subota , 23.09.2006.

Stigla nas jesen

Konačno da se i ja vratim u autore postova, dugo sam izbivala, svi već znate zašto. Nemam u biti kaj ni pisati, samo sam htjela novi post, da se vidi kako u Čiču ipak ima i živih. Vidim da kod većine vlada zatišje, priprema za zimski san i vegetaciju… E, pa ja sam svoje odvegetirala i vraćam se s bolovanja. Mislila sam da ću u Zaprešiću samo zujat okolo i fotkat, pa onda da ću upast kao teklić, a na kraju krajeva- odlučih da ću vježbat svoju poziciju, vodnog jedan. Tako da smo opet u kompletu! A kako sam zeznula ekipu za Đakovo i nismo otišle u Njemačku zbog mene, baš imam volju vježbati. Ako se OPET slomim, ništa novo; ruka mi ionako šteka, noga i dalje škljoca, slijepog crijeva nemam, a šavovi su zarasli pa ne mogu popucati. Onak, nemam kaj izgubit! Vidim da ima još prinova u vatrogasnim blogovima, pa sad smo već nova nacija, hehe :) Mogli bi na blog.hr i objaviti poseban folder vatrogasaca, zar ne?
I da, Lain, trebala bi dobit neko odličje za objavljivanje slika u prošlom postu ;)
Toliko od mene, pozdrav svima!
By Marines

ponedjeljak , 11.09.2006.

Gotovo je…

Završilo je natjecanje za Kup Hrvatske. Iako su se ukupni pobjednici znali još od natjecanja u Trebarjevu, mnogi su imali razlog za borbu, ako ne za prvo ali sigurno za drugo mjesto. Tako smo mi, pune nade i želje da napravimo što bolju vježbu htjele otići u Đakovo da spasimo što se spasiti da. Ali po treći put u sezoni, nismo imale sreće. Zašto? Zato jer nam je naša Marina u subotu oko 3 sata u noći završila u bolnici. Razlog-bolovi u trbuhu! Posljedica-upala slijepog crijeva! Epilog-operacija istog u subotu popodne! Bez vodnog 1 malo je teško, svi se slažemo, a naći zamjenu u jedan dan je još teže. Bilo je jasno da će se naš put ili odgoditi ili da ćemo se nekako skrpati i otići u tu Slavoniju koja nas, budimo iskreni, nikad nije mazila. No, zahvaljujući drugoj Marini, vodnoj 1 iz Buševca, nekako smo se uspjele skulirati i u subotu odraditi par vježbi da vidimo jel šepamo ili hodamo. Nina i ja, vodni 2 i cijevni 1, zaključile smo da hodamo, pa smo na kraju svega donijeli odluku-u Đakovo se IDE!!!Iako smo tako skrpane, doma napravile i 43s, na natjecanju je bilo malo drugačije. No krenimo od jutra i našeg polaska…

