će već pojesti. ''Ugodi mi,'' rekao sam. Držao sam vrata restorana otvorena za nju i čekao. Uzdahnula je i ušla unutra. Hodao sam uz nju prema podiju gdje je čekala konobarica. Bella je i dalje izgledala posve prisebno. Želio sam joj dotaknuti ruku, čelo, da provjerim ima li temperaturu. Ali moja hladna ruke bi je odbila, kao i prije. Ajme meni, konobaričin prilično glasan mentalni glas nametnuo mi se u svijest. Ajme, ajme meni. Izgleda da je bila noć u kojoj se glave okreću. Ili sam to samo primjećivao više jer sam toliko želio da me Bella vidi na taj način? Oduvijek smo bili privlačni našem plijenu. Nikad prije nisam toliko razmišljao o tome. Obično – osim s ljudima kao Shelly Cope i Jessicom Stanley, postojalo je stalno ponavljanje da bi se zasjenila strava – strah bi se usadio sasvim brzo nakon početne privlačnosti… ''Stol za dvoje?'' potaknuo sam konobaricu jer nije ništa rekla. ''Oh, hm, da. Dobro došli u La Bella Italia.'' Mmm! Kakav glas! ''Molim vas, slijedite me.'' Misli su joj bile previše zaokupljene – proračunavanjem. Možda mu je ona sestrična. Ne može mu biti sestra, nimalo si nisu slični. Ali dio obitelji, definitivno. On ne može biti s njom. Ljudske su oči bile zamagljene; ništa nisu vidjeli jasno. Kako ova plitkoumna žena smatra moje fizičke draži – klopke za plijen – tako privlačnima, a opet, nije u mogućnosti vidjeti meko savršenstvo djevojke pored mene? Pa, nema potrebe da joj pomažem, za svaki slučaj, pomislila je konobarica, vodeći nas za obiteljski stol u dio restorana u kojem je bila najveća gužva. Mogu li mu dati svoj broj dok je ona tu…? Razmišljala je. Izvukao sam novčanicu iz stražnjeg džepa. Ljudi su bili za stalnu suradnju kad je novac u pitanju. Bella je već sjedala bez prigovora na mjesto koje je konobarica predodredila. Protresao sam glavom prema njoj, i oklijevala je, nagnula je glavu na stranu sa znatiželjom. Da, večeras će biti vrlo radoznala. Gužva nije idealno mjesto za ovaj razgovor. ''Možda nešto privatnije?'' zatražio sam konobaricu dajući joj novac. Oči su joj se raširile u iznenađenju i onda suzile dok je okretala napojnicu prstima. ''Naravno.'' Virila je na novčanicu dok nas je vodila oko razdjelnog zida. Pedeset dolara za bolji stol? Bogat, također. To ima smisla – kladim se da mu jakna košta više od moje prošle plaće. Dovraga. Zašto želi privatnost s njom? Ponudila nam je mjesto u tihom kutku restorana gdje nas nitko neće moći vidjeti – vidjeti Belline reakcije na što god ću joj reći. Nisam imao pojma što će željeti večeras od mene. Ili što ću joj dati. Koliko je nagađala? Kako si je objasnila večerašnja događanja? ''Što kažete na ovo?'' pitala je konobarica. ''Savršeno,'' rekao sam joj i , osjećajući se pomalo iznervirano zbog njenog odbojnog stava prema Belli, široko joj se nasmiješio, iskesio sam zube. Neka me jasno vidi. Vau. ''Hm…vaš poslužitelj će odmah doći.'' On ne može biti stvaran. Sigurno spavam. Možda ona nestane… možda ću mu napisati svoj broj na poslužavnik s ketchupom…Odšetala je, naginjala se lagano na jednu stranu. Čudno. I dalje nije bila uplašena. Odjednom sam se sjetio kako me Emmett, prije toliko tjedana, zezao u kafeteriji. Kladim se da bih je ja mogao uplašiti bolje nego ti. Jesam li gubio žestinu? ''Stvarno ne bi smio to raditi ljudima,'' Bella mi je prekinula misli neodobravajućim tonom. ''Stvarno je nepošteno.'' Zurio sam u nju kritičnim izrazom. Što je mislila s tim? Nisam uopće uplašio konobaricu, unatoč namjerama. ''Raditi što?'' ''Zaslijepiti ih tako – sad sigurno hiperventilira u kuhinji.'' Hmm. Bella je bila vrlo blizu toga. Konobarica je sad bila samo polu-svjesna, opisivala je svoja netočna vrednovanja mene svojoj prijateljici u prostoriji za osoblje. ''Oh, daj,'' korila me Bella kad joj nisam odmah odgovorio. ''Moraš znati kako utječeš na ljude.'' ''Ja zasljepljujem ljude?'' To je bio zanimljiv način za fraziranje toga. Dosta precizno za večeras. Pitao sam se otkud razlika… ''Nisi to primijetio?'' pitala je, i dalje s kritikom. ''Misliš da svatko drugi tako lako dobije što želi?'' ''Zasljepljujem li tebe?'' naglo sam pitao ono o čemu sam mislio, i onda su riječi izašle, i bilo je prekasno da ih povučem. Ali prije nego sam imao vremena da duboko zažalim što sam ih naglas izgovorio, odgovorila je, ''Često.'' A obrazi su joj poprimili ružičasti sjaj. Zasljepljujem je. Moje tiho srce se nadimalo od nade više nego ikad koliko se mogu sjećati. ''Zdravo,'' rekao je netko, poslužiteljica, predstavila se. Misli su joj bile glasne i još eksplicitnije nego konobaričine, ali sam je isključio. Gledao sam u Bellino lice umjesto da sam slušao, gledao sam kako joj se krv širi pod kožom, kako ističe kremastu boju njene kože… Poslužiteljica je trebala nešto od mene. Ah, pitala je za narudžbu pića. Nastavio sam gledati u Bellu i poslužiteljica je zavidno gledala u nju, također. ''Ja ću colu?'' rekla je Bella, kao da traži odobrenje. ''Dvije cole,'' dopunio sam. Žeđ – normalna, ljuska žeđ – bila je znak šoka. Pobrinut ću se da dobije dodatni šećer iz soka u tijelo. Iako, izgledala je zdravo. Više nego zdravo. Izgledala je sjajno. ''Što?'' zahtijevala je – pitala se zašto zurim u nju, pogađao sam. Bio sam nejasno svjestan da je poslužiteljica otišla. ''Kako se osjećaš?'' pitao sam. Iznenađeno je trepnula na pitanje. ''Dobro sam.'' ''Ne vrti ti se, nije ti mučno ili hladno?'' Sad je bila još više zbunjena. ''Jel' bi mi trebalo biti?'' ''Pa, zapravo, čekam da padneš u šok.'' Napola sam se nasmijao, očekujući odbijanje. Nije voljela kad se brinu o njoj. Trebala joj je minuta da mi odgovori. Oči su joj bile malo nefokusirane. Izgledala je katkad tako, kad bih joj se nasmijao. Je li bila…zaslijepljena? Volio bih vjerovati u to. ''Mislim da se to neće dogoditi. Oduvijek sam bila jako dobra u potiskivanju neugodnih stvari,'' odgovorila je, bez daha. Je li imala onda mnogo doticaja s neugodnim stvarima? Je li joj život bio toliko opasan? ''Svejedno, isto,'' rekao sam joj. ''Osjećat ću se bolje ako uneseš nešto šećera i hrane u sebe.'' Poslužiteljica se vratila s colama i košaricom kruha. Stavila ih je ispred mene, i tražila moju narudžbu, pritom pokušavajući uhvatiti moj pogled. Indicirao sam joj da posluži Bellu i onda je nastavio isključivati. Imala je vulgaran um. ''Hm…'' Bella je brzo pogledala na meni. ''Uzet ću raviole s gljivama.'' Poslužiteljica se požudno okrenula meni. ''A vi?'' ''Meni ništa.'' Bella je napravila čudan izraz lica. Hmm. Sigurno je primijetila da nikad ne jedem hranu. Sve je primjećivala. A ja sam uvijek zaboravljao biti oprezan uz nju. Čekao sam dok ponovno nismo ostali sami. ''Pij,'' inzistirao sam. Bio sam iznenađen kad me poslušala odmah, bez prigovora. Pila je sve dok čaša nije postala posve prazna, pa sam gurnuo i drugu colu prema njoj, malo se mršteći. Žeđ ili šok? Još je malo otpila i onda se jednom stresla. ''Je li ti hladno?'' ''To je samo od cole,'' rekla je, ali još je jednom zadrhtala, usnice su joj se lagano pomicale kao kad zubi cvokoću. Zgodna košulja koju je nosila izgledala je pretanko da je dovoljno zaštiti; prilijepila se uz nju kao druga koža, skoro krhka kao i prva. Bila je tako slaba, tako smrtna. ''Nemaš li jaknu?'' ''Imam.'' Pogledala je oko sebe, malo zapanjeno. ''Oh – ostavila sam je u Jessicinom autu.'' Skinuo sam jaknu, želio sam da nije obilježena mojom temperaturom tijela. Bilo bi lijepo kad bih joj mogao ponuditi toplu jaknu. Gledala je u mene i lice joj se ponovno zacrvenilo. Što je sad mislila? Dodao sam joj preko stola jaknu, obukla ju je i onda opet zadrhtala. Da, bilo bi vrlo lijepo biti topao. ''Hvala,'' rekla je. Duboko je udahnula i onda podvinula dva preduga rukava da si oslobodi ruke. Još je jednom duboko uzdahnula. Prisjeda li joj konačno večer? Boja joj je i dalje bila dobra; koža joj je bila poput kreme i ruža naspram tamno plavoj boji košulje. ''Ta nijansa plave ti izgleda lijepo uz kožu,'' dao sam joj kompliment. Samo sam bio iskren. Zacrvenila se, poboljšavajući efekt. Izgledala je dobro, ali nije bilo razloga za riskiranje. Gurnuo sam košaricu kruha prema njoj. ''Stvarno,'' prigovorila je, nagađao sam njene motive. ''Neću pasti u šok.'' ''Trebala bi – normalna osoba bi. Čak ne izgledaš ni potreseno.'' Gledao sam u nju, neodobravajući, pitajući se zašto ne može biti normalna i onda se pitajući želim li uopće da bude takva. ''Osjećam se vrlo sigurno uz tebe,'' rekla je, oči su joj se ponovno ispunile povjerenjem. Povjerenjem koje nisam zaslužio. Svi njeni instinkti su bili pogrešni – suprotni. To mora da je problem. Nije prepoznavala opasnost onako kako bi ljudsko biće trebalo. Imala je suprotne reakcije. Umjesto trčanja, ona je oklijevala, išla prema onome što bi je trebalo plašiti… Kako da je zaštitim od sebe, kad nijedno od nas dvoje to neće? ''Ovo je kompliciranije nego što sam planirao,'' promrmljao sam. Vidio sam kako prevrće po mojim riječima u glavi, i pitao sam se što je napravila od njih. Uzela je komad kruha i počela ga jesti kao da nije niti svjesna onoga što radi. Trenutak je žvakala i onda pažljivo nagnula glavu na stranu. ''Obično si boljeg raspoloženja kad su ti oči ovako svijetle,'' rekla je opuštenim tonom. Njeno primjećivanje, nepobitne činjenice, ostavilo me bez riječi. ''Što?'' ''Uvijek si mrzovoljniji kad su ti oči crne – onda to očekujem. Imam teoriju o tome,'' tiho je dodala. Znači, našla je vlastito objašnjenje. Naravno da je. Osjećao sam velik strah pitajući se koliko je blizu istini. ''Još teorija?'' ''Mm-hm.'' Žvakala je drugi komadić, posve nonšalantno. Kao da nije govorila o obilježjima čudovišta s čudovištem osobno. ''Nadam se da si bila kreativnija ovaj put…'' lagao sam kad nije nastavila. Stvarno sam se nadao da je u krivu – miljama daleko od cilja. ''Ili i dalje kradeš iz stripova?'' ''Pa, ne, nisam ovo uzela iz stripova,'' rekla je, malo posramljeno. ''Ali nisam ni sama došla na to, također.'' ''I?'' Pitao sam kroz zube. Sigurno ne bi pričala ovako tiho da se radi o nečemu za vrištanje. Oklijevala je, grizla si usnicu, a poslužiteljica se pojavila s Bellinom hranom. Dao sam poslužiteljici malo pažnje dok je postavljala tanjur ispred Belle i pitala me želim li što. Odbio sam, ali sam tražio još colu. Nije primijetila prazne čaše. Uzela ih je i otišla. ''Govorila si'' ponukao sam je uzbuđeno čim smo ostali sami. ''Reći ću ti o tome u autu,'' rekla je tihim glasom. Ah, ovo je loše. Nije željela govoriti o svojim nagađanjima među drugima. ''Ako…'' dodala je odjednom. ''Postoje uvjeti?'' Bio sam tako napet da sam zamalo režao te riječi. ''Imam par pitanja, naravno.'' ''Naravno,'' složio sam se teškim glasom. Njena pitanja bi trebala biti dovoljna da vidim kamo joj naginju misli. Ali kako da odgovorim na njih? S odgovornim lažima? Ili da je udaljim istinom? Ili da ne kažem ništa u nemogućnosti da odlučim? Sjedili smo u tišini dok je poslužiteljica nadopunjavala narudžbu soka. ''Pa, samo daj,'' rekao sam stisnute čeljusti kad je otišla. ''Zašto si u Port Angelesu?'' Ovo je pitanje bilo prelagano – za nju. Nije ništa odavalo, dok će moj odgovor, bude li iskren, otkrivati mnogo više. Neka nešto ona prva otkrije. ''Iduće,'' rekao sam. ''Ali ovo je najlakše!'' ''Iduće,'' rekao sam ponovno. Ljutilo ju je moje odbijanje. Odmaknula je pogled nazad na hranu. Polako, razmišljajući, uzela je komadić i žvakala ga s razmišljanjem. Zalila ga je s colom i onda me konačno pogledala. Oči su joj bile stisnute od sumnje. ''Ok, onda,'' rekla je. ''Recimo, hipotetski, naravno, da… netko…može znati što ljudi misle, čitati misli, znaš – sa samo par iznimki.'' Moglo je biti gore. To je objasnilo onaj polu-osmijeh u autu. Bila je brza – nitko drugi to nikad nije pogodio. Osim Carlislea, a to je u početku bilo više nego očito, jer sam odgovarao svim njegovim mislima kao da mi ih je govorio. Shvatio je prije mene… Ovo pitanje nije bilo previše loše. Bilo je jasno da je znala da nešto sa mnom nije uredu, nije bilo ozbiljno kao što je moglo biti. Čitanje misli je, ipak, nije isključivo vampirska osobina. Pridružio sam se njenim pretpostavkama. ''Samo jednom iznimkom,'' ispravio sam je. ''Teoretski.'' Suzbijala je osmijeh – moja nejasna iskrenost ju je zadovoljavala. ''Uredu, onda s jednom iznimkom. Kako to ide? Koje su granice? Kako bi… taj netko…našao nekog drugog u baš pravo vrijeme? Kako bi znao da je ona u nevolji?'' ''Teoretski?'' ''Naravno.'' Usne su joj se stisnule, a vodene smeđe oči su joj bile nestrpljive. ''Pa,'' oklijevao sam. ''Ako…taj netko…'' ''Nazovimo ga Joe,'' predložila je. Morao sam se nasmijati njenom entuzijazmu. Je li ona zbilja mislila da će istina biti dobra? Da su moje tajne ugodne, zašto bih ih tajio od nje? ''Joe, onda,'' složio sam se. ''Ako je Joe obraćao pažnju, vrijeme ne bi bilo tako pretjerano točno.'' Protresao sam glavu i potisnuo drhtaj koji me prošao na pomisao koliko sam bio blizu da danas zakasnim. ''Samo bi ti mogla upasti u nevolju u ovako malom gradu. Uništila bi mu statistiku zločina za desetljeće, znaš?'' Usne su joj se objesile na rubovima i stisnule. ''Pričali smo o hipotetskom slučaju.'' Nasmijao sam se njenoj ljutnji. ''Njene usne, njena koža… izgledali su tako meko. Želio sam ih dotaknuti. Želio sam pritisnuti vrh prsta na njenu boru od mrštenja i izravnati je. Nemoguće. Moja koža bi joj bila odbojna. ''Da, jesmo,'' rekao sam vraćajući se na razgovor prije nego sam se mogao posve deprimirati. ''Hoćemo li te zvati Jane?'' Naslonila se preko stola prema meni, sav humor i ljutnja su joj nestali iz širom otvorenih očiju. ''Kako si znao?'' pitala je tiho i oštro. Bih li joj trebao reći istinu? I, ako da, u kojoj količini? Želio sam joj reći. Želio sam zaslužiti povjerenje koje sam joj još vidio na licu. ''Možeš mi vjerovati, znaš,'' šapnula je, i posegnula rukom naprijed kao da će dotaknuti moje ruke koje su se odmarale na praznom stolu ispred mene. Povukao sam ih – mrzio sam pomisao na njenu reakciju na moju hladnu, kamenu kožu – i ona je spustila ruke. Znao sam da joj mogu vjerovati da će mi čuvati tajnu; bila je posve od povjerenja, dobra do srži. Ali nisam mogao vjerovati da je neće prestraviti. Trebala bi biti prestravljena. Istina jest bila stravična. ''Ne znam imam li više izbora,'' mrmljao sam. Sjetio sam se da sam je jednom zezao da 'osobito ništa ne primjećuje'. Uvrijedio sam je čitajući joj izraz lica. Pa, mogu barem ispraviti tu nepravdu. ''Pogriješio sam – mnogo više primjećuješ nego sam ti to priznao.'' I, iako to možda nije shvatila, već sam joj dao mnoga priznanja. Ništa joj nije promicalo. ''Mislila sam da si ti uvijek upravu,'' rekla je, smijala se i zezala me. ''Bio sam.'' Prije sam znao što radim. Uvijek sam bio posve siguran u svoj smjer. A sad je sve bilo u kaosu i neredu. Ipak, ne bih to mijenjao. Nisam želio život koji je imao smisla. Ne ako bi kaos značio da bih mogao biti s Bellom. ''Pogriješio sam u vezi tebe i još jedne stvari, također,'' nastavio sam, stavljao sam ploču na drugu stranu. ''Ti nisi magnet za nesreće – to nije dovoljno opširna klasifikacija. Ti si magnet za nevolje. Ako postoji išta opasno u krugu od deset milja, neupitno će te pronaći.'' Zašto nju? Što je ona učinila da je zaslužila išta od ovoga? Bellino lice se ponovno uozbiljilo. ''A ti stavljaš sebe u tu kategoriju?'' Iskrenost je bila mnogo važnija s obzirom na ovo pitanje, više od ičega drugoga. ''Definitivno.'' Oči su joj se lagano suzile – sada ne sa sumnjom, ali čudno zabrinute. Polako je posegnula rukom preko stola, polako i promišljeno. Odmaknuo sam ruke par centimetara od nje, ali ignorirala je to, odlučna da me dotakne. Zadržao sam zrak – sada ne zbog mirisa, već zbog nenadane napetosti koja me preplavila. Strah. Moja koža će je odbiti. Pobjeći će. Prešla je vrhovima prstiju preko gornjeg dijela moje ruke. Toplina njenog nježnog, dobrovoljnog dodira je bila nešto što nikad prije nisam osjetio. Skoro pa je bio čisti užitak. Bio bi, da nije bilo straha. Gledao sam joj lice dok je osjećala hladan kamen moje kože, i dalje u nemogućnosti da dišem. Polu-osmijeh joj je podigao kutove usana. ''Hvala ti,'' rekla je, susrećući moj pogled sada sa svojim, intenzivnim. ''To je sad drugi put.'' Njeni meki prsti su se zadržali na mojoj ruci kao da im je tamo bilo ugodno. Odgovorio sam joj što sam opuštenije mogao. ''A da onda ne probavamo treću put, slažeš se?'' Napravila je na to grimasu, ali kimnula. Izvukao sam ruke ispod njenih. Iako je osjećaj bio sjajan, nisam želio da ta čarobnost i tolerancija prođu, da se pretvore u odbijanje. Sakrio sam ruke pod stol. Pročitao sam joj oči; iako joj je um bio tih, mogao sam nazrijeti i povjerenje i čuđenje. Na trenutak sam shvatio da joj želim odgovoriti na pitanja. Ne zato što sam joj to dugovao. Ne zato jer sam želio da mi vjeruje. Želio sam da ona zna. ''Pratio sam te u Port Angeles,'' rekao sam joj, riječi su izašle prebrzo, nisam ih stigao urediti. Znao sam opasnost istine, rizik koji sam preuzimao. U svakom trenutku će se njena neprirodna mirnoća pretvoriti u histeriju. Suprotno, znajući to, samo sam brže govorio. ''Nisam nikad nastojao održati neku osobu živom i to je mnogo kompliciranije nego što sam vjerovao. Ali to je najvjerojatnije tako jer se radi o tebi. Obični ljudi kao da uspiju izdržati dan bez toliko katastrofa.'' Gledao sam je, čekao. Nasmijala se. Usne su joj se naborale na rubovima, a čokoladne oči zagrijale. Upravo sam joj priznao da je uhodim, a ona se smiješila. ''Jesi li ikad pomislio da je na mene došao red onaj prvi put, s kombijem, a da se ti sukobljavaš sa sudbinom?'' pitala je. ''To nije bio prvi put,'' rekao sam, gledajući dolje u tamni stolnjak, ramena su mi se zgrbila od srama. Prepreke su mi srušene, istina se i dalje nepromišljeno izlijeva. ''Došla si na red prvi put kad sam te sreo.'' To