Posljednji slobodni ljudi

31 svibanj 2016



Danas

Sijedimo na prastarom krevetu u napuštenoj tvornici i gledamo televiziju. Oko mene beskućnici koji su došli tu prespavati, skvoteri kojima je Tvornica dom i oni koji sebe nazivaju slobodnim umjetnicima.

Nekada, u vrijeme socijalizma, ovdje se nešto proizvodilo. Ljudi su radili, primali plaću i vjerovali u priče o društvenom vlasništvu, jednakosti, slobodi i bratstvu. Danas Tvornica izgleda sablasno. Zidovi su išarani sprejom, opušci posvuda a zrak zaudara na mokraću.

Boca, muškarac ispijena lica u kasnim četrdesetima s dreadlocks frizurom pruža mi zapaljeni đonit. Priča se da je Boca nekad bio uspješan odvjetnik iz dobrostojeće obitelji. On nerado spominje taj dio života, a prešutno pravilo koje vlada u Tvornici je da se ne priča o prošlosti. Džoint predajem Petri. Po hijerarhijskom poimanju svijeta moglo bi se reći da je Petra glavna na ovom mjestu. Bilo bi puno ljepše nazvati je dušom Tvornice. Ta prekrasna žena uvijek je tu da pomogne onima kojima je pomoć potrebna.

Jedina stvar koja ne pripada ovome mjestu je veliki plazma televizor s razbijenim ekranom. Zamolio me Mustafa da ga donesem. Mustafa je Sirijac i zanimale su ga vijesti iz domovine. Od milja zovemo ga Musa. Negdje oko sredine dnevnika spiker je pročitao vijest kako se strahuje da se u Sredozemnom moru utopilo četristo izbjeglica. Izgovorio je to istim ravnim glasom kao da je pročitao vijest da su Bayern i Liverpool odigrali neriješeno.

-To je čista hipokrizija društva, prokomentirao je Boca.

- Kada se sruši avion pun zapadnjaka koji putuju na Tajland mahati svojim novcem zgodnim Tajlanđankama onda je to tragedija. Ne bi se strahovalo nego bi se organizirale spasilačke ekipe, ogorčeno je rekao Musa.

-U slučaju izbjeglica za dan dva, kada se političari dogovore poslati će spasilački brod da pokupi mrtva tijela da kojim slučajem ne bi doplutala do talijanske obale i tako pokvarila turističku sezonu, nadovezao sam se na Musin komentar. Petra nije rekla ništa, plakala je.

Godinu dana ranije

Ispred spuštene rampe čekam da prođe vlak. Vlak prolazi sporo. Jasno vidim tamna lica ljudi koji bježe na zapad, u bolji život. Putuju tamo da postanu građani drugog reda, da rade najbjednije i najslabije plaćene poslove i doživotno plaćaju preskupe podstanarske stanove.

Ipak, zavidim im jer putuju s nadom u bolju budućnost. Kada prijeđem rampu mene čeka samo samoća podstanarskog stana. Sudbina je to rastavljenih muškaraca. Navečer na televiziji gledam izbjeglice zaustavljene na hrvatsko-slovenskoj granici. Otac s djetetom u naručju pokušava prijeći hladnu rijeku. Dijete plače. Možda zbog te scene ili nakupljenih frustracija, alkohola ili nečeg trećeg, bacio sam čašu u televizor. Ekran je pukao, a ona govoreća glava s televizijskog ekrana nastavila je trkeljati o novoj političkoj aferi.

Uzeo sam mobitel i nazvao Bocu.

- Ona organizacija za pomoć izbjeglicama, to još uvijek postoji ?, upitao sam Bocu

- Da, postoji. To vodi Petra. Tu je kraj mene. Da ti je dam?

- E Boca, poznajem jednog Sirijca iz Komune, čist je skinuo se, taj ni travu više ne bi zapalio. Izrazio je želju da dođe živjeti u Tvornicu, zove se Mustafa i zna arapski.

- Ako je protiv trave, odmah mi je sumnjiv.

