. . .
|
sjedim na klupi. svako jutro. tamo negdje pored, postoji slika. hologram greške. povremeno uđem i zamijenimo mjesta. tako znam da ništa nije stvarno. pored kuće je stablo. dolijeću vrane. u kljunu ponesu po jedan orah. na vrhu visokog stupa razbiju ljusku i pojedu meko srce. onda odlete preko pruge. prolazi vlak. tišina se reže na komade koji bučno padaju svuda po meni. žmirim. sunce. boje. iznutra je bijelo. tri dana su vječnost. tri jutra, neispričana do kraja. od tada je prošlo puno više. ne razumijem se. ne pitam ništa. čekam noć. |