Dakle, pred domom se trebalo okupiti društvo iz Buševca i Čiča, i to točno u 15 do 5. ali, nije…zapravo društvo iz Buševca se okupilo, ali gdje su onda cure iz Čiča???hm, hm!!počevši od mene, pa preko Martine, Plod, Mateje, Dragice, sve smo kasnile i to ono-generalno!!jedina koja nije kasnila, i koja se čudom čudila di smo sve mi kad je u dogovoreno vrijeme stajala pred domom, bila je Nina-(btw Nina UVIJEK kasni), a uskoro joj se u tom čudu pridružila i Marijana. Mene su probudile u 5 do 5 i ja sam nakon par sekundi shvatila da se ne šale nego da moram krenut! Stvarno nam se ovo nikad nije dogodilo, ali nije nas ni obeshrabrilo. Krenuli smo oko 5 i 15 i oko pola 8 stali na kavu koja nam je svima tako trebala! Sunce koje nas je pratilo do Đakova nije prestajalo sjati cijeli dan i tako prekrasnim vremenom svi su bili oduševljeni! I tako mi došle u Đakovo koje je mene osobno iznenadilo, pozitivno naravno. Žao mi je kaj nismo imale priliku malo ga razgledati, i uvjeriti se u njegovu ljepotu onako kako treba. Ali budemo dogodine. Kako je natjecanje od početka kasnilo, tako smo se mi na stazi umjesto u pola 1 našle u 3. već smo bile lude i pukle skroz. Gladne, žedne, ni sama ne znam šta sve ne, tražile smo da nam donesu nešto za jelo-zadovoljile bi se i sa jednim jedinim kruhom. Posebno se želim zahvaliti Branimiru, tehničaru koji je trpio naše ispade i pokušao nam pomoći. HVALA!!!!! Naravno, kruh nismo dobile, ali jesmo sok. He he!! I napokon na stazi-Marina i ja spajale i spajale i na kraju je vježba bila 51. nije kako smo očekivale, ali što je tu je. Nada je bila u štafeti-toliko puta ove godine smo pretrčale tu fucking izmjenu između onog drveća u našem parku da smo same sebi već bile dosadne, ali se ipak isplatilo i sa OGROMNIM zadovoljstvom moram reći da smo na Kupu sa 60,88s imale drugu najbolju štafetu. Još malo vježbanja i one danas nedostižne cure iz Breškog su naše. He he! Došlo je i proglašenje, toliko nam očekivano-do samog kraja nismo znale koje smo, tako da nas je 3. mjesto, opet iznenadilo!!!ne moram ni govoriti koliko smo bile sretne, pogotovo kad smo primile medalje. Nakon proglašenja, pozdravile smo se sa svima, čestitale pobjednicima i krenule put Čiča.
Ovim postom se zahvaljujem svima koji su nas doveli do Đakova, našem Klasi, zatim Marini i Ani koje su uskočile kad je bilo najpotrebnije, dečkima iz Buševca s kojima smo otišle tamo, dečkima iz Deanovca, Belajskih Poljica, Lekenika, Zaprešića…
I, još jednom, zahvala Branimiru.
Kao šećer na kraju, VELIKA, VELIKA zahvala svima koji VJEROVALI u nas i koji su nas PODRŽAVALI do samog kraja!!!!!!!!!!!!!! Sada, nakon svega što nam ovaj Kup donio mogu reći ovo-mogle smo i bolje, ali nismo. Nakon Kupa su kružile svakakve priče da je sve bilo namješteno, da je bilo ovoga i onoga ali nažalost, ono što se gleda je kraj i to moramo prihvatiti, sviđalo se to nama ili ne. Ne želim komentirati i uvlačiti blog i post u te priče pa će ova tema tu biti zaključena. Ono što želim komentirati je da nas drugo mjesto u državi nije zadovoljilo iako na neko drugo nismo mogle, a ni htjele računati i zato ćemo se sljedeće godine potruditi da budemo tamo gdje su nas mnogi željeli vidjeti ove godine, a to je na prvom mjestu!!!!
Moram još spomenuti i pobjednike-Breški Jalševec u ženskoj i Lekenik u muškoj konkurenciji i čestitati im na pobjedi u Kupu. Zapravo svima koji su bili i sudjelovali u Kupu moje iskrene čestitke!!!
I da ne mislite da sam zaboravila našu Marinu-šaljem joj veliku pusu i želim brz oporavak!!!!!!!!!!

p.s. medalja te čeka…

pozdrav od Ive


UPDATE *nakon 100 dugih i gladnih godina, isprike tek sam danas dobila saznanje da to moram ja napraviti pošto Petra nije u mogućnosti* by Nana

spremne za ulazak na stazu

vozač Miro pita zašto nismo spremne *makar nas još nisu zvali na stazu*

pogled sa tribina

društvo Deanovca odmara na tribinama

nadređeni protestiraju zbog photoshootinga

zajednička slika


ČLANCI iz novina o našoj 80. godišnjici
Članak iz GT-a


Članak iz Reportera



Pozz od vrijedne vam Marijane

ponedjeljak , 04.09.2006.

Sretan nam rođendan!!!!!

Hello all you there…
Mislim, zapravo znam, da smo vam svima dužne izvješće o događanjima u Starom Čiču proteklih tjedan dana. Nismo bezveze izbivale sa bloga, nego smo marljivo pripremale sve za proslavu naše 80. godišnjice. E, pa stigao je i taj čas…

Svečana sjednica povodom 80. obljetnice DVD-a Staro Čiče 27.8.2006.