je bila istina i to me naljutilo. Ugrožavao sam joj život kao britva na giljotini. Izgledalo je kao da je označena smrću nekom okrutnom, nepravednom sudbinom, i – kako sam utvrdio oružje – ista sudbina ju je nastavila pokušavati pogubiti. Personificirao sam njenu sudbinu – grozna, ljubomorna vještica, osvetoljubiva harpija. Želio sam nešto, nekog, tko će biti odgovoran za ovo – tako da imam nešto konkretno protiv čega se mogu boriti. Nešto, bilo što da uništim, tako da Bella bude sigurna. Bella je bila vrlo tiha; disanje joj se ubrzalo. Pogledao sam je, znao sam da ću konačno vidjeti strah na koji sam čekao. Nisam li upravo priznao da sam je zamalo ubio? Bilo je bliže od kombija koji je bio par uskih centimetara od toga da je smrvi. A opet, lice joj je i dalje bilo mirno, oči i dalje sužene, ali od brige. ''Sjećaš se?'' morala se toga sjećati. ''Da,'' rekla je, glas joj je bio ravan i ozbiljan. Duboke oči su joj bile posve svjesne. Znala je. Znala je da sam je želio ubiti. Gdje je vrištanje? ''A opet, sjediš ovdje,'' rekao sam, istaknuo sam prisutnost proturječja. ''Da, sjedim ovdje….zbog tebe.'' Lice joj se promijenilo, pretvorilo u znatiželjno, dok je nesuptilno promijenila temu. ''Jer si nekako danas znao kako me naći…?'' Bez nade, još jednom sam gurnuo prepreku koja joj je štitila misli, u očaju što ne razumijem. Nije mi to imalo logičkog smisla. Kako je uopće mogla misliti na ostalo s jakom istinom na stolu? Čekala je, samo znatiželjna. Koža joj je bila blijeda, što je za nju bilo prirodno, ali i dalje me brinulo. Večera joj je stajala skoro netaknuta ispred nje. Ako joj nastavim govoriti previše, trebat će joj energija kada prođe šok. Rekao sam svoje uvjete. ''Ti jedi, ja ću govoriti.'' Mislila je o tome pola sekunde i onda ubacila zalogaj u usta brzinom koja je pobijala mirnoću. Žudila je za mojom odgovorima više nego su joj oči otkrivale. ''Teže je nego bi trebalo biti – držati tvoj trag,'' rekao sam joj. ''Obično mogu nekoga naći vrlo lako, jednom kad mu prije čujem um.'' Dok sam to govorio, pažljivo sam joj gledao lice. Pogađanje je bilo jedno, imati nešto potvrđeno je sasvim drugo. Nije se micala, oči su joj bile široke. Osjetio sam kako mi se zubi stišću dok sam čekao njenu paniku. Ali samo je jednom trepnula, glasno progutala i onda brzo stavila još jedan zalogaj u usta. Čekala je da nastavim. ''Držao sam uho na Jessici,'' nastavio sa, gledao sam svaku riječ koju sam govorio. ''Ne pažljivo – kao što sam rekao, jedino bi ti mogla naći nevolju u Port Angelesu – '' Nisam mogao odoljeti da to ne dodam. Je li ona shvaćala da životi ostalih ljudi nisu toliko puni smrtnih iskustava, ili je ona mislila da je normalna? Bila je najudaljenija stvar od normalnog koju sam ikad naišao. ''I isprva nisam primijetio kad si otišla sama. Onda, kad sam shvatio da nisi više s njom, krenuo sam te tražiti u knjižaru koju sam joj vidio u glavi. Mogao sam reći da nisi ušla u nju, već da si otišla na jug… i znao sam da ćeš se ubrzo morati vratiti. Pa sam te samo čekao, nasumično gledao kroz misli ljudi na ulici – da vidim je li te itko primijetio tako da znam gdje si. Nisam imao razloga za brigu…ali bio sam čudno nemiran…'' Disanje mi se ubrzalo kad sam se sjetio osjećaja panike. Njen mi je miris gorio u grlu i bilo mi je drago. Ta je bol značila da je ona živa. Dok god sam gorio, ona je bila sigurna. ''Počeo sam voziti u krugovima, i dalje…slušajući.'' Nadao sam se da joj riječi imaju smisla. Ovo mora da je zbunjujuće. ''Sunce je konačno zašlo i spremao sam se izaći i pratiti te pješice. Ali onda – '' Sjećanje me obuzelo – savršeno jasno i onako žestoko kakav sam i bio u onom trenutku – osjetio sam isti ubilački bijes koji mi je prao tijelo, zaključavao ga u ledu. Želio sam da bude mrtav. Trebao sam ga mrtvog. Vilica mi se čvrsto stisnula dok sam se zadržavao za stolom. Bella me i dalje trebala. To je bilo važno. ''Onda što?'' prošaptala je, tamne oči su joj se otvorile. ''Čuo sam što su mislili,'' rekao sam kroz zube, nisam uspio suzbiti režanje u kojem su izlazile. ''Vidio sam mu tvoje lice u umu.'' Jedva sam se suzdržavao bijesu da ne ubijem. I dalje sam točno znao gdje ću ga naći. Njegove crne misli parale su noćno nebo, privlačile me k sebi…. Pokrio sam lice, znao sam da mi je izraz lica kao u čudovišta, lovca, ubojice. Zamislio sam njenu sliku iza zatvorenih očiju da se primirim, usredotočim samo na njeno lice. Osjetljiv okvir njenih kosti, omotač njene tanke blijede kože – kao svila presvučena preko stakla, nevjerojatno meka i lomljiva. Bila je previše ranjiva za ovaj svijet. Trebala je zaštitnika. I uz neko čudno upletanje sudbine, ja sam bio najbliža slobodna stvar. Pokušao sam objasniti svoju nasilnu reakciju tako da je razumije. ''Bilo je vrlo…teško – ne možeš zamisliti koliko teško – za mene da te jednostavno odvedem i ostavim ih…žive,'' šapnuo sam. ''Mogao sam te pustiti da odeš s Jessicom i Angelom, ali sam se bojao ako ostanem sam, da ću ih otići potražiti.'' Po drugi put večeras, priznao sam da sam namjeravao ubojstvo. Bar je ovo bilo neopravdano. Bila je tiha dok sam se ja borio s kontrolom. Slušao sam njene otkucaje srca. Ritam je bio nepravilan, ali usporavao se kako je prolazilo vrijeme sve dok ponovno nije bio miran. Disanje joj je isto bilo mirno i jednako. Bio sam preblizu rubu. Morao sam je odvesti kući prije… Hoću li ga onda ubiti? Hoću li postati ubojica, sad ponovno kad mi je vjerovala? Je li postojao ijedan način da se zaustavim? Obećala mi je reći svoju zadnju teoriju kad budemo sami. Jesam li je želio čuti? Bio sam željan da je čujem, ali hoće li nagrada za moju znatiželju biti gora od neznanja. U bilo kom slučaju, sigurno joj je bilo dosta istine za večeras. Ponovno sam je pogledao, i lice joj je bilo bljeđe nego prije, ali staloženo. ''Jesi li spremna da idemo kući?'' pitao sam. ''Spremna sam za polazak,'' rekla je, pažljivo je birala riječi, kao da jednostavno ''da'' ne bi posve izrazilo ono što je htjela reći. Frustrirajuće. Poslužiteljica se vratila. Čula je Bellinu posljednju izjavu dok je oklijevala na drugoj strani odjeljka, pitajući se što bi mi još mogla ponuditi. Želio sam preokrenuti očima na neke ponude koje je imala u mislima. ''Kako ste?'' pitala me. ''Možemo dobiti račun, hvala vam,'' rekao sam joj s očima na Belli. Poslužiteljičino disanje je nabadalo dok je bila momentalno – da iskoristim Bellinu frazu – bila zaslijepljena mojim glasom. U tom trenu shvaćanja, čuo sam svoj glas kako je zvučao u nelogičnoj ljudskoj glavi, shvatio sam zašto je večeras privlačio toliko divljenja – nije sadržavao uobičajen strah. To je bilo zbog Belle. Toliko sam se trudio biti siguran za nju, da budem manje zastrašujući, biti ljudski, da sam stvarno izgubio žestinu. Ostali ljudi su sada vidjeli samo ljepotu, s mojom prirodnom stravičnošću pažljivo pod kontrolom. Pogledao sam poslužiteljicu, čekao sam da se oporavi. Bilo je na neki način smiješno, sada kad sam razumio razlog. ''Naravno,'' mrmljala je. ''Evo, izvolite.'' Dodala mi je mapu s računom, misleći na karticu koju je stavila računa. Karticu s njenim imenom i telefonskim brojem. Da, zbilja jest bilo smiješno. Ponovno sam imao više novca spremno. Vratio sam joj odmah mapu, tako da ne troši vrijeme na poziv koji nikad neće doći. ''Bez vraćanja,'' rekao sam joj, nadajući se da će veličina napojnice ublažiti njeno razočaranje. Stao sam i Bella se brzo ustala. Želio sam joj ponuditi svoju ruku, ali mislio sam da bi to bilo malo previše izazivanja sreće za večeras. Zahvalio sam poslužiteljici, oči mi uopće nisu napuštale Bellino lice. Bella kao da je pronalazila isto nešto zabavno. Izašli smo van; hodao sam najbliže njoj koliko sam se usuđivao. Dovoljno blizu da toplina koja je dolazila od njena tijela bude kao fizički dodir mojoj lijevoj strani tijela. Kako sam joj pridržao vrata, tiho je uzdahnula, i upitao sam se što ju je rastužilo. Gledao sam joj u oči, želio sam je pitati, kada je konačno pogledala u zemlju, izgledala je posramljeno. To me učinilo još radoznalijim, iako mi je bilo mrsko pitati je. Tišina među nama se nastavila dok sam joj otvarao vrata i ulazio u auto. Uključio sam grijanje – toplom vremenu je došao kraj; hladan auto joj je sigurno bio neudoban. Skvrčila se u mojoj jakni s malim osmijehom na licu. Čekao sam, odgađao sam razgovor dok svjetla s pločnika nisu nestala. Onda mi se činilo da smo još više nasamo. Je li to bila ispravna stvar? Sada kada sam bio fokusiran samo na nju, auto se činio vrlo malen. Miris joj se kovitlao autom zajedno s mlazom toplog zraka, razvijajući se i pojačavajući. Rastao je svojom snagom, kao drugi svijet u autu. Prisutnost koja je tražila priznanje. I je; gorio sam. Gorenje je bilo prihvatljivo. Činilo mi se vrlo prikladno. Toliko sam joj dao večeras – više nego sam očekivao. A bila je ovdje, i dalje dobrovoljno na mojoj strani. Dugovao sam joj nešto za to. Žrtvu. Spaljeno žrtvovanje. Sada kad bih samo mogao ostati na ovome; samo gorjeti i ništa drugo. Ali otrov mi je punio usta, a mišići su mi se napinjali u očekivanju, kao da sam u lovu… Morao sam maknuti te misli iz uma. A znao sam što će me omesti. ''Sada,'' rekao sam joj, strah od odgovora je preuzimao ulogu gorenja. ''Ti si na redu.'' by:Petra *kraj 9. poglavlja*
By your side | 37 | ♥
9. Port Angeles ; prvi dio
Bilo je presvijetlo da vozim ravno u grad kad sam došao u Port Angeles; sunce je i dalje bilo previsoko, i , iako su moji prozori bili zatamnjeni, nije bilo razloga za nepotrebne rizike. Još nepotrebnije rizike, trebao sam reći. Bio sam siguran da ću moći pronaći iz daljine Jessicine misli – Jessicine misli su bile glasnije od Angelinih, ali jednom kad nađem prve, sposoban sam slušati i druge. Onda, kada su se sjene produžile, mogao sam se približiti. Za sada, parkirao sam na cesti, na zaraslom prilazu, odmah izvan grada, koji je izgledao kao da nije često korišten. Znao sam glavni pravac kojim trebam tražiti – postojalo je samo jedno mjesto u Port Angelesu u kojem su se mogle kupiti haljine. Nije mi trebalo dugo da pronađem Jessicu, kako se okreće ispred trostrukog zrcala, i mogao sam vidjeti Bellu u njenoj krajnjoj viziji kako ocjenjuje dugu crnu haljinu koju je nosila. Bella i dalje izgleda nanervirano. Haha. Angela je bila upravu – Tyler joj je bio dosta. Iako, ne mogu vjerovati da je toliko uzrujana oko toga. Bar zna da ima pričuvnog pratioca za maturalnu. Što ako Mikeu ne bude zabavno na plesu i onda me ne pozove ponovno van? Što ako pita Bellu za maturalnu? Bi li ona pitala Mikea za ples da ja nisam ništa rekla? Misli li on da je ona zgodnija od mene? Misli li ona da je zgodnija od mene? ''Mislim da mi se plava više sviđa. Stvarno ti ističe oči.'' Jessica se s lažnom toplinom nasmijala Jessici i sumnjičavo je gledala. Misli li ona to zapravo? Ili želi da u subotu izgledam kao krava? Bio sam već umoran od slušanja Jessice. Tražio sam u blizini Angelu – ah, ali Angela je taman preoblačila haljine, brzo sam iskočio iz njene glave dajući joj privatnosti. Pa, u prodavaonici robe, Bella baš i nije mogla upasti u neku nevolju. Pustit ću ih da kupuju i onda ih kasnije sustići kada završe. Nije mnogo vremena prošlo i smračilo se – oblaci su se počeli vraćati, ploveći sa zapada. Mogao sam spaziti samo njihove bljeskove kroz debeli pokrov drveća, ali vidio sam kako se žure prema sumraku. Poželio sam im dobrodošlicu, čeznuo sam za njima više nego što sam ikad prije čeznuo za sjenkama. Sutra ću ponovno moći sjedati u školi pored Belle, držati pravo na njenu pažnju za ručkom. Mogao bih je pitati sva ona pitanja koja sam čuvao… Znači, bila je bijesna zbog Tylerove drskosti. Vidio sam to u njegovoj glavi – da je mislio doslovno kad je govorio o maturalnoj, zbilja je to mislio. Zamislio sam si njen izraz lica od tog popodneva – grubo uvrijeđena sumnja – i nasmijao sam se. Pitao sam se što bi mu na to odgovorila. Nisam htio propustiti njenu reakciju. Vrijeme je sporo prolazilo dok sam čekao da se sjene produže. Periodično sam provjeravao Jessicu; njen mentalni glas je bilo najlakše pronaći, ali nisam se želio zadržavati. Vidio sam mjesto gdje su planirale jesti. Bit će mračno u vrijeme večere… možda bih i sam mogao slučajno odabrati taj restoran. Dodirnuo sam mobitel u džepu, mislio sam pozvati Alice na večeru… Svidjelo bi joj se to, ali željela bi i pričati s Bellom. Nisam bio siguran želim li Bellu još više umiješati u svoj svijet. Nije li jedan vampir dovoljna nevolja? Rutinski sam prigledao Jessicu. Razmišljala je o svom nakitu, pitala je Angelu za mišljenje. ''Možda bih trebala vratiti ogrlicu. Imam kod kuće jednu koja bi isto vjerojatno pasala, a i potrošila sam više nego sam trebala…'' Mama će mi pošiziti. Što sam mislila? ''Možemo se vratiti što se mene tiče. Misliš da će nas Bella tražiti?'' Što je ovo? Bella nije bila s njima? Prvo sam gledao kroz Jessicine oči, a onda se prebacio na Angeline. Bile su na pločniku ispred kojeg su se nizali dućani, okretala je leđa drugoj strani. Bella nije bila nigdje u videokrugu. Oh, koga briga za Bellu? Jessica je nestrpljivo pomislila, prije nego je odgovorila Angeli na pitanje. ''Dobro je ona. Stići ćemo na vrijeme u restoran, ako se vratimo. U svakom slučaju, mislim da je htjela biti sama.'' Dobio sam jasni bljesak knjižare u koju je Jessica mislila da je Bella otišla. ''Požurimo se, onda,'' rekla je Angela. Nadam se da Bella neće misliti da smo joj zbrisale. Bila je tako ljubazna prema meni u autu… Ona je zbilja draga osoba. Ali kao da je cijeli dan tužna. Pitam se je li to zbog Edwarda Cullena? Kladim se da je zato pitala o njegovoj obitelji… Trebao sam više obraćati pažnju. Što sam sve sad propustio? Bella je otišla, hodala je sama, a prije toga se raspitivala o men? Angela je sada obraćala pažnju na Jessicu – Jessica je brbljala o idiotu Mikeu – i nisam mogao dobiti ništa više od nje. Osuđivao sam sjene. Sunce će ubrzo zaći iza oblaka. Ako ostanem na zapadnoj strani ceste, gdje će zgrade zasjeniti ulicu od nestajućeg svjetla… Počeo sam osjećati uzbuđenost dok sam vozio kroz prorijeđen promet u centar grada. Ovo nisam razmotrio – Bella odlazi sama – i nisam imao pojma kako da je nađem. Trebao sam to uzeti u obzir. Dobro sam poznavao Port Angeles; odvezao sam ravno do trgovine u Jessicinoj glavi, nadao sam se da će mi potraga biti kratka, ali sumnjao sam da će biti laka. Kada je Bella ikad išta olakšavala? Komadić tla je bio u sjeni i tamo sam parkirao… Činio je dugačak put ravno do nadstrešnice trgovine. Zbilja ne bih trebao. Hodati okolo u satima sunčeve svjetlosti nije sigurno. Što ako auto u prolazu reflektira sunčevu svjetlost u sjenu baš u pogrešnom trenutku? Ali nisam znao kako da drugačije pronađem Bellu! Parkirao sam i izašao van, držao sam se najveće tmine sjene. Krupno sam zakoračio ravno u knjižaru, primijetio sam trag Bellina mirisa u zraku. Bila je ovdje, na pločniku, ali nije bilo traga njenom mirisu unutar trgovine. ''Dobrodošli! Mogu li vam pomoći – '' prodavač je krenuo govoriti, ali sam već izašao kroz vrata. Pratio sam Bellin miris sve dok mi je to sjena dopuštala, stao sam kad sam došao na rub sunčeva svjetla. To me činilo tako bespomoćnim – bio sam zatočen između tame i svjetla koje se protezalo ispred mene na pločniku. Tako ograničavajuće. Mogao sam pretpostaviti da je nastavila preko ulice, idući na jug. Nije bilo mnogo toga u tom pravcu. Je li se izgubila? Pa, ta mogućnost zasigurno nije zvučala daleko od njene osobnosti. Vratio sam se u auto i polako vozio kroz ulice tražeći je. Iskoračio sam na par dijelova u sjeni, ali samo sam još jednom uhvatio njen miris, a pravac mirisa me zbunio. Kamo je pokušavala doći? Par puta sam se vozio natrag između knjižare i restorana, nadao sam se da ću je vidjeti na tome putu. Jessica i Angela su već bile tamo, pokušavale su odlučiti hoće li naručiti ili čekati Bellu. Jessica je navaljivala na naručivanje. Počeo sam prelaziti kroz misli stranaca, gledao sam kroz njihove oči. Sigurno, netko ju je negdje morao vidjeti. Postajao sam sve nemirniji što je dulje nisam mogao pronaći. Nisam prije razmatrao koliko bi je teško bilo naći jednom, kad mi nestane iz vida i ode s uobičajenih staza. Nije mi se to sviđalo. Oblaci su se gomilali na horizontu, i, za par minuta, bit ću je slobodan pratiti pješice. Onda mi neće trebati dugo. Sada me je jedino sunce činilo bespomoćnim. Samo još par minuta, i onda ću ponovno imati prednost, a ljudski će svijet biti bespomoćan. Još jedan um, i još jedan. Toliko trivijalnih misli. …mislim da beba ima još jednu infekciju uha… Je li to bilo šest-četiri-oh ili šest-oh-četiri…? Ponovno kasni. Morat ću mu reći… Evo je, dolazi! Aha! Onda, konačno, to je bilo njeno lice. Konačno, netko ju je primijetio! Olakšanje je trajalo samo djelić sekunde i onda sam pročitao misli malo potpunije, misli čovjeka koji je u sjenama zurio u njeno lice. Njegov mi je um bio nepoznat, a opet, ne posve nepoznat. Nekad sam lovio točno takve umove. ''Ne!'' zarežao sam i mnogo gunđanja mi je izašlo iz grla. Stopalo mi je pritisnulo papučicu gasa do kraja, ali kamo da idem? Znao sam općenitu lokaciju njegovih misli, ali znanje mi nije bilo dosta specifično. Nešto, mora biti nešto – ulični znak, natpis trgovine, nešto u njegovom pogledu što će mi odati njegovu lokaciju. Ali Bella je bila duboko u sjeni i oči su mu bile usmjerene samo na njen uplašeni izraz lica – uživao je u njenom strahu. Njeno lice mu je u umu bilo zamagljeno sjećanjima na druga lica. Bella mu nije bila prva žrtva. Zvuk mog režanja je protresao okvir auta, ali nije me omeo. Nije bilo prozora na zidu iza nje. Bili smo na industrijskom području, dalje od popularnog pravca za shopping. Auto mi je zaškripao na uglu, skrenuo oko drugog vozila, požurio sam na mjesto za koje sam mislio