Barca

ponedjeljak, 02.09.2024.

Jednu bih sad najradije nalijepila ovdje, ali ne smijem. Ne svoju, nego svoga djeteta sliku ljubim. Najljepše dijete na toj grupnoj fotografiji je moje dijete. Ali realno i objektivno to tvrdim, naravno. I drugi su jako lijepi ali ona...
Smije se, i dijeli u obiteljsku grupu još slika, jer joj paše slušati takve hvalospjeve njenoj ljepoti. Ne pretjerujem.
A ujedno joj je i smiješno moje oduševljenje.
Odgojit ću Narcisu, znam, ali ne mogu si pomoći.
Ustvari, neće ona to dopustiti, tko čita Dostojevskoga, taj kuži sve. ;)

Bože, kako smo samouvjereno tvrdili da smo utkali sav svoj svemir u njih, zajedno, a onda dopustili sebi da...
Ne mogu, niti ću ikada moći shvatiti... A čitala sam i ja debele knjige jednom...

Umjesto Nje, jedna njena:

Povratak

nedjelja, 01.09.2024.

Piše mi sinoć da stize otprilike tad i tad i da je dočekam na kolodvoru.
Ujutro me zove, promukloga glasa i kaze da dođem s tabletama. Grlo.
I još mi piše da je ne pitamo ništa tri dana, da je niti ne budimo.
A onda, ispruzena na zadnjem sjedalu počinje lagano dijeliti dojmove.
Kaze da jedva čeka da se okupa u našem moru, da je tamo more jako prljavo i puno smeća.
Priča o izlascima, priča o prijateljima, priča bez mog propitkivanja. Mirno je slusam, upijam.
I onda utone u san.
A ja u retrovizoru gledam to svoje dijete, uskoro punoljetno, kao... kao... situ i zadovoljnu bebicu, preplavljenu dojmovima i mirno i spokojno je vozim doma.

(Iz ciklusa, Kako nahraniti Joy, prvi dio;).