Seeking for love...

...a long long time ago...

Kad je L. ovdje nedavno stavila popis inicijala ... muskaraca koji su je dodirnuli (italic?;), netko je ironično upitao pravi li listu kandidata za izbore. Potaknuta njenom "izbornom listom" napisala sam post koji sam svjesno pisala iz...ajmo reći banalno-muske perspektive shvaćanja ljubavi, odnosno banalno-zenske razočaranosti u istu.
S. je negdje citirala nedavno nekog mudroslova koji je rekao da je ljubav rijetka kao rep Hejlijeve komete (spellchek later).
I je.
Mi žene trazile smo ljubav, pravu, iskrenu, nježnu, pažljivu, sveprožimajuću u tim nekim mlađim godinama. I ostavljale ljude i bile ostavljane i gurale naprijed...
For forever and ever after.
U ljubavi se raste, urasta jedno u drugo, isprepliće, raspliće, ali... nekad jednostavno... nije jednostavno, ali moraš otići. Ili pustiti. Ovisno o... perspektivi.

Dok sam pisala onaj post tamo, zaboravila sam spomenuti jednog (M.S.;) koji mi je na posao donosio kavu. Mladi smo bili oboje, mislim oko dvadesettri ;) i taj momak bi mi na pladnju donio kavu, i to usput, od doma - tursku, dok je išao na kupanje ogrnut samo ručnikom.
Poslije me pozvao na izlet (bili smo u najstarijem i najljepšem hrvatskom gradu...mah-mah Anne...) i on mi je, nekako mi je to sve bilo iznenada, počeo pričati kako želi djecu. Onako, iznebuha. A nismo se čak bili niti poljubili. Žena ne želi pričati o djeci na prvom spoju, ne, nikako, big turn off, a i nikakvu privlačost nisam osjetila koliko god sam je zeljela osjetiti. Zaključila sam tada kako arijevski tip nije moj tip muškarca, ni pod razno ;).
U voznji sam mu stavila ruku na njegovu. Ništa. Vjerojatno smo se i poljubili, vjerojatno na rastanku, i opet ništa. Barem koliko se ja mogu prisjetiti.

Djeca su došla... tek koju godinu kasnije...kad je svemir poslao onoga koji je...u tom trenutku bio Onaj koji Zna...kako...s tadašnjom Ja.


Što sam ono počela pisati?
Što sam htjela reći.

A ha.

Teorija uma.
O tome ću drugi put.
Možda sutra.

*