neizbrojen trenutak
|
s tih par slova preostalih pod jezikom smišljam kako sazdati kulu na granici morskog pejzaža ispod indigo oblaka zelenim vrhom olovke kojom crtam rubove jednog pa drugog oka u njima stanuje slutnja da će vjetar nesmotreno brzo podići sva jedra u zrak sve plahte u koje smo skrile bose noge od zime i čuđenja svijeta pa ćemo po dvije po tri stepenice hitro dograbiti onako uvijene jedna drugoj oko gležnjeva tražeći još malo vremena još jedan neizbrojen trenutak i biti će mjesta za valove i mjesta za kišu koja će nakon toga padati po nama u toj kuli i postelja i stol i dvije sretne naranče za doručak kad nakon prvog nanesem drugi sloj maskare i probudim te žureći nazad u snove |