da je ono pravo. u trenu kad je vozilo zatrubilo, već je bilo daleko iza mene. Gle kako se trese! Čovjek se smješkao u očekivanju. Strah mu je bio izvor – dio u kojem je uživao. ''Makni se od mene.'' Glas joj je bio tih i miran, ne vrisak. ''Ne budi takva, šećeru.'' Gledao ju je kako je ustuknula od grubog smijeha koji je dolazio iz drugog smjera. Iznervirala ga je buka – Začepi, Jeff! Pomislio je – ali uživao je u njenoj izbezumljenosti. Uzbuđivala ga je. Počeo je zamišljati kako moli, kako bi preklinjala… Nisam shvatio da su i ostali s njim sve dok nisam čuo glasan smijeh. Tražio sam ga, očajnički sam tražio nešto da ga iskoristim. Krenuo je prema njoj, savijao je ruke. Misli oko njega nisu bile jama kakva je on bio. Svi su bili pomalo pijani, nije nitko od njih shvaćao koliko daleko tip kojeg su zvali Lonnie planira ići. Slijepo su pratili Lonnija. Obećao im je malo zabave… Jedan od njih je nervozno pogledao niz ulicu – nije želio da ga ulove dok maltretira djevojku – i dao mi što sam trebao. Prepoznao sam raskršće u koje je gledao. Proletio sam kroz crveno svjetlo, proklizio sam taman između dva auta koja su se kretala prometnom trakom. Čuo sam trube iza sebe. Mobitel mi je vibrirao u džepu. Ignorirao sam ga. Lonnie se približio polako djevojci, bilo je neizvjesno – obuzeo ga je trenutak užasa. Čekao je na vrisak, pripremao se da ga okusi. Ali Bella je stisnula usta i zagrlila se. Bio je iznenađen – očekivao je da će pobjeći. Iznenađen i pomalo razočaran. Volio je loviti plijen, adrenalin lova. Ova je hrabra. Možda i bolje, valjda…će biti borbenija. Bio sam blok udaljen. Čudovište je sad moglo čuti naprezanje mog motora, ali nije obraćao pažnju, previše je bio usredotočen na žrtvu. Vidjet ću kako će uživati u lovu kad će on biti plijen. Vidjet ću što misli o mom stilu lova. U drugom odjeljku moje glave, već sam listao kroz sva moguća mučenja kojima sam bio svjedok u svojim nasilnim danima, tražio sam one najbolnije. Patit će zbog ovoga. Mučit će se od agonije. Ostali će samo umrijeti zbog svog doprinosa, ali čudovište imenom Lonnie će moliti za smrt prije nego ću mu dati taj dar. Bio je na putu, prilazio joj je. Oštro sam skrenuo iza ugla, prednja svjetla su rasvijetlila scenu i ostali su se zamrznuli na mjestu. Mogao sam otrčati ravno na vođu, koji je ustuknuo s puta, ali to bi mu bila prelagana smrt. Pustio sam auto da se okrene, da se okreće prema putu odakle sam došao i da suvozačko sjedalo bude najbliže Belli. Otvorio sam vrata, i ona je već utrčavala u auto. ''Ulazi,'' zarežao sam. Koji bog? Znao sam da je ovo loša ideja! Nije sama. Bih li trebao pobjeći? Mislim da ću povratiti… Bella je uskočila kroz otvorena vrata bez oklijevanja, ostavila je vrata da se zalupe iza nje. I onda me pogledala s izrazom lica, toliko punim povjerenja, kakvo nikad nisam vidio na ljudskom licu, i svi moji nasilni planovi su se smrvili. Trajalo je mnogo, mnogo manje od sekunde da shvatim da je ne mogu ostaviti u autu dok se suočavam s četvoricom na cesti. Što bih joj rekao, da ne gleda? Ha! Kad je ona napravila išta što sam je molio? Kad je ona uopće radila sigurne stvari? Da ih odvučem, van njena pogleda, i da je ostavim tamo samu? Bila bi slučajnost da neko drugo opasno ljudsko stvorenje večeras vreba na ulicama Port Angelesa, ali i ovo je bila velika slučajnost! Kao magnet, privlačila je prema sebi sve opasne stvari. Nisam je smio ispustiti iz vida. Izgledalo je kao da sam u jednom pokretu ubrzao, odvodeći je od progonitelja tako broz da su zurili za mojim autom sa zbunjenim izrazima lica. Ona bi trebala primijetiti moje oklijevanje. Pretpostavit će da je plan od početka bio samo pobjeći. Nisam ga čak mogao ni udariti autom. To bi je uplašilo. Tako sam surovo želio njegovu smrt da mi je potreba za tim zvonila u ušima i zamagljivala mi vid, a na jeziku sam osjećao njenu aromu. Mišići su mi od brzine bili ukočeni, grčili su se u nuždi. Morao sam ga ubiti. Gulit ću ga u komadima, komad po komad, kožu od mišića, mišiće od kosti… Osim što se djevojka – jedina djevojka na svijetu – primila za svoje sjedalo s obadvije ruke, gledala me, a oči su joj bile širom otvorene i potpuno pune povjerenja. Osveta će morati pričekati. ''Zaveži se pojasom,'' naredio sam. Glas mi je bio grub od mržnje i pohlepe za krvi. Ne obične pohlepe za krvi. Neću se okaljati unošenjem ijednog dijela tog čovjeka u sebe. Zakopčala je pojas, lagano poskočivši na zvuk koji je napravio. Skočila je na taj mali zvuk, a opet, nije pobjegla dok sam ja jurio kroz grad ignorirajući sva prometna pravila. Mogao sam osjetiti na sebi njene oči. Činila se čudno opušteno. Nije mi to imalo smisla – ne s tim kroz što je sad prošla. ''Jesi li uredu?'' pitala je, glas joj je bio grub od stresa i straha. Željela je znati jesam li ja uredu? Na djelić sekunde sam razmislio o njenom pitanju. Ne dovoljno da ona opazi oklijevanje. Jesam li uredu? ''Ne,'' shvatio sam i ton mi je kipio od bijesa. Odveo sam je na isti nekorišteni prilaz na kojem sam proveo poslijepodne zauzet najjadnijem nadziranjem koje je ikad provedeno. Sada je pod stablima bilo crno. Bio sam tako bijesan da mi se tijelo smrznulo na mjestu, posve nepokretno. Moje, slične ledu, ruke žudjele su za napadom na napadača, da ga samelju u komade, toliko sasječene da mu tijelo nikad ne bi bilo identificirano… Ali to bi značilo da je moram ostaviti ovdje samu, nezaštićenu u mračnoj noći. ''Bella?'' pitao sam kroz zube. ''Da?'' hrapavo je odgovorila. Pročistila je grlo. ''Jesi li uredu?'' To je, ipak, bila najvažnija stvar, prvi prioritet. Kazna je bila drugi. Znao sam to, ali tijelo mi je bilo toliko ispunjeno bijesom da sam teško razmišljao. ''Da.'' Glas joj je i dalje bio težak – od straha, bez sumnje. I tako je nisam mogao ostaviti. Čak da ona i nije pod stalnim rizikom iz nekog bijesnog razloga – neka šala koju je univerzum isprobavao na meni – čak i kada bih bio siguran da će biti savršeno sigurna u mojom odsutnosti, nisam je mogao ostaviti samu u mraku. Mora biti jako uplašena. Iako, nisam bio u poziciji da je utješim – čak i da sam točno znao kako da to učinim, a nisam. Zasigurno bi osjetila brutalno zračenje iz mene, sigurno, toliko je bilo očito. Još bih je više uplašio kad ne bih uspio smiriti žudnju za ubijanjem koja je vrela u meni. Morao sam misliti o nečemu drugom. ''Ometi me, molim te,'' zamolio sam je. ''Oprosti, što?'' Jedva sam imao toliko kontrole da joj pokušam objasniti što trebam. ''Samo brbljaj o nečem nevažnom dok se ne smirim,'' uputio sam je, usta su mi i dalje bila stisnuta. Jedino me činjenica, da me ona treba, držala u autu. Mogao sam čuti njegove misli, njegovu razočaravajuću ljutnju… Znao sam gdje bih ga našao…zatvorio sam oči, želio sam da ga ne mogu vidjeti… ''Hm…'' Oklijevala je – pokušavala je pronaći smisao u mom zahtjevu, zamišljao sam. ''Pregazit ću Tylera Crowleya sutra prije škole?'' Rekla je to u obliku pitanja. Da – to sam trebao. Naravno da će Bella reći nešto neočekivano. Kao što je bilo i prije, prijetnja nasiljem koje je izlazila iz njenih usta je bila nesnosno smiješna – bilo je tako komično. Da nisam gorio od želje da ubijem, nasmijao bih se. ''Zašto?'' izrekao sam, prisiljavajući je da ponovno progovori. ''Govori svima da me vodi na maturalnu,'' rekla je, glas joj je bio ispunjen bijesom tigra-mačića. ''Ili je lud, ili se još pokušava iskupiti što me skoro ubio prošli… pa sjećaš se,'' suho je ubacila, ''a on misli da je maturalna način da to ispravi. Pa sam shvatila, ako mu ugrozim život, onda smo jednaki, a on ne može nastaviti raditi naknade. Ne trebam neprijatelje i možda će me Lauren prestati gnjaviti, ako me on ostavi na miru. Možda ću morati uništiti njegovu Sentru, ipak,'' nastavila je, sada pažljivo. ''Ako nema auto, ne može voditi nikoga na maturalnu…'' Bilo je ohrabrujuće vidjeti da i ona nekad shvati pogrešno stvari. Tylerovo progonjenje nije imalo nikakve veze s nesrećom. Činilo se da ona nije razumjela naklonost koju je imala kod dečki u srednjoj školi. Zar nije vidjela ni moju naklonost prema njoj, također? Ah, djelovalo je. Procesi brbljanja njena uma su me obuzeli. Počeo sam stjecati, ponovno, kontrolu nad sobom, počeo sam vidjeti nešto iznad osvete i mučenja… ''Čuo sam za to,'' rekao sam joj. Prestala je pričati i trebao sam da nastavi. ''Jesi?'' rekla je s nevjerovanjem u glasu. A onda joj je glas postao još ljući nego prije. ''Ako je paraliziran od vrata na dolje, također, ne može ići na maturalnu.'' Želio sam da postoji neki način da nastavi s prijetnjama smrću i fizičkim ozljedama bez da zvučim ludo. Nije mogla pronaći bolji način da me smiri. I njene riječi – sarkazam u njenom slučaju, hiperbole – bili su podsjetnik koji sam jako trebao u ovom trenutku. Uzdahnuo sam i otvorio oči. ''Bolje?'' plašljivo je pitala. ''Ne baš.'' Ne, bio sam mirniji, ali nisam bio bolje. Jer sam shvatio da ne mogu ubiti čudovište zvano Lonnie, a i dalje sam to htio više od bilo čega drugoga na svijetu. Skoro. Jedina stvar koju sam sad želio više od toga da počinim debelo opravdano ubojstvo, bila je djevojka. I, iako je nisam mogao imati, samo sanjanje o tome da je imam činilo je nemogućim da ubijem večerašnje veselje – bez obzira kako to bilo. Bella zaslužuje bolje od ubojice. Sedam stoljeća sam pokušavao raditi nešto drugo osim toga – sve drugo osim ubijanja. Te godine truda me nikad neće moći učiniti vrijednim djevojke koja sjedi pored mene. A opet, osjećao sam, ako se vratim tome životu – životu ubojice – na samo jednu noć, zasigurno ću je zauvijek odmaknuti od sebe. Čak i ako nisam pio njihovu krv – čak i da nisam imao taj dokaz koji bi mi crveno plamtio u očima – ne bi li osjetila razliku? Pokušavao sam biti dovoljno dobar za nju. Bio je to nemoguć cilj. Nastavit ću pokušavati. ''Što nije uredu?'' prošaptala je. Njen dah mi je ispunio nos, i sjetio sam se zašto je ne zaslužujem. Nakon svega ovoga, čak i s tim koliko sam je volio… i dalje mi se činila ukusnom. Pokušat ću biti najiskreniji što mogu. Dugovao sam joj to. ''Ponekad imam problema s naravi, Bella.'' Zurio sam u crnu noć, želio sam da čuje oboje, i prisutnost strave u mojim riječima, ali i, da ne čuje. Većinom da ne čuje. Trči, Bella, trči. Ostani, Bella, ostani. ''Ali neće biti od pomoći ako se okrenem i ulovim one…'' Samo razmišljanje o njima me skoro izvuklo iz auta. Duboko sam udahnuo, puštajući da mi njen miris raspara grlo. ''Bar nešto, pokušavam se uvjeriti.'' ''Oh.'' Nije rekla više ništa. Koliko je čula u mojim riječima? Potajno sam bacio pogled na nju, ali lice joj je bilo nečitko. Blijedo s šokom, možda. Pa, nije vrištala. Još ne. Bio je to tih trenutak. Borio sam se sa sobom, pokušavao biti ono što trebam. Što nisam mogao biti. ''Jessica i Angela će biti zabrinute,'' rekla je tiho. Glas joj je bio veoma miran, i nisam bio siguran kako je to moguće. Je li bila u šoku? Možda joj večerašnji doživljaji još nisu sjeli. ''Trebala sam se naći s njima.'' Želi li se maknuti od mene? Ili je samo zabrinuta za brigu prijateljica? Nisam joj odgovorio, ali uključio sam auto i vratio je. Svakim metrom bliže gradu, teže mi se bilo držati plana. Jednostavno sam mu bio preblizu… Ne. Neću odustati. Ne još. Želio sam je previše da bih se predao. Bili smo pred restoranom gdje se trebala naći s prijateljicama prije nego sam uopće shvatio misli. Jessica i Angela su završile s jelom i obje su se sad istinski brinule za Bellu. Bile su na putu da je potraže, krenule su kroz mračnu ulicu. Nije bila dobra noć za hodanje – ''Kako si znao kamo…?'' Bellino nezavršeno pitanje me prekinulo i shvatio sam da sam napravio još jednu pogrešku. Bio sam previše smeten da je pitam, gdje se trebala naći s prijateljicama. Ali, umjesto toga da nastavi ispitivanjem izreći poantu, Bella je samo protresla glavom i na pola se nasmijala. Što je to značilo? Pa, nisam imao vremena odgonetati njeno čudno prihvaćanje mog neobičnog znanja. Otvorio sam svoja vrata. ''Što to radiš?'', pitala je, zvučala je preneraženo. Ne puštam te iz vida. Ne dopuštam si da večeras budem sam. Tim redom. ''Vodim te na večeru.'' E, pa ovo je zanimljivo. Izgledalo je kao posve druga večer od one kad sam razmišljao da pozovem Alice na večeru pretvarajući se da smo slučajno izabrali isti restoran kao i Bella i njene prijateljice. A sada, bio sam tu, praktički na spoju s djevojkom. Samo što se to nije brojalo, jer joj nisam ni dao šansu da mi kaže ne. Već je na pola otvorila vrata kad sam zaobišao auto – obično nije bilo toliko frustrirajuće micati se nesumnjivom brzinom – umjesto da joj ih ja otvorim za nju. Je li ovo bilo zato jer nije navikla da je se tretira kao damu, ili zato što me nije smatrala kavalirom? Čekao sam je da mi se pridruži, postajao sam sve nemirniji dok su joj se prijateljice nastavile približavati mračnom uglu. ''Idi zaustaviti Jessicu i Angelu prije nego što ću i njih morati, isto, tražiti,'' brzo sam rekao. ''Mislim da se neću moći suzdržati ako opet naletim na tvoje prijatelje.'' Ne, ne bih bio za to dovoljno snažan. Zadrhtala je, i onda se brzo smirila. Zakoračila je pola korala za njima vičući, ''Jess! Angela!'' glasnim glasom. Okrenule su se i mahnula im je rukom iznad glave da im uhvati pažnju. Bella! Oh, na sigurnom je! Angela je pomislila s olakšanjem. Malo kasni? Mrmljala si je Jessica, ali je i ona, bila zahvalna što Bella nije izgubljena ili ozlijeđena. Zbog toga sam je volio malo više nego prije. Požurile su se natrag, i onda stale, šokirane, kad su me vidjele pored nje. Uh-uh! Pomislila je Jessica, zabezeknuto. Nema moguće šanse! Edward Cullen? Je li otišla sama da bi se našla s njim? Ali zašto bi ispitivala jesu li izvan grada ako je znala da je ovdje… dobio sam bljesak Bellinog obamrlog lica kad je pitala Angelu je li moja obitelj često odsutna iz škole. Ne, nije mogla znati, odlučila je Angela. Jessicine misli su prošle fazu iznenađenja i sad prešle na sumnju. Bella mi je obećavala. ''Gdje si bila?'' zahtijevala je, zureći u Bellu, ali vireći kutom oka prema meni. Izgubila sam se. I onda sam naišla na Edwarda,'' rekla je Bella, pokazujući rukom na mene. Glas joj je bio neobično normalan. Kao da je to zbilja sve što se dogodilo. Sigurno je u šoku. To je jedino objašnjenje za smirenost. ''Hoće li biti uredu ako vam se pridružim?'' pitao sam – da budem pristojan; znao sam da su već jele. Nek' sve ide k vragu, al' je zgodan! Pomislila je Jessica, glava joj je odjednom izgledala nejasno. Angela nije bila mnogo staloženija. Da bar nismo jele. Vau. Samo. Vau. Zašto to ne bih napravila Belli? ''Eh…naravno,'' složila se Jessica. Angela se namrštila. ''Hm, zapravo, Bella, već smo jele dok smo te čekale,'' priznala je. ''Sorry.'' Što? Začepi! Jessica je odmah požalila. Bella je opušteno slegnula ramenima. Toliko lako. Definitivno u šoku. ''To je uredu – nisam gladna.'' ''Mislim da bi trebala nešto pojesti,'' nisam se složio s njom. Trebala je šećer u krvi – iako je i ovako dosta slatko mirisala, pomislio sam. Strava će je u kratkom vremenu skršiti, a prazan želudac neće pomoći. Lako se onesvještavala, znao sam iz iskustva. Djevojke neće biti u nikakvoj opasnosti ako odu ravno kući. Njih opasnosti nije stalno uhodila. A i radije bih bio sam s Bellom – sve dok ona bude željela biti nasamo sa mnom. ''Ako vam ne smeta da ja odvezem Bellu kući večeras?'' rekao sam Jessici prije nego je Bella stigla odgovoriti. ''Tako nećete morati čekati dok ona jede.'' ''Uh, nema problema, valjda…'' Jessica je stalno gledala u Bellu, tražeći neki znak da je ovo ono što je ona željela. Želim ostati… ali ona ga vjerojatno želi za sebe. Tko ne bi? Pomislila je Jess. U isto vrijeme je gledala Bellu kako namiguje. Bella je namignula? ''Ok,'' rekla je brzo Angela, žurila se da se makne Belli s puta, ako je to bilo ono što je Bella željela. A izgledalo je da to i želi. ''Vidimo se sutra, Bella…Edward.'' Borila se da mi kaže ime opuštenim tonom. Onda je zgrabila Jessicinu ruku i počela je vući od nas. Morat ću naći način da se zahvalim Angeli za ovo. Jessicin auto je bio u blizini o osvijetljen svijetlim krugom svjetla ulične svjetiljke. Bella ih je pažljivo gledala, imala je malen tračak brige između očiju, sve dok nisu ušle u auto, znači da je bila posve svjesna opasnosti u kojoj je bila. Jessica joj je mahnula dok je vozila pored nje i Bella joj je mahnula natrag. Tek kad je auto nestao, duboko je udahnula i okrenula se da me pogleda. (...) by:Petra *nastavak slijedi za par dana* uživajte :D
By your side | 63 | ♥
8. Duh
