Ti jelo vo

četvrtak, 19.06.2025.

Stoji u redu ispred mene pa ga proučavam. Iz dosade.
Ne volim čekati u redovima, imam osjećaj da gubim vrijeme.
Uredan, koža potpuno tamna od sunca (radi na otvorenom, pretpostavljam), u ruci vrećica s ugljenom. Roštilja se praznikom, a ponestalo žara. Ili se nije pažljivo planiralo. Ili se računalo s time da je pumpa otvorena non-stop, pa će se već skoknuti. Ojači čovjek, četrdesetak. Pogledava stalno nešto ulijevo, nešto mu još fali ali je neodlučan. Saginje se neočekivano i dohvaća paket vode. Stavlja uz noge, uz ugljen. Gledam tetovažu na nozi i ne mogu odgonetnuti što je: neka mračna šuma, neka staza, što li.
Naočale sam zaboravila doma, ionako mi ne trebaju stalno, samo su za čitanje, i samo za sitna slova.
Gledam mu stas, dosta je visok, ali previše salast za moj ukus. Trbuh mu se prelijeva na sve strane, jesti-piti-leći tip. Dosadan, nezanimljiv, neobrazovan, neambiciozan - tako ga zamisljam životno. Seksualno predvidljiv. Rodeo: on bik, žena kaubojka.
Pogledava opet ulijevo, nešto mu ne da mira. Usne su mu objesene u uglovima prema dolje, poznato mi odnekud. Brzo izlijeće iz reda i u naručaj uzima naramak limenki piva, taman u trenutku kada je bio njegov red za kasu.
Limenke iz naručja slaže na pult, podiže vodu i ugljen s poda, plaća kreditnom karticom i nestaje.