Ipsa scientia potestas est
utorak , 03.12.2013.Francis Bacon, kada je izgovorio ove čarobne riječi, vjerojatno nije imao na umu isto ono što ja imam na umu. "Znanje je moć", snaga koja postoji u svakom pojedincu. No, tu moć znanja su ljudi oduvijek zloupotrebljavali, danas čak i više nego ikada prije.
Lijepo je dobiti dobru ocjenu u školi ili na fakultetu, proći evaluaciju na poslu s odličnim. Sam put do te "uzvišene" ljepote s druge strane, nije toliko lijep... Postoje ljudi koji uče brže i sporije. Postoje ljudi koji su u mogućnosti naučiti bilo što, a postoje i ljudi koji nisu u mogućnosti naučiti išta. I to je sasvim u redu. Da smo svi jednako pametni i inteligentni na svijetu, koga bi se uopće smatralo pametnim ili inteligentnim? "Ja nisam genije, svi ostali jesu" stoji na jednoj od mojih starih majica i ta fraza će mozgu koje je neupućeno u razmišljanja i koncipiranje složenijih tema zvučati kao da piše "Ja sam budala, a svi ostali su pametni." Ali ne, to nije ono što piše na majici. Na njoj piše "Ako svi imaju jednako znanje, a moje znanje je drugačije od njihovog, ja znam više od njih" Ali naravno, jako malo ljudi to koncipira na taj način pa sam oduvijek bio znan kao "Onaj koji nije genije".
Zašto je toliko bitno znati nešto što drugi ne znaju? Bio to lijek za rak pluća ili šifra u najnovijoj igrici, oduvijek se na onoga koji zna više od drugih gledalo sa ogromnom dozom respekta i jala. Najviše od sviju, sveučilišne profesore. To su ljudi koji su svoj cijeli život posvetili znanju, upijanju milijuna informacija iz knjiga, časopisa i znanstvenih radova. U razgovoru s njima uvijek imate osjećaj da ste manje vrijedni, bilo to zbog, priznajmo, njihovog ogromnog znanja ili jednostavno zbog širine vokabulara kojim ti ljudi raspolažu. Činjenica je, ako se rečenica sastoji uglavnom od teških, složenih, stranih ( po mogućnošću latinskih) riječi, najobičnija fraza poput "Znanje je moć" može zvučati pametno, pompozno i nedodirljivo. Kao i ova rečenica. Kao i naslov ovog posta.
Posao tih istih "nedodirljivih" sveučilišnih profesora je diseminacija znanja mladim nadama koje sjede ispred njih. Ono što oni znaju, sve te silne informacije, pretočiti u mozak osobe od dvadesetak godina. Vjerujem da se svima vama to sve čini sasvim normalno, profesori su tu da uče, fakultet kao alma mater (dobra majka) je tu za širenje znanja. I samo znanja.
Naglasak je na zadnjoj rečenici jer ja, kao student, na fakultetu ne dobivam ništa doli znanja. Ponovno će te reći "To je uredu, što tome fali?" Ništa. Znanje je super, znanje je moć. Ali znanje samo po sebi, skup činjenica u mozgu pojedinca nema apsolutno nikakve koristi, osim možda pobjede na nekom od TV kvizova. Stav ne samo sveučilišnih, već i srednjoškolskih pa čak već i profesora viših razreda osnovne je: "Nauči ono što piše u knjizi i dobit ćeš 5." I mi, učenici i studenti, poslušno sjednemo na stolicu, uzmemo knjigu i naučimo je napamet, izrecitiramo što smo naučili i dobijemo 5. Upišemo srednju školu i fakultet, sjedimo, učimo i recitiramo. Diplomiramo s najvišim ocjenama, dobivamo dekanove i rektorove nagrade, indeks vrvi peticama i pohvalama. Svi su tako ponosni na nas... A mi nemamo blage veze što smo naučili. Više od 90% učenika srednjih škola zaboravi gradivo nakon ispita ili usmenog odgovaranja upravo zato jer ih se tjera da nauče sve od zareza do zareza. Svi vi to znate, svi će te mi priznati tu činjenicu. Ali s druge strane, svoje će te dijete (ako ga imate, naravno) i dalje tjerati da nauči sve od zareza do zareza jer tako sustav traži, jer je to jedini način da se upiše željena srednja škola, željeni fakultet. Niste vi jedini krivci, naravno, većinu krivnje svaljujem na profesore upravo zato jer je to ono što oni traže. Budući da je njihov posao "pretočiti" u djecu svoje znanje, oni prilikom ispita i odgovaranja očekuju upravo to svoje znanje preneseno nazad. Samo iz dječjih ruka i usta.
Ova cijela priča do sad se može svesti samo na jednu rečenicu. "Školski sustav RH ubija imaginaciju i logično razmišljanje". Naravno, spomenuvši školski sustav RH kritizirati će te me zašto u tom slučaju ne krivim vladu i MZOS? Krivim ih, naravno, ali manje od profesora. Upravo zato jer su profesori slijepo to prihvatili, lakši im je posao i ne bune se protiv toga. Naravno, tko bi se normalan bunio protiv svog posla ako je danas lakši nego što je bio prije dvadesetak godina? Bunio bi se onaj čovjek, onaj profesor ili učitelj kojemu je stalo do djeteta u koje ulaže svoje vrijeme. Gledajte, ja sam prošao osnovnu i srednju školu u ovom sistemu, vidio sam i znam koliki je angažman profesora bio u mom školovanju. (čast izuzecima)
Rekao sam u prošlom postu kako vjerujem da mladi mozak, sa dovoljno znanja, u sebi ima rješenje za svaki problem, zato jer ga razumije. Sustavnim uništavanjem imaginacije i logike u društvu, ne samo da unazađujemo narod zaglupljivanjem nego ga i unazađujemo i nedostatkom adekvatnih, kompetentnih, brilijantnih ljudi koji postoje, koji se rode brilijantni. Koji krenu u školu da bi nešto naučili i izađu iz nje prazni, šuplji, izmoreni i mrtvi iznutra (čast izuzecima). Ako vam kao djetetu netko uzme igračku ili vam zabrani igranje, osjećati će te se praznima. Ako intelektualcu netko oduzme moć razmišljanja i njegov brilijantan mozak svede na ladice prepune znanja koje nisu ničime povezane i između kojih nema interakcija, osjećati će se prazan.
Profesori Hrvatske rade upravo to. U strahu da bi ispred njih mogao sjediti netko tko bi mogao postati pametniji i koji je inteligentniji od njih, uništavaju ono za što se bore, za što su plaćeni. Uništavaju znanje. Tu i tamo im promaknu jedan ili dva. Ali jedan ili dva od 7 600 studenata koji su ove godine maturirali je jako malo. Od 7 600 maturanata, 0,03% će zadržati svoju imaginaciju i brilijantnost, a ostali će postati dio stroja, dio sustava i zauvijek raditi ono što im se kaže.
komentiraj (12) * ispiši * #


