Bobice

nedjelja, 24.09.2023.

Jutros gledam u galeriji mobitela ikonice fotografija koje sam nedavno snimila, pa osim slika s mora, odnosno ribolova, fotografije psa koji krmi na leđima na svom dijelu kauča razjapljenih usta, odabirem kliknuti na ovu, nastalu usput, uz put, ne s namjerom da postane uspomena, ili da pretendira biti umjetničkom, nego je to trebala biti "radna fotografija", fotografija-upit, skup piksela pomoću kojih ću postaviti upit nekoj od tražilica i ona će mi reći koja je to biljka, grm, koji se okitio brojnim grozbovima crvenih sjemenki. Želja da saznam "što je to" bila je toliko jaka da sam na pustom poljskom putu zaustavila automobil, izašla van i okinula foto-pitanje, koje se onda spremilo negdje u memoriju telefona, ali kad sam se doma spojila wifijem na internet, otišla je vjerojatno negdje i u nekakav cloud, internetski oblak, dobila je i Samsungov žig, jer zaista, nisam ja sama stvorila fotografiju, stvorio ju je cijeli niz ljudi koji je kroz dugi niz godina radio na razvoju takve tehnologije, takve mogućnosti.
Fotografija je, dakle, dobila mogućnost ne samo da postane vizualni zapis kojim ću internetu reći tisuću riječi, reći ih "u vjetar", postala je ona odavno dokument, dokaz, alatka, ali i predmet trgovine, lijepa uspomena, podsjetnik, usputna bilješka, usputno pitanje spremjeno u džep, za neku drugu prigodu.

Ali je zaboravljena u roku od nekoliko minuta. Došavši kući, trebalo je napraviti nešto drugo, možda, i ja sam zaboravila na fascinaciju bobicama i na pitanje koje se pojavilo u trenu, i bivalo u "pomoćnoj memoriji" sve do trenutka u kojem sam krenula pregledavati galeriju mobitela, ne znam ni sama iz kojeg razloga.
Možda mi je fotografija odaslala nekakve elektromagnetske valove u mozak, mekakve impulse i sada se ja bavim njom, umjesto da radim nešto drugo, nešto korisnije. Ne znam. Pametnije bi bilo lakirati nokte ili ići na kavu kod mame, svekrve, uplatiti neko putovanje oko svijeta, odletjeti u Dubai, Abu-Dabi ili možda...u Dohu.
I dalje mi se ne da istraživati što je to, kakve su to bobice. Što ako na taj način besplatno obrazujem Umjetnu Inteligenciju, što ako dođe odnekud nekakav dron i samo pobere te bobice za zdravlje Papa Joea Bidena ili onog Jahača na Apokalipsi - Putina. Već sam vidjela neke dronove koji beru jabuke samostalno, raspoznaju pomoću kamere koje su zrele, a koje nisu i odnose ih tko zna kud, tko zna gdje, tko zna kome. Meni, recimo, dron nikada nije donio lijepu, crvenu svježu jabuku na poklon. Vjerojatno bih se odmah zaljubila u takvog, jer kod mene takvih jabuka nema ni za lijek, a volim ih. U trgovinama su sve neke suhe, smežurani, iz tko zna čijih robnih rezervi... Doduše, jednom je dron letio iznad mog vrta, a ja sam se silno uplašila te zujalice da sam se sakrila ispod smokve i čekala tu dok zujanje nije prestalo. Tek tada sam se osjetila sigurnom. A tko zna, možda mi je samo htio uručiti jabuku, onu sa stabla spoznaje.

Nego, bobice. Što s njima, što s tom fotografijom. Ima li se netko volje baviti njome, mene je umorila i prožvakala i... Ništa. Nemam volje.
Eto je vama, nadam se da vas neće izmaltretirati kao i mene.