utorak , 29.05.2007.

1.KUP DALMACIJE - MAKARSKA

pošto su svi manje – više objavili postove na temu 1. Kupa Dalmacije...moramo i mi napisati barem par slova kako je to sve izgledalo iz naše perspektive...dakle ovako...
dogovor je bio da se krene u petak oko 18 sati; naravno od tog dogovora ni "d". Petra i ja smo zaboravile dvije krucijalne stvari, bez kojih nikako nismo mogle krenuti i čim su bile u našim rukama mogli smo se otisnuti na pučinu - pravac...ks. put smo kratile kokodakanjem, slušanjem mp3-a, dok nismo došle do prve stanice...e tu su dvije kokoši vidle parkić za djecu, pa sam ih morala uslikati...
ma pogledajte ih samo....



svakim kilometrom se sve više osjećao onaj morski zrak, koji meni posebno odgovara jer imam problema sa alergijom...i onda smo napokon oko 23 sati stale na kaštelansko tlo. Na brzinu je pala cuga u bircu, a onda pothvat dana – uspon na planinarski dom. svi koji su imali priliku voziti se gore, znaju o čemu pričam. imajte na umu da je ovaj put bio mrak, a cesta razrovana do boli. i došle mi gore..sve sretne..pogled ti ledi krv u žilama...

zrak čist, ja dišem punim plućima... kad evo Marine...ubija me u pojam riječima..a da mi pomogneš teglit kofer??? ajme majko...na svakih pet koraka je bila pauza, em zato jer je svaka strpala pola ormara u tu gromadu od kofera, em zato što su me putem do doma svi, ali svi od reda plašili sa zmijama, pa sam svako malo skenirala teren. ako nešto ne volim, ali nikako, onda su to zmije. brrrr...i sad se ježim. uglavnom, bez zmija na mom vidiku, uspješno smo došlepale stvari gore (molim pljesak za Marinu i mene) i domaćini su nam pokazali sobice, koje su bile oku ugodne.

Mario, naš vozač, si je bio faca jer je dobio sobu samo za sebe..isto kao i naš predsjednik. raspakirale smo stvari, upalile muziku i izvalile se po krevetima. tada je naša nova Marina imala show samo za sebe; pa nam je izmamila suze na oči...da bi negdje oko 3 ujutro tabor utihnuo u san.
buđenje u 5 nam nije baš najbolje sjelo, al šta se može. spremile smo se u cca. pola sata i pokret prema domu u ks, od kojeg smo zajedno sa Kaštelanima, Zaprešićanima i Našićanima krenuli prema, po mom skromnom mišljenju, još jednom od bisera Jadrana – Makarskoj.

nismo pošteno ni izašle iz kombija, a već smo sjedile u bircu na kafi. srele smo mnoge drage nam ekipe; i muške i ženske, razmijenile par rečenica...i sve više je ona poznata trema drmala naše želućeke. iz birca smo se premjestile na tribine i gledale i gledale i gledale...
pola sata prije smo se spremile i krenule na zagrijavanje. mislim da i vrapci na grani znaju da smo napravile neke izmjene u ekipi; ovaj put se radilo o N2 i tekliću. Naime, učlanile smo u dvd dvije nove cure koje su prvenstveno zaslužne što smo se uopće pojavile u Makarskoj...da nije bilo njih, namakale bi noge u lavoru, a ne kasnije u moru. no da ne duljim...kucnulo je i naših par minuta i evo nas na stazi.

trema je radila svoje, pokušavale smo biti hladne glave, no teško je. pa ipak se radi o Kupu Hrvatske. vježba je bila i predobra uzimajući u obzir da smo vježbale...koliko ono...pet puta..??? štafeta...e tu smo mogle biti i bolje, ali imamo još četiri natjecanja da pokažemo što znamo.
nakon toga je uslijedilo ono što bi nazvala najvećim lapsusom cijelog dana, natjecanja...kako god hoćete - čekanje na proglašenje. oni pametni su ugrabili najbliži hlad, dok su oni malo manje pametni stajali u uniformi dok je sunce žarilo i palilo...no hajde; preživjele smo i to. osvojile smo 3 mjesto iza cura iz Breškog Jalševca i cura iz Kaštel Sućurca. osigurale smo si 15 bodova i to je čist pristojno za početak.
vratile smo se u kombi, presvukle u badiće, nabacile japanke na nogice, u torbe potrpale ručnike i kreme za sunčanje sa najvećim faktorom... – drugim riječima – bile smo spremne za kupanac. no, prije toga, Dro i ja smo bacile oko na jedno preeeeeeeemeeeeeedeeeeeeno biće...evo ga

