Noćna ptica

Imam sto devet kila težine, započeo sam ljeto sa sto četrdeset plus, od straha sam prestao gledati u vagu pa ne znam točnu cifru. Smršavio sam trošeći ono što je Chruchill obećao Brtiancima: krv, znoj i suze. Mršavljenje je izrazito bolan proces za mene. Cijeli život prolazim kroz faze izrazitog debljanja , nakon kojih slijede faze izrazitog mršavljenja. Oboje su jako bolne i mučne. Gadim se samom sebi kada sam debel i konstantno se prežderavam hranom, a kada mršavim se dovodima do ruba kolapsa. Kao danas. Cijli mi je dan teško napraviti i korak. Imao sam ispit, ali nisam mogao učiti, nisam imao s čim pokrenuti moždane stanice. Vikend sam proveo na dva mala ručka i jabukama. Svaku bi se večer šetao. Napravio bi svoju uobičajenu rutu uz luku i vratio bi se doma. Preko tjedana nadodajem i pilates na tavanu poslije toga. Budući da sam toliko iscrpljen odlučio sam ne ići se šetati danas. Vježbao sam pilates i legao u krevet. Tu sada ležim i pišem ovaj post i razmišljam kako sam debel, i kako ću se udebljati i da se moram ići prošetati makar bilo pola dvanaest i da se sutra dižem u sedam za ići na posao (odjebi one spike da mogu doći u devet, marketinški trk zlih kapitalista da izmuzu još i trčka volje od mene) , jer da ako to ne učinim da ću si sve razjebati. Da ću se vratiti svojim starim prorocima i trpati se hranom cijeli dan i ne izlaziti nikamo. Koristim svu snagu volje da ostanem u krevetu i da se ne mičem. Znam da bi se, ako bi se išao šetati, doveo još jedan korak do ruba. I jučer sam bio takav. Vjerojatno nije pomoglo u poslovima s Opaticom.
Strah od debljine je jako izražen u meni. I kao kod mnogih stvari u mojem životu imam se i čega bojati, debljina je tu, jedna napolitanka daleko. Mnogi su mi se smijali kada sam im to rekao i uvjeravali me da se neću udebljati od toga. Na nesreću dokazao sam im krivo. Pretvorio sam se u debelu kotrljajuću svinju u tren oka. Bio sam takav većinu vremena provedenog sa Danielom. Nikada mi nije ništa govorila protiv toga, ali je znala krcati protiv mog vježbanja i prehrane kada sam bio mršav.
Trebam se kretati. Trebam se kretati. Trebam staviti kilometre iza sebe, trebam noćno nebo i more koje ključa od hladnoće i murju koja me legitimira jer, eto, tko se je vidio šetati po noći. Trebam cigaretu na drvenoj klupici i svjetla marina koja rade čarobni grad po valovima luke. Trebam noćnu tišinu i glazbu sa mp3 playera koja me na vodi da budem kreativan. Trebam mogućnost da nekog upoznajem. Nekog novog i nježnog, nekog dovoljno čvrstog da bude uz mene. Nekog snažnog da se bori uz mene i protiv mene, nekog tko će me udarit kada to zatražim od njega. Ne mogu podnijeti emocionalnu bol, radije bi da me mlate. Tražio sam to od Opatice, ali nije me htjela odalamiti. Rekla je da ne voli nanositi drugima bol. Sve je bilo bolje od onoga što sam doživio. Kada ne osjećaš ništa od onog drugog i bol je dovoljna.