utorak, 10.08.2004.
Zhivot je takav..
Zhivim, okruzhena konstantim svadjama. Roditelji rezhe jedno na drugo vech dvije godine, i to je postalo nepodnoshljivo. Gledam kako se otac ponasha prema majci, i nama. Ne, ne gledam. Prozhivljavam. Konstantno svadjanje me je dovelo do te mjere da kad god sam kuchi, sjedim u svojoj sobi, na spratu. Dobra stvar je shto je i kupatilo gore, tako da i kada izadjem iz sobe u wc prvenstveno, ne moram da ga gledam. Kada sam gladna, chekam da on izadje iz kuche, da sidjem u kuhinju i uzmem si neshto za jelo. Razgovori izmedju nas postali su minimalni, i to se opshtenito svodi na svadju. Ne na svadju, nego na njegovu konstantnu galamu na sve shto mu smeta po kuchi. Chovjek je preshao pedesetu, i ponasha se kao da ima dvadeset godina. Zheli izgleda da je ponovo mlad, i smeta mu sve shto ga podsjecha na to da mu je zhivot, htjeo on to ili ne, proshao vech vechim dijelom. Nashi porodichni objedi vishe ne postoje. Nashi porodichni razgovori josh manje. Zhivimo skupa, ali ne i zajedno. Mogu iskreno rechi da oca vishe i nemam, jer i ovakvog kakvog imam, bilo bi mi bolje da nemam. Zhao mi je sestre, shto slusha to non stop. Zhao mi je sebe, jer to utiche i na moje ponashanje prema drugim ljudima. I ne vidim izlaza, sem da odem. I odlazim uskoro. Ali ostavljam njih dvije. I teshko mi je, shta god da odluchim. Rastat se ne mogu, jer je on nesposoban da se brine za bilo shta. Jer se nikada nije ni brinuo o kuchnim stvarima. Kada bi podijelili ovo shto imaju, on bi sve potroshio i opet se vratio, i bilo bi nam gore. Jer nebi imali nishta.
Maloprije sam ushla u kuchu, on je vech pocheo da rezhi na mene da trebam zvati jebenu telefonsku kompaniju da vidim zashto njegov mobitel ne mozhe da shalje poruke. JA NECHU TO DA URADIM. Ja nechu da budem ta koja mu pomazhe u njegovim idiotlucima. Ja ne zhelim da nas konstantno pravi budalama. Ne znam vishe kako da se ponasham, niti kako da izbjegavam ovo sve. Jer ne mogu uchiti i brinuti o njihovim svadjama. Jer kao najstarije dijete mater stavlja brigu i na moja ledja. A ja ne vidim kako da rijeshim situaciju, i ne mogu joj pomochi.
Osjecham da chu i ja da poludim. Zato moram ichi shto je prije moguche odavde. Chitav zhivot mi se raspada..
- 07:50 -