Ovih dana mi titra oko, točnije donji kapak, povremeno.
Gugl nabraja moguće uzroke:
Alkohol - isključeno.
Kofein - moguće, vrlo moguće
Stres i umor - vrlo vjerojatno.
Kaže isto dr Gugl - puno odmarati, više spavati, uzimati magnezija i vitamina B... i tako.
Ne smiri li se za dva-tri tjedna u vizitu - doktoru, naravno.
Na sv. Lucu smo, umjesto sijanja pšenice - kitili borić.
Baš mali mali borić. Dva-tri pedlja visok. Tako nam je došlo, uhvatilo se vremena i volje tada, ne čeka nam se Badnjak.
Sijanje pšenice mi je nekako - jalov posao.
Jer, jela sam pravi kruh od prave pšenice koja mi je prolazila kroz ruke. Znam ja sto je sito, a znam i što je rešeto. Držala u rukama. Uvprošlom životu. Prvi kruh sam zamijesila i ispekla u dobi od deset godina, a nisam ga ni probala. Neću o tome, ne želim nikoga rastuživati.
Zato mi je to sijanje pšenice otpalo. Nije mi napeto.
Nema se tu sto žeti zapravo, a kako sjemenke kliju, kako niču - znamo, i nije izazov.
Ali borić, mali živi kičasti borić je veselje.
Gledam tu svoju djecu odmalena kako ga kite i čavrljaju, smijulje se, premiještaju te kuglice s grančice na grančicu i - neopisivu ljubav tada osjetim.
A ljubav u srcu kada se javi, to je valjda u mom intimnom religijskom sustavu - rođenje boga, božića.
Ljubav, osjećaj ljubavi...to je za mene nešto božansko i... sveto.
Znači, borić, živ, od dva-tri pedlja, uvijek isti nakit kojeg se ne odričemo i osjećaj ljubavi...u meni.
Osjećaj raja, kako ga ja doživljavam.
E da, mačića nisam spomenula: sklupčao se uz mene i drijema. Bor još uvijek nije srušio iako mu je sasvim dohvatljiv.
Samo ga je jednom pomirisao i odustao.
Panika je, da će ga rušiti, bila neopravdana.
Egipatska sveta mačka s imenom ludog rimskog cara je potpuno nezainteresirana za naše običaje.
Ne tiču je se.