Muzej za jednu statuu ili kulturna blamaža

Jedan nećemo, drugi nedamo! To je nastavak priče o spomenicima koju sam započeo jučer i čime bih (za sada) zaokružio ovaj kulturno politički opus svejeg blogiranja o Opuzenu. Ova priča koju donosim pomalo je zaboravljena, o njoj se već neko vrijeme javno ne piše, a smatram da to ipak zaslužuje.

Muzej za jednu statuu ili kulturna blamaža

Kada je gradska vlast Opuzena odlučila pokrenuti projekat kanalizacije i toliko željenog uređenja središnjeg trga, popularne pjace, nije ni slutila da će u konačnici taj trg biti muzej na otvorenome. Pogađate, riječ je o danas već pomalo zaboravljenome slučaju spajanja glave i torza (statue) Naronitanske figure za koju se kasnije utvrdilo da pripada antičkoj Liviji. Spomenuta statua došla je u Opuzen u prvoj polovici 19.st i nije se dugo znalo što predstavlja odnosno kome pripada. Prije 12 godina nedvojbeno je utvrđeno da se glava koja se čuva(la) u Ashomolean muzeju u Oxfordu i statua iz Opuzena savršeno slažu što je tada bila svjetska senzacija.

Livija Drusilla kako se zapravo zvala krenula je tada na svjetsku turneju, bila izložena u Splitu, Oxfordu, Barceloni i Vatikanu te potom u Zagrebu. Svi smo bili jako ponosni!
Nakon toga se sva njezina raskoš izgubila u lokalnim natezanjima i ostalim peripetijama, jer se kao što nam je poznato iz medija, otvorio jedinstveni muzej „in situ“ u Vidu pored Metkovića, antičkoj Naroni, gdje je ona (Livija) trebala, po mišljenju struke, dobiti počasno mjesto.

Tada su počela natezanja komu zapravo ta statua pripada, Metkovci su tražili da se ona preda muzeju u Vidu jer tamo pripada, Englezi su uvjetovali spajanje „njihove glave“ i opuzenske statue samo predajom muzeju u Vidu, a mi naravno nismo bili spremni postupiti po istom već se cijela priča povlačila po medijima, ministarstvu kulture i ulici, koja je uvijek spremna dati svoje mišljenje.

Danas o spomenutoj priči malo tko govori, konzervatori, umjetnici i zagriženi štovatelji umjetnosti su zgroženi propuštenom prilikom, a Livija ili njezino tijelo leži danas u nekom sarkofagu sakrito od očiju javnosti u Opuzenu. Glava je ponovno u Engleskoj. Metkovci i Vidonjci trenutno šute. U Opuzenu isto muk.

Pitajući se zašto je ova priča ovako završila ako je uopće završila, pokušavam i sam zauzeti neko stajalište, pomiriti zdrav razum i lokalpatriotizam u sebi te izreći ono što mislim.

Sigurno da je ova priča puno složenija negoli se misli, prvenstveno zato što je općepoznato da Englezi i nisu baš skloni pogaziti svoj kolonijalistički ponos, jer svjedoci smo njihova nedavnog sukoba s Egiptom oko vraćanja odnosno posudbe muzejskih izložaka. Englezi su tada bili tvrdi i nudili su isključivo posudbu, a Egipćani mahnito tražili trajni povrat svojeg blaga. Zaista ne znam što se na kraju dogodilo, ali je činjenica da su i jedni i drugi bili na svoj način u pravu – slično kao i danas (jučer) u našoj priči.

Da se vratimo Liviji - u ovo predizborno vrijeme. Mene danas kao građanina bi svakako zanimao stav naših političara o cijeloj stvari. Koliko je naša odluka bila zapravo ispravna? Jesmo li se mogli zadovoljiti odljevom cijele statue i ponosno je izložiti na našoj predivnoj pjaci ili radije „imamo Liviju“ bez glave koju nitko ne vidi i nažalost više nikog ne zanima!? Ne znam hoće li se ponovno stvoriti mogućnost da se izvorni dijelovi ove veličanstvene statue opet sastanu i zablistaju. Prilika je svakako propuštena.

