Jednu bih sad najradije nalijepila ovdje, ali ne smijem. Ne svoju, nego svoga djeteta sliku ljubim. Najljepše dijete na toj grupnoj fotografiji je moje dijete. Ali realno i objektivno to tvrdim, naravno. I drugi su jako lijepi ali ona...
Smije se, i dijeli u obiteljsku grupu još slika, jer joj paše slušati takve hvalospjeve njenoj ljepoti. Ne pretjerujem.
A ujedno joj je i smiješno moje oduševljenje.
Odgojit ću Narcisu, znam, ali ne mogu si pomoći.
Ustvari, neće ona to dopustiti, tko čita Dostojevskoga, taj kuži sve. ;)
Bože, kako smo samouvjereno tvrdili da smo utkali sav svoj svemir u njih, zajedno, a onda dopustili sebi da...
Ne mogu, niti ću ikada moći shvatiti... A čitala sam i ja debele knjige jednom...
Umjesto Nje, jedna njena:

Post je objavljen 02.09.2024. u 22:32 sati.