Crven, crven, crven svijet

Gladan sam. Pete su mi već danima nabubrene. Ponekad ne mogu preživjeti od svraba. Tada se bacam na pod, skidam tenisice i čarape te se počinjem češati kao lud. Češem se sve dokle više ne mogu preživjeti od užitka. Previše vremena sam nosio flastere na nogama, prerijetko sam ih skidao i sada su mi se rane upalile. Naravno nisam liječnik, pa ne znam što mi se točno dogodilo, ali znam da mi se to ne sviđa. Crvenokosa mi je pete namazala sa iscjetkom biljke koja potpomaže zacjeljivanju. Prije toga mi je očistila pete rakijom od ostatka flastera koji su uzrokovali to sranje. Na žalost to nije pretjerano pomoglo. Konstanto se češem.
Ne želim ići kod doktora jer me je doktorica previše puta vidjela ove godine. Nije smrtonosno, mogu hodati a češanje i nije toliko strašno da ga ne mogu podnijeti. Ne želim glumiti penzionera ili hipohondra koji hoda liječniku svaki tjedan zbog gluposti. Ne želim toliko trošiti novca kod liječnika. Mislim, ljudi danas idu kod doktora zbog svakakvih gluposti. Nekima se zavrti u glavi, i odmah odlete kod liječnika da vide što im je. Ne želim to raditi. Suvišno je. Samo radim gužvu u čekaonici, napinjem sustav bezveze. Mogu hodati, mogu jesti i vježbati, mogu voditi ljubav i ne krvarim na nikakvom očitom mjestu i bez nekih pretjerano čudnih izraslina sam. Ne trebam ići kod doktora.
Sjećam se svoje Daniele koja je svako toliko išla kod doktora. Stalno joj je nešto bilo, stalno je nešto kenjkala. Ali, ništa joj nije bilo. Nije imala nikakvu bolest, ništa joj nije smetalo, ali stalno je išla na nekakve kontrole. Naravno, ona je imala medicinski problem, ali zbog njega nije išla kod doktora. Nije željela priznati da je anoreksična, i da je previše mršava i da premalo jede. Pa je istraživala sve drugo osim toga. Ne mogu joj predbaciti. Teško je biti iskren pred sobom i drugima. I meni je ponekad neugodno i teško reći sve relevantne informacije liječniku. Ne mogu baciti kamenje na nju. Ali, ipak ne podržavam trend odlasku liječniku zbog svakakvih gluposti. Oh, slomio sam nokat. O, moj Božje moram ići kod doktora da mi da pusicu da bude bolje. Ne želim to za sebe.
Naš je zdravstveni sustav preopterećen. Pacijenti stalno dolaze. Čekaonice su rijetko prazne, a za operacije se puno čeka. Ali, zašto je to? Nisam liječnik, niti sam se bavio proučavanjem medicinske industrije , ali primjećujem da se skoro pa nitko ne bavi prevencijom bolesti. Kada netko ide na cijepljenje protiv gripe ljudi mu se smiju i podsmjehuju, kada netko štiti bubrege steznicima ne daj bože da ga netko vidi ili neće biti kraja zajebavanju. Ljudi ne paze na svoju prehranu, ne jedu stvari koje bi trebale napraviti prevenciju nastanka bolesti. Koliko sam puta mogao biti zdrav da se nisam zajebavao. Ovo sam ljeto imao upalu mokraćnog kanala. Zašto sam ju imao? Jer sam bio idiot i šetao se uz more po hladnoći bez jakne i onda sjedio u hladnoj tamnici , i pišao na buri odjeven samo u majicu sa kratkim rukavima. Nije čudo da sam pišao iglice sljedećih mjesec dana. Ili spolne bolesti. Srećom nisam pokupio ništa strašno. Ali , da sam bio pažljiviji ne bi mi se to desilo, i ne bi napravio takav drain na sustav. Ali, ljudi , kao i ja, rijetko mislimo na posljedice onoga što radimo.
Imam prijatelja koji često putuje u Indiju. On se bavi masažom i kada tamo ide, radi kod nekog liječnika. Pričao mi je da tamo liječnici gube status ako im se dosta pacijenta razboli u kratkom razdoblju. To mi je bilo čudno. Kod nas idemo liječnicima tek tada kada se razbolimo, a i tada nismo sigurni da li ćemo biti izliječeni ili ne. I naravno, postoje tu i komplikacije poput gubitka noge ili drugog dijela tijela tijekom samog postupka liječenja, ali to je normalno za medicinski sustav u tranziciji poput našeg. Nećemo im to uzeti za zlo. Ipak se trude. Zar ne?