- Treba nam netko tko zna arapski, svakako ga dovedi. Evo ti Petre, odgovorio je Boca.

- Bok direktore!, pozdravila me Petra.

- Nemoj mi stavljati sol na ranu. Zatvorio sam trgovine i ostalo mi je odjeće.

- Odlično, znači konačno si postao slobodan čovjek. Stalno vozimo odjeću i hranu na granicu. Možeš sutra s nama da vidiš kako to izgleda iz prve ruke.

Sljedeće jutro s Bocom i Petrom vozim pun kombi donirane odjeće u izbjeglički kamp na slovenskoj strani granice. Musa nam je pomogao s utovarom, želio je s nama vidjeti zemljake ali kako nema nikakve papire morao je ostati. Mučilo me to što sam mogao prodati tu robu, riješiti se problema s novcem i platiti podstanarski stan. Sve sumnje u ispravnost odluke nestale su dolaskom u „kamp“. Promrzli ljudi, okruženi žilet žicom i gomila specijalne policije. Nedostaje samo ploča s natpisom "Arbeit macht frei“ i dojam bi bio potpun. Petra je brzo našla nekoga za prevođenje i oko nje se okupila gomila ljudi. Shrvan emocijama, stojim ukočeno i promatram Petru kako nesebično pomaže izbjeglicama. Ne mogu skinuti oči s nje. Našao sam najružnije mjesto na ovoj planeti i najgluplji trenutak da se zaljubim.

Dvije godine ranije

Mustafu sam upoznao u trenutku kada mi je loše krenulo na privatnom i poslovnom planu. Zatvarao sam ured i lokal i trebao mi je netko da mi pomogne iseliti stvari. Nazvao sam Udrugu za rehabilitaciju ovisnika jer su oni nudili najjeftiniju radnu snagu. Musa se pokazao kao vrijedan i vješt radnik ali i kao i mudar čovjek. Ispričao mi je svoju životnu priču. U rodnom gradu otvorio je klub za mlade, puštao modernu muziku i odlično zarađivao. Ponesen novcem i slavom odao se porocima. To se nije svidjelo vlastima pa je morao pobjeći iz zemlje da sačuva živu glavu. Od tada smuca se po komunama. Ispričao sam mu ja i svoju priču. Ponio me posao, novac koji sam zarađivao i zanemario sam ženu. Ona je pak otišla u drugu krajnost, u religijski fanatizam. Bilo je nekakve sličnosti u našim pričama.

- Religijski fanatizam, to ti je poznato?, pomalo provokativno pitao sam Musu.

- Baš si licemjeran. Tu se molite Isusu. Zamisli da ti po mraku na vrata pokuca čovjek tamna lica s istoka s trudnom ženom koja samo što se nije porodila. Da li bi ga pozvao da prenoći?

- Misliš da ne vidim starce koji kopaju po kontejnerima dok vam se svećenici voze u Mercedesima. Bojite se pobuniti protiv političke kaste. Moj narod je hrabar i pobunio se protiv tiranije a tu ljudi samo okreću glave, rekao je ponosno Mustafa.

- Da, a rat je počeo zato što su ti ljudi nisu mogli kupiti svjetlucave stvari s zapada, nisam mogao a da ne komentiran zajedljivo.

- Znaš zašto je počeo rat u Siriji?, pitao me je Mustafa i nastavio ne čekajući odgovor.

- Religijski fanatizam posljedica je dugogodišnjeg zaglupljivanja naroda. Onaj Bašar al-Asad lijepio je svoje slike na svaki zid, na svaki billboard, u zemlji. Tip je toliko ružan da ga ni najbolji majstori u photoshopu nisu mogli uljepšati. Iritantno je bilo gledati tu facu na svakom uglu i moralo je puknuti. Nažalost, kada je puklo, narod je već bio toliko izmanipuliran da je sve otišlo u krivom smjeru.

- Razumiješ što želim reći?

- Da ratovi započinju zbog ružnih ljudi?, pokušao sam se našaliti.

