DUH JEDINSTVA
11.04.2012., srijeda
VELIKO STRUJANJE
 Čini se da smo mi pomalo nalik mušicama uhvaćenima u med. Život nam je sladak, pa ne želimo odustati od njega, a opet što se više zaplićemo u nj, to smo više uhvaćeni u zamku, ograničeni i frustrirani. Volimo ga i mrzimo istodobno. Zaljubljujemo se u ljude i stvari samo da bi nas mučila strepnja zbog njih. Sukob ne nastaje samo između nas i svega što nas okružuje; on nastaje i u nama samima. Jer, neukrotiva priroda nalazi se i oko nas, i unutar nas. Očajan "život" koji je u isto vrijeme prelijep i kratkotrajan, ugoda i patnja, blagoslov i prokletstvo također je život naših tijela. Kao da smo podijeljeni u dva dijela. S jedne je strane naše svjesno "Ja", istovremeno smušeno i zbunjeno, stvor uhvaćen u zamku. S druge je strane ono "ja" koje je dio prirode svojeglava putenost, sa svim svojim trenutno lijepim i frustrirajućim ograničenjima. Prvo "Ja" smatra sebe razumnim momkom, i vječno kritizira naše drugo "ja" zbog njegove poročnosti zato što posjeduje tolike strasti koje za "Ja" stvaraju nevolje. Naime, lako podliježe bolnim i nesnosnim boleštinama, ima organe koji se tako lako troše, želje kojima se nikada ne može udovoljiti, i to oblikovane tako da ćete se razboljeti, nastojite li im konačno i u cijelosti udovoljiti u jednom velikom "pokušaju". Možda je najgora stvar vezana za ovo naše drugo "ja", za prirodu i svemir ta, da ga nikada ne možemo "odložiti". Ono je poput prelijepe žene koje se nikad nećemo dočepati, i čija je privlačnost upravo u njenoj neuhvatljivosti. Jer, kratkotrajnost i promjenjivost svijeta dio je i bit njegove životnosti i ljepote. Zbog toga pjesnici često svoje najljepše stihove ispisuju kad govore o promjeni, o "prolaznosti ljudskog života". Ljepota te poezije leži u nečemu višem, a ne samo u nostalgiji koja nam steže grlo. Dođe kraj sad našim pijankama. Ovi naši druzi, k 'o što ti već rekoh, duhovi zapravo bjehu, i rastopiše se sad u zrak, tek u rijedak zrak: I poput ploda te vizije što lebdi, rasplinut će se kule okovane oblacima, blistave palače, dostojanstveni hramovi, čak i sam veliki svijet, da, i svi oni što trebaju ga naslijediti, I, poput ove nestvarne svečanosti što blijedi neće iza sebe ostavit' ni trag. U ovoj ljepoti postoji nešto više od samog nizanja slika prepunih glazbe, a tema rasplinuća nije jednostavno posudila raskoš i blistavilo od svega što će se rasplinuti. Vjerojatnije je da slike, iako lijepe same po sebi, oživljavaju kroz sam čin svoga nestajanja. Pjesnik im oduzima njihovu statičku čvrstoću i ljepotu, koja bi inače bila samo skulpturalna i arhitektonska, te ih preobražava u glazbu koja umire tek što je zabrujala. Kule, palače i hramovi započinju vibrirati i odvajati se od razuzdanog života unutar njih. Otići, to znači živjeti; ostati i nastaviti, to znači umrijeti. "Ako zrno pšenice ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako umre, rodi velik rod." Jer, pjesnici su uvidjeli istinu: da su život, promjena, kretanje i nesigurnost zapravo različiti nazivi za jedno. Ako igdje, onda je upravo ovdje istina jednaka ljepoti, jer se pokret i ritam nalaze u biti svega što volimo. U kiparstvu, arhitekturi i slikarstvu dovršeni oblici mirno stoje, no i tada je oku ugodno kad u tom obliku nazre nedostatak simetrije, kada lik, makar i zatočen u kamenu, izgleda kao da se nalazio usred nekog pokreta. Nije li onda neobična nedosljednost i neprirodni paradoks što se "Ja" toliko odupire promjeni u "ja" i u svemiru koji ga okružuje? Jer, promjena nije samo snaga uništavanja. Svaki je oblik zapravo jedan uzorak kretanja, i svako živo biće nalik je rijeci, koja % nije li otjecala, ne bi nikada bila u stanju ni utjecati u more. Život i smrt nisu dvije suprotstavljene sile; one su jednostavno dva načina gledanja na istu silu, jer kretanje je promjena, jednako graditelj, koliko i razoritelj. Ljudsko tijelo živi jer je složen sustav pokreta, cirkulacije, disanja i probavljanja. I zato % odupirati se promjeni, nastojati priljubiti se jedino uz život nalikuje zadržavanju daha: ustrajete li u tome, ubijate sami sebe. U ovom razmišljanju o nama kao podijeljenima u "Ja" i "ja", lako zaboravljamo da i naša svijest živi zato što se kreće. Ona je jednako toliko dio i proizvod strujanja promjena kao i tijelo, i čitav svijet prirode. Razmotrite li to pozornije, uočit ćete da je svijest % ono što mi nazivamo "Ja" % zapravo strujanje iskustava, osjeta, misli i osjećaja u neprestanom kretanju. No, kako ova iskustva u sebi sadrže i sjećanja, imamo dojam da je ovo "Ja" nešto čvrsto i postojano, poput ploče na koju život upisuje svoje zabilješke. Ipak, zajedno s prstom koji upisuje, pomiče se i ova "ploča", kao rijeka koja teče zajedno sa svojim valićima, pa je sjećanje kao zapis upisan na vodi % zapis, koji nije sačinjen od ugraviranih slova, nego od valova koje pokreću drugi valovi, zvani osjetima i činjenicama. Razlika između "Ja" i "ja" velikim je dijelom opsjena, iluzija sjećanja. U stvarnosti, "Ja" je od iste naravi kao i "ja". To je dio čitavog našeg bića, kao što je i glava dio tijela. No, ako se to ne shvati, "Ja" i "ja", glava i tijelo osjećat će da su posvađani. "Ja", koje ne shvaća da je i samo dio promjena, nastojat će dati smisao svijetu i iskustvu, pokušavajući ga utvrditi. Tada ćemo dobiti rat između svijesti i prirode, između čežnje za stalnošću i činjenice strujanja. Taj rat mora biti krajnje besplodan i frustrirajući % pravi začarani krug % jer se u njemu sukobljavaju dva dijela iste stvari. On mora misli i djela skretati u krugove, koji se sve brže i brže kreću prema ništavilu. Naime, ne uspijemo li uvidjeti da je naš život promjena, postrojavamo se protiv samih sebe i nalikujemo uroborosu, zavedenoj zmiji koja nastoji progutati vlastiti rep. Uuroboros je vječiti simbol svih začaranih krugova, svakog pokušaja da se razdvoji vlastito biće... |