8. Duh Nisam baš puno vidio Jasperove goste za ova dva sunčana dana koja su bili u Forksu. Odlazio sam kući samo da se Esme ne brine. Inače, moje je postojanje više sličilo utvari nego vampiru. Kružio sam, nevidljiv u sjenama, odakle sam mogao pratiti predmet moje ljubavi i opsesije – odakle sam je mogao vidjeti i čuti u umovima sretnih ljudi koji su mogli hodati pod sunčevim svjetlom pored nje, ponekad slučajno dotaknuvši njenu ruku svojom. Nikad nije reagirala na takav kontakt; njihove ruke bile su tople koliko i njene. Prisilan izostanak iz škole nikad nije bio ovako mučan. Ali činilo se da ju je sunce usrećilo, tako da me to nije povrijedilo. Sve što ju je zadovoljavalo bilo je i u mojoj milosti. Ponedjeljak ujutro, prisluškivao sam razgovor koji je imao potencijala da mi uništi samopouzdanje i vrijeme koje provedem daleko od nje učini mučenjem. Ipak, završivši, uljepšao mi je dan. Morao sam osjećati malo poštovanja prema Mikeu Newtonu; nije samo odustao i posramljeno se odšuljao liječiti si rane. Imao je više hrabrosti nego što bih mu priznao. Pokušat će opet. Bella je došla dosta rano u školu i izgledalo je da namjerava uživati u suncu dok traje, sjela je na jednu od rijetko korištenih klupa za piknik i čekala da zazvoni prvo zvono. Sunce joj je uhvatilo kosu na neočekivan način, dajući joj crveni sjaj koji nisam predvidio. Mike ju je tamo pronašao, ponovno švrljajući i bio je oduševljen svojom srećom. Bilo je bolno to što sam mogao samo gledati, bespomoćan, vezan za sjene šume koje su me štitile od blistave sunčeve svjetlosti. Pozdravila ga je s toliko entuzijazma da ga usreći, a mene suprotno. Vidi, sviđam joj se. Ne bi se tako smijala da ne. Kladim se da želi ići sa mnom na ples. Pitam se što je to tako važno u Seattleu… Primijetio je promjenu na njenoj kosi. ''Nisam nikad prije primijetio – tvoja kosa ima crvenkastog u sebi.'' Slučajno sam iščupao mladu omoriku na kojoj mi se odmarala ruka kad je uzeo među prste pramen njene kose. ''Samo na suncu,'' rekla je. Na moje veliko zadovoljstvo, lagano se odmaknula od njega kad joj je stavio pramen iza uha. Mikeu je bila potrebna minuta da skupi hrabrost, vrijeme je trošio na čavrljanje. Podsjetila ga je na esej za koji smo imali rok u srijedu. Od pomalo samodopadnog izraza na njenom licu, njen je već bio završen. On je sve to zaboravio, i to je sve smanjilo njegovo slobodno vrijeme. Aa – glupi esej. Konačno, došao je do cilja – zubi su mi se stisnuli toliko jako da sam mogao slomiti granit – i čak ni onda nije uspio izreći pitanje kako treba. ''Htio bih te pitati, ako bih htjela izaći.'' ''Oh,'' rekla je. Kratka tišina. Oh? Što to znači? Hoće li reći da? Čekaj – mislim da nisam baš pitao. Progutao je. ''Pa, mogli bi na večeru ili nešto…a mogu kasnije poraditi na tome.'' Glupane – ni to nije bilo pitanje. ''Mike…'' Moja agonija i lutnja su bile još veće nego prošle nedjelje. Slomio sam još jedno stablo pokušavajući se zadržati na mjestu. Tako sam želio zatrčati se preko dvorišta, prebrzo za ljudske oči, podignuti je – ukrasti je od dečka kojeg sam u ovom trenutku toliko mrzio da bih ga mogao s uživanjem ubiti. Hoće li mu reći da? ''Mislim da to nije baš dobra ideja.'' Ponovno sam disao. Napeto tijelo mi se opustilo. Seattle je bio, ipak, samo isprika. Nisam trebao pitati. Što sam mislio uopće? Kladim se da je u pitanju taj freak, Cullen… ''Zašto?'' potišteno je pitao. ''Mislim…'', oklijevala je. ''I ako ikad ponoviš ovo što ti sada govorim bit ću sretna da te mogu pretući na smrt – '' Naglas sam se nasmijao na zvuk smrtne prijetnje koji je izlazio iz njenih usta. Šojka je kriknula, prenerazila se i pobjegla od mene. ''Ali mislim da bi to povrijedilo Jessicine osjećaje.'' ''Jessica?'' Što? Ali… Oh. Ok. Valjda… Pa… Uh. Misli mu više nisu bile smislene. ''Stvarno, Mike, jesi li ti slijep?'' Odgovorio sam si na njenu izjavu. Ne može očekivati da svi budu perspektivni kao ona, ali stvarno, ova je tvrdnja bila iznad očitog. Sa svim nevoljama s kojima se Mike suočavao da pozove Bellu van, nije li mislio da je jednako teško i Jessici? Mora da ga je sebičnost učinilo toliko slijepim za druge. A Bella je bila toliko nesebična da je sve vidjela. Jessica. Uh. Vau. Uh. ''Oh,'' uspio je reći. Bella je iskoristila njegovu zbunjenost da pobjegne. ''Vrijeme je za nastavu i ne mogu opet kasniti.'' Mike je onda postao nepouzdana točka gledišta. Mislio je, dok je prevrtao ideje o Jessici po glavi, da mu se sviđala pomisao da ga ona smatra privlačnim. Bila je na drugom mjestu, ne tako dobro kao da je Bella osjećala isto. Slatka je, ipak, valjda. Pristojno tijelo. Ptica u ruci… Onda se isključio, fantazije koje su bile jednako vulgarne kao i one s Bellom, ali sada su me samo iritirale, a ne frustrirale. Koliko on uopće zaslužuje ijednu djevojku; naizmjenično ih je mijenjao. Nakon toga sam se klonio njegove glave. Kad sam je izgubio iz vida, nagnuo sam se na hladno deblo enormnog stabla i plesao od uma do uma, imajući je u vidu, a uvijek mi je bilo drago kad je Angela Weber bila slobodna za pogled. Mislio sam kako bih se zahvalio Weberici što je tako ljubazna osoba. Osjećao sam se bolje znajući da Bella ima bar jednog prijatelja koji vrijedi. Gledao sam Bellino lice iz kojeg god ugla sam mogao i vidio sam da je opet tužna. To me iznenadilo – mislio sam da je sunce dovoljno da je drži nasmijanom. Za ručkom, vidio sam njen pogled kako ide mnogo puta prema praznom stolu Cullenovih i to me usrećilo. Dalo mi je nadu. Možda sam i ja njoj nedostajao, također. Imala je plan izaći van s ostalim djevojkama – automatski sam isplanirao svoj plan nadzora – ali ti su planovi bili odgođeni kad je Mike pozvao Jessicu na spoj koji je planirao s Bellom. Zato sam otišao ravno do njene kuće, na brzinu sam pročešljao šumu da se uvjerim da ništa opasno nije hodalo preblizu. Znam da je Jasper upozorio svog brata da izbjegava grad - navodeći moje ludilo i kao objašnjenje i kao upozorenje – ali nisam htio riskirati. Peter i Charlotte nisu imali namjeru da izazivaju neprijateljstvo s mojom obitelji, ali namjere su promjenjive stvari… Uredu, pretjerao sam. Znao sam to. Kao da je znala da je gledam, kao da joj je bilo žao zbog agonije koju osjećam kad je ne vidim, Bella je izašla na dvorište nakon dugog sata provedenog unutra. Imala je u ruci knjigu i pod rukom pokrivač. Tiho sam se popeo na više grane najbližeg stabla, gledajući dvorište. Prostrla je pokrivač na mokru travu i onda legla na trbuh i počela listati po pohabanoj knjizi, kao da pokušava pronaći svoje mjesto. Čitao sam joj preko ramena. Ah – još klasika. Bila je fan Austenove. Brzo je čitala, stalno križajući gležnjeve u zraku. Gledao sam sunčevu svjetlost i vjetar kako se igraju u njenoj kosi kad joj se tijelo odjednom ukočilo, a ruka joj se zamrznula na stranici. Sve što sam vidio bilo je da je došla do trećeg poglavlja kad je grubo zgrabila debeli dio stranica i zatvorila ga. Uhvatio sam obris naslovne priče, Mansfieldov park. Čitala je novu priču – knjiga je bila zbirka novela. Pitao sam se zašto je tako iznenada promijenila priče. Samo par trenutaka kasnije, udarcem je naglo zatvorila knjigu. S bijesnim mrštenjem na licu, gurnula je knjigu na stranu i prevrnula se na leđa. Duboko je udahnula, kao da se pokušava smiriti, podigla je rukave i zatvorila oči. Sjećao sam se novele, ali nisam se moga sjetiti ničeg uvredljivog što bi je uzrujalo. Još jedna misterija. Uzdahnuo sam. Ležala je vrlo mirno, pomakla se samo jednom da makne rukom kosu s lica. Udario ju je kesten. Onda je ponovno bila nepomična. Disanje joj se usporilo. Nakon nekoliko dugih minuta su joj se usne počele micati. Mrmljanje u njenom snu. Nemoguće je odoljeti. Slušao sam najdalje što sam mogao, hvatao glasove i kućama pokraj. Dvije male žlice brašna… jedna šalica mlijeka… Ajde! Idi kroz obruč! Ah, ajde! Crvena, ili plava… ili možda da danas obučem nešto ležernije… U blizini nije bilo nikoga. Skočio sam na tlo, tiho se spuštajući na prste. Ovo je bilo jako pogrešno, jako riskantno. Kako sam pristojno prije osuđivao Emmetta za njegove nepromišljene nastupe i Jaspera za manjak discipline – a sada sam se ja svjesno podsmjehivao svim pravilima s divljim očajem pored kojeg su njihove greške izgledale kao ništa. Ja sam bio onaj odgovorni. Uzdahnuo sam, ali bez obzira na sve, gmizao sam na sunčevom svjetlu. Izbjegavao sam se pogledati na sunčevom svjetlu. Bilo je dovoljno loše što mi je koža kamena i neljudska u sjeni; nisam želio gledati sebe i Bellu jedno pored drugoga na suncu. Razlika između nas je već i bila nepremostiva, dovoljno bolna i bez te slike u glavi. Ali nisam mogao ignorirati blistanje duginih boja na njenoj koži kad sam joj se približio. Čeljust mi se ukočila pri pogledu na to. Mogu li biti veći čudak? Zamišljao sam njenu prestravljenost kad bi otvorila oči… Počeo sam se povlačiti, ali je ponovno počela mrmljati, zadržavajući me tamo. ''Mmm…Mmm.'' Ništa razumljivo. Pa, pričekat ću malo. Pažljivo sam joj ukrao knjigu, pružajući ruku i zadržavajući dah, za svaki slučaj, dok sam joj u blizini. Počeo sam ponovno disati kad sam se udaljio par koraka, testirajući kako će sunce i zrak utjecati na njen miris. Toplina kao da je učinila miris slađim. Grlo mi je gorilo od žudnje, vatra je opet bila svježa i bijesna jer sam predugo bio daleko od nje. Trenutak sam to pokušao kontrolirati, i onda – prisiljavajući se da dišem kroz nos – pustio sam da mi se knjiga otvori na rukama. Počela je s prvom knjigom… Brzo sam prelistao do trećeg poglavlja 'Razuma i osjećaja', tražeći nešto eventualno uvredljivo u Austenicinoj pretjerano kulturnoj prozi. Kad su mi oči automatski stale na mom imenu – lik Edward Ferrars se po prvi put pojavio – Bella je ponovno progovorila. ''Mmm. Edward.'' Uzdahnula je. Ovaj put nisam strahovao da se probudila. Glas joj je bio samo tiho poput šapta glasno, mrmljanje. Ne vrisak straha, kakav bi bio da me vidjela sada. Uživanje je raslo sa samo-gađenjem. I dalje me je sanjala, bar to. ''Edmund. Ahh. Previše…blizu…'' Edmund? Ha! Pa uopće nije mene sanjala, tmurno sam shvatio. Samo-gađenje se pretvorilo u snagu. Sanjala je o zamišljenim likovima. Toliko o mojoj uobraženosti. Zamijenio sam joj knjigu, i vratio se natrag u sjene šume – gdje sam i pripadao. Poslijepodne je prolazilo i gledao sam, ponovno se osjećajući bespomoćno, kako sunce polako tone u nebo i sjene puze preko livade prema njoj. Htio sam ih odgurnuti, ali tama je bila neminovna; sjene su je preuzele. Kad je svjetlo nestalo, koža joj je izgledala blijedo – kao kod duha. Kosa joj je ponovno bila tamna, skoro crna nasuprot lica. To je bilo zastrašujuće za vidjeti – kao da svjedočim ostvarenju Aliceinih vizija. Bellino čvrsto, jako kucanje srca bilo je jedino što me razuvjerilo, zvuk koji je spašavao ovaj trenutak da ne izgleda kao noćna mora. Osjetio sam olakšanje kad joj je otac došao kući. Mogao sam čuti vrlo malo od njega kad se vozio niz ulicu prema kući. Neka nejasna iritacija…iz prošlosti, nešto o njegovom danu na poslu. Očekivanja su se miješala s glađu – pogađao sam da se raduje večeri. Ali su mu misli bile tako tihe i suzdržane da nisam mogao biti posve siguran; dobivao sam samo njihovu suštinu. Pitao sam se kako joj zvuči majka – koja ju je genetska kombinacija tako jedinstveno oblikovala. Bella se probudila, digla se u sjedeći položaj kad su gume na očevom automobilu udarile u prilaz. Gledala je oko sebe, izgleda da ju je neočekivana tama zbunila. Na jedan jasan trenutak, oči su joj dodirnule sjene gdje sam bio skriven, ali brzo je skrenula pogled. ''Charlie?'' pitala je tihim glasom, i dalje gledajući drveće koje je okruživalo kuću. Vrata njegova auta su se s udarcem zatvorila, i pogledala je prema izvoru zvuka. Brzo se ustala i skupila stvari, bacajući još jedan pogled prema šumi. Primaknuo sam se drvetu koje je bilo bliže prozoru male kuhinje i slušao njihovu večer. Bilo je zanimljivo uspoređivati Charlijeve riječi s prigušenim mu mislima. Njegova ljubav i briga za jedinu kćer bile su skoro nadmoćne, a ipak, riječi su mu bile sažete i nonšalantne. Većinu vremena su sjedili u druželjubivoj tišini. Čuo sam kako razgovaraju o planovima za sljedeću večer u Port Angelesu, pa sam preradio svoje planove i slušao. Jasper nije upozorio Petera i Charlotte da se klone Port Angelesa. Iako sam znao da su nedavno jeli i da nemaju namjeru loviti nigdje u blizini našeg doma, pazit ću na nju, za svaki slučaj. Naposljetku, uvijek ima ostalih moje vrste. A i , sve one ljudske opasnosti, koje nikad prije nisam razmatrao. Čuo sam je kako se na glas brine zbog ostavljanja oca samog kod kuće zbog pripravljanja večere i nasmijao sam se ovom dokazu svoje teorije - da, bila je brižna. I onda sam otišao, znao sam da ću se vratiti kad zaspe. Neću prijeći granicu njene privatnosti kao voajeri. Bio sam ovdje radi njene zaštite, ne kako bih je prigledavao onako kao što Mike Newton sigurno bi. Neću je tako tretirati. Kuća mi je bila prazna kad sam se vratio, što mi je bilo uredu. Nisam propustio zbunjene i omalovažavajuće misli koje propituju moj razum. Emmett mi je ostavio poruku na mjestu za novosti. Nogomet na Rainierovom polju – ajde! Molim te? Pronašao sam penkalo i naškrabao riječ oprosti ispod njegove molbe. U svakom slučaju, timovi su jednaki bez mene. Otišao sam na najkraći lovački put, sukobljavajući se s manjim, nježnijim stvorenjima koja nisu imala tako dobar okus kao grabežljivci i onda se presvukao u čistu odjeću prije nego sam otrčao u Forks. Bella nije baš dobro noćas spavala. Bacala je pokrivače, lice joj se katkad brinulo, katkad je bilo tužno. Pitao sam se kakve je noćne more proganjaju… i onda shvatio da, možda, ne želim to znati. Kad je progovorila, većinom je govorila pogrdne stvari o Forksu s neraspoloženim glasom. Samo jednom, kad je uzdahnula riječi ''Vrati se'' i ruka joj se grčevito otvorila – molba bez riječi – imao sam malu šansu nadati se da je možda sanjala mene. Idući dan škole, posljednji dan koji će me sunce držati kao zarobljenika, bio je skoro isti kao i prethodni dan. Bella se činila još mrzovoljnijom nego jučer, i pitao sam se hoće li odgoditi planove – nije izgledala raspoloženo. Ali, biti Bella, je najvjerojatnije značilo staviti uživanje prijatelja iznad sebe. Danas je nosila tamnoplavu košulju koja joj je boju kože činila prekrasnom, izgledala je kao svježa krema. Škola je završila i Jessica se složila da pokupi ostale cure – išla je i Angela, na čemu sam bio zahvalan. Otišao sam kući po svoj auto. Kad sam otkrio da su Peter i Charlotte tamo, odlučio sam da mogu dati curama sat prednosti za početak. Nikad ne bih bio sposoban voziti točno iza njih ograničenom brzinom – grozna pomisao. Ušao sam kroz kuhinju, nejasno kimnuvši na Emmettove i Esmine pozdrave, prošao sam pored ostalih i otišao sjesti ravno za klavir. Uh, vratio se. Rosalie, naravno. Ah, Edward. Mrzim ga gledati kako pati. Esmina sreća je preplavila brigu. Ona bi trebala biti zabrinuta. Ta ljubavna priča koju si je zamislila je svakog trenutka sve stvarnije naginjala tragediji. Zabavi se večeras u Port Angelesu, Alice je veselo pomislila. Javi mi kad će mi biti dozvoljeno pričati s Bellom. Jadan si. Ne mogu vjerovati da si sinoć propustio tekmu samo da gledaš nekoga kako spava, mrmljao je Emmett. Jasper mi nije posvećivao misli, čak ni kada je pjesma koju sam svirao postala burnija nego sam namjeravao. Bila je to stara pjesma, s poznatom temom: nestrpljenje. Jasper se pozdravljao s prijateljima koji su me znatiželjno gledali. Kakvo čudno stvorenje, mislila je bijelo-plava, Aliceine veličine Charlotte. A bio je tako normalan i uljudan prošli put kad smo se sreli. Peterove misli su bile sukladne s njenima, kao što je, i inače, bio slučaj. Mora da je stvar u životinjama. Nedostatak ljudske krvi ih s vremenom izludi, zaključio je. Kosa mu je bila plava skoro kao i njena, i skoro tako dugačka. Bili su vrlo slični – osim veličine, on je bio visok skoro kao i Jasper – u oboje, i izgledu i načinu razmišljanja. Savršen par, uvijek sam mislio. Za par trenutaka su svi osim Esme prestali misliti o meni, i počeo sam svirati u obuzdanijim tonovima kako ne bih privlačio pažnju. Nisam dugo obraćao pažnju na njih, samo sam pustio glazbu da me udalji od ove nelagode. Bilo mi je teško imati djevojku dalje od pogleda i uma. Obratio sam pažnju na njih tek kad su oproštaji postali konačni. ''Ako vidiš ponovno Mariu,'' rekla je Jasper, pomalo iskrivljeno, ''reci joj da joj želim sve dobro.'' Maria je bila vampirica koja je pretvorila i Jaspera i Petera – Jaspera u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, a Petera ranije, u tisuću devetsto četrdesetima. Jednom je potražila Jaspera kad smo bili u blizini Calgarya. Bio je to značajan posjet – odmah smo se morali odseliti. Jasper ju je ljubazno zamolio da se drži dalje od njega u budućnosti. ''Mislim da se to neće uskoro desiti,'' rekao je Peter s osmjehom – Maria je bila neporecivo opasna i nije ostalo mnogo ljubavi između nje i Petera. Peter je, prije svega, ipak bio važan u Jasperovoj manjkavosti. Jasper je uvijek Marijin miljenik; smatrala je da je nevažno što ga je prije planirala ubiti. ''Ali, kad se to dogodi, sigurno hoću.'' Onda su se rukovali, pripremajući se na odlazak. Pustio sam da se pjesma koju sam svirao privede nezadovoljavajućem kraju i žurno ustao. ''Charlotte, Peter,'' rekao sa i kimnuo. ''Bilo je lijepo opet te vidjeti, Edward,'' rekla je Charlotte, puna sumnje. Peter mi je samo kimnuo. Luđak, dobacio mi je Emmett. Idiot, u isto vrijeme je pomislila Rosalie. Jadan dečko. Esme. I Alice gunđajućim tonom. Idu ravno na istok, u Seattle. Nigdje blizu Port Angelesa. Pokazala mi je dokaz u vizijama. Pretvarao sam se da to nisam čuo. Isprike su mi već bile dovoljno tanke. Kad sam konačno bio u svom autu, osjećao sam se opuštenije; jako predenje motora mi je Rosalie sredila – prošle godine, kad je bila u boljem raspoloženju – bilo je umirujuće. Bilo je olakšanje biti u pokretu, znati da se približavam Belli svakim metrom koji je letio ispod kotača. by:Petra Ovo je poglavlje bilo dosta kratko, mislila sam ga spojiti zajedno s devetim (Port Angeles) ali bi onda trebali puno dulje čekati, a znam kako je to, :D pa uživajte u ovom malo dašku Ponoćnog Sunca :D Ciao! :*
By your side | 18 | ♥
7. Melodija