smjestile smo se kraj Lekeničana...umočile palac u more... i na sveopće iznenađenje voda je bila preeeeedobra. očekivala sam da će mi trebati tri gladne godine da se natjeram u vodu...a ispalo je obrnuto...trebale su mi tri gladne godine da se natjeram iz vode..i da..kao modni dodatak u vodi, Iva i ja smo iskoristile netom dobivene medalje.

oko pet je bio dogovor da se krene prema ks. došavši tamo, Iva, Robi i ja smo se uputili u najbliži dućan i pokupovali sve moguće za roštiljadu koju smo planirali napraviti na domu. opet smo imale scena pri uspinjanju, ali sve je prošlo "ajnc a". na brzinu smo se otuširale, obukle i spustile par metara niže do jedne jako simpa kućice gdje smo feštali. pridružilo nam se par Kaštelana i moram reći da je baš bilo super. zabavljali smo se igrom – nikad nisam – i ljudi dragi...bilo je suza i suzaaaaa...molim samo jedan spontani za Marinu, Maria i Robija... jer što su oni valjali...pa toga nema nigdje.



oko pola jedan smo se premjestili u dom, ali fešta nije stala tj. barem ne za Robija, Marija i mene. do pola četiri ujutro Robi nas je zabavljao pričajući viceve...imam jednog koji mi nikako ne izlazi iz glave, pa eto...da ga podijelim sa vama...daklem...

jutro nas je dočekalo nekako oblačno kao da je oslikavalo naše unutarnje raspoloženje; naravno, nije nam se išlo kući. potrpale smo stvari u kombi, a potom sebe i krenuli. putem do dolje su me počastili sa par ssssssss, ssssssssss, sssssssssss.... al hajde...tješila sam se da to rade iz ljubavi. u domu smo popile kavicu i oko 11 sati se okrenuo vjetar prema sč. put je protekao ok, većina nas je pokušavalo ubit oko ili barem nešto, samo da odmorimo. stigavši u sč uhvatila me melankolija za vikendom, kao i svaki put kad se vratim kući iz ks.
eto...još samo da se zahvalim mojim curama – Mateji, Marini, Petri, Ivi, Marini, Dragici, Ivi i Marijani što su mi uljepšale protekli vikend na najljepši mogući način....i znajte da vas puuuuno volim.
to vam je to dragi moji..znam da nisam bila kratka..al ovo što ste pročitali je samo maleni djelić od svega što nam se događalo...
imate svi najljepši pozdrav.

voli vas vaša Martina.

srijeda , 23.05.2007.

3, 2, 1 krecemooooo

Nakon bezbroj sati provedenih na telefonu, dogovaranja kako i kada, i najvaznije, gdje odsjesti u Makarskoj, s olaksanjem mogu reci rijeseno je sve.
Bilo je ovo poprilicno stresno razdoblje za sve nas, no uz pomoc dobrih dusa, kojima ovim putem zahvaljujemo na nesebicnoj pomoci, mozemo pakirat kofere i put Makarske!
Bas kak se kaze- kaj nas ne ubije, to nas ojaca.
Uz svakodnevne obaveze, trcanja s faxa na posao, uspije se i vjezbat.
Ekipa je napokon formirana i spremna za nastupe na najvaznijim kupovima ove godine.

Da ne duljim vise, zelim svim ekipama srecu i fer igru ovog vikenda na Kupu.
I naravno neka pobjedi najbolji!




Do sljedeceg tipkanja pozdrav od Čičanki!

subota , 12.05.2007.