Nova godina se bliži i dolazi vrijeme poklona. Ja obožavam kupovati poklone svojim bližnjima. Prošle sam godine tati kupio sliku, mami 3D puzzle, Danieli večernju suknju, a sestri plišanu igračku. Dosta potrošim na poklone, i nikada ne kupujem stvari bezveze. Bez obzira koliko nešto koštalo, kupit ću svojima nešto lijepo i zanimljivo. Ili barem ću se potruditi. Nisam savršen. Dapače, daleko sam od toga. Ja sam jedna slomljena igračka i one nisu poznate po uspjesima i postignućima.
Danas sam pogledao ispod stolice u sobi. Na žalost onih pola metra slobodnog prostora u mojoj kutiji za šibice polagano nestaje pred najezdom literarnih izdanja. Trudim se kupiti samo one stvari koje trebam. Prestao sam kupovati časopise i stripove, osim albuma, «Stripoteke», i «husara». Knjige kupujem jedanput mjesečno i to samo one koje me zanimaju. Ponosan sam na sebe da ponekad ne kupim neku knjigu. Ali, na žalost ovaj sam mjesec nabavio oko šesnaest naslova.
Sve sam ih stavio na jednino raspoloživo mjestu u sobi. Ispod računalne stolice. Tako da sada više i ne mogu sjediti na njoj, niti stajati kraj nje jer imam duga stopala i knjige mi smetaju i ne želim ih gužvati svojim prstima. Time sam si otežao rad na glavnom računalu, ali nema veze. Ovih mi dana samo služi za skidanje stvari sa interneta i gledanje filmova. Upotrebljavam laptop za sve ostalo. Budući da sam umrežen, nije mi problem pristupiti podacima na vanjskim diskovima sa laptopa. Većinom su to knjige. Mislim da imam oko trideset ili četrdeset gigabajta knjiga u digitalnom obliku. Volim knjige, i nije mi problem čitati ih na računalu. Čak mi je i ponekad lakše ih čitati u tom obliku. Mogu prilagoditi font i veličinu slova, promijeniti povećanje ekrana i čak si namjestiti i tijelo i ekran da budu u položaju koji mi najviše odgovara. Ne moram se puno fizički naprezati, ne boli me ruka od dugotrajnog držanja knjige u istom položaju i uvijek mogu spremiti knjigu označenu točno tamo gdje sam stao. Na računalu čak i brže čitam nego obično.
Ja sam strastven čitač. Mogu satima čitati. Na faksu mi je bila brzina jedna knjiga na noć, pet do šest knjiga na tjedan. Jednu bi završio, odmah bi počeo čitati drugu. Nisam baš nešto studirao , i imao sam dosta slobodnog vremena. Ne bi spavao noću, nego samo danju. Ne želim spavati noću. Ne mogu zaspati i nikada mi nije pretjerano ugodno to učiniti. Osim kada spavam s nekim, onda mogu to nekako prebroditi. Ali, kada sam bio sam nisam to mogao raditi, pa bi zato čitao. Nabavio bi si pive, dosta pive, keksa i cigarete. Pio bi, pušio bi i jeo grickalice dok bi u istom položaju provodio sate i sate čitajući. Nije bilo čudo da sam se udebljao kao svinja na faksu. Jebena napuhana ameba koja se jedva kretala po stanu, a bilo ju je previše sram ići u grad. Smršavio sam sada, ali nikada ne smijem zaboraviti da sjeme svinje leži u meni. Ja sam potencijalan krmak u nastajanju. Treba mi samo katalizator u obliku šampite da eksplodiram u svoj svojoj debljini. Nikada zaboraviti. Nikada oprostiti. To su riječi prema kojima živim.
I sada je opet to razdoblje u godini. Moram prestati kupovati stvari za sebe i okrenuti se prema bližnjima. Već danima aktivno razmišljam o tome što ću kupiti Crvenokosoj. Zaželjela je nove Murakamijeve knjige, i naravno da to onda otpada sa liste. Neću joj kupiti poklon kojeg će očekivati. Razmišljao sam joj da joj kupim «Gurps for Dummies», ili «Player's Handbook», ali ne znam , mislim da ona nije taj tip za ovaj tip RPGova. A, i te bi knjige morao naručiti preko Amazona i nema šanse da stignu prije nove godine. Morat ću nešto smisliti. Zlato uvijek pali. Rekla mi je da voli srebro i bijelo zlato. Obožava prstenje. Možda ću joj kupiti nešto takvog usmjerenja. Ne znam. Vidjet ćemo.