Morao sam čekati kad sam se vratio u školu. Zadnji sat još nije završio. To je bilo dobro, jer sam imao o čemu razmišljati i trebao sam malo vremena provesti sam. Njen miris se zadržao u autu. Ostavio sam prozore podignute, pustio da me napadne, namjerno se pokušavajući naviknuti na osjećaj koji mi je palio grlo. Privlačnost. To je bila problematična stvar za razmišljanje. Toliko strana privlačnosti, toliko različitih značenja i razina. Nije ista stvar kao ljubav, ali usko zamršena s njom. Nisam imao pojma jesam li privlačan Belli. ( Hoće li njena mentalna tišina nekako postajati sve više i više frustrirajuća, sve dok ne poludim? Ili postoji ograničenje koje ću na kraju doseći? ) Pokušao sam usporediti njene fizičke reakcije s tuđima, kao tajničine i one Jessice Stanley, ali usporedba je bila neuvjerljiva. Isti znakovi – promjene u udaranju srca i uzorci disanja – mogu jednostavno značiti strah ili šok ili uzbuđenost kao i interes. Činilo se malo vjerojatno da Bellu mogu zabavljati iste onakve misli kakve su zabavljale Jessicu Stanley. Napokon, Bella je znala da nešto nije uredu sa mnom, iako nije točno znala što je to. Dodirnula je moju ledenu kožu, i onda brzo maknula ruku od hladnoće. A opet… sjetio sam se tih fantazija koje su me odbijale, ali sjetio sam ih se s Bellom umjesto Jessice… Brže sam disao, vatra me grebala duž grla. Što ako je Bella zamišljala mene s rukama oko njenog krhkog tijela? Osjećala me kako je privlačim polako k sebi i onda joj rukom primam lice? Da joj odmičem tešku zavjesu od kose od rumenog lica? Prelazim vrhom prstiju preko njenih usana? Prislanjam svoje lice bliže njenom, gdje mogu osjećati toplinu njena daha na svojim ustima? Primičem se da… Onda sam ustuknuo od svog sanjarenja, znajući, kao što sam znao i kad je Jessica zamišljala te stvari, što bi se dogodilo ako bih joj se približio. Privlačnost je bila nemoguća dilema, jer me Bella već privlačila na najgori način. Jesam li želio da mi Bella bude privlačna, djevojka prema dečku? To je bilo krivo pitanje. Pravo pitanje je bilo hoću li da mi Bella bude privlačna u tom pogledu, i odgovor je bio ne. Zato što ja nisam ljudski dečko, i to nije fer prema njoj. Svakim djelićem svoga tijela, žudio sam da budem normalan dečko, da je mogu držati u rukama bez da joj ugrožavam život. Tako da budem slobodan da raspletem svoje fantazije, fantazije koje nisu završavale s njenom krvi na mojim rukama, dok mi njena krv gori u očima. Moja potraga za njom je neodrživa. Kakvu bih joj vezu mogao ponuditi, kad ne bih smio riskirati da je dodirujem? Držao sam si glavu na rukama. Sve je bilo još i više zbunjujuće jer se još u cijelom svom životu nisam osjećao tako ljudsko – čak ni kada sam bio čovjek, koliko se mogu sjetiti. Kad sam bio čovjek, sve su mi se misli vrtjele oko slave vojnika. Svjetski rat je bjesnio kroz veći dio moje adolescencije, i bio sam samo devet mjeseci udaljen od osamnaestog rođendana kad je krenula gripa… Imao sam samo nejasne impresije na te ljudske godine, samo mračne uspomene koje su sve više nestajale svakim prošlim desetljećem. Najjasnije se sjećam svoje majke, i osjetio sam davnu bol kad sam se sjetio njena lica. Maglovito sam se prisjetio koliko je mrzila budućnost kojoj sam tako silovito išao u susret, moleći se svaku večer s njom kad bi se molila za večerom da ''strašan rat'' završi… Nemam sjećanja na niti jednu drugu vrstu čežnje. Osim majčine ljubavi, nije bilo druge ljubavi koje bi me natjerala da poželim ostati… To mi je bilo posve novo. Nisam imao paralele koje bih povukao, nisam imao usporedbe koje bih napravio. Ljubav koju sam osjećao prema Belli je došla čisto, ali sada su vode zamućene. Toliko sam želio da je budem sposoban dodirnuti. Je li i ona osjećala isto? To nije bilo važno, pokušao sam se uvjeriti. Zurio sam u svoje bijele ruke, mrzio sam njihovu tvrdoću, hladnoću i neljudsku snagu… Skočio sam kad su se suvozačka vrata otvorila. Ha. Iznenadila sam te. Evo prvoga, pomislio je Emmett dok je sjedao na sjedalo. ''Kladim se da gđa.Goff misli da si se okrenuo drogama, toliko si čudan u posljednje vrijeme. Gdje si danas bio?'' ''Ja sam… činio dobra djela.'' Huh? Zacerekao sam se. ''Brinuo se za bolesne, nešto takvo.'' To ga je još više zbunilo, ali onda je udahnuo i uhvatio miris u autu. ''Oh. Ona cura opet?'' Napravio sam grimasu. To postaje čudno. ''Pričaj mi o tome,'' mrmljao sam. Ponovno je udahnuo. ''Hmm, ima ona stvarno dobar miris, nije li tako?'' Režanje mi je izašlo iz usta prije nego sam uopće i shvatio njegove riječi, automatska reakcija. ''Smiri se, klinac, samo kažem.'' Onda su ostali došli. Rosalie je odmah osjetila miris i pogledala me, i dalje vrlo ljuta. Pitao sam se koji je njen problem, ali sve što sam mogao čuti od nje bile su uvrede. Nije mi se svidjela ni Jasperova reakcija. Kao i Emmett, i on je primijetio Bellinu privlačnost. Nije da je miris imao, za ikoga od njih, niti tisućiti dio jačine kao za mene. I dalje sam bio uzrujan što im je njena krv bila tako slatka. Jasper je imao jadnu kontrolu… Alice je uskočila na moju stranu auta i ispružila ruku da joj dam Belline ključeve od auta. ''Samo sam vidjela da ja to moram,'' rekla je – neprimjetno, to joj je bila navika. ''Još mi moraš reći zašto.'' ''To ne znači –'' ''Znam, znam. Čekat ću. Neću dugo.'' Uzdahnuo sam i dao joj ključeve. Pratio sam je do Belline kuće. Kiša se spustila i padala kao milijuni malih čekića, toliko glasno da Belline ljudske uši možda od oluje i neće čuti motor kamioneta. Gledao sam u njen prozor, ali nije izašla pogledati. Možda nije bila tamo. Nije bilo misli koje bih čuo. Rastužilo me što nisam mogao čuti ni toliko samo da je provjerim – da se uvjerim da je sretna, ili sigurna, bar to. Alice se popela nazad u auto i ubrzali smo kući. Ceste su bile prazne, tako da je trajalo samo par minuta. Stali smo pred kuću, i onda krenuli svojim različitim hobijima. Emmett i Jasper su bili u sredini složene igre šaha, iskorištavajući osam spojenih tabli – raširenih uzduž staklenog zida – i njihovim vlastitim kompliciranim setom pravila. Nisu mi dali da igram; sada je jedino Alice mogla igrati igre sa mnom. Alice je otišla za računalo odmah iza ugla od njih i mogao sam čuti da je uključila monitor. Alice je radila na projektu vezanom za modni dizajn za Rosalienu garderobu, ali Rosalie joj se danas nije pridružila, da stane iza nje i govori joj koji kroj i koje boje, dok Alice rukama prelazi preko ekrana osjetljivog na dodir (Carlisle i ja smo morali malo poboljšati sistem, jer je većina takvih ekrana reagirala na temperaturu). Umjesto toga, danas se Rosalie potišteno izvalila na sofu i prelazila preko dvadeset kanala u sekundi na ravnom ekranu, bez pauze. Mogao sam je čuti da razmišlja i pokušava odlučiti hoće li ili ne otići u garažu i ponovno podešavati svoj BMW. Esme je bila na katu, prevrtala po novom setu štampe. Alice je provirila glavom iza zida i nakon trenutka krenula govoriti sljedeće Emmettove poteze – Emmett je sjedio na podu, leđima okrenutim prema njoj – Jasperu koji je zadržao veoma gladak izraz lica kad je maknuo Emmettovog najdražeg vojnika. A ja, po prvi put u toliko vremena, osjećao sam se posramljeno; otišao sam sjesti za izvrstan veliki klavir koji je stajao odmah do ulaza. Prošao sam lagano rukom glazbenu ljestvicu, testirajući nivo. Podešenja su i dalje bila savršena. Na katu, Esme je prestala s tim što je radila i nagnula glavu na stranu. Počeo sam s prvim redom tonova koji su mi se danas u autu pojavili u glavi, zadovoljan što su zvučali još bolje nego sam zamišljao. Edward ponovno svira, Esme je veselo pomislila, osmjeh joj se pojavio na licu. Ustala se od stola i tiho dolepršala do ruba stepenica. Dodao sam harmonijsku liniju, puštajući da glavna melodija klizi kroz nju. Esme je uzdahnula sa zadovoljstvom, sjela na rub gornje stepenice, i naslonila glavu na stalak. Nova pjesma. Već je toliko dugo prošlo. Kakva prelijepa melodija. Pustio sam melodiju da ode u novom pravcu, prateći je s bas linijom. Edward ponovno sklada? Pomislila je Rosalie, i zubi su joj se stisnuli u ljutnji. U tom trenutku, okliznulo joj se, i mogao sam iščitati podlogu uvreda. Vidio sam zašto mi je toliko nesklona u zadnje vrijeme. Zašto ubijanje Isabelle Swan ne bi nimalo štetilo njenoj savjesti. Kod Rosalie se uvijek radilo o taštini. Glazba je došla do iznenadnog zastoja, i nasmijao sam se prije nego sam si uspio pomoći, proizveo sam oštar kašalj da prikrijem zabavu i stavio sam ruku preko usta. Rosalie se okrenula i gledala prema meni, u očima joj je sjajilo bijesno razočaranje. Emmett i Jasper su se isto okrenuli, i čuo sam Esminu zbunjenost. Esme je sišla u prizemlje u sekundi, zaustavljajući se da pogleda Rosalie i mene. ''Nemoj stati, Edward,'' ohrabrila me Esme nakon napetog trenutka. Počeo sam ponovno svirati, okrenuvši leđa Rosalie i pokušavajući kontrolirati osmjeh koji mi je prelazio licem. Ustala se i iskrala iz prostorije, više ljuta nego posramljena. Ali svakako vrlo posramljena. Ako išta kažeš progonit ću te kao psa. Još sam se jednom osmjehnuo. ''Što je, Rose?'' Zvao ju je Emmett. Rosalie se nije okrenula. Nastavila je, ravno u garažu i onda se sagnula pod svoj auto kao da bi se najradije tamo zakopala. ''Što je ovo sad bilo?'' pitao me Emmett. ''Nemam baš najbolju ideju,'' lagao sam. Emmett je mrmljao, frustriran. ''Nastavi svirati,'' požurila me Esme. Ruke su mi opet stale. Učinio sam što je tražila i onda je stala iza mene, stavljajući mi ruke na ramena. Pjesma je bila neodoljiva, ali nepotpuna. Igrao sam se s prijelazom, ali nekako se nije činio uredu. ''Šarmantna je. Ima li ime?'' pitala je Esme. ''Ne još.'' ''Postoji li priča vezana za nju?'' pitala je s osmjehom u glasu. To joj je davalo veliko zadovoljstvo, i osjetio sam se krivim što sam toliko dugo zanemarivao glazbu. To je bilo sebično. ''To je… uspavanka, pretpostavljam.'' Onda sam pogodio prijelaz. Vodio je lagano idućem pokretu, nastavljajući sa životom. ''Uspavanka,'' ponovila je za sebe. Postojala je priča o ovoj melodiji, i jednom kad sam je vidio, dijelovi su se složili na mjesto bez truda. Priča je bila o djevojci koja spava na uskom krevetu, s tamnom kosom raspuštenom kao morska trava preko jastuka… Alice je ostavila Jaspera s vlastitim sredstvima i sjela pored mene na klupu. Sa svojim uzbuđenim, glasom poput zvončića na vjetru, ispustila je tonove za dvije oktave više od melodije. ''Sviđa mi se,'' promrmljao sam. ''Ali što kažeš na ovo?'' Dodao sam njenu crtu harmoniji – ruke su mi letjele preko tipaka i svirale cijelo djelo sa svim dijelovima odjednom – malo sam je prilagođavao, da vodi u drugom smjeru. Uhvatila je raspoloženje pjesme i pjevala uz nju. ''Da. Savršeno,'' rekao sam. Esme mi je stisnula rame. Ali sada s Aliceinim visokim glasom iznad melodije vidio sam kraj. Vidio sam kako pjesma mora završiti, jer djevojka koja spava je bila savršena onakva kakva je; i svaka promjena bi bila pogrešna, tužna. Pjesma je išla prema toj realizaciji, sada polakše i tiše. Alicein glas se također stišao i postao svečan, ton koji pripada katedralama u kojima odjekuje ispod lukova. Odsvirao sam posljednju notu i onda sagnuo glavu prema tipkama. Esme mi je promrsila kosu. Bit će uredu, Edward. Ovo će najbolje funkcionirati… Zaslužuješ sreću, sine. Sudbina ti to duguje. ''Hvala,'' prošaptao sam i želio da mogu vjerovati u to. Ljubav ne dolazi uvijek u prikladnim pakiranjima. Nasmijao sam se, ali nije mi bilo smiješno. Ti, od svih na ovom svijetu, si možda najbolje opremljen da se suočiš s takvim nezgodnim položajem. Ti si najbolji i najpametniji od svih nas. Uzdahnuo sam. Svaka majka misli isto o svom sinu. Esme je i dalje bila puna sreće što je nešto dotaklo moje srce nakon ovoliko vremena, bez obzira na potencijal tragedije. Mislila je da ću zauvijek biti sam… Morat će ti uzvratiti ljubav, pomislila je odjednom, hvatajući moje iznenađenje s tijekom njenih misli. Ako je pametna djevojka. Nasmijala se. Ali ne mogu zamisliti nikoga tko je toliko spor da ne bi vidio kakav si ti ulov. ''Prestani, mama, neugodno mi je,'' zezao sam je. Njene riječi su me, nevjerojatno, ipak razvedrile. Alice se nasmijala i pokazala mi na ''Srce i dušu''* .Nasmiješio sam se i dovršio jednostavnu melodiju s njom. Onda sam joj udovoljio sviranjem 'Chopsticksa''. ** Zasmijuljila se i uzdahnula. ''Tako si želim da mi kažeš čemu si se smijao u vezi s Rose,'' rekla je Alice. ''Ali vidim da nećeš.'' ''Ne.'' Kvrcnula mi je uho prstom. ''Budi ljubazna, Alice,'' Esme ju je prekorila. ''Edward je samo obazriv.'' ''Ali želim znati.'' Nasmijao sam se plačljivom tonu koji je proizvela. Onda sam rekao, ''Evo, Esme,'' i počeo svirati njenu najdražu pjesmu, neimenovano djelo koje je nastalo iz ljubavi između nje i Carlislea koju sam promatrao tolikih godina. ''Hvala ti, dušo.'' Ponovno mi je stisnula rame. Nisam se morao koncentrirati da bih odsvirao poznati komad. Umjesto toga, mislio sam na Rosalie, koja se i dalje mučila s poniženjem u garaži, i nasmijao sam se. Upravo sam otkrio njenu ljubomoru i nisam je baš previše žalio. Bilo je pokvareno tako se osjećati. Naravno, njena ljubomora je bila tisuće puta beznačajnija od moje. Pitao sam se kakav bi bili Rosalien život i osobnost da nije oduvijek bila ovako lijepa. Bi li bila sretnija osoba da joj ljepota nije bila najvažnija? Manje egocentrična? Bi li imala više sućuti? Pa, bilo je besmisleno pitati se, jer prošlost je učinjena, a ona je oduvijek i bila najljepša. Čak i kao ljudska, uvijek je živjela u središtu svoje vlastite ljubavi. Ne da je nije bilo briga za druge. Suprotno – voljela je divljenje više od svega ostalog. To se nije promijenilo ni s gubitkom smrtnosti. Onda nije bilo iznenađujuće, uzimajući u obzir njene potrebe, kad se uvrijedila što nisam od početka obožavao njenu ljepotu onako kako je ona očekivala da je svi muškarci obožavaju. Nije me ona željela na taj način – daleko od toga. Ali unatoč toga, pogodilo ju je što je nisam želio. Navikla se da bude željena. Bilo je drugačije s Jasperom i Carlisleom – oni su već bili zaljubljeni. Ja sam nisam bio nikome privržen, ali sam i dalje ostao uporno suzdržan. Mislio sam da je ta stara ljutnja zakopana. Da je odavno to preboljela. Ona i je preboljela… sve dok nisam našao nekoga čija me ljepota taknula na način na koji njena nije. Rosalie je olakšavalo vjerovanje da ako nisam mislio da je njena ljepota vrijedna obožavanja, da onda sigurno na cijelom svijetu ne postoji ljepota koja bi me dotakla. Bila je bijesna od trenutka kad sam spasio Bellin život, pogađajući, sa svojom prepredenom ženskom intuicijom, interes da sam bio sve samo nesvjestan sebe. Rosalie je bila smrtno uvrijeđena što sam smatrao neku nevažnu ljudsku djevojku zgodnijom od nje. Ponovno sam suspregnuo osmijeh. Iako, brinuo me način na koji je vidjela Bellu. Rosalie je zapravo mislila da je djevojka obična. Kako je mogla vjerovati u to? To mi se činilo nerazumno. Produkt ljubomore, bez sumnje. ''Oh!'', rekla je Alice, prekidajući me. ''Jasper, pogodi!?'' Vidio sam što je Alice vidjela i prsti su mi se zamrznuli nad tipkama. ''Što, Alice?'' pitao je Jasper. ''Peter i Charlotte nam dolaze u posjet idući tjedan! Bit će u susjedstvu, zar to nije lijepo?'' ''Što je, Edwaed?'' pitala je Esme osjećajući napetost u mojim ramenima. ''Peter i Charlotte dolaze u Forks?'' bijesno sam protisnuo Alice. Preokrenula mi je očima. ''Smiri se, Edward. Nije im ovo prvi posjet.'' Zubi su mi se stisnuli. To je njihov prvi posjet otkad je Bella došla, a njena slatka krv nije privlačila samo mene. Alice se namrgodila mom izrazu. ''Nikad ne love ovdje. Znaš to.'' Ali Jasperov brat, na neki način, i mali vampir kojeg je volio nisu bili kao mi; oni su i dalje lovili na uobičajen način. Ne smije im se vjerovati u blizini Belle. ''Kad?'' Zahtijevao sam. Nesretno je stisnula usnice, ali rekla mi je što sam htio znati. Ponedjeljak ujutro. Nitko neće nauditi Belli. ''Ne,'' složio sam se i onda se okrenuo od nje. ''Jesi spreman, Emmett?'' ''Mislio sam da odlazimo ujutro?'' ''Vraćamo se do ponoći u nedjelju. Pretpostavljam da je na tebi kad želiš otići.'' ''Ok, dobro. Čekaj samo da se prvo pozdravim s Rose.'' ''Naravno.'' S raspoloženjem u kakvom je bila Rosalie, ovo će biti kratko pozdravljanje. Zbilja si se izgubio, Edward, pomislio je dok je išao prema stražnjim vratima. ''Čini se da jesam.'' ''Odsviraj mi novu pjesmu još jednom,'' zamolila me Esme. ''Ako to želiš,'' složio sam se, iako sam bio malo neodlučan privodeći melodiju nezaobilaznom kraju – kraju koji mi je bio bolan na nepoznate načine. Razmišljao sam na trenutak i onda izvadio iz džepa čep s boce i stavio ga na prazan glazbeni stalak. To je malo pomoglo – moj mali podsjetnik na njeno da. Kimnuo sam si i počeo svirati. Esme i Alice su izmijenile pogled, ali nijedna nije pitala. ''Zar ti nitko nikad nije rekao da se ne igraš s hranom?'' viknuo sam Emmettu. ''Oh, hej Edward!'' viknuo je i namrštio se i mahao mi. Medvjed je došao u prednost koristeći njegov trenutak nepažnje i zagrebao svojom velikom šapom po Emmettovim prsima. Oštre kandže su mu poderale majicu i zaškripale na njegovoj koži. Medvjed je počeo urlati na zvuk škripanja. A kvragu, Rose mi je dala ovu majicu! Emmett je vikao na razbješnjenu životinju. Uzdahnuo sam i sjeo na prikladni kamen. Ovo će možda potrajati. Ali Emmett je skoro završio. Pustio je medvjeda da mu pokuša s drugim udarcem šapom strgati glavu, smijući se kad je medvjed zateturao unatrag kao da je puhnuo vjetar. Medvjed je urlikao, ali Emmett također, smijući se. Onda je zatrčao na životinju, koja je stajala na stražnjim nogama, za glavu viša od njega, i tijela su im isprepletena pala na zemlju, obarajući usput odraslu omoriku. Medvjedovo režanje je prekinuo žubor. Par minuta kasnije, Emmett je dotrčao do mjesta gdje sam ga čekao. Majica mu je bila uništena, poderana i krvava, ljepljiva od krvi i pokrivena dlakom. Njegova tamna kovrčava kosa nije bila u boljem stanju. Imao je ogroman osmjeh na licu. ''Ovaj je bio jak. Skoro sam osjetio kad me ogrebao.'' ''Baš si dijete, Emmett.'' Pogledao je moju glatku, čistu, s gumbima zakopčanu košulju. ''Što, nisi bio sposoban pratiti onog planinskog lava?'' ''Naravno da jesam. Samo ne jedem kao divljak.'' Emmett se nasmijao svojim živahnim smijehom. ''Želio bih da su jači. Bilo bi zabavnije.'' ''Nitko ne kaže da se moraš boriti za hranu.'' ''Da, ali s kim drugim ću se tući? Ti i Alice varate, Rose nikad neće da joj se pokvari frizura, a Esme se naljuti ako se Jasper i ja ozbiljno