utorak, 22.06.2004.
Zora je istjerala san iz moje sobe. Kraj mene hladan
jastuk, a na postelji otisak tijela koji vishe i ne
poznajem. Zaista, postoji hiljade mjesta na kojima bih
sada radije bila. Na zidu sat otkucava sedam i
trideset, a ja brzopleto brojim koliko josh da se
kazaljke poklope.. samo da pomislish na mene, da znash
da nisi sam..
Dok se umivam analiziram lik u ogledalu. Znamo se
odavno, a ipak kao da se nikad nismo ni sreli. Hiljade
zlatnih kapija u ochima, i ni jedna otvorena. Josh
davno sam chula prichu o bogu, kada je i on jadnik
okrenuo zhivot kao bezvrijednu kartu ipak glumechi,
blefirajuchi mozhda i samog sebe. Danu kada je strogim
pokretom ruke uchinio da lica ljudi crtaju portrete
njihovih zhivota. Trazhim na svome ikakve znake, boje
koje bi me podsjetile na iole jedan trag mladosti..
zhivota. Nalazim samo snuzhdene bore, a da ih brojim
se plashim.. I grchevito umivam lice, ali proklete
bore josh uvjek ponosno ostaju. Zhivot ih pishe, a ni
smrt ih ne mozhe obrisati.
Matori pas me vjerno pozdravlja repom kraj izlizane
stolice. Nauchio je da voli jedino mene. Pomazih ga
nemarno i proshaputah "ma obozhavam te maleni".
Da je mogao, mislim da bi mi bash tada pruzhio
sve odgovore. Evo danas bih mjenjala svoj zhivot za
njegov. Mozhda je tako i bolje.. zashto da ne.
Pruzhala bih ljubav gdje god shapa ili njushka tlo
dotakne, a za uzvrat bih dobijala sve. Pogledah
nestrpljivi pogled kako me zove. Vrijeme je za
jutarnju shetnju. U tamnoj sobi koja je vech predugo
dio mene, iz navike hitro otvaram ladicu.. u njoj
jedna usamljena razglednica iz nekog dalekog svijeta..
Pomislih nije vrijeme da se otvaraju stare rane..
Sachekachu noch, tad chu vech mochi da se sakrijem od
tebe...
jastuk, a na postelji otisak tijela koji vishe i ne
poznajem. Zaista, postoji hiljade mjesta na kojima bih
sada radije bila. Na zidu sat otkucava sedam i
trideset, a ja brzopleto brojim koliko josh da se
kazaljke poklope.. samo da pomislish na mene, da znash
da nisi sam..
Dok se umivam analiziram lik u ogledalu. Znamo se
odavno, a ipak kao da se nikad nismo ni sreli. Hiljade
zlatnih kapija u ochima, i ni jedna otvorena. Josh
davno sam chula prichu o bogu, kada je i on jadnik
okrenuo zhivot kao bezvrijednu kartu ipak glumechi,
blefirajuchi mozhda i samog sebe. Danu kada je strogim
pokretom ruke uchinio da lica ljudi crtaju portrete
njihovih zhivota. Trazhim na svome ikakve znake, boje
koje bi me podsjetile na iole jedan trag mladosti..
zhivota. Nalazim samo snuzhdene bore, a da ih brojim
se plashim.. I grchevito umivam lice, ali proklete
bore josh uvjek ponosno ostaju. Zhivot ih pishe, a ni
smrt ih ne mozhe obrisati.
Matori pas me vjerno pozdravlja repom kraj izlizane
stolice. Nauchio je da voli jedino mene. Pomazih ga
nemarno i proshaputah "ma obozhavam te maleni".
Da je mogao, mislim da bi mi bash tada pruzhio
sve odgovore. Evo danas bih mjenjala svoj zhivot za
njegov. Mozhda je tako i bolje.. zashto da ne.
Pruzhala bih ljubav gdje god shapa ili njushka tlo
dotakne, a za uzvrat bih dobijala sve. Pogledah
nestrpljivi pogled kako me zove. Vrijeme je za
jutarnju shetnju. U tamnoj sobi koja je vech predugo
dio mene, iz navike hitro otvaram ladicu.. u njoj
jedna usamljena razglednica iz nekog dalekog svijeta..
Pomislih nije vrijeme da se otvaraju stare rane..
Sachekachu noch, tad chu vech mochi da se sakrijem od
tebe...
- 07:39 -