Noćas je puhalo jako jugo. Ogromni valovi poigravali su se sa malom barkom na pučini. Pun mjesec i crni oblaci čas su skrivali a čas otkrivali tu neravnopravnu borbu sa valovima. More je nemilosrdno vuklo barku na dno da bi u sljedećem trenutku barka pobjednički stajala na vrhu vala.

Barkom je upravljao muškarac srednjih godina, čvrsto je držao kormilo i trudio se zadržati smjer koji je smatrao ispravnim. Nije bio mornar, niti ribar, nije ni bio sa mora a razlog zašto je plovio u olujnoj noći znao je samo on. Bio je daleko na pučini, mokar, promrzao i izgubljen bez ikakve šanse da ga netko uoči i spasi.

Pred samo svitanje, točno u trenutku predaje dogodio mu se ono što se može dogoditi samo u trenutku kada si dodtaknuo dno. Bljesak, prosvjetljenje, nirvana, stanje čiste svijesti a možda i ništa od toga ali mu je donijelo mir.

More se smirilo, vjetar je osušio mokru odjeću a izlazeće sunce grijalo je promrzle kosti. U trenutku kada je uplovljavao u luku, smiješak na njegovom licu govorio je da borba nije bila uzaludna.