potučemo.'' ''Život je stvarno težak, zar ne?'' Emmett mi se nasmijao, prebacio je malo težinu tako je da odjednom bio u vodstvu. ''Ajde, Edward. Samo se isključi na minutu i pošteno se tuci.'' ''To se ne isključuje,'' podsjetio sam ga. ''Pitam se što ta ljudska cura radi, da te drži van glave?'' Emmett je mozgao.''Možda bi mi mogla dati neke savjete.'' Moj humor je nestao. ''Drži se dalje od nje,'' protisnuo sam kroz zube. ''Osjetljivo, osjetljivo.'' Uzdahnuo sam. Emmett je sjeo kraj mene na kamen. ''Oprosti. Znam da prolaziš kroz teško razdoblje. Stvarno se trudim da ne budem previše bezosjećajan kreten, ali, s obzirom da mi je to u prirodi…'' Pričekao je da se nasmijem njegovoj šali, a onda je napravio grimasu. Tako je ozbiljan sve vrijeme. Što te sad muči? ''Razmišljam o njoj. Pa, brinem se, zapravo.'' ''Oko čega se imaš brinuti? Ti si ovdje.'' Glasno se nasmijao. Ponovno sam ignorirao njegovu šalu, ali mu i odgovorio na pitanje. ''Jesi li ikad pomislio na to koliko su oni krhki? Koliko ima loših stvari koje se mogu dogoditi smrtniku?'' ''Ne baš. Ipak, mislim da vidim na što misliš. Nisam baš bio dobra partija za medvjeda koji je naišao, nisam li?'' ''Medvjedi,'' progunđao sam, dodavši novi strah na hrpu. ''To bi baš bila njena sreća, zar ne? Zalutali medvjed u gradu. Naravno da bi krenuo ravno prema njoj.'' Emmett se cerekao. ''Zvučiš kao luda osoba, znaš to?'' ''Amo zamisli na minutu da je Rosalie čovjek, Emmett. I mogla bi naletjeti na medvjeda… ili bi je udario auto…ili munja…ili da padne niz stepenice… ili da se razboli – dobije bolest!'' riječi su prasnule kao oluja iz mene. Bilo je olakšavajuće pustiti ih – gnojile su se u meni. ''Požari, potresi i tornada! Uh! Kada si zadnji put gledao vijesti? Jesi li vidio kakve im se stvari događaju? Pljačke i ubojstva…'' zubi su mi se stisnuli i bio sam toliko razbješnjen idejom da bi je mogao ozlijediti drugi čovjek, da nisam mogao disati. ''Ej, ej! Čekaj, stani, klinac. Ona živi u Forksu, sjećaš se? Može jedino pokisnuti.'' Slegnuo je ramenima. ''Emmette, mislim da ona ima ozbiljnu lošu sreću, stvarno. Pogledaj dokaze. Od svih mjesta na svijetu kamo može otići, ona završi u gradu gdje vampiri čine značajan dio stanovništva.'' ''Da, ali mi smo vegetarijanci. Pa, nije li to dobra sreća, a ne loša?'' ''S načinom na koji miriše? Definitivno loša. I onda, još loše sreće, način na koji miriše meni.'' Pogledao sam si ruke, mrzeći ih, ponovo. ''Osim što ti imaš više samokontrole od ikoga, osim možda Carlislea. Ponovno dobra sreća.'' ''Kombi?'' ''To je bila samo nesreća.'' ''Trebao si vidjeti kako se vraćao po nju, Em, ponovno i ponovno. Kunem se, bilo je kao da je imala u sebi neki magnet.'' ''Ali bio si tamo. To je bila dobra sreća.'' ''Je li? Nije li to najgora sreća koju ijedan čovjek uopće može imati – da se vampir zaljubi u njega?'' Emmett je to tiho, na trenutak, razmotrio. Zamislio je u glavi djevojku i našao je nezanimljivom. Iskreno, ne vidim posebnost. ''Pa, ni ja ne vidim Rosalienu privlačnost, također.'' Rekao sam nepristojno. ''Iskreno, ona se čini kao da se za nju treba raditi onoliko više, koliko niti jedno lijepo lice nije vrijedno.'' Emmett se cerekao. ''Da ne pretpostavljam da ćeš mi reći…'' ''Ne znam koji je njen problem, Emmett,'' odjednom sam lagao s velikim osmjehom. Vidio sam njegovu namjeru na vrijeme i pripremio se. Pokušao me gurnuti s kamena i probio se jak zvuk lomljenja kad se kamen ispod nas razdvojio. ''Varalico,'' mrmljao je. Čekao sam da pokuša još jednom, ali su mu misli otišle drugim smjerom. Zamišljao je Bellino lice, ponovno, ali ga je zamišljao bljeđe, zamišljao je da su joj oči blistavo crvene… ''Ne,'' rekao sam, glas mi se gušio. ''To rješava tvoje brige o smrtnosti, zar ne? A onda je ne budeš htio ubiti, također. Zar to nije najbolji način?'' ''Za mene? Ili za nju?'' ''Za tebe,'' lako je odgovorio. Ton mu je dodao naravno. Nasmijao sam se, iako mi nije bilo smiješno. ''Pogrešan odgovor.'' ''Mene nije to toliko brinulo,'' podsjetio me. ''Rosalie jest.'' Uzdahnuo je. Oboje znamo da bi Rosalie učinila sve, dala sve, ako bi to značilo da ponovno bude ljudska. Čak i Emmett. ''Da, Rose jest,'' tiho je popustio. ''Ne mogu… Ne bih trebao… Neću uništiti Bellin život. Ne bi li ti osjećao isto da se radi o Rosalie?'' Emmett je promislio o tome na trenutak. Ti je stvarno…voliš? ''Ne mogu to ni opisati, Emmett. Ona mi je cijeli svijet. Ne vidim više smisao ostatka svijeta bez nje.'' Ali nećeš je promijeniti? Neće ona trajati zauvijek, Edward. ''Znam to,'' promrmljao sam. I, kako si i sam istaknuo, ona je na neki način lomljiva. ''Vjeruj mi – to znam, isto.'' Emmett nije bio taktična osoba i delikatne rasprave nisu bilje njegova osobina. Sad se borio, veoma je želio da ne bude uvredljiv. Možeš li je uopće dotaknuti? Mislim, ti je voliš…zar je ne želiš, pa dotaknuti…? Emmett i Rosalie dijelili su intenzivnu fizičku ljubav. Vrlo je teško mogao razumjeti, kako netko može voljeti, bez tog aspekta. Uzdahnuo sam. ''Ne smijem ni pomisliti na to, Emmette.'' Vau. Koje su ti onda opcije? ''Ne znam,'' šapnuo sam. ''Pokušavam pronaći način da … je ostavim. Samo nakon šest koraka se ne mogu natjerati da ostanem dalje…'' S velikim smislom za zadovoljenje, shvatio sam da je ispravno da ostanem – bar za sada, sa Peterom i Charlotte na putu. Sigurnije je ovdje sa mnom, trenutno, nego što bi bila da odem. Na trenutak, mogao bih biti njen nesiguran zaštitnik. Pomisao me uznemirila, želio sam što prije natrag da mogu igrati svoju novu ulogu što je dulje moguće. Emmett je primijetio promjenu u mom stavu. O čem razmišljaš? ''Baš sada,'' smeteno sam priznao, ''umirem od želje da otrčim nazad u Forks i pripazim na nju. Nisam siguran hoću li uspjeti do nedjelje navečer.'' ''Uh-uh! Ne vraćaš se ranije kući. Pusti Rosalie da se malo ohladi. Molim te! U moju korist.'' ''Pokušat ću ostati,'' rekao sam sa sumnjom. Emmett je potapšao mobitel u mom džepu. ''Alice bi nazvala ako će biti ikakvih razloga za tvoj napad panike. Ona je čudna u vezi te cure koliko i ti.'' Napravio sam grimasu na to. ''Dobro. Ali ne ostajem dulje od nedjelje.'' ''Nema smisla u žurenju natrag – svejedno će biti sunčano. Alice je rekla da smo oslobođeni škole do srijede.'' Ukočeno sam odmahnuo glavom. ''Peter i Charlotte znaju kako se trebaju ponašati.'' ''Stvarno me nije briga, Emmett. S Bellinom srećom, otići će prošetati u šumu baš u krivom trenutku i – '' ustuknuo sam. ''Peter nije poznat po svojoj samokontroli. Vraćam se u nedjelju.'' Emmett je uzdahnuo. Baš kao luda osoba. Bella je mirno spavala kad sam se popeo u njenu sobu rano ujutro u ponedjeljak. Sjetio sam se ulja ovaj put i sada mi se prozor lagano pomaknuo s puta. Mogao sam reći zbog načina na koji joj je kosa glatko ležala preko jastuka, da je imala manje nespokojnu noć od zadnjeg puta kada sam bio ovdje. Imala je ruke smotane pod bradom kao malo dijete i usta su joj bila lagano otvorena. Mogao sam joj čuti dah kako se polako miče između usana. Bilo je nevjerojatno olakšanje biti ovdje, vidjeti je ponovno. Shvatio sam da nisam posve opušten dok sam negdje. Ništa nije bilo uredu dok sam bio podalje od nje. Ne da je sve bilo uredu dok sam bio pored nje, također. Uzdahnuo sam i pustio vatrenu žeđ da mi propara grlo. Predugo sam bio daleko od nje. Vrijeme provedeno bez boli i iskušenja sad je sve ojačalo. Bilo je dovoljno loše da sam se bojao kleknuti pored njena kreveta tako da pročitam naslove njenih knjiga. Želio sam znati priče u njenoj glavi, ali bojao sam se, više nego žeđi, da ako se pustim preblizu nje, da ću željeti biti još bliže… Usne su joj izgledale meko i toplo. Mogao sam zamisliti da ih dodirujem vrhom prsta. Vrlo lagano… To je točno tip pogreške koji sam želio izbjeći. Oči su mi letjele preko njenog lica ponovno i ponovno, za promjenu, proučavajući ga. Smrtnici su se cijelo vrijeme mijenjali – rastužila me pomisao da ću nešto propustiti… Mislio sam da izgleda…umorno. Kao da se ovaj vikend nije dovoljno naspavala. Je li izašla van? Tiho i glupo sam se nasmijao jer me to tako uzrujalo. Pa što ako i je? Nisam je posjedovao. Nije bila moja. Ne, nije bila moja – i ponovno sam bio tužan. Jedna ruka joj se trznula i primijetio sam da su na njoj bili plitke, jedva zarasle ogrebotine, protezale su se po dlanu. Bila je ozlijeđena? Iako to nije bila ozbiljna ozljeda, ipak me uznemirilo. Uzeo sam u obzir mjesto i odlučio da je zasigurno pala. To se činilo kao razumno objašnjenje, kad se sve uzme u obzir. Bilo je utješno misliti da neću morati zauvijek mozgati o ovim malim misterijima. Sada smo bili prijatelji – ili, bar, pokušavali biti prijatelji. Mogao bih je pitati o vikendu – o plaži i o bilo kakvim kasno noćnim aktivnostima koje su je učinile ovako iscrpljenom. Mogao bih je pitati što joj se dogodilo s rukama. I mogao bih se malo smijati kad bi potvrdila moju teoriju o njima. Lagano sam se nasmijao pitajući se je li ili nije pala u ocean. Pitao sam se je li joj bilo lijepo vani u izlasku. Pitao sam se je li uopće mislila o meni. Jesam li joj nedostajao i najmanji djelić od onoga koliko je ona nedostajala meni. Pokušao sam je zamisliti na suncu na plaži. Slika je bila nepotpuna, ipak, ja nisam nikad bio na Prvoj Plaži. Znao sam samo kako izgleda na slikama… Osjetio sam malenu mučninu od nelagode kad sam pomislio na razlog zašto nikad nisam bio na toj lijepoj plaži smještenoj samo nekoliko minuta od mog doma. Bella je provela dan u La Pushu – mjestu gdje mi je bilo, po sporazumu, zabranjeno ići. Mjestu, gdje se još nekoliko starijih muškaraca sjeća priča o Cullenovima, sjeća i vjeruje u njih. Mjestu, gdje je naša tajna poznata… Protresao sam glavom. Nemam se zbog čega brinuti o tome. Quileuti su vezani sporazumom, također. Čak i ako Bella jest naišla na neku prastaru sagu, nisu ništa mogli otkriti. I zašto bi ta tema bila pokrenuta? Zašto bi Bella tamo pronašla razlog za znatiželju? Ne – Quileuti su možda jedna stvar u kojoj se ne moram brinuti. Bio sam ljut na sunce kad je počelo izlaziti. Podsjetilo me da ne mogu zadovoljiti ovih dana svoju znatiželju. Zašto je baš sad odlučilo sjati? S uzdahom, iskrao sam se kroz njen prozor prije nego je postalo dovoljno svijetlo da me itko uspije vidjeti. Namjeravao sam ostati u gustoj šumi pored njene kuće i vidjeti je kada odlazi u školu, ali kada sam zašao među drveće, bio sam iznenađen što sam našao trag Bellinog mirisa kako se proteže uz stazu. Brzo sam ga pratio, znatiželjno, postajući sve više i više zabrinut kad je vodio u sve dublju tamu. Što je Bella radila ovdje? Trag je iznenada stao, u sred ničeg naročitog. Otišla je samo par koraka dalje od staze, u paprat, gdje je dotaknula deblo srušenog drveta. Možda je sjela tamo. Sjeo sam gdje je ona sjedila i pogledao okolo. Sve što je mogla vidjeti bila je paprat i zelenilo. Vjerojatno je padala kiša – miris je bio ispran, ni nije ušao dublje u deblo. Zašto bi Bella došla sjediti ovdje sama – a bila je sama, nema sumnje u to – u sredinu mokre, mračne šume? Nije imalo smisla, i, nasuprot drugim pojedinostima koje su me zanimale, ovo ću teško unijeti u opušten razgovor. Pa, Bella, pratio sam tvoj miris kroz šumu, nakon što sam napustio tvoju sobu gdje sam te gledao dok spavaš… Da, to je taman za probijanje leda. Nikad neću saznati što je mislila i radila ovdje i to me natjeralo da od frustracije zaškrgućem zubima. Još gore, ovo je bilo previše slično scenariju koji sam zamislio za Emmetta – Bella hoda sama po šumi, gdje joj miris privlači svakoga tko ima sposobnost da ga prati… Zastenjao sam. Ne samo da je imala lošu sreću, već joj se i udvarala. Pa, sada je imala zaštitnika. Pazit ću na nju, držati je dalje od ozljeda, sve dok ću to moći opravdati. Odjednom sam zaželio da Peter i Charlotte produže boravak. * i ** mislim da su to nazivi nekih glazbenih djela, nisam znala prevesti da ima smisla. Zahvaljujem vam se svima što vam se viđaju moji prijevodi i što komentirate postove. Potrebno je stvarno po nekoliko sati (puno sati, haha) da se prevede jedno poglavlje i stvarno, uz sve ostale obaveze ne stignem prevoditi češće. Ali potrudit ću se!  Vidjela sam komentare na prethodnom postu da ona ostala poglavlja nisu originali, šteta, ali dok ja prevedem ostatak originala izaći se kod nas original knjiga, hahah, tako da još neću razmišljati o njima. Probat ću iduće poglavlje prevesti za neka 2 tjedna, stvarno mi je sad gužva sa školom i svime. Hvala i pozdrav, cijenjeno čitateljstvo by:Petra
By your side | 24 | ♥
6. Krvna grupa
Pratio sam je cijeli dan kroz oči drugih ljudi, jedva svjestan okoline. Ne oči Mike Newtona jer nisam više mogao podnijeti njegove neprijatne fantazije, i ne oči Jessice Stanley, jer me njena ljutnja prema Belli opasno ljutila. Angela Weber je bila dobar izbor kada su joj oči bile na raspolaganju; bila je draga – njena glava je bila lijepo mjesto za provoditi vrijeme. A ponekad su mi učitelji omogućavali najbolji pogled. Bio sam iznenađen, gledajući je kako se spotiče cijeli dan – zapinjući preko pukotina na pločniku; odloženih knjiga, i najčešće; njenih vlastitih nogu – ljudi koje sam prisluškivao su je opisali kao nespretnu. Uzeo sam to u obzir. Istina je da je često imala problema s ostajanjem u uspravnom položaju. Sjetio sam se njenog posrtanja preko stola prvi dan, klizanja oko leda prije nesreće, padanja preko donjeg ruba vrata jučer… Kako čudno, bili su upravu. Ona jest nespretna. Nisam znao zašto mi je to smiješno, ali smijao sam se naglas, hodajući s američke povijesti na engleski, a nekoliko me ljudi čudno pogledalo. Kako to nikad prije nisam primijetio? Možda zato što je u njenoj tišini bilo nešto tako dražesno, način na koji je držala glavu, luk njena vrata… Sada na njoj nije bilo ništa dražesno. Gosp. Varner ju je gledao kako zapinje vrhom čizme na tepih i doslovno pada na stolicu. Ponovno sam se nasmijao. Vrijeme je prolazilo nevjerojatno sporo dok sam čekao na priliku da je vidim svojim očima. Konačno, zvono je zazvonilo. Brzo sam krenuo prema kafeteriji da si osiguram mjesto. Bio sam jedan od prvih tamo. Izabrao sam stol koji je uobičajeno prazan, i zasigurno će ostati prazan jer sam sjeo za njega. Rosalie je prošla pored mene bez da me pogledala. Idiot. Rosalie i ja nikad nismo održavali laku vezu – uvrijedio sam je prvi put kad me čula da govorim, i od onda je sve išlo silaznom putanjom – ali ovih dana se činila razdražljivijom nego obično. Uzdahnuo sam. Rosalie je mislila samo o sebi. Jasper mi se na pola nasmiješio prolazeći mimo mene. Sretno, sumnjičavo je pomislio. Emmett je preokrenuo očima i stresao glavu. Izgubio pamet, jadan klinac. Alice je držala usmenu predaju, zubi su joj se previše sjajili. Mogu li sada razgovarati s Bellom?? ''Kloni se toga,'' rekao sam ispod glasa. Lice joj se objesilo, i onda ponovno ozračilo. Dobro. Budi tvrdoglav. Samo je pitanje vremena. Ponovno sam uzdahnuo. Nemoj zaboraviti na današnji rad iz biologije, podsjetila me. Kimnuo sam. Ne, nisam to zaboravio. Dok sam čekao da Bella dođe, pratio sam je u očima brucoša koji je hodao iza Jessice na putu za kafeteriju. Jessica je brbljala o nadolazećem plesu, ali Bella joj ništa nije odgovarala. Nije da joj je Jessica baš i dala priliku. U trenutku kada je Bella ušla u prostoriju, pogled joj je bljesnuo prema stolu gdje su mi sjedala braća i sestre. Gledala je na trenutak, i onda joj se čelo naborao, a oči spustile prema podu. Nije me primijetila ovdje. Izgledala je tako… tužno. Osjetio sam moćni nagon da odjurim do nje, da je nekako utješim, jedino što nisam znao što je smatrala utješnim. Nisam imao pojma što ju je nagnalo da tako izgleda. Jessica je nastavila blebetati o plesu. Je li Bella bila tužna što će ga propustiti? To se nije činilo vjerojatno… Ali to može popraviti, ako želi. Kupila je piće za ručak i ništa više. Je li to uredu? Zar nije trebala više namirnica od toga? Nikad prije nisam obraćao pažnju na ljudsku dijetu. Ljudi su tako nevjerojatno krhki! Bilo je milijun stvari o kojima se treba brinuti… ''Edward Cullen zuri opet u tebe,'' čuo sam Jessicu da je rekla. ''Baš me zanima zašto sjedi sam danas?'' Bio sam zahvalan Jessici – iako je sad bila još ogorčenija – jer je Bellina glava naglo podigla i oči su joj krenule pretraživati sve dok nisu srele moje. Sada joj na licu nije bilo ni traga tuge. Ponadao sam se da je bila tužna jer je mislila da sam ranije napustio školu, i ta me nada nasmijala. Pokazao sam joj prstom da mi se pridruži. Izgledala je tako iznenađena s tim da sam je poželio ponovno zezati. Zato sam trepnuo, i usta su joj se otvorila. ''Misli li on na tebe?'' Jessica je nepristojno pitala. ''Možda treba pomoć sa zadaćom iz biologije,'' rekla je tihim, nesigurnim glasom. ''Hm, idem bolje vidjeti što želi.'' To je bio drugi da. Popiknula se dva puta na putu do mog stola, iako joj ništa nije stajalo na putu osim savršeno ravnog linoleuma. Ozbiljno, kako sam mogao to prije previdjeti? Valjda sam više pažnje posvećivao tihim mislima… Što sam još propustio? Budi iskren, budi otvoren, zapovjedio sam si. Stala je iza stolice preko puta mene, oklijevajući. Duboko sam udahnuo, kroz nos ovaj put, bolje nego kroz usta. Osjeti vatru, suho sam pomislio. ''Zašto danas ne sjedneš sa mnom?'' pitao sam je. Izvukla je stolicu i sjela, gledajući me cijelo vrijeme. Izgledala je nervozno, ali njeno fizičko prihvaćanje je bilo još jedno da. Čekao sam da progovori. Potrajalo je trenutak, ali, konačno je rekla, ''Ovo je drugačije.'' ''Pa…'' oklijevao sam. ''Odlučio sam, da kad već idem u pakao, mogu to učiniti i temeljito.'' Što me natjeralo da to kažem? Valjda je bilo iskreno, bar to. A možda je i ona čula suptilno upozorenje u mojim riječima. Možda shvati da bi se trebala ustati i otići najbrže što može… Nije se ustala. Gledala je u