I Staro Čiče ima admina!!!!!!!!!!!!!!!

eto, prošao je i 2. susret blogera kojemu sam i ja prisustvovala-napokon!o svačemu se raspravljalo a ono što je za nas cure iz Čiča najzanimljivije je to da je naša Martina postala ADMIN-znači da može objavljivati članke i slike na vatrogasnom portalu-nije da može, nego mora, dobro, ne baš da mora ali ono, kužite me!!a ja ne bi bila ja da ne napravim neko novo ime, pa sam tako i za ovo izmislila-pa je naša Martina sada poznatija i kao ADMAR(ad od admin, a mar od njenog imena)he he he!što mi još neće pasti na pamet!!
no da ja napišem nešto i o samom skupu-skupili se oko 9, a u 10 je počeo i službeni dio cijelog okupljanja. prvo su domaćini pozdravili sve nazočne a zatim je tata-mata, od milja nazvan Pape, gosp. Ivica Batina, također pozdravio i zatim iznio svoje ideje pa smo na kraju i izabrali admine, famozne admine, za svaku regiju otprilike, a zatim pogledali filmske uratke o natjecanju u Kaštel Sućurcu. bilo se lijepo prisjetiti kako je to sve izgledalo prije samo 2 tjedna...ah da...
i ne smijem nikako zaboraviti, odličnu klopu koju je još upotpunio paprikaš i gulaš i ostala jela koja su spremili novinari na natjecanju u samom centru Svete Nedelje!!
ovim putem se zahvaljujem domaćinima, Rangeru i Čižmi na ugodnom druženju i nadam se da se uskoro opet vidimo!!
eto tolko samo...da znate da smo bile tamo!!
pozdrav od Ive

...i evo par slikica...








iskreni...puno hvala

voli vas vaša admar

nedjelja , 06.05.2007.

toliko traženi, napokon napisani post...

Vidim ja da neće nitko, pa evo onda ja ću…dakle pripremite se jer će ovo biti podugačak post. Prvo, sad sam malo prekopavala po slikama i skužila da smo vam dužne slike od izlaska u Srce još na Uskrs…sam da budemo pristojne i ispunimo obećanje… pa evo…







A sad, ono što su svi čekali cijeli tjedan!!!post o Kaštelu!!evo ga…
Dakle, krenuli mi u pola 5 iz našeg Čiča i laganim se koracima i gumama polako približavali prvoj stanici-kod Ine smo pokupili Dragicu i Dijanu. E sad je put mogao početi i što se nas ticalo, nismo morali nigdje stat, samo da što prije dođemo do Kaštela i da se izvalimo na krevete-kakvi god oni bili… da nam put ne bi bio dosadan, pobrinuo se naš polupun, (ili poluprazan, ovisi jeste li pesimisti ili optimisti) rezervoar s kojim ne bi stigli ni do Like, a kamoli do Splita da ga nismo napunili kad je rezerva počela svijetliti-ah tipično za nas…uvijek nešto!! Putem su padale oklade kad ćemo doć na cilj i dok su svi govorili poslije 12, oko 11, nećemo danas ni doć, Dragica i Petra su odlučno rekle oko 10. i gle stvarno, u 22:10 smo već sjedile u domu i pričale s domaćinima…



Zatim smo se svi zaputili 300m(moja slobodna procjena) dalje do apartmana gospodina Batine, kojemu se ovim putem JOŠ JEDNOM zahvaljujemo na gostoprimstvu. Da ne bi bilo zabune, donijele smo mi nešto njemu u znak te zahvale pa je prvih par minuta u apartmanima trajalo slikanje za arhivu, blicali su fotoaparati, ma ko na crvenom tepihu!!



ali isplatilo se jer je Acivi bio presretan sa svojom novom web kamerom kojom će sad moći pričati i još više proširiti poznanstva na netu. Nakon što smo ostale same, odlučile smo se otuširati i otići u krpe da smo sutra ko nove, ali mi ko mi, ne bi bile mi, da nismo valjale kojekakve fore poput heklarije, Jovice i Franje(pauci s kojima smo spavale), ali ni naš Grša nije bio puno slabiji-on bi igrao twister, pa šah i tako… stvarno smo htjele zaspati, ali nam smijeh nije dao, a kad smo napokon i zašutile, onda je pak bilo smiješno što šutimo i opet sve ispočetka…ali oko 3 nam više ništa nije moglo upaliti jezike da pričamo-napokon smo zaspale!!!
Jutro je osvanulo suncem



i kako smo odlučile vidjet Split prije natjecanja, brže-bolje smo se spremile i sa našim Robijem otišle put grada pod Marjanom(tako nekako, jelda??) nekima se bilo malo teže dići iz kreveta…sleeping beauties