Sjednica je održana u restoranu Odranski ribič gdje su se osim članova našeg društva, našli i članovi ostalih dobrovoljnih vatrogasnih društava šire i dalje okolice, kao i gradonačelnik Velike Gorice Tonino Picula, zatim predsjedink Vatrogasne zajednice Zagrebačke županije gosp. Stjepan Ptiček, te predsjednik i tajnik Vatrogasne zajednice grada Velike Gorice; gosp. Krešimir Hubak i gosp. Miroslav Grahovac. Ponosni na odaziv tako važnih članova na našu proslavu, mi cure odmah smo to odlučile ovjekovječiti sa par slika.
1
Nakon izvješća o radu našeg društva kroz proteklih 80 ali i više godina, za riječ su se javili gore navedeni i imali samo riječi pohvale za nas i naše društvo. Ne moramo ni govoriti da smo svakom njihovom riječju pohvale dobivale osmijeh na licima koji su cijelu večer tu i ostali. Slušajući ih kako govore o nama, čovjek se zapita čime smo ih tako ''zapalile'' i pridobile njihovu pažnju i jesmo li zaslužile toliku pozornost. Naravno da će mnogi koji nas poznaju malo više nego ostali koji samo čitaju ovaj blog, reći da smo uvijek nasmijane i da sine sunce kada negdje dođemo, ali ima i onih koji ne misle tako. Iskreno govoreći, nije nas za te ljude briga, jer gdje bi došle kad bi se oko njih zabrinjavale???
Razgovarajući sa glavnim ljudima vatrogastva okolice, stekle smo dojam da u nama vide nadu za bolje sutra i da nipošto ne žele vidjeti da ekipe poput nas, mlade i željne ovog ''poziva'' prestanu sa svojim radom! Na tome smo im iznimno zahvalne, jer koliko god se mi borile za opstanak, nije moguće dobiti nas sve na okupu isti dan u isto vrijeme i zato se već sad jedva snalazimo, ali kad vidimo da ima onih koji u nas vjeruju, potrudit ćemo se da još par godina vladamo ovim krajevima i da se unatoč svemu odupremo tom ''zubu vremena'' i da se za Staro Čiče čuje još par godina. Zahvalne smo svima koji su došli i na taj način podržali naš rad i koji su tu uvijek kad ih trebamo! Nisu to samo naši nadležni koji brinu kako ćemo stić na natjecanje, već i drugi vatrogasci i to oni iz Buševca, Mraclina, Vukovine i okolnih sela koji se uvijek odazovu našim pozivima na skupštine ali su tu i da pomognu gasiti požare kad je to potrebno!!!!još jednom velika hvala svima!!!!!
2
Zatim je uslijedila jako fina večera, nakon koje su se svi počeli premještati i odlaziti do starih prijatelja da bi započeli priču o tome kako je to nekad bilo i kako je sada…

Tjedan dana kasnije, u subotu, 2.9., slavlje je nastavljeno i preko 200 vatrogasaca okupilo se u našem malom selu i mimohodom kroz isto nam pomoglo u proslavi. Tamo su se ponovno našle ''face'' koje su prisustvovale i svečanoj večeri i bez kojih ta proslava ne bi bila ista. Uz limenu glazbu prošli smo kroz selo i pred vatrogasnim domom su nas pozdravili predsjednik našeg DVD-a, gospodin Blaž Paljević, zatim predstavnik Vatrogasne zajednice grada Velike Gorice Miroslav Grahovac, i predstavnik Vatrogasne zajednice zagrebačke županije Krešimir Hubak. Naš tajnik je ukratko iznio prošlost DVD-a Staro Čiče a nakon toga svi smo otišli u dom na osvježenje, jer je uz predivan rujanski dan okupan suncem to bilo neophodno potrebno.
3

4

5

6

7
Fešta je nastavljena uz grupu Tornado i uz dobru klopu naših kuhara koji su se za to pobrinuli. Jedina ''zamjerka'' našla se u mrvicu preljutoj kotlovini…he he he! Ali ni to nije bio problem jer se to moglo ''zaliti'' novim Prima pivom, za koje su gosti imali samo riječi pohvale.
8

9

10

11
Da sva ta proslava ne bi bila samo za naše oči i uši, pobrinuli su se i novinari Reportera Velike Gorice koji su stalno blicali fotoaparatima i dali Starom Čiču neki novi sjaj.

Ovim putem htjela bih se zahvaliti svim našim sponzorima koji su nam omogućili proslavu, i svim dobrovoljnim vatrogasnim društvima koji su nam svojom prisutnošću čestitali rođendan.
Nije mala stvar postojati 80 godina, ali ono još bitnije je da tim putem i nastavimo. Na nama je, ali i na nadolazećoj mladeži, da krenu ovim stopama i da se trude držati vatrogastvo tamo gdje mu je i mjesto-u svom srcu!

Pozdrav svima-slike će bit naknadno kad naše fotografkinje polože ispite.pusa
by Iva