mene kao da nisam dovršio rečenicu do kraja. ''Znaš, ja nemam pojma što si ti mislio,'' rekla je kad nisam nastavio. To je bilo olakšanje. Nasmiješio sam se. ''Znam.'' Bilo je teško ignorirati misli koje su vrištale iza nje – a želio sam ionako promijeniti temu. ''Mislim da su ti prijatelji ljuti na mene, što sam im te ukrao.'' Izgledala je kao da je to nije briga. ''Preživjet će.'' ''Možda im te ni ne vratim.'' Nisam znao pokušavam li biti iskren, ili sam je opet zezao. Biti u blizini nje otežavalo mi je smisleno razmišljanje. Bella je glasno progutala slinu. Nasmijao sam se njenu izrazu lica. ''Izgledaš zabrinuto,'' stvarno ne bi trebalo biti smiješno… trebala bi se brinuti. ''Ne.'' Bila je loša lažljivica; nije pomoglo jer joj se glas slomio. ''Iznenađena, zapravo… Kako je došlo do ovoga?'' ''Rekao sam ti,'' podsjetio sam je. ''Već sam se umorio od pokušavanja da te se klonim. Zato odustajem.'' Držao sam osmjeh s trudom. Ovo uopće nije funkcioniralo – pokušavati biti iskren i opušten u isto vrijeme. ''Odustaješ?'' ponovila je, zbunjeno. ''Da – odustajem od pokušavanja da budem dobar.'' I očito, odustajem od toga da budem opušten. ''Samo ću raditi što želim trenutno, i pustiti da krhotine padnu gdje padnu.'' To je bilo dosta iskreno. Neka vidi moju sebičnost. Neka je to, također, upozori. ''Ponovno sam se izgubila.'' Bio sam sebičan što mi je bilo drago da je tako. ''Uvijek kažem previše kada pričam s tobom – to je jedan od problema.'' Dosta nevažan problem, u usporedbi s ostalima. ''Ne brini,'' uvjerila me. ''Ja ništa od toga ne razumijem.'' Dobro. Onda će ostati. ''Računam na to.'' ''Znači, u iskrenom engleskom, sada smo prijatelji?'' Razmislio sam o tome na sekundu. ''Prijatelji…'', ponovio sam. Nije mi se sviđao zvuk toga. Nije bilo dovoljno. ''Ili ne,'' mrmljala je, izgledajući posramljeno. Je li mislila da je ne volim toliko? Nasmijao sam se. ''Pa, možemo pokušati, valjda. Ali sada te upozoravam da nisam dobar prijatelj za tebe.'' Čekao sam na njen odgovor, razdvojen na dvoje – želeći da konačno čuje i razumije, razmišljajući da ću umrijeti ako shvati. Kako melodramatično. Oko nje sam se pretvarao u takvog čovjeka. Srce joj je brže zakucalo. ''Često to govoriš.'' ''Da, jer me ne slušaš,'' rekao sam, previše intenzivno, ponovno. ''I dalje čekam da povjeruješ u to. Ako si pametna, izbjegavat ćeš me.'' Ah, ali hoću li joj to dopustiti, ako pokuša? Oči su joj se suzile. ''Mislim da si već dao svoje mišljenje o temi vezanoj za moj intelekt, također.'' Nisam baš bio siguran što je mislila s tim, ali nasmiješio sam se u znak isprike, pogađajući da sam je slučajno uvrijedio. ''Pa,'' rekla je polako. ''Sve dok sam ja… ne pametna, možemo pokušati biti prijatelji?'' ''To zvuči otprilike točno.'' Pogledala je dolje, hotimično gledajući u bocu limunade u svojim rukama. Stara znatiželja me mučila. ''Što misliš?'' pitao sam – bilo je olakšavajuće, napokon, reći naglas te riječi. Susrela je moj pogled, i disanje joj se ubrzalo dok su joj obrazi poprimili slabu ružičastu boju, udahnuo sam, provjeravajući to u zraku. ''Pokušavam shvatiti što si ti.'' Držao sam osmijeh na licu, čuvajući tako svoje izglede, dok mi je panika prolazila tijelom. Naravno da se to pitala. Nije bila glupa. Nisam ne mogao nadati da će zaboraviti nešto toliko očito. ''Imaš li kakve sreće s tim?'' pitao sam što sam površnije mogao. ''Ne previše,'' priznala je. Zacerekao sam se od olakšanja. ''Koje su ti teorije?'' Nisu mogle biti gore od istine, bez obzira što smislila. Obrazi su joj poprimili svjetlo crvenu boju, i nije ništa rekla. Mogao sam osjetiti toplinu njenog crvenjenja obraza u zraku. Pokušao sam koristiti svoj ton za uvjeravanje na njoj. Normalno je radio na ostalim ljudima. ''Nećeš mi reći?'' ohrabrujući sam se nasmiješio. Protresla je glavom. ''Previše je sramotno.'' Ah. Ne znati je bilo gore od svega drugoga. Zašto bi je njene spekulacije osramotile? Nisam mogao podnijeti neznanje. ''To me stvarno frustrira, znaš.'' Moj prigovor je zaiskrio nešto u njoj. Oči su joj bljesnule i riječi potekle rječitije nego obično. ''Ne, ne mogu zamisliti zašto bi to uopće bilo frustrirajuće – samo zato što netko odbija reći što misli, čak i ako cijelo vrijeme govori tajnovite male opaske posebno napravljene da te drže budne noćima, tjerajući te na razmišljanje što bi mogle uopće značiti…sada, zašto bi to bilo frustrirajuće?'' Namrštio sam joj se, bio sam uzrujan shvaćajući da je u pravu. Nisam bio fer. Nastavila je. ''Ili bolje, recimo da je osoba napravila velik raspon bizarnih stvari – od spašavanja tvog života u nemogućim okolnostima jedan dan, do toga da te tretira kao da si prezren od svih ljudi, sljedeći, a nikad ti ne objasni niti jedno od toga, čak i nakon što obeća. To bi, također, bilo vrlo ne-frustrirajuće.'' To je bio najdulji govor koji sam ikad čuo da je napravila, i dao mi novu osobnost za moju listu. ''Mali si temperamentna, zar ne?'' ''Ne volim dvostruke standarde.'' Bila je posve opravdana u svojoj iritaciji, naravno. Gledao sam u Bellu, pitajući se kako mogu napraviti išta prihvatljivo kraj nje, sve dok me tiho vikanje u glavi Mikea Newtona nije omelo. Bio je toliko bijesan da me to nasmijalo. ''Što?'' zahtijevala je. ''Tvoj dečko izgleda da misli da sam neugodan prema tebi – raspravlja o tome da li da dođe ili ne prekinuti našu svađu.'' Volio bih ga vidjeti da pokuša. Nasmijao sam se ponovno. ''Ne znam o kome pričaš,'' rekla je hladnim glasom. ''Ali sigurna sam da si u krivu, u svakom slučaju.'' Vrlo sam uživao u tome kako ga se odrekla i ovoj voljno danoj rečeinci. ''Nisam. Rekao sam ti, većinu je ljudi lako pročitati.'' ''Osim mene, naravno.'' ''Da. Osim tebe.'' Mora li ona biti u svemu iznimka? Ne bi li bilo više fer – uzimajući u obzir sve ostalo s čim sam se sad morao baviti – ako bih mogao čuti bar nešto najmanje iz njene glave? Je li to bilo previše za tražiti? ''Pitam se zašto je tako?'' Gledao sam joj u oči, pokušavajući opet… Odvratila je pogled. Otvorila je limunadu i otpila brzo gutljaj, oči su joj bile na stolu. ''Nisi li gladna?'' pitao sam. ''Ne.'' Pregledala je prazan stol između nas. ''Ti?'' ''Ne, nisam gladan,'' rekao sam. Definitivno nisam to bio. Gledala je u stol stisnutih usana. Čekao sam. ''Možeš li mi učiniti uslugu?'' pitala je odjednom, susrećući moj pogled. Što bi ona željela od mene? Hoće li tražiti istinu za koju nisam imao dopuštenje da joj kažem – istinu za koju nisam nikad, nikad želio da zna? ''To ovisi o tome što želiš.'' ''Nije mnogo,'' obećala je. Čekao sam, ponovno znatiželjan. ''Samo sam se pitala…'' rekla je polako, gledajući u bocu limunade, prateći njen otvor malim prstom. ''Ako me možeš upozoriti prije nego što idući put odlučiš ignorirati me za moje dobro? Samo da se pripremim.'' Željela je upozorenje? Onda znači da je biti s moje strane ignoriran loša stvar… nasmiješio sam se. ''To zvuče fer,'' složio sam se. ''Hvala,'' rekla je, podižući pogled. Lice joj se toliko umirilo da sam se želio nasmiješiti s vlastitim olakšanjem. ''Onda, mogu li dobiti jednu za uzvrat?'' pitao sam s nadom. ''Jednu,'' dopustila je. ''Reci mi jednu teoriju.'' Zacrvenila se. ''Ne tu.'' ''Nisi pobliže odredila, samo si mi obećala odgovor,'' svađao sam se. ''Ali ti si i sam kršio obećanja,'' odvratila mi je. Tu me uhvatila. ''Samo jednu teoriju – neću se smijati.'' ''Da, hoćeš.'' Činila se vrlo uvjerenom u to, iako nisam mogao zamisliti išta što bi moglo biti smiješno. Dao sam uvjeravanju još jedan pokušaj. Duboko sam joj pogledao u oči – laka stvar za učiniti, a tako dubokim očima – i prošaptao, ''Molim te?'' Trepnula je, i problijedila. Pa, to baš i nije bila reakcija koju sam želio. ''Hm, što?'' pitala je. Izgledala je vrtoglavo. Što s njom nije uredu? Ali neću još odustati. ''Molim te, reci mi samo jednu malu teoriju,'' molio sam je nježnim, nezastrašujućim glasom, držeći njene oči u mojima. Na moje iznenađenje i zadovoljstvo, konačno je upalilo. ''Hm, pa, ugrizao te radioaktivni pauk?'' Stripovi? Nije čudo što je mislila da ću se smijati. ''To baš i nije kreativno,'' prekorio sam je, pokušavajući sakriti novonastalo olakšanje. ''Oprosti, to je sve što imam,'' rekla je uvrijeđeno. To me još više opustilo. Ponovno sam je bio u stanju zezati. ''Nisi ni blizu.'' ''Bez paukova?'' ''Bez.'' '' I bez radioaktivnosti?'' ''Nikakve.'' ''K vragu,'' uzdahnula je. ''Kriptonit me isto ne muči,'' rekao sam brzo – prije nego krene govoriti o ugrizima – i onda sam se morao nasmijati, jer je mislila da sam super-heroj. ''Nije ti dozvoljeno da se smiješ, sjećaš se?'' Stisnuo sam usnice. ''Već ću ja s vremenom shvatiti,'' obećala je. A kad bude, bježat će. ''Želio bih kad ne bi pokušavala,'' rekao sam, bez zezanja. ''Zbog…?'' Dugovao sam joj iskrenost. I dalje sam se pokušavao smiješiti, da mi riječi zvuče manje prijetećima. ''Što ako nisam super-heroj? Što ako sam loš tip?'' Oči su joj se otvorile i usta lagano otvorila. ''Oh,'' rekla je. I onda, nakon još jedne sekunde, ''Shvaćam.'' Konačno me čula. ''Je li?'' pitao sam, radeći na skrivanju svoje agonije. ''Opasan si?'' pogodila je. Dah joj je izletio i srce podivljalo. Nisam joj mogao odgovoriti. Je li ovo bio moj posljednji trenutak s njom? Hoće li sad pobjeći? Mogu li joj reći da je volim prije nego pobjegne? Ili bi je to još više prestrašilo? ''Ali ne loš,'' šapnula je odmahujući glavom, bez straha u jasnim očima. ''Ne, ne vjerujem da si loš.'' ''U krivu si,'' disao sam. Naravno da sam loš. Nisam li se veselio što je mislila da sam bolji nego što sam zaslužio? Da sam dobra osoba, držao bih se dalje od nje. Ispružio sam ruke preko stola, posežući za čepom njene boce limunade kao ispriku. Nije ustuknula od moje ruke koja joj je bila blizu. Stvarno me se nije bojala. Ne još. Okretao sam čep u ruci, gledajući u njega umjesto u nju. Misli su mi bile zamršene. Trči, Bella, trči. Nisam se mogao natjerati da kažem te riječi naglas. Skočila je na noge. ''Zakasnit ćemo,'' rekla je, taman kad sam se zabrinuo da je nekako čula moje tiho upozorenje. ''Ne idem u razred.'' ''Zašto ne?'' Zato što te ne želim ubiti. ''Zdravo je markirati katkada.'' Da budem precizan, bilo je zdravije za ljude da vampiri markiraju sat u danima kad će se prolijevati ljudska krv. Gosp.Banner će danas ispitivati krvne grupe. Alice je već zbrisala jutarnji sat. ''Pa, ja idem,'' rekla je. To me nije iznenadilo. Bila je odgovorna – uvijek je radila pravu stvar, Bila mi je suprotna. ''Onda se vidimo kasnije,'' rekao sam, pokušavajući biti opušten, gledajući dolje u čep koji se okretao. I usput, obožavam te… u opasnim, zastrašujućim smislovima. Oklijevala je, i nadao sam se trenutku da će ipak ostati sa mnom, nakon svega. Ali zazvonilo je i ona je požurila dalje. Čekao sam dok nije otišla, i onda stavio čep u džep – suvenir na ovaj najznačajniji razgovor – i krenuo kroz kišu prema svom autu. Stavio sam svoj CD za smirenje – isti onaj koji sam slušao i prvi dan – ali nisam slušao Debussyeve note zadugo. Druge note su mi išle kroz glavu, dio ljestvice koji me smirivao i intrigirao. Stišao sam liniju i slušao glazbu u glavi, igrao se s djelićem sve dok nije izrastao u cijelu harmoniju. Instinktivno, prsti su mi se micali kroz zrak preko zamišljenih klavirskih tipki. Nova kompozicija je taman nastajala kad su mi valovi mentalnog mučenja uhvatili pažnju. Gledao sam prema opasnosti. Hoće li se onesvijestiti? Što da napravim? Mike je paničio. Stotinjak metara od mene, Mike Newton je spuštao Bellino hromo tijelo na pločnik. Nije reagirala kad je teško pala na mokar beton, oči su joj bile zatvorene, koža bijela kao u mrtvaca. Skoro sam strgao vrata auta. ''Bella?'' viknuo sam. Na njenom beživotnom licu nije bilo promjene kad sam joj viknuo ime. Cijelo mi je tijelo bilo hladnije od leda. Bio sam svjestan Mikeovog otežavajućeg iznenađenja dok sam bijesno ispitao njegove misli. Samo je mislio o svojoj ljutnji prema meni, tako da nisam znao što je Belli. Ako je učinio išta što ju je povrijedilo, uništit ću ga. ''Što je – je li ozlijeđena?'' zahtijevao sam da mi kaže, pokušavajući se koncentrirati na njegove misli. Bilo je izluđujuće hodati ljudskom brzinom hoda. Nisam trebao privlačiti pažnju na svoj pristup. Mogao sam čuti udaranje srca, čak i disanje. Dok sam gledao, stisnula je jače zatvorene oči. To je malo umanjilo moju paniku. Vidio sam djelić Mikeovih sjećanja, bljesak slika s biologije. Bellina glava na našem stolu, njena lijepa koža postaje zelena. Kapanje crvenog po bijelim karticama… Određivanje krvne grupe. Stao sam gdje sam bio, zadržavajući dah. Njen miris je bila jedna stvar, njena graciozna krv je potpuno druga stvar. ''Mislim da se onesvijestila,'' rekao je Mike, uzbuđen i ogorčen u isto vrijeme. ''Ne znam što se dogodilo, nije ni probola prst.'' Olakšanje je prošlo kroz mene, i ponovno sam disao, testirajući zrak. Ah, mogao sam namirisati malen Mikeov tok krvi iz probodene rane. Nekad mi je čak bila privlačna. Kleknuo sam pored nje dok je Mike kružio oko mene, bijesan zbog moje intervencije. ''Bella. Možeš li me čuti?'' ''Ne,'' uzdahnula je. ''Odlazi.'' Nasmijao sam se. Bila je uredu. ''Vodio sam je medicinskoj sestri,'' rekao je Mike. ''Ali nije htjela nastaviti dalje.'' ''Ja ću je odvesti. Možeš se vratiti u razred,'' rekao sam voljno. Mikeovi zubi su se stisnuli. ''Ne. Ja bih to trebao napraviti.'' Nisam namjeravao ostati ovdje i svađati se s jadnikom. Uzbuđen i prestravljen, polu-zahvalan i polu-ožalošćen zbog teškoća koje je izazivalo neizbježno dodirivanje, polako sam podigao Bellu s pločnika i držao je u rukama, dodirujući joj jedino odjeću, držeći što veću udaljenost među našim tijelima koja je bila moguća. Krupno sam koračao naprijed u žurbi da joj spasim život – od mene, drugim rječima. Oči su joj je otvorile, začuđene. ''Pusti me dolje,'' naredila je slabim glasom – osramoćena ponovno, pogađao sam iz njenog izraza lica. Nije voljela pokazivati slabost. Jedva da sam čuo Mikeov tihi protest iza nas. ''Izgledaš užasno,'' rekao sam joj, smijući se od olakšanja jer je s njom bilo sve uredu osim blijedog lica i slabog želudca. ''Vrati me na pločnik,'' rekla je. Usnice su joj bile bijele. ''Pa, onesvijestiš se pogledom na krv?'' Može li biti još više ironično? Zatvorila je oči i stisnula usnice. ''I to, čak ne na svoju krv,'' dodao sam, osmijeh mi se povećavao. Bili smo pred uredom. Vrata su bila desetak centimetara otvorena, i gurnuo sam ih do kraja. Gđa.Cope je skočila, preplašena. ''Ajme, meni,'' zadihala se nakon što je vidjela blijedu djevojku na mojim rukama. ''Onesvijestila se na biologiji,'' objasnio sam prije nego joj mašta proradi. Gđa.Cope požurila je otvoriti vrata sestrine ambulante. Belline oči su ponovno bile otvorene i promatrale je. Čuo sam unutrašnje iznenađenje starije sestre kad sam pažljivo polegao djevojku na otrcani krevet. Čim mi Bella više nije bila na rukama, postavio sam razmak širine sobe među nama. Tijelo mi je bilo prerazdražljivo, previše pohlepno, mišići su mi se zatezali i tekao otrov. Bila je tako topla i mirisna. ''Samo se malo onesvijestila,'' razuvjerio sam gđu.Hammond. ''Ispitivali su krvne grupe na biologiji.'' Kimnula je, sad s razumijevanjem. ''Uvijek je jedan takav.'' Zataškao sam osmijeh. Bella mora biti taj jedan. ''Samo legni na minutu, draga,'' rekla je gđa.Hammond. ''Proći će.'' ''Znam,'' rekla je Bella. ''Događa li ti se to često?'' pitala je sestra. ''Ponekad,'' priznala je. Pokušao sam prikriti osmijeh kašljanjem. To je privuklo sestrinu pažnju. ''Ti možeš nazad u razred,'' rekla je. Gledao sam je ravno u oči i lagao s perfektnim pouzdanjem. ''Mene su zadužili da ostanem s njom.'' Hmm. Pitam se… o dobro. Gđa.Hammond je kimnula. Sasvim je uredu radilo na njoj. Zašto Bella mora biti toliko teška? ''Idem ti po led za čelo, dušo,'' rekla je sestra, pomalo joj je bilo neugodno gledati me u oči – onako kako ljudima i treba biti – i napustila sobu. ''Bio si u pravu,'' uzdahnula je Bella, zatvarajući oči. Što je mislila? Skočio sam na najgori zaključak: prihvatila je moja upozorenja. ''Jesam, obično,'' rekao sam, pokušavajući zvučati kao da se zabavljam. ''Ali u čemu ovaj put?'' ''Markiranje je zdravo,'' uzdahnula je. Ah, ponovno olakšanje. Onda je bila tiha. Polako je udisala i izdisala. Usne su joj poprimale ružičastu boju. Usta su joj bila malo razdvojena, njena donja usnica bila je malo punija od gornje. Od gledanja u njena usta sam se čudno osjećao. Tjeralo me da se joj se približim, što nije dobra ideja. ''Uplašila si me na minutu tamo,'' rekao sam – da započnem iz početka razgovor da joj mogu čuti ponovno glas. ''Pomislio sam da Newton vuče tvoje mrtvo tijelo da ga zakopa u šumi.'' ''Ha ha,'' rekla je. ''Iskreno, vidio sam trupla s boljom bojom.'' To je zapravo bila istina. ''Bio sam zabrinut da ću morati osvetiti tvoje ubojstvo.'' A i bih. ''Jadan Mike,'' uzdahnula je. ''Kladim se da je lud.'' Bijes je prošao kroz mene, ali sam ga brzo suzdržao. Njena je briga zasigurno samo sažaljenje. Bila je dobra. To je sve. ''On me jednostavno ne voli,'' rekao sam joj, razveseljen tom idejom. ''Ne možeš to znati.'' ''Vidio sam mu lice – mogu reći.'' Vjerojatno je bila istina da bi mi čitanje njegova lica dalo dosta informacija za ovaj zaključak. Sve ovo vježbanje na Belli je izoštrilo moje mogućnosti čitanja ljudskih izraza lica. ''Kako si me vidio? Mislila sam da markiraš.'' Lije joj je izgledalo bolje – zeleni ton je nestao ispod prozirne kože. ''Bio sam u autu, slušao CD.'' Lice joj se trznulo, kao da ju je moj vrlo uobičajen odgovor nekako iznenadio. Ponovno je otvorila oči kad se gđa.Hammond vratila s paketićem leda. ''Evo ti, dušo,'' rekla je sestra dok ga je stavljala preko Bellina čela. ''Izgledaš bolje.'' ''Mislim da sam uredu,'' rekla je Bella sjedajući i mičući pakovanje