30%

četvrtak, 17.07.2025.

Anketa:
Na sto ste pomislili kada ste vidjeli ovaj postotak:

A) na napunjenost baterije na mobitelu
B) na popust za umirovljenike
C) na visinu vaše povišice
D) na udio alkohola u vašoj omiljenoj žestici
E) na nešto sasvim drugo
F) na rast broja noćenja za srpanj ove godine, u odnosu na prošlu?
G) na ništa... na ništa ne mislim... kvrcc, kvrccc, kvrcnul mi mozak?


-Vjerojatnost za kišu je trideset posto, rekao je postariji čovjek konobaru-gazdi, odlažući mobitel na stol. Jedna moja bi ga nazvala crackheadom kada bi ga vidjela i čula, i vjerojatno ne bi pogriješila.
-Trideset posto? Ma to je ništa, mora biti barem šezdeset da bi pala, odvratio mu je ovaj samouvjereno.
Crackhead je pušio kao da mu je to zadnji dim u životu, a glavati gazda cigaru nije ispuštao iz usta čak ni dok je razgovarao, nevjerojatna je to, začudna vještina, otprije mi poznatog lika. Znači, tu se uguzio, za kraj životne karijere, pomislila sam, direktor.


Iz daljine se čula tutnjava, ali oni kao da je nisu čuli, nebo se smrknulo, ali oni to nisu primjećivali. Ispijala sam svoju kavu u drugom lokalu, onom koji posluje već vjerojatno dulje nego što ja postojim.
Kavu mi je donio sada već pogrbljen vlasnik, još uvijek s istim osmjehom kao kad je bio mlad, još uvijek fin i nenametljiv. U bijeloj košulji i crnim hlačama - naravno. Još uvijek odlična i iznenađujuće: ptistupačns kava cijenom, s obzirom na turizam i sezonalnu berbu. Euro pedeset, iznenadila sam kada mi je rekao.
Sjela sam tu nakon...trideset godina. Nekada sam radila prekoputa. Ured u kojemu sam radila nije imao praktički nikakve uvjete za rad, bila je to betonjara bez krova, užasno vruća.
Sjećam se subota, bile su pravi pakao: turisti ili većinom iznajmljivači su stajali u redovima sa svojim dokumentima, čekali da im ručno uvedem imena, da im naplatim boravišnu pristojbu.
Što od nepreglednog reda, što od nemogućih uvjeta, znoj bi mi se slivao s čela dok bi ja upisivala imena u kartone, pa ručno ispisivala uplatnice, a mislila sam da...radim fini posao. Bila je to jedna od žešćih bauštela u mom životu.
Najteže je bilo upisivati mađarska imena: imena još nekako, ali prezimena, to je bilo nemoguće zapamtiti. Doslovno sam morala slovo po slovo prepisivati s dokumenata na karton. Ubi bože.
Spašavao me je ventilator, djelomično, ali subote su bili užasi. Užasno je bilo gledati i goste koji, misliš, dolaze po kakvu informaciju: gdje izaći, sto posjetiti, gdje jesti, gdje je kakva dobra plaža ili nešto slično, ali ne...
Većinom bi, ako uopće, bojažljivo pozdravili, nasa braća Slaveni, i onda bi, iskoristivši moju zaokupljenost zapisivanjem podataka, iskoristili moju zauzetost da ukradu, ponavljam: da ukradu besplatni katalog. Ponavljam: besplatni katalog.
Osvrtali bi se da vide vidim li ih, a ja imam tu nesreću da vidim i kad ne gledam, zgrabili bi katalog s police i pobjegli brzinom munje. Kao da ću ja, ne znam, ostaviti se zapisivanja, uzeti pendrek i trčati za njima. I napisati im kaznu, nekakav prijedlog za izgon iz države.
Valjda... ne znam.

Gledam: ured kao takav više ne postoji, ispred njega nabacane su nekakve daske, palete, gajbe prazne ambalaže. U uredu je, vjerojatno, skladište glavatom mudrijašu.
Danas se gosti jednostavno prijavljuju putem eVisitora, boravišna i ostale takse se plaćaju putem eBankinga...sve je danas jednostavnije...
I gostima je jednostavnije, imaju eBOOKinge, eTravelinge, e moj pajdo... ;)

Barem 30% jednostavnije. ;).
Sjetila sam se i jednoga, koji mi je ogrnut ručnikom, na putu do plaže usput donosio kavu na tacni, pravu tursku koju bi skuhala njegova mama i poslala za mene, svaki dan. Mislim, ovaj, mama ga je htjela oženiti, vjerojatno, pa zato... Eh te mame... :)

Kava je bila odlična jutros, kiša je naravno pala čim sam ispila 30%, a glavatom samouvjerenom konobaru, zapravo gazdi, se pridružio jos jedan ranojutarnji gost, prijatelj. Izvadio je mobitel i pokazivao mu je slike, očito zajedničkog prijatelja koji se razbio na boćama.
-Pal je, i razbil je glavu, i nitko nije imal mobitel nego samo ja, i zval sam mu ženu, sina, sin je bil ljut, ne znam zakaj je bil ljut, pa da, nije mu to prvi put da je pal, da se razbil...

Ispila sam svoju kavu nabrzinu, ostavila dva eura na stolu, sjela u auto, bacila oko još jednom na moju djevojčicu, upalila brisače i odvezla se do shopping centra.
Vjerojatnost za trideset posto popusta je minimalna.

Volim kišu.
Osobito ljeti.