Pokušao sam na službenoj internet stranici grada Opuzena saznati nešto više, ali upisavši u tražilicu „livija“ dobio sam ravno nula rezultata. Za usporedbu, na metkovic.hr ima čak 24 rezultata na ovu temu doduše uz pomoć Slobodne Dalmacije. To me kao građanina žalosti jer smo zadržali spomenutu statuu ali očito je nemamo u skoro vrijeme namjeru izložiti, što bi mogli učiniti barem ljeti, u vrijeme turističke sezone, da nam bude izvrsna turistička atrakcija.

Nikakvih posebnih novosti na ovu temu nema već dvije godine. Posljednje je rečeno kako će se kompletirana Livija ipak vratiti u Vid, temeljem promjena u ministarstvu kulture RH 2011., ali do danas nema pomaka.
Bilježimo i izjavu donedavnog ravnatelja muzeja u Vidu H.Manenice koji je za emetkovic.com izjavio:
“ Što se tiče skulpture carice Livije, tu je stvar godinama nepromijenjena, nažalost. Još jedan primjer neuspješnog miješanja politike, gdje na kraju pati arheološka građa i posjetitelji koji ostaju uskraćeni.“



Svu raskoš ove statue prigodno je obilježila i Hrvatska Pošta, koja je 2005. u njezinu čast dala tiskati poštansku marku. Da se malo našalim, vjerojatno su i Livija i Stjepan Filipović učinili mnogo za Opuzen jer su siguran sam jedini koji su zaslužili dobiti poštansku marku sa svojim likom, dok mi danas nemamo pravu predodžbu koliki je njihov doprinos u cijeloj priči oko Opuzena i Neretve, odnosno Hrvatske. Negdje drugo bi se sigurno okretala velika lova na zaradi od turizma na ovakvim povijesnim znamenitostima.



Čija je zapravo Livija i tko je u cijeloj priči pobjednik?
Mislim da je to sada najmanje važno, bitno je da bude kompletna i na ponos Neretve jer ovakva kakva je trenutno nikome nije zanimljiva. Osobno, na kraju ovog kratkog istraživanja koje sam proveo surfajući po internetskoj arhivi, mogu kao pojedinac zaključiti, da iako mi je lokalpatriotizam važan i (u manjoj mjeri) poželjan, ne smije biti jedino mjerilo u sličnim situacijama, jer bi se već sutra moglo otvoriti neko drugo slično pitanje, gdje ćemo mi kao Opuzen tražiti povrat nečega što nam možda pripada, a druga strana će biti jednako tvrdoglava ili sebična kao mi danas i to nam neće htjeti dati ili vratiti.

Kao neki zaključak cijele ove priče, iako svjestan da svatko od nas ima svoje mišljenje o cijeloj stvari, mogu izreći jednu kvazi filozofsku misao:
„Opuzen je ovu utakmicu pobijedio zabivši sam sebi autogol!“

Donosim i video prilog autora Pere Štrbe iz 2008.:


O spomenutoj prepirci na internetu možete naći dosta zanimljivih tekstova, neki su sa web portala, a poneki i na blogu. Jedna blogerica se davne sad 2007.g. „usudila“ zagrebati po površini ove teme i u svojem postu kaže:
Muzej Narona - u blizini Metkovića - otvoren je bez slavne Livijine statue, kojoj je Grad Opuzen po drugi put odrubio glavu i takvu obezglavljenu je gura u »zagrljaj« hrvatskom kralju Tomislavu, na svoju sramotu, ali i na sramotu Hrvatske. Arheološki muzej u Vidu je prvi muzej uopće podignut nad arheološkim nalazištem, jedinstvenim u svijetu, onom na kojem je pronađeno 16 kamenih rimskih statua, velikih dimenzija, koje su resile Augustov hram u kojem danas, nakon restauracije i niza izložbi priređenih u Europi, ponovo stoje. Taj muzej toliko je važan da ga je otvorio hrvatski premijer.

