I want to break free

nedjelja, 22.06.2025.

Jutros idem praviti palačinke za doručak za djecu u razvoju (djeca rastu dok spavaju) i baš odlučim ih napraviti s mineralnom koje jučer je ...bilo.

Ouuuukeeej.

Nakon laganog nervnog sloma, taman kad su palačinke ispečene i spremljene u pećnicu, bude se prva gladna usta, dolaze u spavaćici.

Vidim da se palaćinke posipaju šećerom pa se čudim. Jučer sam donijela Linoladu?

Nema više, mrtva-hladna mi odgovoriše Prva Gladna Usta.

Vadim jagode.

Omotala se Sita u šugaman i otisla se bacit umore.
Kad se vratila, s vrata je upitala: Mama, kakvi su ti bili sinoć njoki.
Posipam se pepelom i skrušeno odgovaram: "Savršeni." Kao što, realno i jesu. Boljih u životu nisam jela.

Sad čekam još dvoje gladnih ustiju ... u dobroj vjeri.

...

U međuvremenu, dok ona doručkuje, ispustim zvuk nalik na "ajme" (oprostite, ne znam ga zapisati, ali možete ga izmisliti gledajući sliku onog slikara, onu kad se onaj drži za glavu na mostu, mislim da se zove "Vrisak").

-Što je sad?, gleda me iskulirano.

-D! Zaspala je! Treba ić....

-Mama, danas je nedjelja!

-Uh! Da... Hvala Bogu da je nedjelja. Hvala Bogu da je stvorio nedjelju. Hvala Bogu da nam je dao djecu koja mogu mirne duše rasti i razvijati se do podne, dok mi proživljavamo svakovrsne šokove, čak i nedjeljom.

Za ručak bit će ptica koja ne leti, kruh sa sjemenkama koji sam ispekla jučer i salata.

Valjda će biti dovoljno.