leda. Naravno. Nije voljela da se brinu o njoj. Naborane ruke gđe.Hammond su se ispružile prema djevojci u namjeri da je polegne nazad, ali onda je gđa.Cope otvorila vrata ureda i ušla unutra. S njenim ulaskom došao je miris svježe krvi, samo dašak. Nevidljiv u uredu iza nje, Mike Newton je i dalje bio vrlo ljut, želio je da je težak dečko kojeg je sad dovukao djevojka koja je ovdje unutra sa mnom. ''Imamo još jednog,'' rekla je gđa.Cope. Bella je brzo skočila s kreveta, nestrpljiva da se makne iz središta pažnje. ''Evo,'' rekla je, dajući oblog nazad gđi.Hammond. ''Ne trebam ga.'' Mike je gunđao dok ne gurao Leea Stevensa vrata. Krv je i dalje kapala niz ruku koju je Lee držao na licu, cureći prema zglobu ruke. ''Oh, ne.'' Ovo je znak da odem – i Belli također, činilo se. ''Izađi iz ureda, Bella.'' Gledala je u mene s raširenim očima. ''Vjeruj mi – idi.'' Okrenula se i dohvatila vrata prije nego joj se zavrtjelo, i pojurila kroz ured. Pratio sam je par centimetara iza nje. Kosa joj je okrznula moju ruku… Okrenula se da me pogleda, i dalje širom otvorenih očiju. ''Zapravo si me poslušala.'' To je sad bilo prvi put. Malen nos joj se naborao. ''Namirisala sam krv.'' Zurio sam u nju s potpunim čuđenjem. ''Ljudi ne mogu namirisati krv.'' ''Pa, ja mogu – od toga mi je zlo. Miriši na hrđu… i sol.'' Lice mi se smrzlo, i dalje sam zurio. Je li ona uopće bila čovjek? Izgledala je ljudsko. Bila je meka kao čovjek. Mirisala je kao čovjek – pa, bolje, zapravo. Ponašala se ljudski… na neki način. Ali nije razmišljala kao čovjek, ili reagirala kao jedan. Koja je druga opcija postojala? ''Što?'' zahtijevala je. ''Nije ništa.'' Onda nas je Mike Newton prekinuo, ulazeći u sobu s ogorčenim, nasilnim mislima. ''Ti izgledaš bolje,'' rekao joj je nepristojno. Ruka mi se stisnula, želio sam ga naučiti nekim manirima. Moram paziti na sebe, ili ću još na kraju završiti tako da ubijam ovog antipatičnog dečka. ''Samo drži ruku u džepu,'' rekla je. Na jednu divlju sekundu, pomislio sam da je govorila meni. ''Ne krvari više,'' odgovorio je sumorno. ''Ideš li nazad u razred?'' ''Šališ se? Samo bih se trebala okrenuti i vratiti tu nazad.'' To je bilo veoma dobro. Mislio sam da ću morati propustiti ovaj sat s njom, a sad sam umjesto toga dobio ekstra vrijeme. Osjećao sam se pohlepno, škrtica je rasla svakom minutom. ''Da, valjda…'' mrmljao je Mike. ''Pa, ideš li ovaj vikend? Na plažu?'' Ah, imaju planove. Ljutnja je prošla kroz mene. Ipak, to je bio grupni izlet. Vidio sam ga u glavama nekih učenika. Neće biti tamo samo njih dvoje. I dalje sam bio bijesan. Skoro bez pokreta sam se naslonio na pult, pokušavajući se kontrolirati. ''Naravno, tu sam,'' obećala mu je. Znači, i njemu je rekla da. Ljubomora je gorjela, bolnije nego žeđ. Ne, to je samo grupni izlazak, pokušavao sam se uvjeriti. Samo provodi dan s prijateljima. Ništa više. ''Nalazimo se u trgovini mog tate, u deset.'' I Cullen NIJE pozvan.. ''Bit ću tamo,'' rekla je. ''Onda, vidimo se u dvorani.'' ''Vidimo se,'' odgovorila je. Odgegao se nazad na sat, misli us mu bile pune bijesa. Što ona vidi u tom čudaku? Naravno, bogat je, valjda. Cure misle da je zgodan, ali ne vidim to. Previše… previše savršen. Kladim se da mu tata eksperimentira s plastičnom kirurgijom na svima njima. Zato su svi tako bijeli i zgodni. To nije prirodno. I na neki način… ima zastrašujući pogled. Ponekad, kad zuri u mene, kunem se da razmišlja o tome da me ubije… čudak… Mike je ipak ponešto shvatio. ''Dvorana,'' Bella je tiho ponovila. Uzdah. Gledao sam je, i vidio da je ponovno tužna zbog nečega. Nisam bio siguran zašto, ali bilo je jasno da ne želi ići na idući sat s Mikeom, i ja sam bio potpuno za taj plan. Došao sam na njenu stranu i sagnuo se blizu njena lica, osjećao sam toplinu njena lica kako mi zrači prema usnicama. Nisam se usudio disati. ''Mogu se pobrinuti za to,'' rekao sam. ''Idi sjesti tamo, i izgledaj blijedo.'' Učinila je kako sam rekao, sjela na jednu od stolica na slaganje i naslonila glavu nazad na zid, dok je iza mene, gđa.Cope izašla iz stražnje prostorije i sjela za stol. Sa zatvorenim očima, Bella je opet izgledala kao da je umrla. Boja joj se još nije posve vratila. Okrenuo sam se tajnici. Nadam se da Bella obraća pažnju na ovo, pomislio sam podrugljivo. Ovako ljudi trebaju reagirati. ''Gđo.Cope?'' pitao sam, koristeći ponovno svoj uvjerljivi glas. Trepavice su zatreptale, i srce joj se ubrzalo. Premlad, suzdrži se! ''Da?'' To je bilo zanimljivo. Kad se puls Sally Cope ubrzao, učinio je to jer me smatrala fizički privlačnim, ne zato što se bojala. Navikao sam na to u blizini ljudskih žena… ipak, nisam to uzeo u obzir kao objašnjenje za Bellino ubrzano srce. Sviđalo mi se to. Nasmiješio sam se i disanje gđe.Cope je postalo glasnije. ''Bella ima idući sad tjelesni, i mislim da se ne osjeća dovoljno dobro. Zapravo, mislio sam je odvesti kući. Biste li je mogli opravdati sa sata?'' Gledao sam u njene plitke oči, uživajući u procesu razmišljanja. Je li moguće da Bella…? Gđa.Cope trebala je progutati knedlu da bi mi odgovorila. ''Treba li i tebe opravdati, Edward?'' ''Ne, ja imam gđu.Goff, njoj neće smetati.'' Sada nisam obraćao pažnju na nju. Istraživao sam novu mogućnost. Hmm. Sviđala mi se pomisao da me Bella smatra privlačnim kao ostatak ljudi, ali kada je Bella imala iste reakcije kao ostali ljudi? To mi ne bi trebalo povećati nadu. ''Ok, sve je sređeno. Osjećaš se bolje, Bella?'' Bella je kimnula – pomalo pretjerano. ''Možeš li hodati, ili želiš da te ponovno nosim?'' Pitao sam, zabavljajući se njenom jadnom glumom. Znao sam da želi hodati – nije željela biti slaba. ''Hodat ću,'' rekla je. Ponovno točno. U ovome sam postajao sve bolji. Ustala se, oklijevajući na trenutak, kao da ispituje svoju ravnotežu. Pridržao sam joj vrata i zakoračili smo van u kišu. Gledao sam je kako je okrenula lice prema laganoj kiši zatvorenih očiju, s malenim osmjehom na licu. Što je mislila? Nešto u ovoj radnji nije bilo uredu, i brzo sam shvatio što mi je u ovom držanju tijela bilo nepoznato. Normalne ljudske djevojke ne bi podigle lica prema rominjajućoj kiši; normalne ljudske djevojke nosile su šminku, čak i ovdje, u ovom vlažnom mjestu. Bella nikad nije nosila šminku, niti je trebala. Kozmetičke industrije zarađivale su milijarde dolara na godinu od žena koje pokušavaju postići kožu kao što je njena. ''Hvala,'' rekla je, sada mi se smijući. ''Vrijedno je razboljeti se da bi se izbjegao tjelesni.'' Gledao sam preko školskog dvorišta, pitajući se kako da produžim ovo vrijeme s njom. ''Svaki put,'' rekao sam. ''Pa, ideš li? Ovu subotu, mislim?'' rekla je s nadom. Ah, njena nada je umirivala. Željela me pored sebe, ne Mikea Newtona. I želio sam reći da. Ali trebalo je razmotriti mnoge stvari. Na primjer, sunce će sjati ovu subotu… ''Gdje vi svi idete, točno?'' pokušao sam držati glas nonšalantnim, kao da to nije previše važno. Mike je rekao plaža, mislim. Tamo nema previše šanse da izbjegnem sunčevo svjetlo. ''Dolje na La Push, na Prvu Plažu.'' Dovraga. Pa, onda je nemoguće. Ionako, Emmett bi bio živčan ako otkažem naše planove. Pogledao sam prema njoj, iskosa se smijući. ''Stvarno mislim da nisam pozvan.'' Uzdahnula je, već pomirena sa sudbinom. ''Ja sam te baš pozvala.'' ''Ajmo ti i ja pustiti ovaj tjedan jadnog Mikea na miru. Ne želimo da pukne.'' Razmišljao sam o tome da sam puknem jadnog Mikea i intenzivno uživao u mentalnoj slici. ''Mike-schmike,'' rekla je. Široko sam se nasmijao. I onda je počela odlaziti od mene. Bez razmišljanja o onom što radim, posegnuo sam i uhvatio je za kabanicu. Na trzaj je stala. ''A kamo si ti krenula?'' bio sam skoro ljut na to što me ostavlja. Nije mi bilo dovoljno ovo vrijeme s njom. Ne može otići, ne još. ''Idem kući,'' rekla je odbojno kao da me želi uznemiriti. ''Nisi li me čula da sam rekao da ću te sigurno odvesti kući? Zar misliš da ću te pustiti da voziš u tom stanju?'' Znao sam da joj se to neće sviđati – moja implikacija na njenu slabost. Ali morao sam vježbati, tako i tako, za put u Seattle. Da vidim mogu li izdržati neposrednu blizinu u zatvorenom prostoru. Ovo je mnogo kraće putovanje. ''Kakvom stanju?'' zahtijevala je. ''I što s mojim kamionetom?'' ''Alice će to ga ostaviti nakon škole.'' Pažljivo sam je povukao u svoj auto, jer sam sad znao da je hodanje prema naprijed dosta izazovno za nju. ''Pusti!'' rekla je, bočno se izmičući umalo je pala. Držao sam jednu ruku da je uhvatim, ali se ispravila prije nego je to bilo potrebno. Ne bih trebao tražiti izlike da je dodirujem. To me navelo da na razmišljanje o reakciji gđe.Cope, ali ostavio sam to za kasnije. Mnogo toga treba s te strane razmotriti. Pustio sam je da prođe uz auto i spotakla se na vrata. Moram biti još oprezniji, kad uzmem u obzir njenu jadnu ravnotežu… ''Tako si nespretna!'' ''Otvoreno je.'' Ušao sam na svoju stranu i pokrenuo auto. Držala je tijelo ukočeno, i dalje stojeći vani, iako je kiša padala, a znao sam da ne voli hladnoću i kišu. Voda se slijevala kroz njenu gustu kosu, potamnjujući je skoro do crne boje. ''Posve sam se sposobna sama odvesti kući!'' Naravno da je – samo je ja nisam sposoban pustiti. Otvorio sam prozor do nje i nagnuo se prema njoj. ''Ulazi, Bella.'' Oči su joj se suzile, i pogađao sam da razmišlja da li da učini taj korak ili ne. ''Samo ću te dovući nazad,'' obećao sam, uživao sam u razočaranju na njenom licu kad je shvatila da što sam mislio. Stisnula je usne, otvorila vrata i ušla unutra. S kose joj je kapalo na kožu, a čizme škripale jedna o drugu. ''Ovo je posve nepotrebno,'' rekla je tmurno. Mislio sam da izgleda posramljeno ispod ljutnje. Pojačao sam temperaturu da joj ne bude neugodno, i pojačao glazbu na lijepu razinu iz pozadine. Odvezao sam prema izlazu, gledajući je s dijelom oka. Imala je tvrdoglav izraz lica. Gledao sam u nju, ispitujući kako se osjećam… razmišljajući ponovno o reakciji tajnice… Odjednom je pogledala u radio i nasmijala se, oči su joj bile širom otvorene. ''Clai de Lune?'' pitala je. Fan klasike? ''Znaš Debussya?'' ''Ne dobro,'' rekla je. ''Mama uvijek svira dosta klasične glazbe po kući – znam samo svoje najdraže.'' ''Ova je jedna od mojih najdražih, također.'' Gledao sam u kišu uzimajući to u obzir. Čak sam i imao nešto zajedničko s djevojkom. Počeo sam misliti da smo različiti u svakom smislu. Sada se činila opuštenija, gledala je u kišu kao i ja, ali ništa nije gledala. Iskoristio sam njenu trenutnu nepažnju da probam eksperimentirati s disanjem. Udahnuo sam pažljivo kroz nos. Moćno. Zgrabio sam jače upravljač. Zbog kiše je još bolje mirisala. Nisam mislio da je to moguće. Glupo, odjednom sam pomislio kakav bi okus imala. Pokušao sam trpjeti to gorenje u grlu, razmišljao o nečem drugom. ''Kakva ti je majka?'' pitao sam da si odvratim pažnju. Bella se nasmijala. ''Vrlo je slična meni, ali ljepša.'' Sumnjao sam u to. ''Imam previše Charlijevog u sebi,'' nastavila je. ''Ona više voli izlaziti nego ja, i hrabrija je. U to sam sumnjao isto. ''Neodgovorna je i pomalo ekscentrična, i vrlo je nepredvidljiva kuharica. Ona mi je najbolja prijateljica.'' Glas joj je poprimio melankoličan zvuk; čelo joj se naboralo. Ponovno je zvučala više kao roditelj nego kao dijete. Stao sam pred kućom, prekasno se pitajući bih li ja uopće trebao znati gdje ona živi. Ne, ovo nije sumnjivo u ovako malenom gradu, s njenim ocem kao javnom figurom… ''Koliko godina imaš, Bella?'' morala je biti starija od svojih vršnjaka. Možda je kasno krenula u školu, ili bila zadržana…što nije vjerojatno. ''Sedamnaest mi je,'' odgovorila je. ''Ne doimaš se kao da ti je sedamnaest.'' Nasmijala se. ''Što?'' ''Mama mi uvijek kaže da sam rođena sa trideset i pet, i da se svake godine sve više približavam srednjovječnosti.'' Ponovno se nasmijala i onda uzdahnula. ''Pa, netko mora biti odrastao.'' To mi je objasnilo stvari. Sada sam mogao vidjeti… kako je neodgovorna majka pomogla pri Bellinoj zrelosti. Morala je rano odrasti, da postane skrbnik. Zato nije voljela da se o njoj brinu – osjećala je da je to njen posao. ''Ne izgledaš baš kao ostali tvog godišta u školi,'' rekla je, izvlačeći me iz sanjarenja. Napravio sam grimasu. Za sve što sam primijetio na njoj, ona je previše primijetila za uzvrat. Promijenio sam temu. ''Pa, zašto se tvoja majka udala za Phila?'' Oklijevala je minutu prije nego je odgovorila. ''Moja mama… ona je vrlo mlada za svoje godine. Mislim da se uz Phila osjeća još mlađe. U svakom slučaju, luda je za njim.'' Blago je protresla glavom. ''Odobravaš li to?'' pitao sam se. ''Ima li to veze?'' rekla je. ''Želim da bude sretna…i on je taj koga ona želi.'' Nesebičnost njenog komentara bi me šokirala, ali to je pasalo u sve što sam naučio o njenom karakteru. ''To je stvarno velikodušno…pitam se…'' ''Što?'' ''Bi li ona bila jednako velikodušna prema tebi? Bez obzira tko bio tvoj izbor?'' To je bilo glupo pitanje, i nisam mogao držati glas puštenim dok sam ga izgovarao. Kako je glupo uopće razmatrati da bi netko mogao odobravati mene za svoju kćer. Kako je glupo uopće misliti da bi Bella izabrala mene. ''Ja – ja mislim da bi,'' trepnula je, na neki način gledajući prema meni. Strah… ili privlačnost? ''Ali, naposljetku, ona je roditelj. To je malo drugačije,'' završila je. Iskosa sam se nasmijao. ''Znači nitko previše strašan.'' Namrštila mi se. ''Kako misliš strašan? Mnogobrojni piercinzi na licu i velike tetovaže?'' ''To je jedna definicija, valjda.'' Vrlo ne prijeteća definicija, po mom mišljenju. ''Koja je tvoja definicija?'' Uvijek pita pogrešna pitanja. Ili baš prava pitanja, možda. Ona na koja nisam htio odgovoriti, ni pod koju cijenu. ''Misliš li da sam ja strašan?'' pitao sam je pokušavajući se malo nasmijati. Razmislila je prije nego je odgovorila ozbiljnim glasom. ''Hmm… mislim da bi mogao biti, ako želiš.'' I ja sam bio ozbiljan. ''Bojiš li me se sada?'' Odgovorila je odjednom, bez razmišljanja. ''Ne.'' Lakše sam se nasmijao. Nisam mislio da skroz govori istinu, ali niti da laže. Bila je dovoljno uplašena da želi otići, bar to. Pitao sam se kako bi se osjećala da joj kažem da vodi raspravu s vampirom. Iznutra sam se nasmijao njenoj zamišljenoj reakciji. ''Pa, hoćeš li mi sad ispričati priču o svojoj obitelji? Mora biti zanimljivija od moje priče?'' Strašnija, zasigurno. ''Što želiš znati?'' oprezno sam pitao. ''Cullenovi su te usvojili?'' ''Da.'' Oklijevala je, onda progovorila slabim glasom. ''Što se dogodilo tvojim roditeljima?'' Ovo nije bilo preteško; nisam joj morao ni lagati. ''Umrli su prije mnogo vremena.'' ''Žao mi je,'' promrmljala je, očito se brinući da me povrijedila. Ona se jest brinula o meni. ''Zapravo ih se ni ne sjećam jasno,'' uvjerio sam je. ''Carlisle i Esme su već dugo vremena moji roditelji.'' ''A ti ih voliš,'' zaključila je. Nasmijao sam se. ''Da, ne mogu zamisliti dvoje boljih ljudi.'' ''Imaš puno sreće.'' ''Znam da imam.'' U toj okolnosti, koja se tiče roditelja, moja se sreća nije mogla poreći. ''A tvoja braća i sestre?'' Ako joj dopustim da sazna previše detalja, moram bih lagati. Pogledao sam na sat, obeshrabren što moje vrijeme s njom ističe. ''Moj brat i sestra, i Jasper i Rosalie, kad smo već kod njih, će biti vrlo uzrujani, ako će morati stajati na kiši i čekati me.'' ''Oh, oprosti, valjda moraš ići.'' Nije se pomakla. Ni ona nije željela da naše vrijeme istekne. Vrlo, vrlo mnogo mi se to sviđalo. ''A ti vjerojatno želiš svoj kamionet nazad prije nego načelnik Swan dođe kući, tako da mu ne moraš reći za incident s biologije.'' Nasmijao sam se sjećanja na njenu posramljenost na mojim rukama. ''Sigurna sam da je već čuo. Nema tajni u Forksu.'' Rekla je ime grada s određenim gađenjem. Nasmijao sam se na njene riječi. Zbilja, nema tajni. ''Puno zabave na plaži.'' Bacio sam pogled na rominjajuću kišu, znajući da neće potrajati, i još sam više želio da potraje. ''Želim ti dobro vrijeme za sunčanje.'' Pa bit će do subote. Uživat će u tome. ''Neću li te sutra vidjeti?'' Briga u njenom tonu me zadovoljila. ''Ne. Emmett i ja počinjemo vikend ranije.'' Sad sam bio ljut na sebe što sam radio planove. Mogao bih ih prekršiti… ali ne postoji toliko važna stvar kao lov u ovo vrijeme, i moja obitelj je već dosta uzrujana oko mog ponašanja bez toga da im dokazujem koliko sam opsesivan postao. ''Što ćete raditi?'' pitala je, ne zvučeći sretno mojim otkrićem. Dobro… ''Idemo planinariti na Goat Rocks Wilderness, južno od Rainiera.'' Emmett se strašno veselio sezoni medvjeda. ''Oh, dobro, puno zabave,'' rekla je s pola srca. Pomanjkanje njena entuzijazma me ponovno zadovoljilo. Dok sam je gledao, počeo sam osjećati agoniju zbog toga što ću joj samo za privremeno morati reći zbogom. Bila je tako meka i ranjiva. Bilo je nerazumno pustiti je van vida, gdje joj se svašta može dogoditi. A opet, najgora stvar koja joj se mogla dogoditi, rezultirala bi provođenjem vremena sa mnom. ''Hoćeš li učiniti nešto za mene ovaj vikend?'' pitao sam je ozbiljno. Kimnula je, oči su joj bile uznemirene i širom otvorene od moje ozbiljnosti. Budi jasan. ''Nemoj se uvrijediti, ali ti se doimaš poput onih ljudi koji privlače nesreće kao magnet. Pa… pokušaj da ne padneš u ocean, ili da padneš preko nečega, uredu?'' Tužno sam joj se nasmiješio, nadajući se da neće vidjeti tugu u mojim očima. Kako bih samo želio da ne bude toliko udaljena od mene, bez obzira što bi se dogodilo. Trči, Bella, trči. Previše te volim, za tvoje i moje dobro. Moje zezanje ju je uvrijedilo. Pogledala me. ''Vidjet ću što mogu učiniti,'' rekla je, iskačući na kišu i lupajući vratima najviše što je mogla. Baš kao ljuti mačić koji vjeruje da je tigar. Obavio sam oko prstiju ključ koji sam taman izvukao iz njena džepa, i smijući se odvezao. *Kraj 6. poglavlja ''Ponoćnog sunca''.* by:Petra
By your side | 27 | ♥
|