Međutim među izloženim statuama, nema one slavne - Livije. Ostala je u Opuzenu jer je Gradsko vijeće Opuzena odlučilo tu naronitansku statuu ne vratiti tamo kamo pripada - u Vid, odnosno Naronu. Polakomilo se za tuđim blagom, što je u Opuzen dovučeno još za Austro-Ugarske, kad je Vid bio pod administrativnom upravom Opuzena. Ali do slavnog otkrića u Vidu za nju, kao i za još nekoliko naronitanskih spomenika što su valjda stigli u istom paketu (jedan kameni natpis, kapitel iz Augusteuma i statua Tiberija, danas gotovo potpuno uništena), nije baš mario.Godinama je statua slavne carice "stajala" sakrivena u hodniku bez ikakvih oznaka.

Stoga je odlučio (Grad Opuzen), odnosno (Gradsko vijeće grada Opuzena ), da se obezglavljeni torzo Livije postaviti na glavnom gradskom trgu, onome što nosi ime hrvatskoga kralja Tomislava uz obrazloženje da je Livija već 100 godina u Opuzenu. Nije im izgleda važan podatak da je Livija prije toga bila 1700 godina stanovnica Vida-Narone. Kralju Tomislavu trebalo bi podići spomenik na istoimenom trgu, a ne na njemu istaknuti rimski simbol, tijelo Augustove supruge, i to torzo kojem je Opuzen drugi put odrubio glavu.

Sve su, naime, rimske statue u Naroni pronađene bez glava koje su im odrubljene kad je uništen hram, kao simbol jedne moći i religije. Pronađene su tek dvije: Vespazianova i Livijina. Potonja je u oxfordskom Ashmolean muzeju koji ju je dugoročno posudio kako bi torzo i glava Livije bili spojeni u jedno tijelo. Takva je Livija s ostalim statuama obišla Oxford, Barcelonu i Vatikan. Ali nije stigla do svog odredišta u Naronu, odnosno Vid. Budući da je tijelo ponovo oteto, ni glava nije stigla u Muzej Narona nego je ostala u Arheološkom muzeju u Splitu.

Jer, uvjet je Ashmolean muzeja za daljnju posudbu da originalna glava bude pripasana na originalno tijelo, a ne na njegovu kopiju. Ono što je mogao, želio i htio Ashmolean muzej, nije i Opuzen. Ni pod koju cijenu, čak ni istu posudbenu što se prakticira i drugdje, ne samo kod nas nego i u svijetu. Opuzen je Hrvatskoj priskrbio veliku sramotu i pritom ne osjeća nikakvu nelagodu. Dapače ... ponosan je na to svoje (ne)djelo, zbog kojeg će glava Livije morati natrag put Oxforda, a njezin će torzo skončati na Tomislavovu trgu pod staklenim zvonom.
Rimska statua kao javni spomenik na trgu kralja Tomislava , u staklenoj vitrini! Ili - nažalost , još jedan opuzenski u nizu ...

U komentarima kojih ima ukupno 11, posljednja dva su od naše dvije sugrađanke koje slave „pobjedu“ Opuzena u ovoj kulturno – političkoj utakmici i jedna od njih kaže:
„A što se tiče Livije, neće biti pod "staklenim zvonom" na pjaci iliti "pijaci" kako je vaš uvaženi profesor Manenica rekao (koji očito slabo poznaje razliku između pijace i pjace-trga), al to je na njegovu sramotu, već će biti postavljana na jednom sasvim drugom mjestu, jer po propisima ne smije biti vani. I prestanite napadati i tražiti ono što nije vaše, mislim da ste dovoljno iscrpili iz našeg Opuzena.
Dođite i posjetite našu pjacu koju vjerojatno vi nikad nećete imati, jer teško je po "brdima", odnosno na parkingu onako nešto napraviti. To su čari Dalmacije, lijepo ih je gledati, a još teže ne imati....“ (Opuzenka)

Oznake: Opuzen, Carica Livija, Livia Drusilla, Muzej za jednu statuu ili kulturna blamaža