U gradu su neki obavili kratki šoping, a oni malo ljeniji su sjeli na kavu i pričali. Zatim smo morale otići do Grgura zaželjet par želja…





Prije nego smo se otišle spremiti za postrojavanje, svratile smo do doma da vidimo koje su ekipe došle i da se pozdravimo s njima. A nakon toga, u apartmane i u obleku. E tad je sve počelo-neću sad prepričavat što je sve bilo, ali ne mogu napisat da je sve bilo super nakon toga jer je cijeli Sućurac kasnije pričao o tome. Dakle, pale su neke teške riječi zbog knjižica i nastao je cijeli kaos-uglavnom, užas jedan. No, došle smo na teren, i nakon čekanja, odradile vježbu pod silnim stresom i ljutnjom i ne znam ni ja više čim, i moglo se vidjet da nije bila baš nešto-oko 50 prva i 46 druga. S obzirom na to da imamo novog vodnog 2 i na količinu vježbi odrađenih prije natjecanja, stvarno se ne smijemo ništa žaliti. Ali što je tu je. Nakon toga, uslijedilo je spremanje u apartmanima(tuširanje, peglanje itd. itd.)

dokaz našeg spremanja i šminkanja je 5 godina, ako ne i više, starija Marijana




oko pola 8 smo došle na večeru i jedva čekajući te porcije graha, sjedile na klupama i pratile zbivanja na bini. Na kraju je i taj grah došao i Tweetiji su bili siti. Osvojile smo drugo mjesto



ispred cura iz Desnog Trebarjeva a prve su bile domaće cure iz Kaštel Sućurca-svaka čast cure! Ono što ja mogu primijetiti je da su cure na svakom natjecanju sve bolje i bolje-tako treba!
A sad malo slika sa fešte koja je kao i svake godine dosad bila FENOMENALNA!!!dakle, prvo smo se slikale sa Robijem


a kasnije smo osim s njim slavile s prvima u muškoj kategoriji, dečkima iz Belajskih Poljica




A zatim su na red došli i dečki iz Deanovca, inače drugi, kao i mi, na Kupu.



Naravno da su s nama bili i Lekeničani, u mlađoj postavi ove godine, sa osvojenim 9. mjestom.



E tako, toliko o fešti, trebalo je malo i spavati pa smo već u 4!!!!!!!!!ha ha ha, bile u krevetima. I u 7 smo već bile na nogama, jer se moralo spremiti za svečanu misu… i kud svi tu i Čičanke. Sve u svečanim odorama i cipelicama lutalicama na put oko Sućurca… do crkve…

Kad je sve to završilo, ponovno natrag u apartmane i spremat se doma…šmrc šmrc… ali što se mora, mora se…
Gladne, gladne i još malo gladne, jedva smo čekale ručak. Malo nam i nije odgovarao, ali pizza je sve popravila. I tako smo se pozdravile sa ekipama koje su odlazile, a u pola 2 smo i mi već bili na putu doma…



stali par puta na piš i kava-pauzu i nakon lutanja po Prigorju, jer smo morali odvesti Dijanu do Lakteca i Dragicu do Dugog sela, oko 7 smo stigle u naše drago Staro Čiče…joj kak nam je bilo teško izaći iz kombija i zaputiti se doma… jedva čekamo Makarsku da opet sve ponovimo-dobro baš ne sve, ali većinu toga.

I da zaključim ovaj post sa lijepim vijestima-za sve one koji su čuli nekakve glasine kak Čičanke više ne misle vježbat i kako neke cure odlaze, moram ih razočarat viješću da su Čičanke i dalje na okupu i da su jučer na vježbi napravile usisni za 20 sekundi-sa novim vodnim 2-Dragicom ludilo. E pa tako da znate računati…

Pozdrav svima koji nas prate u stopu i dolaze u Čiče u 1 sat u noći, ali i svima drugima koji nas baš i ne vole, ali naravno i onima koji nas obožavaju!!nismo umišljene, mi smo samo REALNE, jelda Marina??? Don't take me serious!I'm just joking around!!
Bye bye i velike puse svima!!!