- Ne ružnih, nego sebičnih i samoljubivih.

- Ti od posla nisi vidio ono bitno i dogodio ti se stotinu puta viđen scenarij. Kod vas na zapadu razum je sveden na puko sebično kalkuliranje. Moral je postao privatna stvar. Kultura industrija. Politika manipulacija. Ekonomija je instrumentalizirana i sve se svodi na profit. Spojio si ono što se nikada nije moglo spojiti, ljubav s profitom.

- Da skinem tv s zida, pitao me Musa.

- Nemoj, budem ja. Odselio sam se iz stana i ostavio sve stvari ženi. U podstanarskom stanu nemam ništa pa ću odnijeti taj televizor.

Do dugo u noć pričali smo o svemu, najviše o ribama i o tome kako iza svake ribe pliva još krupnija koja je spremna da je pojede. Pričao sam mu o ljudima iz Tvornice, o Boci i tome kako mu je dosadilo biti krupna odvjetnička riba, o tome koliko je Petra pozitivna osoba, a on je izrazio želju da ih upozna.

Tri godine ranije

U uredu zadovoljno brojim jučerašnju zaradu. Trgovina odjećom radi savršeno. Jedina mana je što sam čitave dane na poslu pa se rijetko viđam s ženom. Na zid ureda objesio sam novi 50 inčni tv. Nije baš da mi treba, kupio sam ga više radi dekoracije. Nisam ga ni spojio na struju. Bio sam zadubljen u papire kada je na vrata pokucala zaposlenica i rekla da me neki čudni ljudi žele vidjeti. On je bio visok, mršav a ona prekrasna žena divlje crvene kose. Boca je imao dugu kosu ispletenu u pletenice a Petra je bila obučena u neku čudnu šarenu odjeću. Bili su potpuna suprotnost meni, s uredno podšišanom kosom u odijelu i kravati.

- Izvolite , kako vam mogu pomoći?, upitao sam, zatečen njihovom pojavom.

- Snimao film pa smo vas došli zamoliti da nam posudite lutke iz izloga, pitao me onaj koji se predstavio kao Boca.

- O čemu se radi u vašem filmu? , pitao sam i smišljao način kako da ih se riješim.

- Lutkama se mogu skinuti glave? , bez uvoda upitala me crvenokosa i pogledala ravno u oči.

- Mogu ali ne razumijem…, ostao sam zbunjen pitanjem, ljepotom te žene i prodornim pogledom.

- Film govori o ljubavnoj priči koji se odvija za vrijeme rata u Siriji. Par uhvate vjerski ekstremisti u zabranjenoj ljubavi i odsjeku im glave. Zato nam trebaju lutke kojima se mogu skinuti glave, izgovorila je u jednom dahu Petra i opčinila me.

Vođen znatiželjom, tu večer obukao sam staru kožnu jaknu, strpao lutke u auto i uputio se u Tvornicu.

Večeras

Božić je. Preselio sam se u Tvornicu. Gledam film s Petrom, Musom i Bocom. Na televiziji se prikazuje Wonderful life s Jackom Stjuartom. Petra plače ponesena radnjom, Boca je u nekom svom duhanskom filmu a Musa, komentira kako je to obično manipulatorsko holivudsko sranje i da anđeli čuvari ne postoje.

- Život je sranje. Oglasio se beskućnik koga smo prekinuli u brojanju ono malo praznih boca koje je skupio taj dan. Kada je prebrojao boce pažljivo ih je smjestio u kut i složio krevet na podu tako da nitko ne može prići bocama a da ga ne probudi. I tada sam shvatio. Nemam više stvari koje moram čuvati, nemam računa, nemam obaveza koje će mi pokvariti sutrašnji dan, nemam neispunjenih ili ispunjenih ciljeva za koje se moram boriti.

Osjećaj slobode bio apsolutan.

- Anđeli postoje, odgovorio sam Mustafi nakon duže pauze.

Prišao sam Petri, zagrlio je i poljubio.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.